17-05-2010, 03:26 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.
Na osnovu definicije ugovorom se naziva dvostrani pravni posao, kojim se izražava saglasnost volje dvije ugovorne strane, o međusobnim pravima i obavezama.
Ugovor čiji je predmet kupovina ili prodaja robe, zove se kupoprodajni ugovor.
Ovim ugovorom se obavezuje prodavac da će određenu vrstu i količinu robe predati kupcu, a kupac se obaveziva da će preuzeti ovu robu i platiti za nju ugovorenu cijenu. Kupoprodajni ugovor možemo smatrati zaključenim kada su dvije ugovorne strane ( kupac i prodavac ) postigle suglasnost u odnosu na bitne elemente ugovora a to su: vrsta, količina i cijena robe. Prema propisima opštih uzansi, kupoprodajni ugovor može biti žaključen između prisutnih i odsutnih stranaka u pismenoj ili usmenoj formi.
Smatra se da su stranke bile prisutne ukoliko se ugovor sklopi usmeno, preko telefona, teleprintera, računa ili telegrama.Ukoliko se ugovor sklopi pismom ili telegramom smatra se da su stranke bile odsutne. Prisutni, kupac i prodavac, stavljaju potpise na svoj ugovor. Kod usmeno sklopljenih ugovora i pored dostignute suglasnosti, i ako je punovažan, nema pismene potvrde, zato se ovi ugovori lako pobijaju i ne prjeporučuju se....
2 UGOVOR O KUPOPRODAJI
Ugovor o kupoprodaji je ugovor kojim se jedan ugovornik (prodavac) obavezuje da stvar koju prodaje preda drugom ugovorniku (kupcu) tako da ovaj stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje prodavcu da plati cijenu. Prodavac nekog prava obaveziva se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva držanje stvari, da mu i preda stvar. Pojam kupoprodaje ukazuje na njegovo osnovno svojstvo da se pomoću njega, u stvari, vrši razmjena stvari za novac. Prodavac se obavjezuje da preda stvar kupcu ali tako da ovaj stekne pravo raspolaganja odnosno pravo svojine, a kupac se obavjezuje da mu za to plati cijenu izraženu u novcu i da stvar preuzme. Uvek je riječ o isplati sume novca, kao sveopšteg ekvivalenta, za pravo koje se ovim ugovorom stiče.
Pored toga što je u pitanju jedan klasičan i najčešće praktikovan ugovor, određivanje njegovog pojma nije u teoriji proteklo bez teškoća, pa i upadljivih razlika. Iako je, prema tradicionalnom konceptu, prijenos svojine je jedna od osnovnih pravnih osobina ovog ugovora, ona ne nalazi uvjek mjesta u definiciji ugovora o kupoprodaji. Kada se imaju u vidu uporedna zakonodavna rješenja, onda se može reći da prema jednoj tezi pravo svojine u načelu, prelazi sa prodavca na kupca u trenutku zaključenja ugovora (tzv. transaltivno dejstvo kupoprodaje), pa, prema tome, nije ni potrebno u samoj definiciji kupoprodaje istaći obavezu prodavca da prenese pravo svojine na kupca. Prijenos te obaveze neminovno proizilazi iz samog fakta zaključenja ugovora, on se ipso iure ostvariva. Onog momenta kad je ugovor o kupoprodaji punovažno zaključen, u principu, preneseno je i pravo svojine na prodatoj stvari, tako da prodavčeva obaveza da izvrši prijenos svojine, u stvari "umire u trenutku rođenja". Prema ovoj tezi, dakle, definicija kupoprodaje treba samo da izrazi obavezu prodavca na isporuku odnosno predaju stvari i njuegovu odgovornost za pravne i fizičke nedostatke, a ne i obavezu prenosa svojine, pošto se ova realizuje samim faktom zaključenja. Razumje se, definicija kupoprodaje treba, s druge strane, da izrazi i obavezu kupca na isplatu određene cijene. Naprotiv, prijema drugoj tezi, koju naročito slijede izvjesne kodifikacije građanskog prava iz prošlog stoljeća, prijenos svojine je centralna točka u formuli kojom se određuje pojam kupoprodaje. To je zbog toga, što ugovor, prema ovoj tezi predstavlja samo izvor prava i obaveza, a ne i akt koji je "sam po sebi" dovoljan da prenese pravo svojine. Da bi se prijenos svojine izvršio potrebno je da na osnovu ugovora (iustus titulus) usljedi i jedan materijalni akt predaje stvari (modus acquirendi), za koji se , u stvari, vezuje prijenos prava svojine. Otuda, definicija kupoprodaje treba u prvom planu da izrazi i druge njegove obaveze, kao i obaveze kupca, s druge strane......
SADRŽAJ:
1. UVOD 3
2 UGOVOR O KUPOPRODAJI 4
2.1 Pravne osobine 5
2.2 Bitni elementi 6
2.3 Stvari 6
3 CIJENA 7
3.1 Plaćanje cijene 8
3.2 Prećutno određivanje cijene 9
4. OBVEZA PRODAVCA 10
5. OBAVEZA KUPCA 12
6. ZAKLJUČAK 14
7. LITERATURA 15
Na osnovu definicije ugovorom se naziva dvostrani pravni posao, kojim se izražava saglasnost volje dvije ugovorne strane, o međusobnim pravima i obavezama.
