11-05-2010, 09:29 PM
Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.
Krajem 1989. god i u toku 1990. god. u svim bivšim socijalistićkim zemljama Evrope otpočeo je proces tranzicije tržišne privrede. Ove privrede su do tada funkcionisale kao centralno-planske privrede u kojima su državni planski organi regulisali funkcionisanje privrede. U ovim privredama, koje danas nose naziv privrede u tranziciji, čiji su lideri Centralno-Evropske privrede posebno Slovenija, Madjarska, Poljska i Slovačka, se sada pokušava uvesti tržišna privreda. Ona praktično znači demostiranje mehanizma u kojima je država vršila kanalisanje resursa i zamenu tog mehanizma sistemom alokacije u kome to vrše hiljade i hiljade privrednih subjekata samostalno. Ključni korak u procesu tranzicije je privatizacija.
U zemljama tržišne privrede pojam privatizacije vezuje se za izlaganje prodaji državnih preduzeća. Radi se o prodaji cele firme, njenog dela ili kontrolnog paketa akcija. Sva dosadasnja iskustva pokazuju da nema uspešne tržišne privrede bez dominacije tržišne svojine. Zato se u bivšim socijalističkim zemljama, u kojima je preko 90% svojine bilo u različitim oblicima državnog i društvenog vlasništva, moraju sprovesti sveobuhvatni procesi tranzicije, odnosno svojinske transformacije. Bez privatizacije nema procesa tranzicije u tržišnu privredu. Ne sme se zaboraviti da se proces privatizacije odvija u uslovima procesa globalizacije svetske ekonomije i da je to proces koji ozbiljno utiče na konkurentske pozicije i najrazvijenijih zmalja u svetskoj privredi s jedne strane, a na drugoj strani postoji globalna konkurencija medju zemljama koje nastoje da privuku inostrani kapital.
Da bi se odredilo da li je jedna zemlja uopšte prošla ili prolazi kroz proces potrebne su i odredjene mere kojima cće se izraziti efekat. Jedna od tih mera je da se uporedimo sa ostalim zemljama koje prolaze kroz isti proces u istom vremenskom periodu.
Evropska banka daje u svojim godišnjim izveštajima prikaz svih zemalja u tranziciji i rangira ih na osnovu nekoliko pokazatelja kojima se ugrubo meri napredak zemlje u tranziciji tako kod merenja učešća privrednog sektora u Srbiji mnogo bolje su stajale Slovenija, Madjarska, Albanija a kod stepena privatizacije preduzeća Srbija je bila na lošijoj poziciji osim Bugaske, Albanije i Ukrajine. Jedino smo lider u odnosu na druge zemlje u liberalizaciji cena, a najnižu ocenu smo dobili u oblasti politike, podsticanja konkurencije.
Druga mera je da se izmeri vreme za koje će država povratiti nivo bruto domaćeg prizvoda. Slovenija se najčešće pominje kao primer, ona je okončala tranziciju posle deset godina. Srbija je presla tek 60 odsto društvenog proizvoda iz 1989 godine, a danas se nalazi oko ili ispod proseka brzine evropskih tranzicionih zemalja. Specifičnost naše zemlje je u tome što ne krećemo od autoritarnog sistema, već od jednog blagog autoratizma, jedne mešavine komande i tržišne ekonomije. Naš cilj je ulazak u Evropsku uniju (EU), ali isto tako i privatna svojina kao preovladjujući oblik svojine.
Tranzicija je dugoročni proces izgradnje novog tipa privrede i drugačijeg pristupa ekonomiji. On je racionalna alternativa i realna perspektiva bivših socijalističkih država, pa i naše zemlje.
Svojinska transformacija je ključna mera procesa tranzicije.
Uslovi za stvaranje svojinske transformacije
Ključne faze procesa tranzicije, odnosno svojinske transformacije u skoro svim zemljama Centralne i Istočne Evrope, mogu se svesti na sledeće četiri:
1.Liberalizacija, koja podrazumeva proces smanjivanja trgovinskih barijera kako na internom, tako i na eksternom nivou, kao i slobodno formiranje cena na tržištu (pre svega u zavisnosti od odnosa ponude i tražnje);
2.Makroekonomska stabilizacija, koja podrazumeva kontrolisanu stopu inflacije (ne veću od 10% na godišnjem nivou), kao i prihvatljivu stopu nezaposlenosti;
3.Restrukturiranje i privatizacija, kao proces reformisanja preduzeća za efikasniju proizvodnju kroz promene njihovog vlasništva, sa jasnim titularom svojine;
4.Promene u političkom i privrednom sistemu.
