10-05-2010, 10:01 PM
Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.
Upravljanje zalihama jedna je od najvažnijih funkcija upravljanja proizvodnjom, iz razloga što zalihe zahtijevaju veliki kapital i utječu na isporuku robe korisnicima.
Također imaju utjecaj na sve poslovne funkcije, posebno proizvodnju, marketing i financije. Zalihe osiguravaju uslugu potrošačima, što je od životnog interesa za marketing. Financije se bave sveukupnom financijskom slikom organizacije, uključujući sredstva alocirana u zalihe.
Proizvodnja treba zalihe kako bi se osiguralo lagano odvijanje proizvodnje, te njezinu efikasnost. Međutim, unutar poduzeća postoje i konfliktni ciljevi zaliha. Naime, financijska funkcija preferira nisku razinu zaliha, kako bi sačuvala kapital, te ga mogla koristit u druge svrhe, marketing visoku razinu zaliha, kako bi povećao prodaju, dok proizvodnja teži adekvatnim zalihama za efikasnu proizvodnju i lagano održavanje razine zaposlenosti.
Upravljanje zalihama mora uravnotežiti navedene konfliktne ciljeve i upravljati razinom zaliha u najboljem interesu tvrtke kao cjeline.
Zalihe su uskladišteni materijali koji se koriste da bi olakšali proizvodnju ili zadovoljili potražnju potrošača. Kod promatranja proizvodnog procesa (transformacijskog ), odnosno procesa toka materijala, imamo zalihe sirovina koje čekaju da uđu u proces proizvodnje, zalihe nedovršene proizvodnje ili zalihe u toku procesa, te zalihe gotovih proizvoda koje su posve transformirane kroz proizvodni sustav. Zalihe su alocirane na različitim mjestima procesa proizvodnje čiji tokovi povezuju jedno mjesto skladištenja s drugim. Razina do koje se zalihe mogu (ponovo) popuniti ovisi o kapacitetu nabave, a razina njihova pražnjenja ovisi o potražnji. One djeluju kao „ odbojnik“ između različitih razina potražnje s jedne, i nabave s druge strane. Osnovna im je svrha odvojiti različite faze proizvodnje. Zalihe sirovina odvajaju proizvođača od njegovih dobavljača, zalihe u toku procesa (nedovršena proizvodnja tj. poluproizvodi) odvajaju različite faze proizvodnje jednu od druge, dok zalihe gotovih proizvoda odvajaju proizvođača od njegovih kupaca.
Jedan od razloga za održavanje zaliha je zaštita protivne nesigurnosti. Kako bi izbjegli odnosno zaštitili se od nesigurnosti u nabavi, potražnji i vremenu trajanja procesa, moramo održavati sigurnosne zalihe. Ako je potražnje kupaca poznata, tj. ako proizvodimo prema narudžbi (a ne za skladište), proizvedena količina proizvoda bit će jednaka potrošnji. U tom slučaju nisu nam potrebne zalihe gotovih proizvoda. Isto tako, svaka će se promjena u potražnji odmah odraziti na sustav proizvodnje. Kod sigurnosnih zaliha gotovih proizvoda nema takve povezanosti. U slučaju promjene u potražnji, one izbjegavaju trenutačnu promjenu u proizvodnji. Kako bi izbjegli nesigurnost u isporuci od dobavljača, potrebne su nam sigurnosne zalihe sirovina. Sigurnosne zalihe u toku proizvodnje čuvaju se zbog slabog održavanja, nepouzdanih radnika ili brzih promjena terminskog plana. U svakom slučaju, iako se takve zalihe drže radi izbjegavanja nesigurnosti, i one se mogu smanjiti. Mnogo se nepotrebnih sigurnosnih zaliha drži zbog varijacije u vremenima isporuke dobavljača, te zbog toga što procesi proizvodnje traju predugo.
