03-06-2010, 11:17 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz biologije,filozofije , ekologije, fizike, geografije, Istorije i hemije.
Fridrih Niče je jedan od najpoznatijih filozofa druge polovine XIX vijeka. Rodio se 15. oktobra 1844. godine u Rekenu, blizu Licene u Saksonskoj, kao sin lokalnog protestantskog paroha. Kao dječak ostao je bez oca, pa su njegovi prešli u Hamburg.Godine 1858, stupio je u čuvenu srednju školu u Pforti, a 1864 na univerzitet u Bonu. Svoju prvobitnu namjeru za teologiju, zamijenio je prelaskom na klasičnu filozofiju. Studirao je u Bonu, a sa prelaskom svog profesora Ričla prelazi i on u Lajpcig. Tu se prvi put 1865. upoznaje sa spisima Šopenhauera, koji je imao presudan značaj za formiranje njegovog duha. U Lajpcigu se upoznao sa Rihardom Vagnerom, čovjekom koji je za njega predstavljao jedan od najkrupnijih događaja njegovog života, sa čijim je imenom Ničeovo vezom nerazdvojno. U studijama, Niči je pokazao izvanredne uspjehe, tako da je 1869 god., dakle sa 24 godine života bio izabran za vanrednog profesora na univerzitetu u Bazelu. U njemačko - francuskom ratu od 1870 - 1871 god. učestvovao je kao bolničar. Uskoro, 1873 god., počinje Ničeova bolest, prvenstveno nervno - psihičke prirode, koja ga prati, često se pojačavajući i otežavajući mu svaki rad, sve do smrti. Pa ipak, on je, zahvaljujući velikim naporima i izvanrednoj duhovnoj snazi, uspio da intezivno radi i stvara sve do 1889 god., kada je dobio jedan teški nervni slom, posle kojega je proživio u duhovnoj tami sve do 25 avgusta 1900 godine. Tada je okončao njegov tjelesni, patnički život...
...Njegova kritika hrišćanstva, međutim, izaziva mnogo više nedoumice, nepovjerenja, pa čak i otresanja svega što se u njoj skriva, a mnogo manje potrebu da se prouče motivi koji su je uslovili i problemi evropske kulture koji su je nametnuli. Jer Niče nije samonikla pojava, niti je njegova kritika samo djelo njegovog bolesnog duha, Niče je nazvao religiozni duh, jednom fatalnošću naše sudbine, ali je to učinio kao onaj, koji je potpuno svjestan uloge i mjesta koje je religioznost imala i koji danas ima. Što je Niče baš pocijepao zavjesu nad mnogim tajnama i razgolitio mnogo toga što smo se vjekovima navikavali da posmatramo pod drugom svjetlošću, to ne umanjuje veličinu problema o kojima je riječ. Njegova bespoštedna kritika hrišćanstva simptom je duha našega vremena. Ona je karakteristična ne samo za naše vrijeme već i za naše hrišćanstvo koje je moglo izazvati. Ona nam govori o jazu koji postoji između modernog duha i hrišćanskih ideja i u suštini predstavlja plod i rezultat vjekovne borbe tih dvaju svjetova.
Niče nije razmatrao hrišćanstvo samo kao istorijsku pojavu, nego kao simbol za čitav jedan svijet vrijednosti. Onima kojima do hrišćanstva nije stalo Niče će ukazati na njegovu bezmjernu snagu. Oni kojima je do njega stalo imaju razloga da pažljivo saslušaju teške optužbe koje Niče upućuje, da razmotre uzroke uspjeha i neuspjeha hrišćanstva i uvide njegovu ogromnu odgovornost za stanje duhova i sudbinu ljudsku. U njegovom stavu prema hrišćanstvu, izražen je i njegiv stav prema čitavom svijetu vrijednosti, koje su mu bile tuđe kako u modernoj kulturi tako i u istoriji. Sukob tih svjetova Niče je preživio u sebi. Ne smije se zaboraviti da je on bio potomak čitavih generacija njemačkih pastora i po ocu i po majci. On je u sebi nosio krv njemačkog luteranstva, tj. krv germanskog protesta protiv latinizma....