Liberalizacija tržista i formiranje efikasnih institucija u finansijskom sektoru predstavljalo je značajan izazov za zemlje u tranziciji, posebno zbog činjenice što je formiranje tržišno orijentisanih bankarskih sistema i tržista kapitala otpočelo od nule. Posmatrano iz makroekonomskog ugla, finansijski sektor ima nekoliko specifičnosti:
•bankarska kriza može da prouzrokuje ogromne fiskalne troskove,
•stabilnost ovog sektora je od ključnog značaja za efikasnu monetarnu transmisiju,
•efikasno posrednistvo je kljucni faktor finansijskog rasta.
•upravljanje rizikom u OVOITI sektoru je osnovna zastita od problema koji mogu nastati zbog naraslog nivoa duga zbog progresivnog otvaranja računa kapitala.
U meri u kojoj se približuje datum ulaska zemalja u tranziciji u EU, njihovo iskustvo sa kretanjima LI finansijskom sektoru osvetljava tri fenomena. Prvo, postojali su problemi sa primenom bankarskih pravila i pravila kontrole u većini ovih zemalja. Drugo, postojao je strah od veće transparentnosti i otvaranja tržišta akcija zbog problema insajder trgovine. Treće, ispoljena je potreba daljeg rasta institucionalnog i maloprodajnog sektora na tržištu hartija od vrednosti. Zemlje u tranziciji CIE su u bankarskom sektoru prihvatile pravila kontrole koja važe u EU, uključujući univerzalne dozvole za sve banke. Medutim, primena eftkasne bankarske kontrole u pojedinim slučajevirna je bila dosta teška zbog manjka utreniranog personala i prateće infrastrukture.
Kada kandidati uđu u EU, ove razlike između kontrole banaka i standarda superkontrole - posebno primena takvih standarda obično prouzrokuju probleme. Na primer, teskoće mogu nastati ako su banke locirane jedna do druge u istoj zemlji regulisane različitim stepenom kontrole u njihovim odgovarajućim zemljama porekla. Zbog toga zemlje u tranziciji koje pristupaju EU treba da usvoje ne samo set bankarskih standarda već da obezbede i sličan kvalitet superkontrole.
Prema tranzicionim pokazateljima EBRD, većina zemalja u tranziciji koje su u procesu pristupanja EU, je postigla zapažen napredak u razvoju tržišta kapitala. Od sredine 1990-tih godina se zapaza unapredenje tržišne infrastrukture i efikasnosti, dok finansijska tržišta sve više nalikuju onim u zemljama EU.
Krajem 1989. god i u toku 1990. god. u svim bivšim socijalistićkim zemljama Evrope otpočeo je proces tranzicije tržišne privrede. Ove privrede su do tada funkcionisale kao centralno-planske privrede u kojima su državni planski organi regulisali funkcionisanje privrede. U ovim privredama, koje danas nose naziv privrede u tranziciji, čiji su lideri Centralno-Evropske privrede posebno Slovenija, Madjarska, Poljska i Slovačka, se sada pokušava uvesti tržišna privreda. Ona praktično znači demostiranje mehanizma u kojima je država vršila kanalisanje resursa i zamenu tog mehanizma sistemom alokacije u kome to vrše hiljade i hiljade privrednih subjekata samostalno. Ključni korak u procesu tranzicije je privatizacija.
U zemljama tržišne privrede pojam privatizacije vezuje se za izlaganje prodaji državnih preduzeća. Radi se o prodaji cele firme, njenog dela ili kontrolnog paketa akcija. Sva dosadasnja iskustva pokazuju da nema uspešne tržišne privrede bez dominacije tržišne svojine. Zato se u bivšim socijalističkim zemljama, u kojima je preko 90% svojine bilo u različitim oblicima državnog i društvenog vlasništva, moraju sprovesti sveobuhvatni procesi tranzicije, odnosno svojinske transformacije. Bez privatizacije nema procesa tranzicije u tržišnu privredu. Ne sme se zaboraviti da se proces privatizacije odvija u uslovima procesa globalizacije svetske ekonomije i da je to proces koji ozbiljno utiče na konkurentske pozicije i najrazvijenijih zmalja u svetskoj privredi s jedne strane, a na drugoj strani postoji globalna konkurencija medju zemljama koje nastoje da privuku inostrani kapital.
Da bi se odredilo da li je jedna zemlja uopšte prošla ili prolazi kroz proces potrebne su i odredjene mere kojima cće se izraziti efekat. Jedna od tih mera je da se uporedimo sa ostalim zemljama koje prolaze kroz isti proces u istom vremenskom periodu.
