18-05-2010, 09:39 PM
Maturski, seminarski i diplomski radovi iz istorije.
Središnji prostorni okvir feudalnog načina života, posebno srednjevekovne Evrope u periodu od IX do XIII veka (period koji analiziramo) - jeste selo. Poljoprivreda predstavlja osnovni oblik seljakovog rada. Jedna od osnovnih odlika feudalnog načina rada, koja je i najviše uticala na karakteristike samoga rada i na razvoj tehnologije u ovom periodu je zatvoreno kućno domaćinstvo - kako ga je nazvao Buher. Proizvodnja je namenjena zadovoljavanju potreba vlastelinovog domaćinstva i seoskih domaćinstava koja su ga okruživala i koja su bila funkcionalno povezana sa vastelinovim dvorom. Ovakvo privređivanje moglo je da bude dovoljno sve do naglog porasta broja stanovništva između VII i X veka. Dakako, autarhično domaćinstvo nije bilo potpuno odvojeno od spoljnog sveta. Trgovina i razmena bile su prisutne, ali nisu imale onaj ustaljeni i dominantni oblik koji je kasnije postao karakteristican za zapadni kapitalizam. Privreda ima dominantan naturalni karakter, mada se “pojavljuje novac i stvaraju tržišta”. U radu na selu sudelovale su različite socijalne grupacije. Sloboni seljaci – tj. seljaci sa pravom posedovanja oružja, pravom na vlastite predstavnike u sudovima i dužnošću služenja vojske bili su jedna grupacija, a ostale su cinili poluslobodni seljaci, neslobodni seljaci i robovima slicni kmetovi koji su radili samo na gospodarevom imanju. Praktično, osobina koja oznacava glavnu socijalnu diferencijaciju je – fizički rad.
Organizacija rada seljaka bila je podređena potrebama vlastelina. Svi seljaci na vlastelinovoj zemlji (bez obzira na stepen zavisnosti) imali su naturalne, kao i radne obaveze. Redovno, dva do tri dana u nedelji bili su rezervisani za rad na vlastelinovom imanju, dok je u vreme sezonskih radova (žetve, setve...) broj radnih dana mogao biti i znatno veći. To je ostavljalo malo vremena za rad na sopstvenoj zemlji, tako da je posle plaćanja naturalnih dažbina seljaku ostajalo vrlo malo proizvoda za ličnu upotrebu. Česta pojava bila je glad, naročito u sušnim periodima. Sitna stoka sa seljakovog domacinstva bila je izvor sirovina za ženski rad u kuci (predenje, tkanje, šivenje...) koji je podmirivao potrebe odevanja.
Jos jedan veoma važan oblik rada bilo je zanatstvo. Iako su sav moguci posao obavljali kmetovi, određene, stručnije aktivnosti morali su vršiti specijalizovani majstori. Na dvorovima vlastelina mogli su se naći kovači, pekari, tokari, krznari, obućari, zlatari, mada je u početku razvoja zanatstva ovakvih majstora bilo malo. Zbog toga su retko i bili stacionirani na jednom mestu, već su putovali i svoje usluge nudili različitim domaćinstvima. Razvoj zanata usko je povezan sa stvaranjem srednjevekovnih gradova gde se sakupljao veliki broj ljudi koji su činili znacajno tržište za zanatske proizvode.
Veoma značajnu promenu u organizaciji seoskog zivota i rada donelo je širenje novca kao platežnog sredstva i od XI veka povećanje sloboda seljaka. Sve veća potreba za novcem kod vlastele (usled opremanja vojske) dovela je do pretvaranja radne i obaveze u naturi - u novčanu rentu. Ovo je omogućavalo seljacima da više vremena provode radeći na sopstvenoj zemlji. Više rada donosilo je i veće prihode, pa su seljaci počeli prodavati svoje proizvode. Promena za seljaka, sa socijalnog stanovišta, bila je zaista velika. “Iz položaja radnog instrumenta svoga gospodara uspeo se on na razinu čoveka, koji slobodno raspolaže vlastitim vremenom i radnom snagom.” Gradovi su i ovde odigrali važnu ulogu u obezbeđivanju tržišta za poljoprivredne proizvode. Vece trzište i veća sloboda uticali su na poboljšanje privrednog položaja seljaka. Međutim, ove promene dovode i do socijalne diferencijacije među seoskim stanovništvom. Nisu svi seljaci imali dovoljno kapitala koji bi uložili u poboljšanje proizvodnje. To je dovelo do zaostajanja privrednog razvoja čitavih evropskih regija. Sada se i na gazdinstvima bogatijih seljaka mogu naci radnici i sluge. “U tim se uvjetima nadničarski rad razvio do dotad nepoznatih razmjera.” Tek posle ovakvih promena počele su se širiti tehničke i organizacijske inovacije.
