15-05-2010, 02:39 PM
Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.
UPRAVLJANJE BANKARSKIM RIZICIMA
Rizici u poslovanju banaka su karakteristika svakog bankarskog posla, tako da ni neutralni bankarski poslovi nisu bez rizika, a osvajanjem novih instrumenata, novih tehnika i strategija, finansijskog inženjeringa, novih bankarskih proizvoda, a naročito finansijskih derivata, lista rizika se neprestano širi. Za bankare i zajmodavce uopšte, neizvjesnost raste sa promjenama u kamatnim stopama , promjenama depozita i sa nesposobnošću dužnika da vrati kredit, ali i pod dejstvom takvih faktora kao što su deregulacija, te moralni hazard, kao i ulaskom banaka u poslove koji ranije nisu bili tradicionalno bankarski. Pri svemu tome, globalizacija bankarskog poslovanja i trendovi mega spajanja velikih banaka, tjeraju menadžment banke da identifikuju najvažnije rizike. To se odnosi, prije svega , na sistemske rizike, i posebno na rizike koji proizilaze iz zaostajanja bankarskog menadžmenta u praćenju poslovanja na nepoznatim, geografski udaljenim prostorima i tržištima i da prati poslovanje sa nepoznatim instrumentima i tehnikama.
Razvoj i vrste bankarskih rizika
Kao disciplina, upravljanje rizikom ( risk management ) je novijeg datuma i razvilo se iz djelatnosti osiguranja, jer se tradicionalnim procesima osiguranja nisu mogli efektivno i ekonomično rješavati problemi rizika u svim situacijama. Upravljanje predstavlja dio poslovne politike banke, a saglasno tome upravljanje rizikom se može definisati kao bančina funkcija osiguranja od rizika, odnosno pod upravljanjem rizikom se podrazumjeva skup aktivnosti:
1) identifikaciju izloženosti riziku za sve kategorije sredstava uz procjenu
potencijalnih gubitaka
2) procjenu rizika koja obuhvata mjerenje i analizu gubitaka u prošlosti, kako bi se
procjenile varijable koje će uticati na budućnost
3) kontrolu rizika, u smislu smanjenja ili eliminisanja rizika gubitka primjenom svih
vrsta obezbjeđenja
4) finansiranje rizika obezbjeđenjem rezervi, uključujući i osiguranje
5) razvoj administrativnih tehnika i korištenje stručnih znanja ( upravljanje rizikom)
Generalni cilj upravljanja bankarskim rizicima je optimizacija odnosa (trade off) rizika i prinosa. U tom smislu u fokusu bankarskih rizika je upravljanje kreditnim i tržišnim rizicima, od kojih presudno zavisi rizik solventnosti kao definitivni rizik banke. Kamatni i valutni rizici se kao sastavne komponente uklapaju u tržišni rizik, dok po strani ostaje likvidnosni rizik kao specifični bankarski rizik kojim savremene banke, u krajnjoj liniji, mogu da upravljaju preko finansijskog tržišta, pod uslovom da imaju jaku poziciju solventnosti i visok kredibilitet na toj osnovi. Najzad, postoje i razni nefinansijski ( operativni ) rizici, kao što su rizici platnog prometa, kompjuterski i ostali tehnički rizici, pravni rizici itd.
Upravljanje rizikom u bankarstvu ima dva osnovna cilja. Prvi cilj je da se izbjegne nesolventnost banke, a drugi cilj je da se maksimizira stopa prinosa na kapital uz korekciju za rizik (risk-adjusted rate of return on capital-RAROC). Naime, ako bi rizici banke bili potcjenjeni, to bi negativno djelovalo na profitabilnost banke, jer bi stvarni gubici obarali stopu prinosa na kapital ispod očekivanog nivoa.
