07-05-2010, 05:46 PM
Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.
Selo kao prostorni i prirodni okvir vezivanja pojedinaca i grupa, kroz istoriju je imalo bitno mesto razvoju čoveka, ali je modernizacijom sve više onih sela koja su imala velike probleme sa migracijom, a neka su se i ugasila. Veliki problem u našoj zemlji predstavlja baš problem gašenja sela i velikog iseljavanja u gradove. „Poznato je da sve veća podela rada, kao jedna od karakteristika modernog društva, nije mimoišla ni samu sociologiju, kao nauku o društvu. Iako nije prestala da bude jedna nauka, sociologija je već odavno izdeljena na mnogobrojne posebne sociologije: sociologiju kulture, sociologiju rada, urbanu sociologiju, sociologiju porodice itd. Istovremeno, teško da bi se mogla osporiti tvrdnja da je jedna od najrazvijenijih (ako ne i najrazvijenija) posebnih sociologija kod nas, sociologija sela. Naravno, sve ukupna srpska tradicija ne može se svesti na tradiciju srpskog sela, ali seoska tradicija jeste jedan od najvažnijih elemenata ukupne nacionalne baštine srpskog naroda.“¹
Tradicionalno seljačko opiranje promenama, pokazalo se kao brana onima koji su želeli da nam menjaju veru, naciju, kulturu i identitet. Srpsko selo je kroz istoriju i sve do nedavno, bilo glavni izvor vitalnosti i osnov stabilnosti srpskog naroda, društva i države. Međutim, modernizacija je dovela do njegove depopulacije i društvene i kulturne devastacije. Tako je srpsko selo postalo veliki strukturni i razvojni problem globalnog srpskog društva. Ipak, u selu još uvek živi skoro polovina našeg stanovništva.
Kroz istoriju, od robovlasničkog preko feudalnog sistema, do demokratije, veliki značaj u svim državama i nacijama imali su seljaci, sa svojim skromnim obrazovnim profilom, ali velikim radnim doprinosom. „U kulturnom smislu seljačka društva imaju određenu viziju života, sistem vrijednosti, kodeks ponašanja i tehničkih znanja. Sve velike revolucije su zadiraleu seljački posed. Revolucije u Istočnoj Evropi su urbane, ali su zatim izgradile programe agrarne reforme i kolektivizacije zemlje.“² Velika težnja seljaka za postizanjem ravnopravnosti, koju su im kroz vekove uskraćivali pripadnici aristokratije, dovodila je do gašenja pojedinih sela. U Srbiji pod Turcima to se i nije toliko osećalo, jer je na selu u tom periodu bilo kvalitetnije živeti i tamo se stvarala srpska tradicija seljaštva. „Seljačka društva su karakteristična i po tome što su znala za sebe „urediti prirodu“. Tehničke koncepcije i razvoj sredstava za proizvodnju bitnije određuju sistem proizvodnje od resursa.“³
Glavni ciljevi agrarne reforme nakon Drugog svetskog rata bili su ideološko-politički i klasno-socijalni. Ekonomski interes poljoprivrede bio je u drugom planu, te je uspostavljena apsolutna dominacija sitnog seljačkog poseda. Kolonizacija 1945-1948 predstavljala je svojevrstan produžetak ranijih struje na Balkanu. Njome su na izvestan način nastavljene tendencije etničkih migracija, koje su svojim progonima u Drugom svetskom ratu počele ustaške vlasti i bugarski i albanski okupatori. Nova socijalistička vlast je teret obnove i ubrzane industrijalizacije svalila na selo i poljoprivredu. Merama nasilnog otkupa poljoprivrednih proizvoda i prinudne kolektivizacije, izazvane su dalekosežno štetne posledice. Čak i danas vlast štiti (nizak) standard radnika niskom cenom seljačkih . Iako je politika sile prema seljacima ubrzo napuštena, ideološko podozrenje je ostalo. Raznim merama (uskraćivanje socijalnog i zdravstvenog osiguranja, agrarni maksimum, zabrana nabavljanja krupne poljoprivredne mehanizacije, zabrana korišćenja radne snage i sl.) nastojalo se i dalje slabljenje poljoprivrede. Stihijska, neravnomerna i preterano brza deagrarizacija izazvala je depopulaciju srpskog sela i urbanu prenaseljenost. Populaciona politika koja bi nastojala da ovaj nepovoljan trend preokrene, morala bi se temeljiti na odgovaranju ekonomskoj, regionalno-razvojnoj i kulturnoj politici. Neophodno bi bilo popraviti izrazito nepovoljan položaj poljoprivrede u odnosu na industriju, više investirati u saobraćajnu i komunalnu infrastukturu u selima itd. Alternativna agrarna i kulturna politika trebalo bi ba obuhvati svojinsku transformaciju, podsticanje organizovanja specijalizovanih seljačkih zadruga, povoljne kredite za poljoprivrednu proizvodnju, zaštitne cene strateških poljoprivrednih proizvoda, reformu poreskog sistema, unapređenje srzčnog obrazovanja poljoprivrednika, potpuno zdravstveno, penziono i invalidsko osiguranje seljaka i promenu kulturnog statusa seoskih sredina.
Danas je srpsko selo, kao i srpsko društvo u celini, na civilizacijskoj prekretnici, ali i u razvojnoj blokadi. Akcija oživljavanja sela, ne može biti povratak na staro, već jedino moderan projekat usmeren na svestrani društveno-ekonomski, demografski, prostorno infra-strukturni i kulturni razvoj sela. Selo mora biti civilizovano ili ga neće biti., a civilizovano selo je ono koje je ekonomski, političko i kulturno integrisano u globalno društvo, funkcionalno, komplementarno, a statusom ravnopravno sa gradom.
