02-06-2010, 11:23 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.
Finansiranje predstavlja dinamički proces koji obuhvata: a) pribavljanje novca, b) ulaganje novca, c) vraćanje novca i d) usklađivanje izvora finansiranja sa ulaganjima.
a) Pribavljanjem novca za tekuće i razvojne potrebe preduzeća uspostavljaju se finansijski odnosi sa unutrašnjim i spoljašnjim izvorima finansiranja. Pribavljanje novca je osnovna komponenta finansiranja, zbog čega pojedini autori pod finansiranjem podrazumevaju samo pribavljanje novca. Međutim, po našem mišljenju, proces finansiranja se ne završava pribavljanjem novca, već se ona nastavlja drugim fazama finansiranja, ulaganjem i vraćanjem novca.
b) Novac se pribavlja da bi se vršilo njegovo ulaganje u materijalnu, finansijsku i drugu imovinu. Na ovaj način novac se privremeno imobiliše, transformiše i vezuje u različite oblike osnovnih i obrtnih sredstava. Pribavljeni novac treba racionalno ulagati i koristiti ga za one potrebe koje su optimalne.
c) U fazi vraćanja novca uložena sredstva se oslobađaju iz kružnog toka poslovanja i ponovo se ulažu u skladu sa potrebama preduzeća.
d) U poslovanju preduzeća stalno se događaju promene u imovini i izvorima. Ove promene treba oblikovati i vršiti usklađivanje izvora finansiranja u pasivi sa ulaganjima u aktivi po obimu i roku. Ovo se dešava u okviru dinamičkog procesa usklađivanja izvora finansiranja sa ulaganjima po obimu i roku. U ovom procesu usklađuju se rokovi imobilizacije (vezivanja) novca sa rokom raspoloživosti odgovarajućih izvora. Cilj koji se ovim želi postići je da se ostvari usklađenost rokova izvora i ulaganja, što treba da dovede do sinhronizacije novčanih primanja i izdataka radi obezbeđenja solventnosti preduzeća.
2. Finansiranje kao dinamički proces, a ne stanje, prožima sve faze reprodukcije
Da bi preduzeće moglo da započne proces reprodukcije, mora se obezbediti određena količina novca. Tim novcem nabavni menadžment obezbeđuje potrebna sredstva za rad (poslovni prostor, mašine i sl.), predmete rada (sirovine i materijal), radnu snagu, itd. Zatim, proizvodni menadžment organizuje proizvodnju. Na kraju, prodajni menadžment prodaje proizvedenu robu i naplaćuje potraživanja od kupaca. Ovim se završava kružni tok procesa reprodukcije. Uloženi novac se oslobađa i koristi za finansiranje novog ciklusa reprodukcije. Ako je oslobođeni novac, na kraju ciklusa, veći od uloženog novca na početku ciklusa reprodukcije, preduzeće je rentabilno poslovalo.
U kružnom toku reprodukcije novac se transformiše u razne nenovčane oblike imovine koji se mogu tretirati kao potencijalni novac, jer svi oblici imovine predstavljaju novčani potencijal preduzeća bez obzira na to koliko su udaljeni od novčanog oblika imovine pošto se mogu, uz određene rizike, pretvoriti u novčani oblik. Slikovito rečeno, proces kružnog kretanja novca se može zamisliti kao reka ponornica koju čine novčani tokovi (cash flows). Oni poniru, transformišući se u razne nenovčane oblike imovine u fazama nabavke, proizvodnje i prodaje, da bi na kraju puta izronila još veća “bujica” novca, ako je preduzeće dobro poslovalo
DUGOROČNO FINANSIRANJE
Kod dugoročnog finansiranja izvori dugo traju i raspoloživi su više od pet godina. Oni mogu biti:
a) neročni (sopstveni) izvori i
b) ročni (tuđi) izvori.
Neročni izvori nemaju rok dospeća. Kod njih se kapital obezbeđuje emisijom akcija ili iz finansijskog rezultata. Ročni izvori imaju rok dospeća. Kod njih se kapital obezbeđuje emisijom obveznica, dugoročnim kreditima i sl.
Izbor metoda dugoročnog finansiranja ima dugoročne finansijske implikacije na strukturu kapitala, finansijsku stabilnost i finansijsku snagu preduzeća. Na ovaj način se vrši izbor i kreiranje strukture upravljanja preduzećem.
