20-05-2010, 03:15 PM
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz medicine.
Zvuk je mehanički talas koji registrujemo čulom sluha.
Zvuk može biti određen ili neodređen. Određeni zvuk, tj. ton obuhvata sve zvukove koji se mogu odsvirati ili otpevati. Neodređen zvuk obuhvata ljudski govor, vrisak, lavež pasa, šuštanje lišća, grom, škripu vrata, gradsku buku, zvuk lomljenja stakla i sl.
Ljudsko uho može da čuje samo zvukove učestanosti između 20Hz i 20.000Hz. Malo dete može da čuje zvukove celog ovog opsega, dok se starenjem polako gubi sposobnost registrovanja zvukova viših učestanosti.
Danas je prisutna pojava da mnogi ljudi slabije čuju niskofrekventne zvukove (basove). U većini televizora, kasetofona, računara, muzičkih stubova, diskmena, vokmena, kao i sličnih uređaja, nalaze se zvučnici koji nisu sposobni da stvaraju basove što dovodi do zakržljavanja određenih prijemnika (receptora) u uhu.
Registrovanje zvuka čulom sluha
Čulo sluha predstavlja senzorski deo čovekovog sistema za komunikaciju zvukom, zajedno sa vokalnim traktom kao kontrolisanim zvučnim izvorom. Ono je anatomski i fiziološki prilagođeno registrovanju zvučnih pojava u vazduhu kao mediju. U drugim sredinama, na primer u vodi, čulo sluha zbog akustičke neprilagođenosti na sredinu menja svoje osobine, i čak gubi neke sposobnosti (na primer, nije moguće odrediti pravac nailaska zvuka kada se glava nalazi pod vodom).
U kontekstu tema kojima se bavi audiotehnike čulo sluha je krajnja tačka audio sistema. U fizičkom smislu, izlazna veličina audio sistema je zvučni pritisak koji iz vazduha deluje na čulo sluha, ali u informacionom smislu izlaz sistema je zvučna senzacija koja nastaje pod dejstvom spoljašnje pobude. Zbog toga je u suštinskom smislu izlaz audio sistema kompleksna svest o prisustvu zvučnog nadražaja, to jest saznanje da se čuje neki zvuk.
U organizacionom smislu čulo sluha se moze podeliti na dva osnovna dela: na fizički deo i na psihološki deo. Fizički deo čula sluha čini sve ono što se anatomski i fiziološki nalazi u njegovom sklopu. To je složeni sistem koji se sastoji od dva uva sa senzorima u njima, centara u kori velikog mozga i nervnih puteva koji ih povezuju.
Psihološki deo čula sluha čini nematerijalna sfera u kojoj se pojavljuje reakcija na zvučnu pobudu, gde se kao krajnji rezultat u svesti slušaoca stvara zvučna slika. U takvoj podeli može se reći da fizički deo čula posreduje između zvučnog polja i svesti čoveka.
Podela čula sluha na fizički i psihološki deo učinila je da se u delu akustike koji se bavi mehanizmima slušanja razviju dve relativno nezavisne oblasti. To su fiziološka akustika, koja se bavi anatomijom i fiziologijom fizičkog dela čula, i psihološka akustika, koja se bavi percepcijom zvuka i formiranjem zvučne slike. U audiotehnici poznavanje psihološkog dela čula sluha je značajno za razumevanje zahteva koji se postavljaju pred audio sistemima. Ovde neće bliže prikazana anatomija i fiziologija uva, jer je to tema kurseva iz akustike, već će biti prikazane samo najznačajnije činjenice važne za razumevanje procesa percepcije koji se odvija na izlazu audio sistema.
Psihološki deo čula sluha i danas predstavlja samo delimično obrađenu temu. Razlozi, naravno, leže u njihovoj složnosti, ali i u činjenici da je nemoguće spolja pristupiti svim pojedinačnim procesima koji se dešavaju u moždanim centrima, a koji čine materijalno okruženje u kome nastaje svest o prisustvu zvukova. Zato ispitivanja u oblasti psihološkog dela čula sluha mogu biti samo indirektna. Na kraju ovoga poglavlja biće pokazano da je zvučna slika dostupna samo kroz opise koje daje slušaoc, i da je to opisivanje predmet učenja i konvencija. U takvim okolnostima veliki deo onoga što čini proces slušanja ne može se predstaviti nekim inženjerskim modelima.
