03-06-2010, 11:54 AM
Maturski, maturalni, seminarski, diplomski i master radovi iz ekonomije i ekonomike.
Ekonomska politika - odnosno njene monetarne, valutne, fiskalne, spoljnotrgovinske mere - koje se sprovode sada, usmerene su prevashodno na kontrolisanje nivoa tražnje, a ne na podsticanje produktivnosti, što je osnova industrijske politike u razvijenim zemljama, kao I onima u razvoju i tranzicijskim zemljama. Regulisanje agregatne tražnje u cilju sprečavanja rasta cena ili poboljsanja platnog bilansa, odvija se uz pretpostavku date produktivnosti i na ovu može eventualno delovati samo posrednim putem i bez definisanja vremenske sekvence u kojoj će produktivnost zabeležiti poboljsanje. Produktivnost obuhvata ekonomske parametre koji opredeljuju materijalni standard stanovništva, odnosno rast per capita dohotka. Niska produktivnost uvek i u svim okolnostima rezultira niskim platama zaposlenih ili u višim cenama, ili u niskoj akumulaciji (odnosno profitu), ili – što je najčešće slučaj – u kombinaciji ovih pojava istovremeno. Otuda se uvećanje obima ostvarene proizvodnje na jedinicu produkcionih faktora mora nalaziti u središtu industrijske politike, nezavisno od toga koji će se model rehabilitacije industrije slediti.
U savremenoj praksi se susrećemo sa dva različita pristupa u koncipiranju industrijske politike: prvi je dominantan, na primer, u Nemačkoj, Holandiji i V. Britaniji, dok se drugi favorizuje u Francuskoj, zemljama Mediterana, Singapuru, Hong Kongu. Prvi pristup polazi od pretpostavke da tržišni mehanizam predstavlja zadovoljavajući način za alokaciju resursa, a potreba za industrijskom politikom (tj. za intervencijom države na industrijsko tržište) se javlja samo onda kada taj mehanizam, bilo zbog domaćih, bilo zbog spoljnih razloga, ne funkcioniše zadovoljavajuće. Dakle, uloga industrijske politike je da koriguje pojedine nedostatke i smetnje u funkcionisanju tržišta i na taj način spreci suboptimalnu alokaciju proizvodnih faktora te opadanje obima proizvodnje i zaposlenosti.
Drugi model (poznat kao strukturalistički) naglasava ulogu industrijske politike u smislu da ova treba da interveniše kako bi promenila strukturu ili način poslovanja industrijskog sektora, a u cilju ostvarivanja odredjenih ciljeva. Država nije vlasnik i ne kontroliše neposredno proizvodnju, ali na različite načine utiče na nju. Pomenuti pristupi odražavaju razlike u shvatanju potencijalne fleksibilnosti tržišta. Dok prvo stanovište smatra da će dovoljno fleksibilno tržište samo generisati odgovarajuće uslove za povećanje industrijske proizvodnje, strukturalističko stanovište polazi od teze da je tržište nedogradjeno I nefleksibilno (naročito u zemljama u tranziciji), pa je stoga neophodno da država preuzme brigu oko stvaranja takve industrijske strukture i uslova rada preduzeća, koji će omogućiti harmonizovano povećanje proizvodnje. Razlika izmedju ova dva pristupa je u tome, što ako prevlada prvi imamo minimalnu intervenciju države, dok je u drugom slučaju ta intervencija obuhvatnija i češća.
