10-05-2010, 11:04 PM
Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.
Od kada postoje dužničko-povjerilački odnosi, povjerioci nastoje da pronađu najbolji način da se obezbjede od rizika neispunjenja ugovora od strane dužnika. Posebnu važnost sredstva objezbeđenja dobijaju u slučaju kada se roba prodaje ili usluge pružaju na kredit. Sredstva obezbedenja se tradicionalno dijele na lična stvarna (realna). U stvarna sredstva obezbeđenja spadaju, izmedu ostalog, ručna zaloga (pignus) i hipoteka. Ugovaranjem ovih sredstava obezbeđenja poverilac stiče na stvarima dužnika ili trećeg lica stvarno pravo na osnovu kojeg može da naplati svoje potraživanje prema dužniku u slučaju neispunjenja ili insolventnosti dužnika.
Zbog toga ta obezbeđenja možemo nazvati i stvarno- pravnim. Neka stvarna prava, kao što su ručna zaloga i hipoteka, uspostavljaju se u korist povjerioca na tuđoj stvari upravo u cilju obezbjeđenja. Druga stvarna prava, kao što je svojina, nemaju za primarni cilj obezbjeđenje, ali mogu takođe da posluže za tu svrhu. Primeri takve funkcije svojine koji se koriste u modernom pravnom saobraćaju su prodaja sa zadržavanjem svojine, finansijski lizing i fiducijarni prenos prava svojine.
Sa razvojem sveukupne svetske trgovine, cirkulisanjem robe i usluga, povjećale su se šanse za izigravanjem pravila o potraživanju i često na štetu kupca, tj. poverioca se kreću i usmeravaju posljedice toga sveukupnog nepoštovanja ugovornog odnosa. Potraživanje iz pravnog posla je veoma kompleksne i složene prirode, i neretko uzima u obzir i mentalitet jedne grupe ljudi i naroda, jer podrazumeva seriju stavki i nastojanja da se u potpunosti uradi onaj posao radi kojeg je zaključen jedan ugovor.
Karakteristika savremenog poslovanja je proširenje kraga stvari koje se u praksi koriste kao predmet zaloge odnosno obezbjedenja. Svaka vrednost koju dužnik ima može da posluži kao zalog (kolateral). Pored telesnih stvari, to su i sve češće i "bestelesne stvari" odnosno prava - novčana potraživanja, hartije od vrednosti (menica, ček, konosman, skladišnica, akcije, obveznice, itd.), prava intelektualne svojine (žigovi, patenti, dizajn, autorska prava), udeli u društvima sa ograničenom odgovornošću i tako dalje.
U toku razvoju, najviše ljudi sami, poslovni, su uvidjeli da različita potraživanja i prava mogu biti založeni, jer se time stvara sigurnost u pravno poslu. Zapravo, obezbeđivanje potraživanje postoje jedno malo tržište u kojem se pored glavnog ugovora, paralelno odvija čitav niz radnji koje upućuju na jedan vid poslovanja, prodaje, kupovine i trampe.
Založno pravo na pokretnim stvarima u svom klasičnom obliku sadržanom u vjećini evropskih građanskih zakonika podrazumeva predaju državine na stvari poveriocu. Nedostatak takvog obezbeđenja je u tome što se zamrzava imovina koja je dužniku potrebna za obavljanje poslovanja, a poveriocu nameću troškovi i trud oko čuvanja založene stvari.
Zbog toga se za pojedine pokretne stvari, za koje se u većini država zbog njihove velike vrijednosti vode posebni registri (brodovi, vazduhoplovi, poljoprivredne mašine), dozvoljava mogućost uspostavljanja bezdržavinske zaloge, putem upisa založnog prava u registar. Razvoj modernih informacionih sistema i tehnologije otvorio je put za uvođenje opštedostupnog i relativno jeftinog registra i za stvari manje vrijednosti. To je samo jedan od razloga što sve više pristalica dobija ideja da se uvijede bezdržavinska zaloga i na drugim pokretnim stvarima.
Prilikom zaključenja ugovora obje ugovorne strane žele da svoja prava koja proizlaze iz takvog pravnog posla (ugovora) što je moguće lakše realiziraju. Ukoliko obje strane ispune svoje obaveze, tada je to priželjkivani način okončanja njihovog obligacionog odnosa. Međutim, događa se da jedna ili obje ugovorne strane nisu u mogućnosti ispuniti svoje obaveze ili da, protivno ugovoru, izvrše radnju koju su se obavezali propustiti. Zato je obezbeđenje ugovora nešto što stoji van ugovora, ali je tjesno vezan za njega. Pokreće se tek u trenutku kada se obaveza iz primarnog ugovora ne raelizuje, a ako dođe do realizacije njegova sudbina je takva, kao da nije ni postojao.