U inženjerskoj praksi prisutna je spontana potreba da se zbivanja unutar čula sluha predstave nekim jednostavnim i lako razumljivim modelima. Pošto je spektralna analiza deo svakodnevnog inženjerskog iskustva, "intuitivno" zamišljanje čula sluha vodi ka jednostvnom modelu spektralnog analizatora. To dalje stvara posledicu da se svi procesi u audio sistemima posmatraju samo kroz frekvencijsku karakteristiku prenosnih puteva, smatrajući da je to ključno za čujni doživljaj. Nažalost, ovakav model čula sluha samo delimično i u ograničenim uslovima pobude odgovara složenoj stvarnosti. Za većinu realnih zvučnih pobuda on ne pruža objašnjenja za fenomene koji se javljaju u procesu percepcije zvučne slike.
Opšte osobine čula sluha kao prijemnika zvuka
Posmatrajući čulo sluha samo sa fizičkog aspekta, može se reći da čovek ima prijemnik zvuka prilagođen da radi u trodimenzionalnom zvučnom polju. Kao takav, on se opisuje osetljivošću u domenu intenziteta pobude i mogućnosti rezolucije pravaca nailaska zvučne pobude u prostornom domenu. Međutim, za razliku od mikrofona, u čulu sluha se pri dejstvu kompleksnih zvukova odvijaju složeni procesi koji čine da je njegova osetljivost složen fenomen, i on se ne može opisati na jednostavan način predstavljen jednim dijagramom.
Rad čula sluha se odvija u trodimenzionalnom prostoru u kome se svakom pojedinačnom fizičkom nadražaju može dodeliti pravac nailaska zvučnog talasa na glavu slušaoca. Za definisanje prostornih dimenzija percepcije zvuka uvodi se koordinatni sistem glave kakav je prikazan na slici 1. Na slici su označeni svi relevantni pojmovi za označavanje pozicije zvučih izvora u odnosu na slušaoca. Forma glave i njena pozicija u prostoru definišu horizontalnu, medijalnu i frontalnu ravan, kao i pravac napred - nazad.
Prikazani koordinatni sistem je vezan za glavu i kreće se zajedno sa njom. Svaki mogući pravac nailaska zvučnog talasa na glavu slušaoca definiše se azimutom ϕ i elevacijom.δ.
Zvuk je mehanički talas koji registrujemo čulom sluha.
Zvuk može biti određen ili neodređen. Određeni zvuk, tj. ton obuhvata sve zvukove koji se mogu odsvirati ili otpevati. Neodređen zvuk obuhvata ljudski govor, vrisak, lavež pasa, šuštanje lišća, grom, škripu vrata, gradsku buku, zvuk lomljenja stakla i sl.
Ljudsko uho može da čuje samo zvukove učestanosti između 20Hz i 20.000Hz. Malo dete može da čuje zvukove celog ovog opsega, dok se starenjem polako gubi sposobnost registrovanja zvukova viših učestanosti.
Danas je prisutna pojava da mnogi ljudi slabije čuju niskofrekventne zvukove (basove). U većini televizora, kasetofona, računara, muzičkih stubova, diskmena, vokmena, kao i sličnih uređaja, nalaze se zvučnici koji nisu sposobni da stvaraju basove što dovodi do zakržljavanja određenih prijemnika (receptora) u uhu.
Registrovanje zvuka čulom sluha
Čulo sluha predstavlja senzorski deo čovekovog sistema za komunikaciju zvukom, zajedno sa vokalnim traktom kao kontrolisanim zvučnim izvorom. Ono je anatomski i fiziološki prilagođeno registrovanju zvučnih pojava u vazduhu kao mediju. U drugim sredinama, na primer u vodi, čulo sluha zbog akustičke neprilagođenosti na sredinu menja svoje osobine, i čak gubi neke sposobnosti (na primer, nije moguće odrediti pravac nailaska zvuka kada se glava nalazi pod vodom).
U kontekstu tema kojima se bavi audiotehnike čulo sluha je krajnja tačka audio sistema. U fizičkom smislu, izlazna veličina audio sistema je zvučni pritisak koji iz vazduha deluje na čulo sluha, ali u informacionom smislu izlaz sistema je zvučna senzacija koja nastaje pod dejstvom spoljašnje pobude. Zbog toga je u suštinskom smislu izlaz audio sistema kompleksna svest o prisustvu zvučnog nadražaja, to jest saznanje da se čuje neki zvuk.
