10-05-2010, 11:11 PM
Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.
Osnovni oblici javnih prihoda u savremenoj finansijskoj teroji su porezi, takse, carine, parafiskaliteti i orugo. Javni prihodi su novčana državna sredstva za finansiranje opštih i zajedničkih potreba. Formiraju se putem raspodele i preraspodele nacionalnog dohotka. Klasična teorija je poreze, takse i prihode od javne imovine posmatrala kao normane-redovne javne prihode kojima se pokrivaju redovni javni rashodi. Savremena finansijska teorija, pored klasičnih javnih prihoda, prihvata i javni dug, emisiju novca i druge oblike javnih prihoda kao dopunske javne prihode, koji služe za prikrivanje javnih rashoda. Javni dug postaje redovni izvor javnih prihoda modernih država. .
Na visinu i strukturu javnih prihoda utiču javne funkcije, ekonomska moć države i konkretni ekonomski odnosi.
Javni prihodi izražavaju se u novcu i služe za pokrivanje troškova opšteg karaktera u jednogodišnjem periodu. Oni su osnovna institucija javnih finansija, deo su novostvorene vrednosi, a njihova upotreba ne ugrožava postojeću imovinu.
Osnovni faktori koji deluju na sistem javnih prihoda su privredni sistem, drustveno-ekonomsko uređenje zemlje, ostvareni nacionalni dohodak, valičina teritorije, broj stanovnika..
Javni prihodi se ostvaruju na osnovu oporezivanja, prihoda javnih preduzeća, upotrebe državne imovine naknada za usluge državnih organa, javnog duga i drugo.
Poreski prihodi su osnovni i najznačajniji obim javnih prihoda koje ubire država na osnovu poreskog suvereniteta. U novije vreme javni prihodi se pretežno realizuju na osnovu poreza na dohodak fizičkih lica, poreza na dobit, poreza na potrošnju, na promet proizvoda i usluga, doprinosa za socijalno osiguranje, porez na imovinu i dr.
Javni prihodi predstavljaju efikasan instrument finansijske i ekonomske politike
Osnovni pravci u reformama instrumenata monetame politike vezani su za proces liberalizacije finansijskog sektora, ali i za sve veću monetamu disciplinu, kao i konkurentnost i kontrolu monetarno kreditnih institucija.
Kao naglašeni akcenti reformi su:
1)Vodi se preveritivna monetarna politika i veća uloga Centralne banke u tome. Uz "eks ante"(unapred) ocenu kretanja rezerve i likvidnosti i fleksibilne politike rezervi likvidnosti, i to sve kroz uvođenje novih instrumenata monetarne politike (blagajnički zapisi, obveznice javnog duga itd.). Takva politika predstavlja prvi korak u procesu liberalizacije kamatnih stopa u razvoju finansijskog tržišta.
2)Preventivna kontrola poslovanja banaka što zahteva njihovu bržu restruktuaciju i dokapitalizaciju posebno u cilju popravljanja njihove likvidnosti i solventnosti. Proces dokapitalizacije sprečava masovni stečaj banaka i raspad finansijskog i bankarskog tržišta.
3)Jačanje konkurentnosti među bankama kroz liberalizaciju kamatnih stopa i snižavanje obaveznih rezervi.
4)Ukidanje direktnih instrumenata monetarne regulacije, to znači da određena kontrola kamatnih stopa i marži neće i dalje biti zadržana od strane Centralne banke.
5)Centralna banka nakon procene u odstupanju projektovanih i stvamih ciljeva i tokova treba da se brzo odluči u pogledu visine i dinamike doziranja monetame korekture.
6)Monetama politika mora biti visoko usklađena sa fiskalnom politikom. U slučaju pojave inflacije u privredi, kreditna i monetarna politika moraju biti deflatorne (restrikcija novca i kredita) tada Centralna banka prodaje vrednosne papire na otvorenom tržištu što dovodi do povlačenja novca od vlasnika tih papira.
Porez kao veoma kompleksna i složena kategorija (sadrži u sebi ekonomske, socijalne, finansijske, političke i druge elemente ima odeđene primcipe ili načela na kojima se i zasniva određeni poreski sistem.