Određivanje vremena i redosleda emisije dugoročnih hartija od vrednosti zavisi od procene budućih kretanja na tržištu kapitala. Ovu emisiju treba odrediti u vreme kada se očekuje rast tržišne cene hartija od vrednosti, odnosno kada se očekuje da će cena hartija od vrednosti biti najviša, pošto će se tada obezbediti najviše kapitala. Pri donošenju odluke o vremenu i redosledu emisije hartija od vrednosti treba voditi računa da preduzeće sačuva fleksibilnost u finansiranju. Sa aspekta fleksibilnosti finansiranja prvo treba emitovati akcije i tako obezbediti sopstveni kapital, koji predstavlja garanciju za vraćanje pozajmljenog kapitala. Posle emisije akcija preduzeće može emitovati obveznice.
FINANSIRANJE EMISIJOM OBVEZNICA
Pojam, prednosti i nedostaci finansiranja emisijom obveznica
1. Polazeći od načina isplate glavnice i kamate, obveznice se mogu podeliti na dve grupe: a) jednokratno isplative i b) višekratno isplative
Jednokratno isplative obveznice (obveznice bez kupona) obavezuju emitenta da isplati (vrati) pozajmljeni iznos novca investitoru na dan dospeća. Ova jednokratna isplata jednaka je nominalnoj vrednosti izdate obveznice uvećanoj za odgovarajući iznos kamate. Ove obveznice se retko emituju.
Višekratno isplative obveznice (obveznice sa kuponom) obavezuju emitenta da investitorima periodično (višekratno) isplaćuju kamate do dana dospeća, a nominalnu vrednost obveznica na dan dospeća. Kod ovih obveznica isplata glavnice duga vrši se jednokratno na dan njegovog dospeća, dok se kamata isplaćuje višekratno, najčešće dva puta godišnje prema ugovorenoj nominalnoj kamatnoj stopi. Ove obveznice nose nepromenljive (fiksne) kamate, pošto se tokom trajanja zajma ne menja ugovorena kamatna stopa ni glavnica duga. Na tržištima kapitala danas dominiraju višekratno isplative obveznice
Finansiranje predstavlja dinamički proces koji obuhvata: a) pribavljanje novca, b) ulaganje novca, c) vraćanje novca i d) usklađivanje izvora finansiranja sa ulaganjima.
a) Pribavljanjem novca za tekuće i razvojne potrebe preduzeća uspostavljaju se finansijski odnosi sa unutrašnjim i spoljašnjim izvorima finansiranja. Pribavljanje novca je osnovna komponenta finansiranja, zbog čega pojedini autori pod finansiranjem podrazumevaju samo pribavljanje novca. Međutim, po našem mišljenju, proces finansiranja se ne završava pribavljanjem novca, već se ona nastavlja drugim fazama finansiranja, ulaganjem i vraćanjem novca.
b) Novac se pribavlja da bi se vršilo njegovo ulaganje u materijalnu, finansijsku i drugu imovinu. Na ovaj način novac se privremeno imobiliše, transformiše i vezuje u različite oblike osnovnih i obrtnih sredstava. Pribavljeni novac treba racionalno ulagati i koristiti ga za one potrebe koje su optimalne.
c) U fazi vraćanja novca uložena sredstva se oslobađaju iz kružnog toka poslovanja i ponovo se ulažu u skladu sa potrebama preduzeća.
d) U poslovanju preduzeća stalno se događaju promene u imovini i izvorima. Ove promene treba oblikovati i vršiti usklađivanje izvora finansiranja u pasivi sa ulaganjima u aktivi po obimu i roku. Ovo se dešava u okviru dinamičkog procesa usklađivanja izvora finansiranja sa ulaganjima po obimu i roku. U ovom procesu usklađuju se rokovi imobilizacije (vezivanja) novca sa rokom raspoloživosti odgovarajućih izvora. Cilj koji se ovim želi postići je da se ostvari usklađenost rokova izvora i ulaganja, što treba da dovede do sinhronizacije novčanih primanja i izdataka radi obezbeđenja solventnosti preduzeća.