Evropska banka daje u svojim godišnjim izveštajima prikaz svih zemalja u tranziciji i rangira ih na osnovu nekoliko pokazatelja kojima se ugrubo meri napredak zemlje u tranziciji tako kod merenja učešća privrednog sektora u Srbiji mnogo bolje su stajale Slovenija, Madjarska, Albanija a kod stepena privatizacije preduzeća Srbija je bila na lošijoj poziciji osim Bugaske, Albanije i Ukrajine. Jedino smo lider u odnosu na druge zemlje u liberalizaciji cena, a najnižu ocenu smo dobili u oblasti politike, podsticanja konkurencije.
Druga mera je da se izmeri vreme za koje će država povratiti nivo bruto domaćeg prizvoda. Slovenija se najčešće pominje kao primer, ona je okončala tranziciju posle deset godina. Srbija je presla tek 60 odsto društvenog proizvoda iz 1989 godine, a danas se nalazi oko ili ispod proseka brzine evropskih tranzicionih zemalja. Specifičnost naše zemlje je u tome što ne krećemo od autoritarnog sistema, već od jednog blagog autoratizma, jedne mešavine komande i tržišne ekonomije. Naš cilj je ulazak u Evropsku uniju (EU), ali isto tako i privatna svojina kao preovladjujući oblik svojine.
Tranzicija je dugoročni proces izgradnje novog tipa privrede i drugačijeg pristupa ekonomiji. On je racionalna alternativa i realna perspektiva bivših socijalističkih država, pa i naše zemlje.
Svojinska transformacija je ključna mera procesa tranzicije.
Uslovi za stvaranje svojinske transformacije
Ključne faze procesa tranzicije, odnosno svojinske transformacije u skoro svim zemljama Centralne i Istočne Evrope, mogu se svesti na sledeće četiri:
1.Liberalizacija, koja podrazumeva proces smanjivanja trgovinskih barijera kako na internom, tako i na eksternom nivou, kao i slobodno formiranje cena na tržištu (pre svega u zavisnosti od odnosa ponude i tražnje);
2.Makroekonomska stabilizacija, koja podrazumeva kontrolisanu stopu inflacije (ne veću od 10% na godišnjem nivou), kao i prihvatljivu stopu nezaposlenosti;
3.Restrukturiranje i privatizacija, kao proces reformisanja preduzeća za efikasniju proizvodnju kroz promene njihovog vlasništva, sa jasnim titularom svojine;
4.Promene u političkom i privrednom sistemu.
Liberalizacija tržista i formiranje efikasnih institucija u finansijskom sektoru predstavljalo je značajan izazov za zemlje u tranziciji, posebno zbog činjenice što je formiranje tržišno orijentisanih bankarskih sistema i tržista kapitala otpočelo od nule. Posmatrano iz makroekonomskog ugla, finansijski sektor ima nekoliko specifičnosti:
•bankarska kriza može da prouzrokuje ogromne fiskalne troskove,
•stabilnost ovog sektora je od ključnog značaja za efikasnu monetarnu transmisiju,
•efikasno posrednistvo je kljucni faktor finansijskog rasta.
•upravljanje rizikom u OVOITI sektoru je osnovna zastita od problema koji mogu nastati zbog naraslog nivoa duga zbog progresivnog otvaranja računa kapitala.
U meri u kojoj se približuje datum ulaska zemalja u tranziciji u EU, njihovo iskustvo sa kretanjima LI finansijskom sektoru osvetljava tri fenomena. Prvo, postojali su problemi sa primenom bankarskih pravila i pravila kontrole u većini ovih zemalja. Drugo, postojao je strah od veće transparentnosti i otvaranja tržišta akcija zbog problema insajder trgovine. Treće, ispoljena je potreba daljeg rasta institucionalnog i maloprodajnog sektora na tržištu hartija od vrednosti. Zemlje u tranziciji CIE su u bankarskom sektoru prihvatile pravila kontrole koja važe u EU, uključujući univerzalne dozvole za sve banke. Medutim, primena eftkasne bankarske kontrole u pojedinim slučajevirna je bila dosta teška zbog manjka utreniranog personala i prateće infrastrukture.
Kada kandidati uđu u EU, ove razlike između kontrole banaka i standarda superkontrole - posebno primena takvih standarda obično prouzrokuju probleme. Na primer, teskoće mogu nastati ako su banke locirane jedna do druge u istoj zemlji regulisane različitim stepenom kontrole u njihovim odgovarajućim zemljama porekla. Zbog toga zemlje u tranziciji koje pristupaju EU treba da usvoje ne samo set bankarskih standarda već da obezbede i sličan kvalitet superkontrole.
Prema tranzicionim pokazateljima EBRD, većina zemalja u tranziciji koje su u procesu pristupanja EU, je postigla zapažen napredak u razvoju tržišta kapitala. Od sredine 1990-tih godina se zapaza unapredenje tržišne infrastrukture i efikasnosti, dok finansijska tržišta sve više nalikuju onim u zemljama EU.