Savremeni koncept upravljanja centralnim bankraskim rizicima ima slijedeće komponente:
1) adekvatna evaluacija kreditnih i tržišnih rizika
2) naplate cijene rizika od korisnika odgovarajućih bankarskih usluga
3) izdvajanje naplaćene cijene rizika u rezerve i kapital banke
4) pokrivanje očekivanih rizika iz akcijskog kapitala banke
5) pokrivanje neočekivanih rizika iz akcijskog kapitala
6) formiranje ekonomskog kapitala banke koji je korigovan za rizik (risk-based capital)
7) upravljanje portfoliom rizika
8) monitoring (kontrola) rizika od strane posebne službe u banci
Upravljanje bankarskim rizicima je kvalitativno i kvantitativno. Kvalitativno upravljanje rizicima zasniva se na iskustvenim ocjenama bankarskih eksperata i ono je naročito bitno za one faktore rizika koji se ne mogu kvalifikovati. Međutim, za faktore koji se mogu kvalifikovati, generalna tendencija u bankarstvu je sve veće korišćenje kvantitativnih modela upravljanja rizicima.
Kod kvantitativnih sagledavanja bankarskih rizika, osnovni pristup se sastoji u sagledavanju prosječnog iznosa gubitka, kao i stope disperzije gubitaka oko trenda vrijednosti. Maksimalni iznos gubitka za banku određuje se na osnovu tri faktora: visine izloženosti gubitku, vrijednosti standardne devijacije i izabranog nivoa tolerancije. Vrijednost pod rizikom (value at risk-VAR ili VaR) je maksimalni iznos gubitka koji može da nastupi pri datom nivou tolerancije. Pod nivoom tolerancije se podrazumjeva vjerovatnoća da gubici probiju matematički projektovanu granicu. Ako je nivo tolerancije npr. 5%, to znači da izračunata vrijednost pod rizikom važi u 95% slučajeva, ali bi po računu vjerovatnoće u 5% slučajeva bila probijena.
Znači, VAR je vrijednost svih rizika koje banka preuzima, tj. maksimalni iznos potencijalnog gubitka koji banka može da ima u svom poslovanju i koji može da prekorači samo u malom i precizno definisanom procentu od svih mogućih slučajeva, a taj procenat vjerovatnoće, koji nije pokriven prihvaćenim VAR, naziva se nivo tolerancije. Vrijednost VAR se može izračunati na svim poslovnim nivoima banke ( na nivou svake poslovne jedinice i cijele banke), kao i po grupama poslovnih transakcija.
Smisao kvantitativnog određivanja VAR je da se obezbjedi adekvatan nivo ekonomskog kapitala banke, odnosno kapitala pod rizikom (capital at risk-CAR ili CaR). Prema tome, upravljanje bankarskim rizicima svodi se na izračunavanje visine VAR, da bi se na toj osnovi odredila adekvatna visina CAR. Pri tome se CAR tretira kao krajnja zaštita banke od nesolventnosti. CAR je iznos kapitala koji je potreban da bi banka unaprijed pokrila veličinu potencijalnog gubitka u narednom periodu i on se, za razliku od VAR, može obračunati samo na nivou ukupne banke, tj. na portfolio nivou (VAR na nivou banke je isto što i CAR). Ako CAR iznosi 100 jedinica pri nivou tolerancije od 1%, to znači da neočekivani gubici neće preći iznos od 100 jedinica u 99% slučajeva. Visina nivoa tolerancije je stvar izbora rukovodstva banke.
Vrijednosti VAR i CAR moraju biti premanentno usklađene u dinamičkom funkcionisanju banke. Ako se pretpostavi da je nivo rizika data veličina, onda bi moralo da dođe do odgovarajućeg prilagođavanja vrijednosti CAR. Na primjer, ako se nivo rizika u cjelini povećava (VAR u porastu), onda i CAR mora da bude povećan ( na primjer, putem povećanja marže i provizije). U obrnutom slučaju, ako se ocjeni da je nivo kapitala data veličina, onda bi neravnoteža između VAR i CAR trebalo da bude korigovana na strani rizika ( na primjer, promjenama u strukturi plasmana u cilju smanjivanja učešća plasmana na višim stopama rizika).
U svakom slučaju sve govori u prilog tome da banke moraju da se udalje od defanzivnog ili reaktivnog viđenja rizika, po kome one mjere rizik da bi prevashodno zadovoljile regulatorne zahtjeve i izbjegle gubitke i da se okrenu ofanzivnom, proaktivnom stavu, po kome se rizicima aktivno upravlja na nivou banke, radi što efikasnijeg korištenja kapitala i ostvarivanja visokih profita.