2. Finansiranje kao dinamički proces, a ne stanje, prožima sve faze reprodukcije
Da bi preduzeće moglo da započne proces reprodukcije, mora se obezbediti određena količina novca. Tim novcem nabavni menadžment obezbeđuje potrebna sredstva za rad (poslovni prostor, mašine i sl.), predmete rada (sirovine i materijal), radnu snagu, itd. Zatim, proizvodni menadžment organizuje proizvodnju. Na kraju, prodajni menadžment prodaje proizvedenu robu i naplaćuje potraživanja od kupaca. Ovim se završava kružni tok procesa reprodukcije. Uloženi novac se oslobađa i koristi za finansiranje novog ciklusa reprodukcije. Ako je oslobođeni novac, na kraju ciklusa, veći od uloženog novca na početku ciklusa reprodukcije, preduzeće je rentabilno poslovalo.
U kružnom toku reprodukcije novac se transformiše u razne nenovčane oblike imovine koji se mogu tretirati kao potencijalni novac, jer svi oblici imovine predstavljaju novčani potencijal preduzeća bez obzira na to koliko su udaljeni od novčanog oblika imovine pošto se mogu, uz određene rizike, pretvoriti u novčani oblik. Slikovito rečeno, proces kružnog kretanja novca se može zamisliti kao reka ponornica koju čine novčani tokovi (cash flows). Oni poniru, transformišući se u razne nenovčane oblike imovine u fazama nabavke, proizvodnje i prodaje, da bi na kraju puta izronila još veća “bujica” novca, ako je preduzeće dobro poslovalo
DUGOROČNO FINANSIRANJE
Kod dugoročnog finansiranja izvori dugo traju i raspoloživi su više od pet godina. Oni mogu biti:
a) neročni (sopstveni) izvori i
b) ročni (tuđi) izvori.
Neročni izvori nemaju rok dospeća. Kod njih se kapital obezbeđuje emisijom akcija ili iz finansijskog rezultata. Ročni izvori imaju rok dospeća. Kod njih se kapital obezbeđuje emisijom obveznica, dugoročnim kreditima i sl.
Izbor metoda dugoročnog finansiranja ima dugoročne finansijske implikacije na strukturu kapitala, finansijsku stabilnost i finansijsku snagu preduzeća. Na ovaj način se vrši izbor i kreiranje strukture upravljanja preduzećem.
Određivanje vremena i redosleda emisije dugoročnih hartija od vrednosti zavisi od procene budućih kretanja na tržištu kapitala. Ovu emisiju treba odrediti u vreme kada se očekuje rast tržišne cene hartija od vrednosti, odnosno kada se očekuje da će cena hartija od vrednosti biti najviša, pošto će se tada obezbediti najviše kapitala. Pri donošenju odluke o vremenu i redosledu emisije hartija od vrednosti treba voditi računa da preduzeće sačuva fleksibilnost u finansiranju. Sa aspekta fleksibilnosti finansiranja prvo treba emitovati akcije i tako obezbediti sopstveni kapital, koji predstavlja garanciju za vraćanje pozajmljenog kapitala. Posle emisije akcija preduzeće može emitovati obveznice.
FINANSIRANJE EMISIJOM OBVEZNICA
Pojam, prednosti i nedostaci finansiranja emisijom obveznica
1. Polazeći od načina isplate glavnice i kamate, obveznice se mogu podeliti na dve grupe: a) jednokratno isplative i b) višekratno isplative
Jednokratno isplative obveznice (obveznice bez kupona) obavezuju emitenta da isplati (vrati) pozajmljeni iznos novca investitoru na dan dospeća. Ova jednokratna isplata jednaka je nominalnoj vrednosti izdate obveznice uvećanoj za odgovarajući iznos kamate. Ove obveznice se retko emituju.
Višekratno isplative obveznice (obveznice sa kuponom) obavezuju emitenta da investitorima periodično (višekratno) isplaćuju kamate do dana dospeća, a nominalnu vrednost obveznica na dan dospeća. Kod ovih obveznica isplata glavnice duga vrši se jednokratno na dan njegovog dospeća, dok se kamata isplaćuje višekratno, najčešće dva puta godišnje prema ugovorenoj nominalnoj kamatnoj stopi. Ove obveznice nose nepromenljive (fiksne) kamate, pošto se tokom trajanja zajma ne menja ugovorena kamatna stopa ni glavnica duga. Na tržištima kapitala danas dominiraju višekratno isplative obveznice