Veoma interesantna teorija koja pokazuje “korelaciju između nivoa tehnološkog razvoja i feudalnog oblika društvene organizacije” je teorija Lina Vajta. Kako Vajt ističe feudalizam je u osnovi vojni tip društvene organizacije, a ono što daje pečat ovoj strukturi jeste njena usmerenost na proizvodnju i snabdevanje – konjice! Potreba da se protivnička vojska brzo sledi posle dobijene bitke i tako potpuno porazi, stvorila je potrebu za stvaranjem vojske teško oklopljenih konjanika. Ovo “dovodi do ustrojavanja zemljišnih vojno-organizacionih jedinica – vlastelinstava, koja opremljuju i opskrbljuju viteza i dalje unutar sebe formiraju socijalne odnose u skladu sa ovom svojom funkcijom”. Ali pošto je konjica poznata od ranije, potreban je bio i uticaj tehničkih inovacija. Otkriće uzengije revolucionisalo je tehniku ratovanja. Sa njom jahač vlada konjem lakše, jahanje je manje naporno i kao najvažnije, borbeno koplje se oslanja na celo telo pa se u borbi može zadati mnogo jači udarac. “Pronalazak stremena daje konjaniku presudnu prednost nad pešakom i omogućava uvođenje teško oklopljenog jahača i novu ratnu formaciju tzv. borbeni udar konjanika”.
Pored novog revolucionisanja načina ratovanja u Evropi se od VI do IX veka odvijala prava poljoprivredna revolucija sa jednako dubokim istorijskim posledicama. Mađutim, za razliku od usavršavanja ratne tehnike, ovu poljoprivrednu revoluciju ranog srednjeg veka nije uzrokovalo otkriće samo jednog predmeta, već čitav niz značajnih pronalazaka i tehnoloških usavršavanja koji su i na samu društvenu strukturu ostavili jednako duboke tragove. Jedno od prvih velikih otkrića bilo je usavršavanje teškog pluga sa gvozdenim raonikom, crtalom i točkovima. Antički narodi su orali ralicom, vrstom drvene kuke koju je vukao par volova i koja je zemlju više grebala nago prevrtala, ostavljajući nedirnute delove zemlje između brazda, što je zahtevalo novo, poprečno preoravanje. Pogotovo slabom ona se pokazala na gustom, aluvijalnom zamljištu srednje Evrope. Teški plug doneo je mnoge značajne novine: “prvo, omogućavao je uprezanje višestruke zaprege; drugo, zemlja je snažno preoravana i prevrtana, što je poprečno preoravanje učinilo izlišnim i udvostručilo seljaku zemlju koji može obraditi; treće, polja su postajala izdužena sa plodnim brazdama; i četvrto, mogle su se efikasno obrađivati plodne aluvijalne doline koje daju daleko veću letinu nego brdovita ili mediteranska zemlja.” Povećanje produktivnosti omogućava prehranjivanje povećanog broja stanovništva Evrope koje je od VII do XI veka naraslo sa 18 na preko 38 miliona. Ovakav način obrade zemlje imao je značaja i na samu društvenu strukturu. Posto je bio suviše skup da bi ga svaka porodica mogla imati, teški plug je donosio kolektivno obrađivanje zemlje. Ovo stvara sistem otvorenih polja i uklanjanje međa. Time se dobija mnogo više mesta za slobodnu ispašu stoke i samim tim više prirodnog đubriva.