U proteklih nekoliko decenija bankarski sektor se mnogo mijenjao. Naime, od 70-ih i 80-ih godina desile su se drastične promjene koje su se manifestirale kroz: inflatornu ulogu finansijskog tržišta, rast finansijskog tržišta, deregulaciju, povećanje konkurencije.
Na deviznim tržištima fluktuirajući devizni kursevi ubrzali su rast neizvjesnosti. Monetarne politike favorizovale su visoke nivoe kamatnih stopa i stimulirale njihovu promjenjivost. Talas deregulacija je rastao progresivno i postepeno. Deregulacija bankarskog poslovanja podrazumjeva uklanjanje finansijskih barijera i prepreka, što omogućava fleksibilnije poslovanje i ponašanje banaka- konkurenciju. To prvenstveno uključuje: slobodnije formiranje kamatnih stopa, naknada i provizija, paralelno učestvovanje banaka i nebankarskih institucija na finansijskom tržištu, širenje obima transakcija na interbankarskom tržištu bez obaveznog korištenja instrumenata obezbjeđenja i uz korištenje novih fleksibilnih instrumenata ( opcije, svopovi, terminski aranžmani) i jačanje vanbilasnog poslovanja banaka i sl. (Ćuričić, 2002,str.27). Osim toga, deregulacija je dovela do drastičnog proširenja palete bankarskih proizvoda i usluga. Većina bankarskih institucija je diverzificirala svoje opreacije izvan orginalnog poslovanja. Shodno tome, banke koje su ušle u nova poslovanja morale su se suočiti sa novim rizicima. Nadalje, rizici su rasli zbog konkurencije, proizvodnih inovacija, promjena od komercijalnog bankarstva prema tržištima kapitala, povećane tržišne volantilnosti i nestanak starih barijera koje su ograničavale obim operacija različitih finansijskih institucija.
Iako se primjena ideja upravljanja rizicima, kao što su derivati, može pronaći daleko unazad, teorija vrednovanja ili procjene derivata nije razvijena sve do kasnog 20-og stoljeća. Ovo se možda može okarakterisati kao najvažnija prekretnica u epohi akademskog razvoja u opštem području kvantificiranja i upravljanja finansijskim rizicima.
Prije 1950-ih godina, poželjnost investicije uglavnom je izjednačavana s njenim prinosom. U svom antologijskom članku iz 1952.godine, a kasnije i u knjizi iz 1959.godine, Harry Markowitz postavio je temelje teorije o portfolio selekciji putem mapiranja poželjnosti investicije na rizik-prinos dijagramu, gdje je rizik izmjeren korištenjem standardne devijacije (Markowitz, 1952; 1959). Pomoću tzv.efikasne granice portfolio menadžer mogao bi da optimizira prinos za bilo koji nivo rizika. U narednim decenijama došlo je do eksplozivnog rasta metodologije za upravljanje rizicima, uključujući takve ideje kao što su: Sharpe ratio, model oderđivanja cijene finansijske imovine. Osnovni segment bankarskog poslovanja je rizik. Rizik je koncept kome su dodjeljne različite definicije u zavisnosti od konteksta u kojem se obrađuje; definicija koja se najčešće koristi u kontekstu upravljanja kapitalom je «neočekivani gubitak».
Za razliku od tradicionalnog komercijalnog bankarstva, snažna ekspanzija investicionog bankarstva u savremenim uslovima bitno je uticala na širenje lepeze rizika kojima su banke izložene u svom poslovanju, s tim da se ovo odnosi prevashodno na banke koje posluju na globalnom nivou, tj. ne samo na domaćem finansijskom tržištu nego i na međunarodnom finansijskom tržištu.
Ovi rizici su:
1) kreditni rizik,
2) likvidnosni rizik,
3) rizik plaćanja,
4) kamatni rizik,
5) devizni rizik ili valutni,
6) rizik zemlje,
7) tržišni rizik,
8) operativni rizik.
Pored navedenih osnovnih kategorija bankarskih rizika, postoji još jedan broj rizika koji se ispoljavaju u bankarskom poslovanju, u većoj ili manjoj mjeri, a mogu se svrstati u neku od navedenih kategorija.
