12-05-2010, 09:11 PM
Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.
U najopštijem smislu te reči, potrošač je pojedinac, domaćinstvo ili na drugačiji način organizovana grupa koja konzumira/kupuje proizvode/usluge.
Pojam potrošač odnosi se i na preduzeće, drugo pravno lice i preduzetnika kada kupuje proizvode ili koristi usluge za sopstvene potrebe.
Značenje same reči varira zavisno od toga u kom kontekstu je ista upotrebljena – toj činjenici treba posvetiti naročitu pažnju, jer neretko dolazi do zabune, pa i do zloupotrebe samog pojma
-Kada se u ekonomiji govori o potrošaču pod tim pojmom se obično podrazumeva osoba čiji se značaj ogleda u donošenju odluke: «kupiti ili ne kupiti?», odnosno: «konzumirati ili ne konzumirati?».
Centralno pitanje, dakle, jeste činjenica da potrošač raspolaže određenim budžetom. Pod pretpostavkom racionalnog ponašanja, potrošač raspolaže tim budžetom u cilju zadovoljenja svojih potreba ( kupuje proizvode i usluge na tržištu ).
-Sa aspekta marketinga, ovaj pristup je sličan, ali je stepen individualizacije potrošača kao osobe daleko veći. Dakle, umesto generisanja širokog demografskog i psihološkog profila tržišnih segmenata, pristupa se ličnom marketingu, bliskom kontaktu i upoznavanju potrošača u cilju maksimizacije njegove satisfakcije
Sa aspekta prava i pravnih propisa termin potrošač se najčešće koristi u kontekstu zaštite prava potrošača.
Zahtev za zaštitom prava potrošača proističe iz potrebe da se preventivno deluje na eliminisanje neefikasnosti i nekonkurentnog ponašanja na tržištu.
Cilj zaštite prava potrošača jeste očuvanje fer odnosa na tržištu, odnosno u izjednačavanju snaga na relaciji proizvođač – potrošač.
Ukoliko prevagne bilo koja od ovih dveju strana – nastaje poremećaj na tržištu, koji se potencijalno pretvara u prepreku daljem razvoju tržišta.
Obzirom na činjenicu da se svaki stanovnik planete Zemlje nalazi i u ulozi potrošača, ali neretko i u ulozi proizvođača, zaštita potrošača ima izuzetan značaj.
Zaštita potrošača predstavlja proizvod delovanja vladinog sektora usmerenog ka zaštiti interesa potrošača.
Ovo ne isključuje dejstvo nevladinog sektora, ali ipak treba imati na umu da je ono drugačijeg karaktera.
Primera radi:
Zakonodavac može zahtevati od proizvođača da pruža veoma detaljne informacije o onim proizvodima koji su od posebnog značaja ( npr. hrana – budući da ima snažne posledice na zdravlje ).
Zaštita potrošača u uskoj je vezi sa idejom o pravima potrošača, kao i sa pojavom organizacija potrošača koje imaju za cilj edukaciju potrošača u cilju donošenja najboljih odluka prilikom kupovine.
Jedan od instrumenata putem koga se vrši zaštita potrošača jeste i Zakon o zaštiti prava potrošača ili Zakon o potrošačima.
Zakon o zaštiti potrošača ili Zakon o potrošačima smatra se delom javnog prava putem koga se regulišu privatno-pravni odnosi koji nastaju između potrošača ( kao pojedinca, ili kao /ne/organizovane grupe ) i privrednih lica koja se bave prodajom proizvoda i pružanjem usluga na tržištu.
Zakon o zaštiti potrošača pokriva veoma široko područje, uključujući sledeće:
-pouzdanost proizvoda;
-pravo na zaštitu privatnosti;
-pravo na zaštitu od nelojalnog i malicioznog ponašanja;
-sve oblike prevare;
-diskriminaciju na osnovu godina, pola, fizičkog izgleda, kao i sve vrste zloupotreba koje proističu iz navedenih odlika;
-i dr. vidove odnosa koji proističu iz odnosa na relaciji kupac – privredno lice.
Ono što je važno imati na umu jeste činjenica da se Zakon o zaštiti potrošača ne ograničava isključivo na napred navedene odnose, već može i trebalo bi da «pokriva» i druge odnose i pojave, kao što su npr.: bankrotstvo, refinansiranje kredita, reprogramiranje duga, bezbednost proizvoda i usluge, odnose povezane sa servisiranjem proizvoda, način naplate, i td.
Ponekada je znatno bolje da pojedino polje ne bude uopšte regulisano, nego da bude regulisano na neadekvatan način.