Principe poreskog oporezivanja prvi je formulisao i sistematizovao nemački finansijski pisac Adolf Vagner. Savremena finansijska teorija je samo malo dogradila ta Vagnerova četiri osnovna principa oporezivanja savremenih poreskih sistema:
1.Finansijsko – politička poreska načela. Porezi treba da budu dovoljno izdašni kako bi pokrili sve državne rashode jer su oni instrument koji obezbeđuje određene budžetske prihode. Javljaju se kao:
a)Načela izdašnosti (izdašan porez koji bi neinflatorno obezbedio dovoljno finansijskih sredstava za pokrićr javnih rashoda
b)Princip elastičnosti (da rast poreskih stopa bude usklađen sa privrednim rastom i njegovim promenama, ovda razlikujemo finansijsku elastičnost (svojstvo poreza) da se prilagođavaju promenama javnih rashoda i ekonomskoj elastičnosti ( kada poreski prihodi rastu sa rastom poreskih rashoda tako da država ne mora da menja poreske stope)
2.Ekonomska poreska načela. Porez ne sme da umanji ekonomsku snagu poreskog obveznika i tako unese poremećaj u normalne privredne tokove i zato ne sme da bude preterano visok već dovoljan i stabilan. Ovde razlikujemo:
a)Princip efikasnosti (poreski sistem ne sme da narušava efikasnu alokaciju privrednih resursa, ne sme da utiče na ekonomske odluke privrednih subjekata ali treba da utiče na promenu (ka racionalnijem ponašanju poreskih obveznika)
b)Princip umerenosti poreskog opterećenja. Ovaj princip nalaže da porezi na budu previsoki kako ne bi nepovoljno uticali na rad (i njegovu volju) kojim se poreski obveznik bavi. Poseban teoriski doprinos ovom principu daje američki ekonomista 80-tih godina XX veka u ekonomskoj politici Reganovog doba.- Reganomika Artur Lafer
c)Princip stabilnosti poreskog sistema. On nalaže da se bez velike potrebe ne sprovodi ekonomska reforma. Reforme mogu biti: radikalna (kada se poreski sistem iz korena menja) i parcijalna reforma (promene u poreskoj politici pre svega u poreskim stopama i poreskim olakšicama
3.Socijalno – politička poreska načela. Njime se sprovodi politika pravednosti kroz dva oblika:
a)Opštost poreza (sva lica učestvuju u plaćanju jer svi oni koriste zajedničke usluge države)
b)Raznovrsnost u oporezivanju (plaćanje prema ekonomskoj snazi obveznika)
4.Finansijsko – administrativna poreska načela. Ona zahtevaju da ubiranje poreza ne bude praćeno visokim troškovima. Ovde imamo:
a)Princip zakonitosti poreza (oporezivanje se može vršiti samo na osnovu zakona ili podzakonskim aktima – odluke, uredbe i pravilnici
b)Princip miniminizacije administrativnih troškova i princip miniminizacije troškova plaćanja poreza. Ukupni troškovi kod ubiranja poreza sastoje se iz administrativnih troškova i troškova i troškova ispunjenja poreskih obaveza (troškovi poreske uprave i troškovi poreskih obveznika), suština ovih principa je da se što više poreza prikupi sa što manje administrativnih troškova i troškova ispunjenja poreskih obaveza
Osnovni oblici javnih prihoda u savremenoj finansijskoj teroji su porezi, takse, carine, parafiskaliteti i orugo. Javni prihodi su novčana državna sredstva za finansiranje opštih i zajedničkih potreba. Formiraju se putem raspodele i preraspodele nacionalnog dohotka. Klasična teorija je poreze, takse i prihode od javne imovine posmatrala kao normane-redovne javne prihode kojima se pokrivaju redovni javni rashodi. Savremena finansijska teorija, pored klasičnih javnih prihoda, prihvata i javni dug, emisiju novca i druge oblike javnih prihoda kao dopunske javne prihode, koji služe za prikrivanje javnih rashoda. Javni dug postaje redovni izvor javnih prihoda modernih država. .
Na visinu i strukturu javnih prihoda utiču javne funkcije, ekonomska moć države i konkretni ekonomski odnosi.
Javni prihodi izražavaju se u novcu i služe za pokrivanje troškova opšteg karaktera u jednogodišnjem periodu. Oni su osnovna institucija javnih finansija, deo su novostvorene vrednosi, a njihova upotreba ne ugrožava postojeću imovinu.
Osnovni faktori koji deluju na sistem javnih prihoda su privredni sistem, drustveno-ekonomsko uređenje zemlje, ostvareni nacionalni dohodak, valičina teritorije, broj stanovnika..
Javni prihodi se ostvaruju na osnovu oporezivanja, prihoda javnih preduzeća, upotrebe državne imovine naknada za usluge državnih organa, javnog duga i drugo.
Poreski prihodi su osnovni i najznačajniji obim javnih prihoda koje ubire država na osnovu poreskog suvereniteta. U novije vreme javni prihodi se pretežno realizuju na osnovu poreza na dohodak fizičkih lica, poreza na dobit, poreza na potrošnju, na promet proizvoda i usluga, doprinosa za socijalno osiguranje, porez na imovinu i dr.
Javni prihodi predstavljaju efikasan instrument finansijske i ekonomske politike
Osnovni pravci u reformama instrumenata monetame politike vezani su za proces liberalizacije finansijskog sektora, ali i za sve veću monetamu disciplinu, kao i konkurentnost i kontrolu monetarno kreditnih institucija.