Ekonomski kapital banke i prihvatljiv nivo rizika
Tekući Bazelski standardi u vezi sa kapitalom su danas poznati kao Bazel I. Pod uslovom Prvog bazelskog sporazuma, različiti izvori bankarskog kapitala su podijeljeni u dvije osnovne vrste: primarni (akcije, suficit, nepodijeljena dobit, kvalifikovane neakumulativne prioritetne akcije bez roka dospijeća, manjinski interes na računima akcijskog kapitala kod udruženih filijala i prepoznatljivu odbranu nematerijalne aktive i druge nematerijalne stavke), i
sekundarni (alokacije za kredite i gubitke na poslovima lizinga, instrumente kapitala za obligaciona pravna potraživanja, obavezna konvertibilna potraživanja, srednjoročne prioritetene akcije, kumulativne prioritetne akcije bez roka dospjeća sa neisplaćenim dividendama, vrijednosni papiri akcijskog kapitala i drugi dugoročni instrumenti kapitala koji sjedinjuju i potraživanja i elemente akcijskog kapitala). Bazelski komitet smatra da se glavni postupak za regulisanje kreditnog rizika sastoji u obezbjeđivanju minimalnog nivoa kapitala banke. Osnovni važeći dokument o minimumu obaveznog kapitala banaka je dogovor Bazelskog komiteta za superviziju banaka koji je donijet jula 1988.godine,tekuća stopa potrebnog nivoa kapitala jedne banke da bi se kvalifikovala kao adekvatno kapitalizovana podrazumjeva slijedeće:
1. Koeficijent odnosa primarnog kapitala („jezgro“ kapitala) i ukupne rizične aktive mora da
iznosi najmanje 4 %.
2. Koeficijent odnosa ukupnog kapitala (zbir primarnog i sekundarnog kapitala) i ukupne
aktive ponderisanog rizikom mora da bude najmanje 8%, pri čemu je suma sekundarnog
kapitala ograničena na samo 100% od primarnog kapitala.
Ako banka mora da poredi svoj primarni i sekundarni kapital u odnosu na ukupnu aktivu ponderisanu rizikom kako bi odredila da li je adekvatno kapitalizovana, šta je onda to rizikom ponderisana aktiva prema Prvom bazelskom sporazumu?
Svaka stavka aktive u bilansu stanja banke i svaka vanbilansna finansijska obaveza koja je učinjena pomnoži se sa ponderisanim faktorom rizika koji je projektovan tako da reflektuju svu izloženost kreditnom riziku. Među vanbilansnim stavkama koje su najviše pod prismotrom jesu: standby kreditna pisma koje banka izdaje kako bi podržala opšte obligacione vrijednosne papire i obveznice državnih i lokalnih vlasti, kao i zajmove i emisiju hartija od vrijednosti poslovnim kompanijama i dugoročne, zakonski obavezujuće kreditne obaveze koje banke čine svojim korporativnim klijentima. Prvi bazelski sporazum postavlja uslov za bankare da podijele stepen izloženosti riziku svakog ugovora na dvije kategorije:
1. potencijalnu tržišnu izloženost
2. tekuću tržišnu izloženost.
Potencijalna tržišna izloženost riziku odnosi se na opasnost od gubitka u nekom budućem vremenu, ako klijent koji je ušao u tržišno osnovan ugovor sa bankom ne uspije da izvrši svoje ugovorne obaveze. Suprotno, tekuća tržišna izloženost riziku projektovana je tako da izmjeri rizik od gubitka ukoliko klijent ne izvrši svoju dnevnu obavezu predviđenu ugovorom, što primorava banku da neuspjeli ugovor zamjeni novim.