“Prestrukturiranje privrede Srbije, a naročito njene industrije, nije moguće izvršiti oslanjajući se isključivo na funkcionisanje tržišta, kako to sugeriše prvi medju pomenutim modelima. Naša tržišna struktura je nerazvijena, a funkcionisanje tržišnog mehanizma se nalazi pod neposrednim ili posrednim uticajem različitih i veoma brojnih činilaca ne-ekonomske prirode. Osim toga, privredni sistem je nedogradjen, a neki njegovi ključni segmenti ne postoje (na primer, finansijsko tržište, tržište novca, svojinska zaštita promptnog tipa, idr), dok je ekonomska administracija zastarela i po efikasnosti drastično zaostaje za onom koja sada postoji ne samo u razvijenim, već i u tranzicijskim zemljama. Sve to upućuje da Srbija mora izgraditi sopstveni model industrijske politike, koji će, delujući u okviru tržišnog mehanizma, neposredno uticati na usmeravanje industrijske proizvodnje i alokaciju njenih resursa u budući razvoj. Da bi se izbegao svaki nesporazum, valja naglasiti da se pritom ne misli na dirizizam države (koncept koji je inače potpuno obezvredjen u praksi brojnih zemalja), već na njene mere koje će voditi stvaranju uslova (okoline, ambijenta) za brži razvoj onih grana koje u postojećim okolnostima medjunarodne konkurencije i tehnološkog razvoja mogu da prevedu industrijski sektor na više stope rasta i omoguće mu da izdrži utakmicu u medjunarodnoj razmeni.
Industrijski sektor i industrijska politika
Industrijski sektor deluje preko brojnih veza i multiplikativnih efekata na celokupnu privredu. U tom smislu ga je opravdano posmatrati kao "motor razvoja", medjutim valja uzeti kao izvesno da će usluge u privredi Srbije postajati sve značajnije i da će u sledećim godinama preuzimati sve veći deo prirasta bruto domaćeg proizvoda. Ovo se naročito odnosi na one usluge koje pripadaju medjunarodnoj razmeni. Sa porastom dohotka zaposlenih marginalno povećanje potrošnje se sve više pokazuje na području različitih usluga. Iz tog razloga bi bilo opravdano proširiti definiciju industrijske politike tako da funkcionalno obuhvati i usluge, pored industrijske proizvodnje u uzem smislu. Usluge već po svojoj prirodi uglavnom spadaju u nerazmenski sektor privrede i zato su u manjoj meri nego industrija podložne delovanju medjunarodne konkurencije. Medjutim, kao prateće delatnosti, slabo organizovane usluge mogu osetno poskupeti industrijsku proizvodnju, na direktan ili na indirektan način, I tako je učiniti manje konkurentnom nego što bi ona inače bila.
Pristup industrijskoj politici Srbije treba, razume se, da bude sa stanovišta otvorene privrede. Takav pristup se fundamentalno razlikuje od onoga za privredu zatvorenog tipa (što je faktički Srbija proteklih godina bila). Naime, otvorena privreda implicira finansijsko povezivanje sa svetom, što znači da više ne postoji neposredna veza izmedju nivoa domaće stednje i obima investicija. Dok je raspoloživa akumulacija odredjivala ukupan obim potencijalnih (dakle, ex ante) investicija, a time i njihovu strukturu i posredno stopu privrednog rasta, u uslovima otvorene privrede domaća akumulacija te uloge više nema. Angazovanjem inostranog kapitala (preko direktnih ulaganja, portfolio investicija, bankarskih kredita, kredita medjunarodnih finansijskih i drugih organizacija, donacija, zajedničkih ulaganja) omogućava se veći rast investicija nego što dozvoljava fond domaće akumulacije. Naravno, pretpostavka za to je da se zemlja uključi u potpunosti u medjunarodnu finansijsku zajednicu i da joj se omogućiravnopravan dostup do eksterne akumulacije. U