U ovakvim slučajevima jedna strana – povjerilac, može drugu ugovornu stranu - dužnika prisiliti na izvršenje svoje obaveze. Povjerilac mora podnijeti tužbu sudu radi ispunjenja ugovora ili eventualno tražiti naknadu štete zbog neispunjenja, odnosno zbog lošeg (nepravilnog) ispunjenja. Nakon toga, ukoliko dužnik dobrovoljno ne postupi po sudskoj odluci, povjerilac može tražiti, ponovo putem suda, prisilno izvršenje te odluke. Tek okončanjem izvršnog postupka povjerilac je namiren, izuzev ako dužnik nije insolventan.
Ukoliko je dužnik insolventan, povjerilac ni putem suda ne može ostvariti svoja prava. Da bi se izbjegli problemi vezani za neispunjenje ili neuredno ispunjenje ugovornih obaveza često se ugovaraju posebna sredstva kojima se obezbjeđuje pravilno ispunjenje ugovora. Sredstva obezbjeđenja imaju jedinstvenu preventivnu funkciju jer jačaju prije svega povjeriočev položaj u obligacionom, odnosno ugovornom odnosu.
Pitanje insolventosti jednog dužnika je i ekonomski problem. Naime, celokupno analiziranje i i tumačenje obezbeđenja nema smisla ako ne postoji dovoljan broj novčanih jedinica kojim će se pokriti jedno potraživanje. U stabilnim ekonomskim sistemima ovaj problem obično je manje prepoznatljiv, najviše iz razloga što se stabilnim poslovanjem obezbeđivanje potraživanje retko pojavljuje. Međutim, u tranzicijskim zemljama ovaj problem je veoma izražen. Sistem obezbjeđenja u njima dobija svoj puni smisao i veliku primjenu.
Praksa je, ipak, pokazala da se u takvim situacijama narušava slobodna i brza trgovina, a sam ugovor i njegova realizacija se stavljaju u drugi plan. Zato je potrebno balansiranje povodom ova dva institute, jer je u prometu potrebno obezbjeđenje, naročito ako se stranke lično ne poznaju, ali prevelika upotreba dovodi do zagušenja i paralizovanja prometa.
Od kada postoje dužničko-povjerilački odnosi, povjerioci nastoje da pronađu najbolji način da se obezbjede od rizika neispunjenja ugovora od strane dužnika. Posebnu važnost sredstva objezbeđenja dobijaju u slučaju kada se roba prodaje ili usluge pružaju na kredit. Sredstva obezbedenja se tradicionalno dijele na lična stvarna (realna). U stvarna sredstva obezbeđenja spadaju, izmedu ostalog, ručna zaloga (pignus) i hipoteka. Ugovaranjem ovih sredstava obezbeđenja poverilac stiče na stvarima dužnika ili trećeg lica stvarno pravo na osnovu kojeg može da naplati svoje potraživanje prema dužniku u slučaju neispunjenja ili insolventnosti dužnika.
Zbog toga ta obezbeđenja možemo nazvati i stvarno- pravnim. Neka stvarna prava, kao što su ručna zaloga i hipoteka, uspostavljaju se u korist povjerioca na tuđoj stvari upravo u cilju obezbjeđenja. Druga stvarna prava, kao što je svojina, nemaju za primarni cilj obezbjeđenje, ali mogu takođe da posluže za tu svrhu. Primeri takve funkcije svojine koji se koriste u modernom pravnom saobraćaju su prodaja sa zadržavanjem svojine, finansijski lizing i fiducijarni prenos prava svojine.
Sa razvojem sveukupne svetske trgovine, cirkulisanjem robe i usluga, povjećale su se šanse za izigravanjem pravila o potraživanju i često na štetu kupca, tj. poverioca se kreću i usmeravaju posljedice toga sveukupnog nepoštovanja ugovornog odnosa. Potraživanje iz pravnog posla je veoma kompleksne i složene prirode, i neretko uzima u obzir i mentalitet jedne grupe ljudi i naroda, jer podrazumeva seriju stavki i nastojanja da se u potpunosti uradi onaj posao radi kojeg je zaključen jedan ugovor.
Karakteristika savremenog poslovanja je proširenje kraga stvari koje se u praksi koriste kao predmet zaloge odnosno obezbjedenja. Svaka vrednost koju dužnik ima može da posluži kao zalog (kolateral). Pored telesnih stvari, to su i sve češće i "bestelesne stvari" odnosno prava - novčana potraživanja, hartije od vrednosti (menica, ček, konosman, skladišnica, akcije, obveznice, itd.), prava intelektualne svojine (žigovi, patenti, dizajn, autorska prava), udeli u društvima sa ograničenom odgovornošću i tako dalje.