Kod izbora visine ekonomskog kapitala koji se odnosi na kreditne rizike banke, potrebno je imati u vidu da statističa distribucija ovih rizika nije uvijek potpuno adekvatna osnova za formiranje CAR. Naravno, za banku nije opasno ako u određenom periodu dođe do jačeg odstupanja neočekivanih gubitaka naniže već ako dođe do odstupanja neočekivanih rizika naviše. Kod
UPRAVLJANJE BANKARSKIM RIZICIMA
Rizici u poslovanju banaka su karakteristika svakog bankarskog posla, tako da ni neutralni bankarski poslovi nisu bez rizika, a osvajanjem novih instrumenata, novih tehnika i strategija, finansijskog inženjeringa, novih bankarskih proizvoda, a naročito finansijskih derivata, lista rizika se neprestano širi. Za bankare i zajmodavce uopšte, neizvjesnost raste sa promjenama u kamatnim stopama , promjenama depozita i sa nesposobnošću dužnika da vrati kredit, ali i pod dejstvom takvih faktora kao što su deregulacija, te moralni hazard, kao i ulaskom banaka u poslove koji ranije nisu bili tradicionalno bankarski. Pri svemu tome, globalizacija bankarskog poslovanja i trendovi mega spajanja velikih banaka, tjeraju menadžment banke da identifikuju najvažnije rizike. To se odnosi, prije svega , na sistemske rizike, i posebno na rizike koji proizilaze iz zaostajanja bankarskog menadžmenta u praćenju poslovanja na nepoznatim, geografski udaljenim prostorima i tržištima i da prati poslovanje sa nepoznatim instrumentima i tehnikama.
Razvoj i vrste bankarskih rizika
Kao disciplina, upravljanje rizikom ( risk management ) je novijeg datuma i razvilo se iz djelatnosti osiguranja, jer se tradicionalnim procesima osiguranja nisu mogli efektivno i ekonomično rješavati problemi rizika u svim situacijama. Upravljanje predstavlja dio poslovne politike banke, a saglasno tome upravljanje rizikom se može definisati kao bančina funkcija osiguranja od rizika, odnosno pod upravljanjem rizikom se podrazumjeva skup aktivnosti:
1) identifikaciju izloženosti riziku za sve kategorije sredstava uz procjenu
potencijalnih gubitaka
2) procjenu rizika koja obuhvata mjerenje i analizu gubitaka u prošlosti, kako bi se
procjenile varijable koje će uticati na budućnost
3) kontrolu rizika, u smislu smanjenja ili eliminisanja rizika gubitka primjenom svih
vrsta obezbjeđenja
4) finansiranje rizika obezbjeđenjem rezervi, uključujući i osiguranje
5) razvoj administrativnih tehnika i korištenje stručnih znanja ( upravljanje rizikom)
Generalni cilj upravljanja bankarskim rizicima je optimizacija odnosa (trade off) rizika i prinosa. U tom smislu u fokusu bankarskih rizika je upravljanje kreditnim i tržišnim rizicima, od kojih presudno zavisi rizik solventnosti kao definitivni rizik banke. Kamatni i valutni rizici se kao sastavne komponente uklapaju u tržišni rizik, dok po strani ostaje likvidnosni rizik kao specifični bankarski rizik kojim savremene banke, u krajnjoj liniji, mogu da upravljaju preko finansijskog tržišta, pod uslovom da imaju jaku poziciju solventnosti i visok kredibilitet na toj osnovi. Najzad, postoje i razni nefinansijski ( operativni ) rizici, kao što su rizici platnog prometa, kompjuterski i ostali tehnički rizici, pravni rizici itd.
Upravljanje rizikom u bankarstvu ima dva osnovna cilja. Prvi cilj je da se izbjegne nesolventnost banke, a drugi cilj je da se maksimizira stopa prinosa na kapital uz korekciju za rizik (risk-adjusted rate of return on capital-RAROC). Naime, ako bi rizici banke bili potcjenjeni, to bi negativno djelovalo na profitabilnost banke, jer bi stvarni gubici obarali stopu prinosa na kapital ispod očekivanog nivoa.