U najopštijem smislu te reči, potrošač je pojedinac, domaćinstvo ili na drugačiji način organizovana grupa koja konzumira/kupuje proizvode/usluge.
Pojam potrošač odnosi se i na preduzeće, drugo pravno lice i preduzetnika kada kupuje proizvode ili koristi usluge za sopstvene potrebe.
Značenje same reči varira zavisno od toga u kom kontekstu je ista upotrebljena – toj činjenici treba posvetiti naročitu pažnju, jer neretko dolazi do zabune, pa i do zloupotrebe samog pojma
-Kada se u ekonomiji govori o potrošaču pod tim pojmom se obično podrazumeva osoba čiji se značaj ogleda u donošenju odluke: «kupiti ili ne kupiti?», odnosno: «konzumirati ili ne konzumirati?».
Centralno pitanje, dakle, jeste činjenica da potrošač raspolaže određenim budžetom. Pod pretpostavkom racionalnog ponašanja, potrošač raspolaže tim budžetom u cilju zadovoljenja svojih potreba ( kupuje proizvode i usluge na tržištu ).
-Sa aspekta marketinga, ovaj pristup je sličan, ali je stepen individualizacije potrošača kao osobe daleko veći. Dakle, umesto generisanja širokog demografskog i psihološkog profila tržišnih segmenata, pristupa se ličnom marketingu, bliskom kontaktu i upoznavanju potrošača u cilju maksimizacije njegove satisfakcije
Sa aspekta prava i pravnih propisa termin potrošač se najčešće koristi u kontekstu zaštite prava potrošača.
Zahtev za zaštitom prava potrošača proističe iz potrebe da se preventivno deluje na eliminisanje neefikasnosti i nekonkurentnog ponašanja na tržištu.
Cilj zaštite prava potrošača jeste očuvanje fer odnosa na tržištu, odnosno u izjednačavanju snaga na relaciji proizvođač – potrošač.
Ukoliko prevagne bilo koja od ovih dveju strana – nastaje poremećaj na tržištu, koji se potencijalno pretvara u prepreku daljem razvoju tržišta.
Obzirom na činjenicu da se svaki stanovnik planete Zemlje nalazi i u ulozi potrošača, ali neretko i u ulozi proizvođača, zaštita potrošača ima izuzetan značaj.
Zaštita potrošača predstavlja proizvod delovanja vladinog sektora usmerenog ka zaštiti interesa potrošača.
Ovo ne isključuje dejstvo nevladinog sektora, ali ipak treba imati na umu da je ono drugačijeg karaktera.
Primera radi:
Zakonodavac može zahtevati od proizvođača da pruža veoma detaljne informacije o onim proizvodima koji su od posebnog značaja ( npr. hrana – budući da ima snažne posledice na zdravlje ).
Zaštita potrošača u uskoj je vezi sa idejom o pravima potrošača, kao i sa pojavom organizacija potrošača koje imaju za cilj edukaciju potrošača u cilju donošenja najboljih odluka prilikom kupovine.
Jedan od instrumenata putem koga se vrši zaštita potrošača jeste i Zakon o zaštiti prava potrošača ili Zakon o potrošačima.
Zakon o zaštiti potrošača ili Zakon o potrošačima smatra se delom javnog prava putem koga se regulišu privatno-pravni odnosi koji nastaju između potrošača ( kao pojedinca, ili kao /ne/organizovane grupe ) i privrednih lica koja se bave prodajom proizvoda i pružanjem usluga na tržištu.
Zakon o zaštiti potrošača pokriva veoma široko područje, uključujući sledeće:
-pouzdanost proizvoda;
-pravo na zaštitu privatnosti;
-pravo na zaštitu od nelojalnog i malicioznog ponašanja;
-sve oblike prevare;
-diskriminaciju na osnovu godina, pola, fizičkog izgleda, kao i sve vrste zloupotreba koje proističu iz navedenih odlika;
-i dr. vidove odnosa koji proističu iz odnosa na relaciji kupac – privredno lice.
Ono što je važno imati na umu jeste činjenica da se Zakon o zaštiti potrošača ne ograničava isključivo na napred navedene odnose, već može i trebalo bi da «pokriva» i druge odnose i pojave, kao što su npr.: bankrotstvo, refinansiranje kredita, reprogramiranje duga, bezbednost proizvoda i usluge, odnose povezane sa servisiranjem proizvoda, način naplate, i td.
Ponekada je znatno bolje da pojedino polje ne bude uopšte regulisano, nego da bude regulisano na neadekvatan način.