Fridrih Niče je jedan od najpoznatijih filozofa druge polovine XIX vijeka. Rodio se 15. oktobra 1844. godine u Rekenu, blizu Licene u Saksonskoj, kao sin lokalnog protestantskog paroha. Kao dječak ostao je bez oca, pa su njegovi prešli u Hamburg.Godine 1858, stupio je u čuvenu srednju školu u Pforti, a 1864 na univerzitet u Bonu. Svoju prvobitnu namjeru za teologiju, zamijenio je prelaskom na klasičnu filozofiju. Studirao je u Bonu, a sa prelaskom svog profesora Ričla prelazi i on u Lajpcig. Tu se prvi put 1865. upoznaje sa spisima Šopenhauera, koji je imao presudan značaj za formiranje njegovog duha. U Lajpcigu se upoznao sa Rihardom Vagnerom, čovjekom koji je za njega predstavljao jedan od najkrupnijih događaja njegovog života, sa čijim je imenom Ničeovo vezom nerazdvojno. U studijama, Niči je pokazao izvanredne uspjehe, tako da je 1869 god., dakle sa 24 godine života bio izabran za vanrednog profesora na univerzitetu u Bazelu. U njemačko - francuskom ratu od 1870 - 1871 god. učestvovao je kao bolničar. Uskoro, 1873 god., počinje Ničeova bolest, prvenstveno nervno - psihičke prirode, koja ga prati, često se pojačavajući i otežavajući mu svaki rad, sve do smrti. Pa ipak, on je, zahvaljujući velikim naporima i izvanrednoj duhovnoj snazi, uspio da intezivno radi i stvara sve do 1889 god., kada je dobio jedan teški nervni slom, posle kojega je proživio u duhovnoj tami sve do 25 avgusta 1900 godine. Tada je okončao njegov tjelesni, patnički život...
...Njegova kritika hrišćanstva, međutim, izaziva mnogo više nedoumice, nepovjerenja, pa čak i otresanja svega što se u njoj skriva, a mnogo manje potrebu da se prouče motivi koji su je uslovili i problemi evropske kulture koji su je nametnuli. Jer Niče nije samonikla pojava, niti je njegova kritika samo djelo njegovog bolesnog duha, Niče je nazvao religiozni duh, jednom fatalnošću naše sudbine, ali je to učinio kao onaj, koji je potpuno svjestan uloge i mjesta koje je religioznost imala i koji danas ima. Što je Niče baš pocijepao zavjesu nad mnogim tajnama i razgolitio mnogo toga što smo se vjekovima navikavali da posmatramo pod drugom svjetlošću, to ne umanjuje veličinu problema o kojima je riječ. Njegova bespoštedna kritika hrišćanstva simptom je duha našega vremena. Ona je karakteristična ne samo za naše vrijeme već i za naše hrišćanstvo koje je moglo izazvati. Ona nam govori o jazu koji postoji između modernog duha i hrišćanskih ideja i u suštini predstavlja plod i rezultat vjekovne borbe tih dvaju svjetova.
Niče nije razmatrao hrišćanstvo samo kao istorijsku pojavu, nego kao simbol za čitav jedan svijet vrijednosti. Onima kojima do hrišćanstva nije stalo Niče će ukazati na njegovu bezmjernu snagu. Oni kojima je do njega stalo imaju razloga da pažljivo saslušaju teške optužbe koje Niče upućuje, da razmotre uzroke uspjeha i neuspjeha hrišćanstva i uvide njegovu ogromnu odgovornost za stanje duhova i sudbinu ljudsku. U njegovom stavu prema hrišćanstvu, izražen je i njegiv stav prema čitavom svijetu vrijednosti, koje su mu bile tuđe kako u modernoj kulturi tako i u istoriji. Sukob tih svjetova Niče je preživio u sebi. Ne smije se zaboraviti da je on bio potomak čitavih generacija njemačkih pastora i po ocu i po majci. On je u sebi nosio krv njemačkog luteranstva, tj. krv germanskog protesta protiv latinizma....