predstojećim godinama će upravo inostrana akumulacija pretstavljati osnov industrijskog razvoja usled toga što su domaći resursi nedovoljni čak i za prostu reprodukciju. Dok je u uslovima zatvorene privrede privredni rast isključivo i neposredno zavisan od mobilizacije i alokacije domaće stednje, on u otvorenoj privredi, koja je učesnik na medjunarodnom finansijskom tržištu, zavisi od konkurentne pozicije domaćih proizvodjaca. Stopa rasta proizvodnje industrije u predstojećim godinama će biti sve više i više determinisana rastom njenog razmenskog dela, što znači da će i industrijska politika
Ekonomska politika - odnosno njene monetarne, valutne, fiskalne, spoljnotrgovinske mere - koje se sprovode sada, usmerene su prevashodno na kontrolisanje nivoa tražnje, a ne na podsticanje produktivnosti, što je osnova industrijske politike u razvijenim zemljama, kao I onima u razvoju i tranzicijskim zemljama. Regulisanje agregatne tražnje u cilju sprečavanja rasta cena ili poboljsanja platnog bilansa, odvija se uz pretpostavku date produktivnosti i na ovu može eventualno delovati samo posrednim putem i bez definisanja vremenske sekvence u kojoj će produktivnost zabeležiti poboljsanje. Produktivnost obuhvata ekonomske parametre koji opredeljuju materijalni standard stanovništva, odnosno rast per capita dohotka. Niska produktivnost uvek i u svim okolnostima rezultira niskim platama zaposlenih ili u višim cenama, ili u niskoj akumulaciji (odnosno profitu), ili – što je najčešće slučaj – u kombinaciji ovih pojava istovremeno. Otuda se uvećanje obima ostvarene proizvodnje na jedinicu produkcionih faktora mora nalaziti u središtu industrijske politike, nezavisno od toga koji će se model rehabilitacije industrije slediti.
U savremenoj praksi se susrećemo sa dva različita pristupa u koncipiranju industrijske politike: prvi je dominantan, na primer, u Nemačkoj, Holandiji i V. Britaniji, dok se drugi favorizuje u Francuskoj, zemljama Mediterana, Singapuru, Hong Kongu. Prvi pristup polazi od pretpostavke da tržišni mehanizam predstavlja zadovoljavajući način za alokaciju resursa, a potreba za industrijskom politikom (tj. za intervencijom države na industrijsko tržište) se javlja samo onda kada taj mehanizam, bilo zbog domaćih, bilo zbog spoljnih razloga, ne funkcioniše zadovoljavajuće. Dakle, uloga industrijske politike je da koriguje pojedine nedostatke i smetnje u funkcionisanju tržišta i na taj način spreci suboptimalnu alokaciju proizvodnih faktora te opadanje obima proizvodnje i zaposlenosti.
Drugi model (poznat kao strukturalistički) naglasava ulogu industrijske politike u smislu da ova treba da interveniše kako bi promenila strukturu ili način poslovanja industrijskog sektora, a u cilju ostvarivanja odredjenih ciljeva. Država nije vlasnik i ne kontroliše neposredno proizvodnju, ali na različite načine utiče na nju. Pomenuti pristupi odražavaju razlike u shvatanju potencijalne fleksibilnosti tržišta. Dok prvo stanovište smatra da će dovoljno fleksibilno tržište samo generisati odgovarajuće uslove za povećanje industrijske proizvodnje, strukturalističko stanovište polazi od teze da je tržište nedogradjeno I nefleksibilno (naročito u zemljama u tranziciji), pa je stoga neophodno da država preuzme brigu oko stvaranja takve industrijske strukture i uslova rada preduzeća, koji će omogućiti harmonizovano povećanje proizvodnje. Razlika izmedju ova dva pristupa je u tome, što ako prevlada prvi imamo minimalnu intervenciju države, dok je u drugom slučaju ta intervencija obuhvatnija i češća.