Drugi razlog za održavanje zaliha je omogućavanje ekonomične proizvodnje i nabavke. Naime, često je ekonomično proizvoditi u serijama. U tom slučaju serija se može proizvesti u kratkom vremenskom razdoblju nakon čega se ne izrađuju proizvodi iz te serije sve dok se ona ne isprazni. To nam omogućuje da rasporedimo troškove pripreme na proizvodnim strojevima, na velik broj jedinica proizvoda. Također nam dopušta da se ista proizvodna oprema koristi za izradu različitih proizvoda. Slično je i kod kupnje sirovina. Ponekad je zbog troškova naručivanja, kod popusta na količinu i troškove prijevoza, ekonomično nabavljat u velikim serijama, pod uvjetom da se jedan njihov dio drži u zalihama za kasniju uporabu.
Zalihe koje nastaju radi nabave materijala ili proizvodnje u serijama zovu se cikličke zalihe. Danas u industriji postoji trend drastičnog smanjivanja vremena i troškova pripreme, a rezultat toga su manje veličine serija i mnogo manje zalihe.
Treći razlog za održavanje zaliha odnosi se na promjene u ponudi ili potražnji. Naime, zalihe se mogu povećati kad se očekuju promjene u cijeni ili raspoloživosti sirovina, kao i npr. u slučaju štrajka. Što se tiče promjene na strani potražnje, moguće je uskladištiti veće količine gotovih proizvoda radi očekivane buduće prodaje.
Jedan od ključnih problema odlučivanja u upravljanju zalihama je pitanje koje bi predmete trebalo držati u zalihama. Polazište toga je da li se proizvod izrađuje za skladište ili prema narudžbi, te da li postojeći proizvodi trebaju biti na skladištu kontinuirano ili diskontinuirano. Mnoge zalihe uključuju brojne zastarjele proizvode ili proizvode za „osiguranje“ za kojima je vrlo mala potražnja. Pitanje koje nije manje sporno od prethodnog je koju bi količinu i kada trebalo naručiti. Kako bi bili sigurni da je naručena prava količina pravovremeno, potreban je sustav za kontrolu zaliha. Taj sustav trebao bi sadržavati točne informacije kada je potrebno plasirati narudžbe, te pratiti tok materijala u i iz zaliha.
TIPOVI PROIZVODNJE
Proizvodnja je svrsishodna ljudska djelatnost sastavljena od niza proizvodnih aktivnosti u kojoj se inputi odnosno faktori proizvodnje kroz programirani tehnološki proces transformiraju u outpute, odnosno u proizvode i usluge pogodne za zadovoljavanje potreba potrošača.
U organizacijskom smislu a prema veličini i vrsti asortimana proizvodnja se dijeli na tri osnovna tipa:
-Komadna / pojedinačna proizvodnja
-Masovna proizvodnja
-Serijska proizvodnja
Razlike u organizaciji gore navedene tri vrste proizvodnje ovise o količini proizvoda, složenosti i dimenziji proizvoda, obimu proizvodnih aktivnosti pri proizvodnji jedinice proizvoda te ponavljanju proizvodnje. Iako je kod određivanja tipa proizvodnje, količina proizvoda glavni kriterij, on nije dovoljan. Količinu treba uvijek procjenjivati i u odnosu na sve ostale kriterije.
Komadni / pojedinačni način proizvodnje
Kod ovog tipa proizvodnje svaki proizvod ima atribut jedinstvenosti i izrađuje se po posebnoj narudžbi (npr. tankerski brod), za poznatog kupca.
U pravilu je radno intenzivna i veoma zahtjevna spram visokokvalificiranog rada što ne znači da se ne koristi određena oprema koja je u pravilu univerzalnog tipa. Kod proizvodnje primjenjuju se pretežno univerzalni strojevi i to konvencionalni neautomatizirani i numerički upravljani strojevi.
Prije početka proizvodnje potrebno je provesti opsežne polove projektiranja, konstrukcije i tehnološke pripreme, koji su povezani sa znatnim utroškom vremena i financijskih sredstva (ovi troškovi sudjeluju u ukupnim troškovima proizvodnje jedinice proizvoda s velikim udjelom).
Planiranje potreba i nabavka materijala zasniva se pretežno na iskustvenim podacima, manje na normativima materijala
Ovaj tip proizvodnje ima stanovitu efikasnost ali je ona, u odnosu na druge tipove proizvodnje, na najnižoj razini tako da bilježi najmanju prednost u proizvodnoj efikasnosti.