Sledeći pronalasci imali su za posledicu efikasnije korišćenje vučne konjske snage. To su otkrića potkovice i ama. Potkovice su bile neophodne za zaštitu osetljivih konjskih kopita na vlažnom evropskom zemljištu, sto je produžilo mogućnost korišćenja konja na poljima. Am je donosio nov način uprezanja vučne snage. U toku rada nije opterećivao samu životinju stežući joj vrat, a osim toga svojom konstrukcijom učinio je da je “tačka povlačenja” bila pomerena sa konjskog grebena na ramena što je vučnu
Središnji prostorni okvir feudalnog načina života, posebno srednjevekovne Evrope u periodu od IX do XIII veka (period koji analiziramo) - jeste selo. Poljoprivreda predstavlja osnovni oblik seljakovog rada. Jedna od osnovnih odlika feudalnog načina rada, koja je i najviše uticala na karakteristike samoga rada i na razvoj tehnologije u ovom periodu je zatvoreno kućno domaćinstvo - kako ga je nazvao Buher. Proizvodnja je namenjena zadovoljavanju potreba vlastelinovog domaćinstva i seoskih domaćinstava koja su ga okruživala i koja su bila funkcionalno povezana sa vastelinovim dvorom. Ovakvo privređivanje moglo je da bude dovoljno sve do naglog porasta broja stanovništva između VII i X veka. Dakako, autarhično domaćinstvo nije bilo potpuno odvojeno od spoljnog sveta. Trgovina i razmena bile su prisutne, ali nisu imale onaj ustaljeni i dominantni oblik koji je kasnije postao karakteristican za zapadni kapitalizam. Privreda ima dominantan naturalni karakter, mada se “pojavljuje novac i stvaraju tržišta”. U radu na selu sudelovale su različite socijalne grupacije. Sloboni seljaci – tj. seljaci sa pravom posedovanja oružja, pravom na vlastite predstavnike u sudovima i dužnošću služenja vojske bili su jedna grupacija, a ostale su cinili poluslobodni seljaci, neslobodni seljaci i robovima slicni kmetovi koji su radili samo na gospodarevom imanju. Praktično, osobina koja oznacava glavnu socijalnu diferencijaciju je – fizički rad.
Organizacija rada seljaka bila je podređena potrebama vlastelina. Svi seljaci na vlastelinovoj zemlji (bez obzira na stepen zavisnosti) imali su naturalne, kao i radne obaveze. Redovno, dva do tri dana u nedelji bili su rezervisani za rad na vlastelinovom imanju, dok je u vreme sezonskih radova (žetve, setve...) broj radnih dana mogao biti i znatno veći. To je ostavljalo malo vremena za rad na sopstvenoj zemlji, tako da je posle plaćanja naturalnih dažbina seljaku ostajalo vrlo malo proizvoda za ličnu upotrebu. Česta pojava bila je glad, naročito u sušnim periodima. Sitna stoka sa seljakovog domacinstva bila je izvor sirovina za ženski rad u kuci (predenje, tkanje, šivenje...) koji je podmirivao potrebe odevanja.
Jos jedan veoma važan oblik rada bilo je zanatstvo. Iako su sav moguci posao obavljali kmetovi, određene, stručnije aktivnosti morali su vršiti specijalizovani majstori. Na dvorovima vlastelina mogli su se naći kovači, pekari, tokari, krznari, obućari, zlatari, mada je u početku razvoja zanatstva ovakvih majstora bilo malo. Zbog toga su retko i bili stacionirani na jednom mestu, već su putovali i svoje usluge nudili različitim domaćinstvima. Razvoj zanata usko je povezan sa stvaranjem srednjevekovnih gradova gde se sakupljao veliki broj ljudi koji su činili znacajno tržište za zanatske proizvode.
Veoma značajnu promenu u organizaciji seoskog zivota i rada donelo je širenje novca kao platežnog sredstva i od XI veka povećanje sloboda seljaka. Sve veća potreba za novcem kod vlastele (usled opremanja vojske) dovela je do pretvaranja radne i obaveze u naturi - u novčanu rentu. Ovo je omogućavalo seljacima da više vremena provode radeći na sopstvenoj zemlji. Više rada donosilo je i veće prihode, pa su seljaci počeli prodavati svoje proizvode. Promena za seljaka, sa socijalnog stanovišta, bila je zaista velika. “Iz položaja radnog instrumenta svoga gospodara uspeo se on na razinu čoveka, koji slobodno raspolaže vlastitim vremenom i radnom snagom.” Gradovi su i ovde odigrali važnu ulogu u obezbeđivanju tržišta za poljoprivredne proizvode. Vece trzište i veća sloboda uticali su na poboljšanje privrednog položaja seljaka. Međutim, ove promene dovode i do socijalne diferencijacije među seoskim stanovništvom. Nisu svi seljaci imali dovoljno kapitala koji bi uložili u poboljšanje proizvodnje. To je dovelo do zaostajanja privrednog razvoja čitavih evropskih regija. Sada se i na gazdinstvima bogatijih seljaka mogu naci radnici i sluge. “U tim se uvjetima nadničarski rad razvio do dotad nepoznatih razmjera.” Tek posle ovakvih promena počele su se širiti tehničke i organizacijske inovacije.