Savremeni koncept upravljanja centralnim bankraskim rizicima ima slijedeće komponente:
1) adekvatna evaluacija kreditnih i tržišnih rizika
2) naplate cijene rizika od korisnika odgovarajućih bankarskih usluga
3) izdvajanje naplaćene cijene rizika u rezerve i kapital banke
4) pokrivanje očekivanih rizika iz akcijskog kapitala banke
5) pokrivanje neočekivanih rizika iz akcijskog kapitala
6) formiranje ekonomskog kapitala banke koji je korigovan za rizik (risk-based capital)
7) upravljanje portfoliom rizika
8) monitoring (kontrola) rizika od strane posebne službe u banci
Upravljanje bankarskim rizicima je kvalitativno i kvantitativno. Kvalitativno upravljanje rizicima zasniva se na iskustvenim ocjenama bankarskih eksperata i ono je naročito bitno za one faktore rizika koji se ne mogu kvalifikovati. Međutim, za faktore koji se mogu kvalifikovati, generalna tendencija u bankarstvu je sve veće korišćenje kvantitativnih modela upravljanja rizicima.
Kod kvantitativnih sagledavanja bankarskih rizika, osnovni pristup se sastoji u sagledavanju prosječnog iznosa gubitka, kao i stope disperzije gubitaka oko trenda vrijednosti. Maksimalni iznos gubitka za banku određuje se na osnovu tri faktora: visine izloženosti gubitku, vrijednosti standardne devijacije i izabranog nivoa tolerancije. Vrijednost pod rizikom (value at risk-VAR ili VaR) je maksimalni iznos gubitka koji može da nastupi pri datom nivou tolerancije. Pod nivoom tolerancije se podrazumjeva vjerovatnoća da gubici probiju matematički projektovanu granicu. Ako je nivo tolerancije npr. 5%, to znači da izračunata vrijednost pod rizikom važi u 95% slučajeva, ali bi po računu vjerovatnoće u 5% slučajeva bila probijena.
Znači, VAR je vrijednost svih rizika koje banka preuzima, tj. maksimalni iznos potencijalnog gubitka koji banka može da ima u svom poslovanju i koji može da prekorači samo u malom i precizno definisanom procentu od svih mogućih slučajeva, a taj procenat vjerovatnoće, koji nije pokriven prihvaćenim VAR, naziva se nivo tolerancije. Vrijednost VAR se može izračunati na svim poslovnim nivoima banke ( na nivou svake poslovne jedinice i cijele banke), kao i po grupama poslovnih transakcija.
Smisao kvantitativnog određivanja VAR je da se obezbjedi adekvatan nivo ekonomskog kapitala banke, odnosno kapitala pod rizikom (capital at risk-CAR ili CaR). Prema tome, upravljanje bankarskim rizicima svodi se na izračunavanje visine VAR, da bi se na toj osnovi odredila adekvatna visina CAR. Pri tome se CAR tretira kao krajnja zaštita banke od nesolventnosti. CAR je iznos kapitala koji je potreban da bi banka unaprijed pokrila veličinu potencijalnog gubitka u narednom periodu i on se, za razliku od VAR, može obračunati samo na nivou ukupne banke, tj. na portfolio nivou (VAR na nivou banke je isto što i CAR). Ako CAR iznosi 100 jedinica pri nivou tolerancije od 1%, to znači da neočekivani gubici neće preći iznos od 100 jedinica u 99% slučajeva. Visina nivoa tolerancije je stvar izbora rukovodstva banke.
Vrijednosti VAR i CAR moraju biti premanentno usklađene u dinamičkom funkcionisanju banke. Ako se pretpostavi da je nivo rizika data veličina, onda bi moralo da dođe do odgovarajućeg prilagođavanja vrijednosti CAR. Na primjer, ako se nivo rizika u cjelini povećava (VAR u porastu), onda i CAR mora da bude povećan ( na primjer, putem povećanja marže i provizije). U obrnutom slučaju, ako se ocjeni da je nivo kapitala data veličina, onda bi neravnoteža između VAR i CAR trebalo da bude korigovana na strani rizika ( na primjer, promjenama u strukturi plasmana u cilju smanjivanja učešća plasmana na višim stopama rizika).
U svakom slučaju sve govori u prilog tome da banke moraju da se udalje od defanzivnog ili reaktivnog viđenja rizika, po kome one mjere rizik da bi prevashodno zadovoljile regulatorne zahtjeve i izbjegle gubitke i da se okrenu ofanzivnom, proaktivnom stavu, po kome se rizicima aktivno upravlja na nivou banke, radi što efikasnijeg korištenja kapitala i ostvarivanja visokih profita.