Upravljanje zalihama jedna je od najvažnijih funkcija upravljanja proizvodnjom, iz razloga što zalihe zahtijevaju veliki kapital i utječu na isporuku robe korisnicima.
Također imaju utjecaj na sve poslovne funkcije, posebno proizvodnju, marketing i financije. Zalihe osiguravaju uslugu potrošačima, što je od životnog interesa za marketing. Financije se bave sveukupnom financijskom slikom organizacije, uključujući sredstva alocirana u zalihe.
Proizvodnja treba zalihe kako bi se osiguralo lagano odvijanje proizvodnje, te njezinu efikasnost. Međutim, unutar poduzeća postoje i konfliktni ciljevi zaliha. Naime, financijska funkcija preferira nisku razinu zaliha, kako bi sačuvala kapital, te ga mogla koristit u druge svrhe, marketing visoku razinu zaliha, kako bi povećao prodaju, dok proizvodnja teži adekvatnim zalihama za efikasnu proizvodnju i lagano održavanje razine zaposlenosti.
Upravljanje zalihama mora uravnotežiti navedene konfliktne ciljeve i upravljati razinom zaliha u najboljem interesu tvrtke kao cjeline.
Zalihe su uskladišteni materijali koji se koriste da bi olakšali proizvodnju ili zadovoljili potražnju potrošača. Kod promatranja proizvodnog procesa (transformacijskog ), odnosno procesa toka materijala, imamo zalihe sirovina koje čekaju da uđu u proces proizvodnje, zalihe nedovršene proizvodnje ili zalihe u toku procesa, te zalihe gotovih proizvoda koje su posve transformirane kroz proizvodni sustav. Zalihe su alocirane na različitim mjestima procesa proizvodnje čiji tokovi povezuju jedno mjesto skladištenja s drugim. Razina do koje se zalihe mogu (ponovo) popuniti ovisi o kapacitetu nabave, a razina njihova pražnjenja ovisi o potražnji. One djeluju kao „ odbojnik“ između različitih razina potražnje s jedne, i nabave s druge strane. Osnovna im je svrha odvojiti različite faze proizvodnje. Zalihe sirovina odvajaju proizvođača od njegovih dobavljača, zalihe u toku procesa (nedovršena proizvodnja tj. poluproizvodi) odvajaju različite faze proizvodnje jednu od druge, dok zalihe gotovih proizvoda odvajaju proizvođača od njegovih kupaca.
Jedan od razloga za održavanje zaliha je zaštita protivne nesigurnosti. Kako bi izbjegli odnosno zaštitili se od nesigurnosti u nabavi, potražnji i vremenu trajanja procesa, moramo održavati sigurnosne zalihe. Ako je potražnje kupaca poznata, tj. ako proizvodimo prema narudžbi (a ne za skladište), proizvedena količina proizvoda bit će jednaka potrošnji. U tom slučaju nisu nam potrebne zalihe gotovih proizvoda. Isto tako, svaka će se promjena u potražnji odmah odraziti na sustav proizvodnje. Kod sigurnosnih zaliha gotovih proizvoda nema takve povezanosti. U slučaju promjene u potražnji, one izbjegavaju trenutačnu promjenu u proizvodnji. Kako bi izbjegli nesigurnost u isporuci od dobavljača, potrebne su nam sigurnosne zalihe sirovina. Sigurnosne zalihe u toku proizvodnje čuvaju se zbog slabog održavanja, nepouzdanih radnika ili brzih promjena terminskog plana. U svakom slučaju, iako se takve zalihe drže radi izbjegavanja nesigurnosti, i one se mogu smanjiti. Mnogo se nepotrebnih sigurnosnih zaliha drži zbog varijacije u vremenima isporuke dobavljača, te zbog toga što procesi proizvodnje traju predugo.