Veoma interesantna teorija koja pokazuje “korelaciju između nivoa tehnološkog razvoja i feudalnog oblika društvene organizacije” je teorija Lina Vajta. Kako Vajt ističe feudalizam je u osnovi vojni tip društvene organizacije, a ono što daje pečat ovoj strukturi jeste njena usmerenost na proizvodnju i snabdevanje – konjice! Potreba da se protivnička vojska brzo sledi posle dobijene bitke i tako potpuno porazi, stvorila je potrebu za stvaranjem vojske teško oklopljenih konjanika. Ovo “dovodi do ustrojavanja zemljišnih vojno-organizacionih jedinica – vlastelinstava, koja opremljuju i opskrbljuju viteza i dalje unutar sebe formiraju socijalne odnose u skladu sa ovom svojom funkcijom”. Ali pošto je konjica poznata od ranije, potreban je bio i uticaj tehničkih inovacija. Otkriće uzengije revolucionisalo je tehniku ratovanja. Sa njom jahač vlada konjem lakše, jahanje je manje naporno i kao najvažnije, borbeno koplje se oslanja na celo telo pa se u borbi može zadati mnogo jači udarac. “Pronalazak stremena daje konjaniku presudnu prednost nad pešakom i omogućava uvođenje teško oklopljenog jahača i novu ratnu formaciju tzv. borbeni udar konjanika”.
Pored novog revolucionisanja načina ratovanja u Evropi se od VI do IX veka odvijala prava poljoprivredna revolucija sa jednako dubokim istorijskim posledicama. Mađutim, za razliku od usavršavanja ratne tehnike, ovu poljoprivrednu revoluciju ranog srednjeg veka nije uzrokovalo otkriće samo jednog predmeta, već čitav niz značajnih pronalazaka i tehnoloških usavršavanja koji su i na samu društvenu strukturu ostavili jednako duboke tragove. Jedno od prvih velikih otkrića bilo je usavršavanje teškog pluga sa gvozdenim raonikom, crtalom i točkovima. Antički narodi su orali ralicom, vrstom drvene kuke koju je vukao par volova i koja je zemlju više grebala nago prevrtala, ostavljajući nedirnute delove zemlje između brazda, što je zahtevalo novo, poprečno preoravanje. Pogotovo slabom ona se pokazala na gustom, aluvijalnom zamljištu srednje Evrope. Teški plug doneo je mnoge značajne novine: “prvo, omogućavao je uprezanje višestruke zaprege; drugo, zemlja je snažno preoravana i prevrtana, što je poprečno preoravanje učinilo izlišnim i udvostručilo seljaku zemlju koji može obraditi; treće, polja su postajala izdužena sa plodnim brazdama; i četvrto, mogle su se efikasno obrađivati plodne aluvijalne doline koje daju daleko veću letinu nego brdovita ili mediteranska zemlja.” Povećanje produktivnosti omogućava prehranjivanje povećanog broja stanovništva Evrope koje je od VII do XI veka naraslo sa 18 na preko 38 miliona. Ovakav način obrade zemlje imao je značaja i na samu društvenu strukturu. Posto je bio suviše skup da bi ga svaka porodica mogla imati, teški plug je donosio kolektivno obrađivanje zemlje. Ovo stvara sistem otvorenih polja i uklanjanje međa. Time se dobija mnogo više mesta za slobodnu ispašu stoke i samim tim više prirodnog đubriva.
Sledeći pronalasci imali su za posledicu efikasnije korišćenje vučne konjske snage. To su otkrića potkovice i ama. Potkovice su bile neophodne za zaštitu osetljivih konjskih kopita na vlažnom evropskom zemljištu, sto je produžilo mogućnost korišćenja konja na poljima. Am je donosio nov način uprezanja vučne snage. U toku rada nije opterećivao samu životinju stežući joj vrat, a osim toga svojom konstrukcijom učinio je da je “tačka povlačenja” bila pomerena sa konjskog grebena na ramena što je vučnu