U proteklih nekoliko decenija bankarski sektor se mnogo mijenjao. Naime, od 70-ih i 80-ih godina desile su se drastične promjene koje su se manifestirale kroz: inflatornu ulogu finansijskog tržišta, rast finansijskog tržišta, deregulaciju, povećanje konkurencije.
Na deviznim tržištima fluktuirajući devizni kursevi ubrzali su rast neizvjesnosti. Monetarne politike favorizovale su visoke nivoe kamatnih stopa i stimulirale njihovu promjenjivost. Talas deregulacija je rastao progresivno i postepeno. Deregulacija bankarskog poslovanja podrazumjeva uklanjanje finansijskih barijera i prepreka, što omogućava fleksibilnije poslovanje i ponašanje banaka- konkurenciju. To prvenstveno uključuje: slobodnije formiranje kamatnih stopa, naknada i provizija, paralelno učestvovanje banaka i nebankarskih institucija na finansijskom tržištu, širenje obima transakcija na interbankarskom tržištu bez obaveznog korištenja instrumenata obezbjeđenja i uz korištenje novih fleksibilnih instrumenata ( opcije, svopovi, terminski aranžmani) i jačanje vanbilasnog poslovanja banaka i sl. (Ćuričić, 2002,str.27). Osim toga, deregulacija je dovela do drastičnog proširenja palete bankarskih proizvoda i usluga. Većina bankarskih institucija je diverzificirala svoje opreacije izvan orginalnog poslovanja. Shodno tome, banke koje su ušle u nova poslovanja morale su se suočiti sa novim rizicima. Nadalje, rizici su rasli zbog konkurencije, proizvodnih inovacija, promjena od komercijalnog bankarstva prema tržištima kapitala, povećane tržišne volantilnosti i nestanak starih barijera koje su ograničavale obim operacija različitih finansijskih institucija.
Iako se primjena ideja upravljanja rizicima, kao što su derivati, može pronaći daleko unazad, teorija vrednovanja ili procjene derivata nije razvijena sve do kasnog 20-og stoljeća. Ovo se možda može okarakterisati kao najvažnija prekretnica u epohi akademskog razvoja u opštem području kvantificiranja i upravljanja finansijskim rizicima.
Prije 1950-ih godina, poželjnost investicije uglavnom je izjednačavana s njenim prinosom. U svom antologijskom članku iz 1952.godine, a kasnije i u knjizi iz 1959.godine, Harry Markowitz postavio je temelje teorije o portfolio selekciji putem mapiranja poželjnosti investicije na rizik-prinos dijagramu, gdje je rizik izmjeren korištenjem standardne devijacije (Markowitz, 1952; 1959). Pomoću tzv.efikasne granice portfolio menadžer mogao bi da optimizira prinos za bilo koji nivo rizika. U narednim decenijama došlo je do eksplozivnog rasta metodologije za upravljanje rizicima, uključujući takve ideje kao što su: Sharpe ratio, model oderđivanja cijene finansijske imovine. Osnovni segment bankarskog poslovanja je rizik. Rizik je koncept kome su dodjeljne različite definicije u zavisnosti od konteksta u kojem se obrađuje; definicija koja se najčešće koristi u kontekstu upravljanja kapitalom je «neočekivani gubitak».
Za razliku od tradicionalnog komercijalnog bankarstva, snažna ekspanzija investicionog bankarstva u savremenim uslovima bitno je uticala na širenje lepeze rizika kojima su banke izložene u svom poslovanju, s tim da se ovo odnosi prevashodno na banke koje posluju na globalnom nivou, tj. ne samo na domaćem finansijskom tržištu nego i na međunarodnom finansijskom tržištu.
Ovi rizici su:
1) kreditni rizik,
2) likvidnosni rizik,
3) rizik plaćanja,
4) kamatni rizik,
5) devizni rizik ili valutni,
6) rizik zemlje,
7) tržišni rizik,
8) operativni rizik.
Pored navedenih osnovnih kategorija bankarskih rizika, postoji još jedan broj rizika koji se ispoljavaju u bankarskom poslovanju, u većoj ili manjoj mjeri, a mogu se svrstati u neku od navedenih kategorija.