Kao naglašeni akcenti reformi su:
1)Vodi se preveritivna monetarna politika i veća uloga Centralne banke u tome. Uz "eks ante"(unapred) ocenu kretanja rezerve i likvidnosti i fleksibilne politike rezervi likvidnosti, i to sve kroz uvođenje novih instrumenata monetarne politike (blagajnički zapisi, obveznice javnog duga itd.). Takva politika predstavlja prvi korak u procesu liberalizacije kamatnih stopa u razvoju finansijskog tržišta.
2)Preventivna kontrola poslovanja banaka što zahteva njihovu bržu restruktuaciju i dokapitalizaciju posebno u cilju popravljanja njihove likvidnosti i solventnosti. Proces dokapitalizacije sprečava masovni stečaj banaka i raspad finansijskog i bankarskog tržišta.
3)Jačanje konkurentnosti među bankama kroz liberalizaciju kamatnih stopa i snižavanje obaveznih rezervi.
4)Ukidanje direktnih instrumenata monetarne regulacije, to znači da određena kontrola kamatnih stopa i marži neće i dalje biti zadržana od strane Centralne banke.
5)Centralna banka nakon procene u odstupanju projektovanih i stvamih ciljeva i tokova treba da se brzo odluči u pogledu visine i dinamike doziranja monetame korekture.
6)Monetama politika mora biti visoko usklađena sa fiskalnom politikom. U slučaju pojave inflacije u privredi, kreditna i monetarna politika moraju biti deflatorne (restrikcija novca i kredita) tada Centralna banka prodaje vrednosne papire na otvorenom tržištu što dovodi do povlačenja novca od vlasnika tih papira.
Porez kao veoma kompleksna i složena kategorija (sadrži u sebi ekonomske, socijalne, finansijske, političke i druge elemente ima odeđene primcipe ili načela na kojima se i zasniva određeni poreski sistem.
Principe poreskog oporezivanja prvi je formulisao i sistematizovao nemački finansijski pisac Adolf Vagner. Savremena finansijska teorija je samo malo dogradila ta Vagnerova četiri osnovna principa oporezivanja savremenih poreskih sistema:
1.Finansijsko – politička poreska načela. Porezi treba da budu dovoljno izdašni kako bi pokrili sve državne rashode jer su oni instrument koji obezbeđuje određene budžetske prihode. Javljaju se kao:
a)Načela izdašnosti (izdašan porez koji bi neinflatorno obezbedio dovoljno finansijskih sredstava za pokrićr javnih rashoda
b)Princip elastičnosti (da rast poreskih stopa bude usklađen sa privrednim rastom i njegovim promenama, ovda razlikujemo finansijsku elastičnost (svojstvo poreza) da se prilagođavaju promenama javnih rashoda i ekonomskoj elastičnosti ( kada poreski prihodi rastu sa rastom poreskih rashoda tako da država ne mora da menja poreske stope)
2.Ekonomska poreska načela. Porez ne sme da umanji ekonomsku snagu poreskog obveznika i tako unese poremećaj u normalne privredne tokove i zato ne sme da bude preterano visok već dovoljan i stabilan. Ovde razlikujemo:
a)Princip efikasnosti (poreski sistem ne sme da narušava efikasnu alokaciju privrednih resursa, ne sme da utiče na ekonomske odluke privrednih subjekata ali treba da utiče na promenu (ka racionalnijem ponašanju poreskih obveznika)
b)Princip umerenosti poreskog opterećenja. Ovaj princip nalaže da porezi na budu previsoki kako ne bi nepovoljno uticali na rad (i njegovu volju) kojim se poreski obveznik bavi. Poseban teoriski doprinos ovom principu daje američki ekonomista 80-tih godina XX veka u ekonomskoj politici Reganovog doba.- Reganomika Artur Lafer
c)Princip stabilnosti poreskog sistema. On nalaže da se bez velike potrebe ne sprovodi ekonomska reforma. Reforme mogu biti: radikalna (kada se poreski sistem iz korena menja) i parcijalna reforma (promene u poreskoj politici pre svega u poreskim stopama i poreskim olakšicama
3.Socijalno – politička poreska načela. Njime se sprovodi politika pravednosti kroz dva oblika:
a)Opštost poreza (sva lica učestvuju u plaćanju jer svi oni koriste zajedničke usluge države)
b)Raznovrsnost u oporezivanju (plaćanje prema ekonomskoj snazi obveznika)
4.Finansijsko – administrativna poreska načela. Ona zahtevaju da ubiranje poreza ne bude praćeno visokim troškovima. Ovde imamo:
a)Princip zakonitosti poreza (oporezivanje se može vršiti samo na osnovu zakona ili podzakonskim aktima – odluke, uredbe i pravilnici
b)Princip miniminizacije administrativnih troškova i princip miniminizacije troškova plaćanja poreza. Ukupni troškovi kod ubiranja poreza sastoje se iz administrativnih troškova i troškova i troškova ispunjenja poreskih obaveza (troškovi poreske uprave i troškovi poreskih obveznika), suština ovih principa je da se što više poreza prikupi sa što manje administrativnih troškova i troškova ispunjenja poreskih obaveza