U organizacionom smislu čulo sluha se moze podeliti na dva osnovna dela: na fizički deo i na psihološki deo. Fizički deo čula sluha čini sve ono što se anatomski i fiziološki nalazi u njegovom sklopu. To je složeni sistem koji se sastoji od dva uva sa senzorima u njima, centara u kori velikog mozga i nervnih puteva koji ih povezuju.
Psihološki deo čula sluha čini nematerijalna sfera u kojoj se pojavljuje reakcija na zvučnu pobudu, gde se kao krajnji rezultat u svesti slušaoca stvara zvučna slika. U takvoj podeli može se reći da fizički deo čula posreduje između zvučnog polja i svesti čoveka.
Podela čula sluha na fizički i psihološki deo učinila je da se u delu akustike koji se bavi mehanizmima slušanja razviju dve relativno nezavisne oblasti. To su fiziološka akustika, koja se bavi anatomijom i fiziologijom fizičkog dela čula, i psihološka akustika, koja se bavi percepcijom zvuka i formiranjem zvučne slike. U audiotehnici poznavanje psihološkog dela čula sluha je značajno za razumevanje zahteva koji se postavljaju pred audio sistemima. Ovde neće bliže prikazana anatomija i fiziologija uva, jer je to tema kurseva iz akustike, već će biti prikazane samo najznačajnije činjenice važne za razumevanje procesa percepcije koji se odvija na izlazu audio sistema.
Psihološki deo čula sluha i danas predstavlja samo delimično obrađenu temu. Razlozi, naravno, leže u njihovoj složnosti, ali i u činjenici da je nemoguće spolja pristupiti svim pojedinačnim procesima koji se dešavaju u moždanim centrima, a koji čine materijalno okruženje u kome nastaje svest o prisustvu zvukova. Zato ispitivanja u oblasti psihološkog dela čula sluha mogu biti samo indirektna. Na kraju ovoga poglavlja biće pokazano da je zvučna slika dostupna samo kroz opise koje daje slušaoc, i da je to opisivanje predmet učenja i konvencija. U takvim okolnostima veliki deo onoga što čini proces slušanja ne može se predstaviti nekim inženjerskim modelima.
U inženjerskoj praksi prisutna je spontana potreba da se zbivanja unutar čula sluha predstave nekim jednostavnim i lako razumljivim modelima. Pošto je spektralna analiza deo svakodnevnog inženjerskog iskustva, "intuitivno" zamišljanje čula sluha vodi ka jednostvnom modelu spektralnog analizatora. To dalje stvara posledicu da se svi procesi u audio sistemima posmatraju samo kroz frekvencijsku karakteristiku prenosnih puteva, smatrajući da je to ključno za čujni doživljaj. Nažalost, ovakav model čula sluha samo delimično i u ograničenim uslovima pobude odgovara složenoj stvarnosti. Za većinu realnih zvučnih pobuda on ne pruža objašnjenja za fenomene koji se javljaju u procesu percepcije zvučne slike.
Opšte osobine čula sluha kao prijemnika zvuka
Posmatrajući čulo sluha samo sa fizičkog aspekta, može se reći da čovek ima prijemnik zvuka prilagođen da radi u trodimenzionalnom zvučnom polju. Kao takav, on se opisuje osetljivošću u domenu intenziteta pobude i mogućnosti rezolucije pravaca nailaska zvučne pobude u prostornom domenu. Međutim, za razliku od mikrofona, u čulu sluha se pri dejstvu kompleksnih zvukova odvijaju složeni procesi koji čine da je njegova osetljivost složen fenomen, i on se ne može opisati na jednostavan način predstavljen jednim dijagramom.
Rad čula sluha se odvija u trodimenzionalnom prostoru u kome se svakom pojedinačnom fizičkom nadražaju može dodeliti pravac nailaska zvučnog talasa na glavu slušaoca. Za definisanje prostornih dimenzija percepcije zvuka uvodi se koordinatni sistem glave kakav je prikazan na slici 1. Na slici su označeni svi relevantni pojmovi za označavanje pozicije zvučih izvora u odnosu na slušaoca. Forma glave i njena pozicija u prostoru definišu horizontalnu, medijalnu i frontalnu ravan, kao i pravac napred - nazad.
Prikazani koordinatni sistem je vezan za glavu i kreće se zajedno sa njom. Svaki mogući pravac nailaska zvučnog talasa na glavu slušaoca definiše se azimutom ϕ i elevacijom.δ.