Drugi razlog za održavanje zaliha je omogućavanje ekonomične proizvodnje i nabavke. Naime, često je ekonomično proizvoditi u serijama. U tom slučaju serija se može proizvesti u kratkom vremenskom razdoblju nakon čega se ne izrađuju proizvodi iz te serije sve dok se ona ne isprazni. To nam omogućuje da rasporedimo troškove pripreme na proizvodnim strojevima, na velik broj jedinica proizvoda. Također nam dopušta da se ista proizvodna oprema koristi za izradu različitih proizvoda. Slično je i kod kupnje sirovina. Ponekad je zbog troškova naručivanja, kod popusta na količinu i troškove prijevoza, ekonomično nabavljat u velikim serijama, pod uvjetom da se jedan njihov dio drži u zalihama za kasniju uporabu.
Zalihe koje nastaju radi nabave materijala ili proizvodnje u serijama zovu se cikličke zalihe. Danas u industriji postoji trend drastičnog smanjivanja vremena i troškova pripreme, a rezultat toga su manje veličine serija i mnogo manje zalihe.
Treći razlog za održavanje zaliha odnosi se na promjene u ponudi ili potražnji. Naime, zalihe se mogu povećati kad se očekuju promjene u cijeni ili raspoloživosti sirovina, kao i npr. u slučaju štrajka. Što se tiče promjene na strani potražnje, moguće je uskladištiti veće količine gotovih proizvoda radi očekivane buduće prodaje.
Jedan od ključnih problema odlučivanja u upravljanju zalihama je pitanje koje bi predmete trebalo držati u zalihama. Polazište toga je da li se proizvod izrađuje za skladište ili prema narudžbi, te da li postojeći proizvodi trebaju biti na skladištu kontinuirano ili diskontinuirano. Mnoge zalihe uključuju brojne zastarjele proizvode ili proizvode za „osiguranje“ za kojima je vrlo mala potražnja. Pitanje koje nije manje sporno od prethodnog je koju bi količinu i kada trebalo naručiti. Kako bi bili sigurni da je naručena prava količina pravovremeno, potreban je sustav za kontrolu zaliha. Taj sustav trebao bi sadržavati točne informacije kada je potrebno plasirati narudžbe, te pratiti tok materijala u i iz zaliha.
TIPOVI PROIZVODNJE
Proizvodnja je svrsishodna ljudska djelatnost sastavljena od niza proizvodnih aktivnosti u kojoj se inputi odnosno faktori proizvodnje kroz programirani tehnološki proces transformiraju u outpute, odnosno u proizvode i usluge pogodne za zadovoljavanje potreba potrošača.
U organizacijskom smislu a prema veličini i vrsti asortimana proizvodnja se dijeli na tri osnovna tipa:
-Komadna / pojedinačna proizvodnja
-Masovna proizvodnja
-Serijska proizvodnja
Razlike u organizaciji gore navedene tri vrste proizvodnje ovise o količini proizvoda, složenosti i dimenziji proizvoda, obimu proizvodnih aktivnosti pri proizvodnji jedinice proizvoda te ponavljanju proizvodnje. Iako je kod određivanja tipa proizvodnje, količina proizvoda glavni kriterij, on nije dovoljan. Količinu treba uvijek procjenjivati i u odnosu na sve ostale kriterije.
Komadni / pojedinačni način proizvodnje
Kod ovog tipa proizvodnje svaki proizvod ima atribut jedinstvenosti i izrađuje se po posebnoj narudžbi (npr. tankerski brod), za poznatog kupca.
U pravilu je radno intenzivna i veoma zahtjevna spram visokokvalificiranog rada što ne znači da se ne koristi određena oprema koja je u pravilu univerzalnog tipa. Kod proizvodnje primjenjuju se pretežno univerzalni strojevi i to konvencionalni neautomatizirani i numerički upravljani strojevi.
Prije početka proizvodnje potrebno je provesti opsežne polove projektiranja, konstrukcije i tehnološke pripreme, koji su povezani sa znatnim utroškom vremena i financijskih sredstva (ovi troškovi sudjeluju u ukupnim troškovima proizvodnje jedinice proizvoda s velikim udjelom).
Planiranje potreba i nabavka materijala zasniva se pretežno na iskustvenim podacima, manje na normativima materijala
Ovaj tip proizvodnje ima stanovitu efikasnost ali je ona, u odnosu na druge tipove proizvodnje, na najnižoj razini tako da bilježi najmanju prednost u proizvodnoj efikasnosti.