Ugovor čiji je predmet kupovina ili prodaja robe, zove se kupoprodajni ugovor.
Ovim ugovorom se obavezuje prodavac da će određenu vrstu i količinu robe predati kupcu, a kupac se obaveziva da će preuzeti ovu robu i platiti za nju ugovorenu cijenu. Kupoprodajni ugovor možemo smatrati zaključenim kada su dvije ugovorne strane ( kupac i prodavac ) postigle suglasnost u odnosu na bitne elemente ugovora a to su: vrsta, količina i cijena robe. Prema propisima opštih uzansi, kupoprodajni ugovor može biti žaključen između prisutnih i odsutnih stranaka u pismenoj ili usmenoj formi.
Smatra se da su stranke bile prisutne ukoliko se ugovor sklopi usmeno, preko telefona, teleprintera, računa ili telegrama.Ukoliko se ugovor sklopi pismom ili telegramom smatra se da su stranke bile odsutne. Prisutni, kupac i prodavac, stavljaju potpise na svoj ugovor. Kod usmeno sklopljenih ugovora i pored dostignute suglasnosti, i ako je punovažan, nema pismene potvrde, zato se ovi ugovori lako pobijaju i ne prjeporučuju se....
2 UGOVOR O KUPOPRODAJI
Ugovor o kupoprodaji je ugovor kojim se jedan ugovornik (prodavac) obavezuje da stvar koju prodaje preda drugom ugovorniku (kupcu) tako da ovaj stekne pravo raspolaganja, odnosno pravo svojine, a kupac se obavezuje prodavcu da plati cijenu. Prodavac nekog prava obaveziva se da kupcu pribavi prodato pravo, a kad vršenje tog prava zahteva držanje stvari, da mu i preda stvar. Pojam kupoprodaje ukazuje na njegovo osnovno svojstvo da se pomoću njega, u stvari, vrši razmjena stvari za novac. Prodavac se obavjezuje da preda stvar kupcu ali tako da ovaj stekne pravo raspolaganja odnosno pravo svojine, a kupac se obavjezuje da mu za to plati cijenu izraženu u novcu i da stvar preuzme. Uvek je riječ o isplati sume novca, kao sveopšteg ekvivalenta, za pravo koje se ovim ugovorom stiče.
Pored toga što je u pitanju jedan klasičan i najčešće praktikovan ugovor, određivanje njegovog pojma nije u teoriji proteklo bez teškoća, pa i upadljivih razlika. Iako je, prema tradicionalnom konceptu, prijenos svojine je jedna od osnovnih pravnih osobina ovog ugovora, ona ne nalazi uvjek mjesta u definiciji ugovora o kupoprodaji. Kada se imaju u vidu uporedna zakonodavna rješenja, onda se može reći da prema jednoj tezi pravo svojine u načelu, prelazi sa prodavca na kupca u trenutku zaključenja ugovora (tzv. transaltivno dejstvo kupoprodaje), pa, prema tome, nije ni potrebno u samoj definiciji kupoprodaje istaći obavezu prodavca da prenese pravo svojine na kupca. Prijenos te obaveze neminovno proizilazi iz samog fakta zaključenja ugovora, on se ipso iure ostvariva. Onog momenta kad je ugovor o kupoprodaji punovažno zaključen, u principu, preneseno je i pravo svojine na prodatoj stvari, tako da prodavčeva obaveza da izvrši prijenos svojine, u stvari "umire u trenutku rođenja". Prema ovoj tezi, dakle, definicija kupoprodaje treba samo da izrazi obavezu prodavca na isporuku odnosno predaju stvari i njuegovu odgovornost za pravne i fizičke nedostatke, a ne i obavezu prenosa svojine, pošto se ova realizuje samim faktom zaključenja. Razumje se, definicija kupoprodaje treba, s druge strane, da izrazi i obavezu kupca na isplatu određene cijene. Naprotiv, prijema drugoj tezi, koju naročito slijede izvjesne kodifikacije građanskog prava iz prošlog stoljeća, prijenos svojine je centralna točka u formuli kojom se određuje pojam kupoprodaje. To je zbog toga, što ugovor, prema ovoj tezi predstavlja samo izvor prava i obaveza, a ne i akt koji je "sam po sebi" dovoljan da prenese pravo svojine. Da bi se prijenos svojine izvršio potrebno je da na osnovu ugovora (iustus titulus) usljedi i jedan materijalni akt predaje stvari (modus acquirendi), za koji se , u stvari, vezuje prijenos prava svojine. Otuda, definicija kupoprodaje treba u prvom planu da izrazi i druge njegove obaveze, kao i obaveze kupca, s druge strane......
SADRŽAJ:
1. UVOD 3
2 UGOVOR O KUPOPRODAJI 4
2.1 Pravne osobine 5
2.2 Bitni elementi 6
2.3 Stvari 6
3 CIJENA 7
3.1 Plaćanje cijene 8
3.2 Prećutno određivanje cijene 9
4. OBVEZA PRODAVCA 10
5. OBAVEZA KUPCA 12
6. ZAKLJUČAK 14
7. LITERATURA 15