Ekonomski kapital banke i prihvatljiv nivo rizika
Tekući Bazelski standardi u vezi sa kapitalom su danas poznati kao Bazel I. Pod uslovom Prvog bazelskog sporazuma, različiti izvori bankarskog kapitala su podijeljeni u dvije osnovne vrste: primarni (akcije, suficit, nepodijeljena dobit, kvalifikovane neakumulativne prioritetne akcije bez roka dospijeća, manjinski interes na računima akcijskog kapitala kod udruženih filijala i prepoznatljivu odbranu nematerijalne aktive i druge nematerijalne stavke), i
sekundarni (alokacije za kredite i gubitke na poslovima lizinga, instrumente kapitala za obligaciona pravna potraživanja, obavezna konvertibilna potraživanja, srednjoročne prioritetene akcije, kumulativne prioritetne akcije bez roka dospjeća sa neisplaćenim dividendama, vrijednosni papiri akcijskog kapitala i drugi dugoročni instrumenti kapitala koji sjedinjuju i potraživanja i elemente akcijskog kapitala). Bazelski komitet smatra da se glavni postupak za regulisanje kreditnog rizika sastoji u obezbjeđivanju minimalnog nivoa kapitala banke. Osnovni važeći dokument o minimumu obaveznog kapitala banaka je dogovor Bazelskog komiteta za superviziju banaka koji je donijet jula 1988.godine,tekuća stopa potrebnog nivoa kapitala jedne banke da bi se kvalifikovala kao adekvatno kapitalizovana podrazumjeva slijedeće:
1. Koeficijent odnosa primarnog kapitala („jezgro“ kapitala) i ukupne rizične aktive mora da
iznosi najmanje 4 %.
2. Koeficijent odnosa ukupnog kapitala (zbir primarnog i sekundarnog kapitala) i ukupne
aktive ponderisanog rizikom mora da bude najmanje 8%, pri čemu je suma sekundarnog
kapitala ograničena na samo 100% od primarnog kapitala.
Ako banka mora da poredi svoj primarni i sekundarni kapital u odnosu na ukupnu aktivu ponderisanu rizikom kako bi odredila da li je adekvatno kapitalizovana, šta je onda to rizikom ponderisana aktiva prema Prvom bazelskom sporazumu?
Svaka stavka aktive u bilansu stanja banke i svaka vanbilansna finansijska obaveza koja je učinjena pomnoži se sa ponderisanim faktorom rizika koji je projektovan tako da reflektuju svu izloženost kreditnom riziku. Među vanbilansnim stavkama koje su najviše pod prismotrom jesu: standby kreditna pisma koje banka izdaje kako bi podržala opšte obligacione vrijednosne papire i obveznice državnih i lokalnih vlasti, kao i zajmove i emisiju hartija od vrijednosti poslovnim kompanijama i dugoročne, zakonski obavezujuće kreditne obaveze koje banke čine svojim korporativnim klijentima. Prvi bazelski sporazum postavlja uslov za bankare da podijele stepen izloženosti riziku svakog ugovora na dvije kategorije:
1. potencijalnu tržišnu izloženost
2. tekuću tržišnu izloženost.
Potencijalna tržišna izloženost riziku odnosi se na opasnost od gubitka u nekom budućem vremenu, ako klijent koji je ušao u tržišno osnovan ugovor sa bankom ne uspije da izvrši svoje ugovorne obaveze. Suprotno, tekuća tržišna izloženost riziku projektovana je tako da izmjeri rizik od gubitka ukoliko klijent ne izvrši svoju dnevnu obavezu predviđenu ugovorom, što primorava banku da neuspjeli ugovor zamjeni novim.
Kod izbora visine ekonomskog kapitala koji se odnosi na kreditne rizike banke, potrebno je imati u vidu da statističa distribucija ovih rizika nije uvijek potpuno adekvatna osnova za formiranje CAR. Naravno, za banku nije opasno ako u određenom periodu dođe do jačeg odstupanja neočekivanih gubitaka naniže već ako dođe do odstupanja neočekivanih rizika naviše. Kod