“Prestrukturiranje privrede Srbije, a naročito njene industrije, nije moguće izvršiti oslanjajući se isključivo na funkcionisanje tržišta, kako to sugeriše prvi medju pomenutim modelima. Naša tržišna struktura je nerazvijena, a funkcionisanje tržišnog mehanizma se nalazi pod neposrednim ili posrednim uticajem različitih i veoma brojnih činilaca ne-ekonomske prirode. Osim toga, privredni sistem je nedogradjen, a neki njegovi ključni segmenti ne postoje (na primer, finansijsko tržište, tržište novca, svojinska zaštita promptnog tipa, idr), dok je ekonomska administracija zastarela i po efikasnosti drastično zaostaje za onom koja sada postoji ne samo u razvijenim, već i u tranzicijskim zemljama. Sve to upućuje da Srbija mora izgraditi sopstveni model industrijske politike, koji će, delujući u okviru tržišnog mehanizma, neposredno uticati na usmeravanje industrijske proizvodnje i alokaciju njenih resursa u budući razvoj. Da bi se izbegao svaki nesporazum, valja naglasiti da se pritom ne misli na dirizizam države (koncept koji je inače potpuno obezvredjen u praksi brojnih zemalja), već na njene mere koje će voditi stvaranju uslova (okoline, ambijenta) za brži razvoj onih grana koje u postojećim okolnostima medjunarodne konkurencije i tehnološkog razvoja mogu da prevedu industrijski sektor na više stope rasta i omoguće mu da izdrži utakmicu u medjunarodnoj razmeni.
Industrijski sektor i industrijska politika
Industrijski sektor deluje preko brojnih veza i multiplikativnih efekata na celokupnu privredu. U tom smislu ga je opravdano posmatrati kao "motor razvoja", medjutim valja uzeti kao izvesno da će usluge u privredi Srbije postajati sve značajnije i da će u sledećim godinama preuzimati sve veći deo prirasta bruto domaćeg proizvoda. Ovo se naročito odnosi na one usluge koje pripadaju medjunarodnoj razmeni. Sa porastom dohotka zaposlenih marginalno povećanje potrošnje se sve više pokazuje na području različitih usluga. Iz tog razloga bi bilo opravdano proširiti definiciju industrijske politike tako da funkcionalno obuhvati i usluge, pored industrijske proizvodnje u uzem smislu. Usluge već po svojoj prirodi uglavnom spadaju u nerazmenski sektor privrede i zato su u manjoj meri nego industrija podložne delovanju medjunarodne konkurencije. Medjutim, kao prateće delatnosti, slabo organizovane usluge mogu osetno poskupeti industrijsku proizvodnju, na direktan ili na indirektan način, I tako je učiniti manje konkurentnom nego što bi ona inače bila.
Pristup industrijskoj politici Srbije treba, razume se, da bude sa stanovišta otvorene privrede. Takav pristup se fundamentalno razlikuje od onoga za privredu zatvorenog tipa (što je faktički Srbija proteklih godina bila). Naime, otvorena privreda implicira finansijsko povezivanje sa svetom, što znači da više ne postoji neposredna veza izmedju nivoa domaće stednje i obima investicija. Dok je raspoloživa akumulacija odredjivala ukupan obim potencijalnih (dakle, ex ante) investicija, a time i njihovu strukturu i posredno stopu privrednog rasta, u uslovima otvorene privrede domaća akumulacija te uloge više nema. Angazovanjem inostranog kapitala (preko direktnih ulaganja, portfolio investicija, bankarskih kredita, kredita medjunarodnih finansijskih i drugih organizacija, donacija, zajedničkih ulaganja) omogućava se veći rast investicija nego što dozvoljava fond domaće akumulacije. Naravno, pretpostavka za to je da se zemlja uključi u potpunosti u medjunarodnu finansijsku zajednicu i da joj se omogućiravnopravan dostup do eksterne akumulacije. U predstojećim godinama će upravo inostrana akumulacija pretstavljati osnov industrijskog razvoja usled toga što su domaći resursi nedovoljni čak i za prostu reprodukciju. Dok je u uslovima zatvorene privrede privredni rast isključivo i neposredno zavisan od mobilizacije i alokacije domaće stednje, on u otvorenoj privredi, koja je učesnik na medjunarodnom finansijskom tržištu, zavisi od konkurentne pozicije domaćih proizvodjaca. Stopa rasta proizvodnje industrije u predstojećim godinama će biti sve više i više determinisana rastom njenog razmenskog dela, što znači da će i industrijska politika