U toku razvoju, najviše ljudi sami, poslovni, su uvidjeli da različita potraživanja i prava mogu biti založeni, jer se time stvara sigurnost u pravno poslu. Zapravo, obezbeđivanje potraživanje postoje jedno malo tržište u kojem se pored glavnog ugovora, paralelno odvija čitav niz radnji koje upućuju na jedan vid poslovanja, prodaje, kupovine i trampe.
Založno pravo na pokretnim stvarima u svom klasičnom obliku sadržanom u vjećini evropskih građanskih zakonika podrazumeva predaju državine na stvari poveriocu. Nedostatak takvog obezbeđenja je u tome što se zamrzava imovina koja je dužniku potrebna za obavljanje poslovanja, a poveriocu nameću troškovi i trud oko čuvanja založene stvari.
Zbog toga se za pojedine pokretne stvari, za koje se u većini država zbog njihove velike vrijednosti vode posebni registri (brodovi, vazduhoplovi, poljoprivredne mašine), dozvoljava mogućost uspostavljanja bezdržavinske zaloge, putem upisa založnog prava u registar. Razvoj modernih informacionih sistema i tehnologije otvorio je put za uvođenje opštedostupnog i relativno jeftinog registra i za stvari manje vrijednosti. To je samo jedan od razloga što sve više pristalica dobija ideja da se uvijede bezdržavinska zaloga i na drugim pokretnim stvarima.
Prilikom zaključenja ugovora obje ugovorne strane žele da svoja prava koja proizlaze iz takvog pravnog posla (ugovora) što je moguće lakše realiziraju. Ukoliko obje strane ispune svoje obaveze, tada je to priželjkivani način okončanja njihovog obligacionog odnosa. Međutim, događa se da jedna ili obje ugovorne strane nisu u mogućnosti ispuniti svoje obaveze ili da, protivno ugovoru, izvrše radnju koju su se obavezali propustiti. Zato je obezbeđenje ugovora nešto što stoji van ugovora, ali je tjesno vezan za njega. Pokreće se tek u trenutku kada se obaveza iz primarnog ugovora ne raelizuje, a ako dođe do realizacije njegova sudbina je takva, kao da nije ni postojao.
U ovakvim slučajevima jedna strana – povjerilac, može drugu ugovornu stranu - dužnika prisiliti na izvršenje svoje obaveze. Povjerilac mora podnijeti tužbu sudu radi ispunjenja ugovora ili eventualno tražiti naknadu štete zbog neispunjenja, odnosno zbog lošeg (nepravilnog) ispunjenja. Nakon toga, ukoliko dužnik dobrovoljno ne postupi po sudskoj odluci, povjerilac može tražiti, ponovo putem suda, prisilno izvršenje te odluke. Tek okončanjem izvršnog postupka povjerilac je namiren, izuzev ako dužnik nije insolventan.
Ukoliko je dužnik insolventan, povjerilac ni putem suda ne može ostvariti svoja prava. Da bi se izbjegli problemi vezani za neispunjenje ili neuredno ispunjenje ugovornih obaveza često se ugovaraju posebna sredstva kojima se obezbjeđuje pravilno ispunjenje ugovora. Sredstva obezbjeđenja imaju jedinstvenu preventivnu funkciju jer jačaju prije svega povjeriočev položaj u obligacionom, odnosno ugovornom odnosu.
Pitanje insolventosti jednog dužnika je i ekonomski problem. Naime, celokupno analiziranje i i tumačenje obezbeđenja nema smisla ako ne postoji dovoljan broj novčanih jedinica kojim će se pokriti jedno potraživanje. U stabilnim ekonomskim sistemima ovaj problem obično je manje prepoznatljiv, najviše iz razloga što se stabilnim poslovanjem obezbeđivanje potraživanje retko pojavljuje. Međutim, u tranzicijskim zemljama ovaj problem je veoma izražen. Sistem obezbjeđenja u njima dobija svoj puni smisao i veliku primjenu.
Praksa je, ipak, pokazala da se u takvim situacijama narušava slobodna i brza trgovina, a sam ugovor i njegova realizacija se stavljaju u drugi plan. Zato je potrebno balansiranje povodom ova dva institute, jer je u prometu potrebno obezbjeđenje, naročito ako se stranke lično ne poznaju, ali prevelika upotreba dovodi do zagušenja i paralizovanja prometa.