Selo kao prostorni i prirodni okvir vezivanja pojedinaca i grupa, kroz istoriju je imalo bitno mesto razvoju čoveka, ali je modernizacijom sve više onih sela koja su imala velike probleme sa migracijom, a neka su se i ugasila. Veliki problem u našoj zemlji predstavlja baš problem gašenja sela i velikog iseljavanja u gradove. „Poznato je da sve veća podela rada, kao jedna od karakteristika modernog društva, nije mimoišla ni samu sociologiju, kao nauku o društvu. Iako nije prestala da bude jedna nauka, sociologija je već odavno izdeljena na mnogobrojne posebne sociologije: sociologiju kulture, sociologiju rada, urbanu sociologiju, sociologiju porodice itd. Istovremeno, teško da bi se mogla osporiti tvrdnja da je jedna od najrazvijenijih (ako ne i najrazvijenija) posebnih sociologija kod nas, sociologija sela. Naravno, sve ukupna srpska tradicija ne može se svesti na tradiciju srpskog sela, ali seoska tradicija jeste jedan od najvažnijih elemenata ukupne nacionalne baštine srpskog naroda.“¹
Tradicionalno seljačko opiranje promenama, pokazalo se kao brana onima koji su želeli da nam menjaju veru, naciju, kulturu i identitet. Srpsko selo je kroz istoriju i sve do nedavno, bilo glavni izvor vitalnosti i osnov stabilnosti srpskog naroda, društva i države. Međutim, modernizacija je dovela do njegove depopulacije i društvene i kulturne devastacije. Tako je srpsko selo postalo veliki strukturni i razvojni problem globalnog srpskog društva. Ipak, u selu još uvek živi skoro polovina našeg stanovništva.
Kroz istoriju, od robovlasničkog preko feudalnog sistema, do demokratije, veliki značaj u svim državama i nacijama imali su seljaci, sa svojim skromnim obrazovnim profilom, ali velikim radnim doprinosom. „U kulturnom smislu seljačka društva imaju određenu viziju života, sistem vrijednosti, kodeks ponašanja i tehničkih znanja. Sve velike revolucije su zadiraleu seljački posed. Revolucije u Istočnoj Evropi su urbane, ali su zatim izgradile programe agrarne reforme i kolektivizacije zemlje.“² Velika težnja seljaka za postizanjem ravnopravnosti, koju su im kroz vekove uskraćivali pripadnici aristokratije, dovodila je do gašenja pojedinih sela. U Srbiji pod Turcima to se i nije toliko osećalo, jer je na selu u tom periodu bilo kvalitetnije živeti i tamo se stvarala srpska tradicija seljaštva. „Seljačka društva su karakteristična i po tome što su znala za sebe „urediti prirodu“. Tehničke koncepcije i razvoj sredstava za proizvodnju bitnije određuju sistem proizvodnje od resursa.“³
Glavni ciljevi agrarne reforme nakon Drugog svetskog rata bili su ideološko-politički i klasno-socijalni. Ekonomski interes poljoprivrede bio je u drugom planu, te je uspostavljena apsolutna dominacija sitnog seljačkog poseda. Kolonizacija 1945-1948 predstavljala je svojevrstan produžetak ranijih struje na Balkanu. Njome su na izvestan način nastavljene tendencije etničkih migracija, koje su svojim progonima u Drugom svetskom ratu počele ustaške vlasti i bugarski i albanski okupatori. Nova socijalistička vlast je teret obnove i ubrzane industrijalizacije svalila na selo i poljoprivredu. Merama nasilnog otkupa poljoprivrednih proizvoda i prinudne kolektivizacije, izazvane su dalekosežno štetne posledice. Čak i danas vlast štiti (nizak) standard radnika niskom cenom seljačkih . Iako je politika sile prema seljacima ubrzo napuštena, ideološko podozrenje je ostalo. Raznim merama (uskraćivanje socijalnog i zdravstvenog osiguranja, agrarni maksimum, zabrana nabavljanja krupne poljoprivredne mehanizacije, zabrana korišćenja radne snage i sl.) nastojalo se i dalje slabljenje poljoprivrede. Stihijska, neravnomerna i preterano brza deagrarizacija izazvala je depopulaciju srpskog sela i urbanu prenaseljenost. Populaciona politika koja bi nastojala da ovaj nepovoljan trend preokrene, morala bi se temeljiti na odgovaranju ekonomskoj, regionalno-razvojnoj i kulturnoj politici. Neophodno bi bilo popraviti izrazito nepovoljan položaj poljoprivrede u odnosu na industriju, više investirati u saobraćajnu i komunalnu infrastukturu u selima itd. Alternativna agrarna i kulturna politika trebalo bi ba obuhvati svojinsku transformaciju, podsticanje organizovanja specijalizovanih seljačkih zadruga, povoljne kredite za poljoprivrednu proizvodnju, zaštitne cene strateških poljoprivrednih proizvoda, reformu poreskog sistema, unapređenje srzčnog obrazovanja poljoprivrednika, potpuno zdravstveno, penziono i invalidsko osiguranje seljaka i promenu kulturnog statusa seoskih sredina.
Danas je srpsko selo, kao i srpsko društvo u celini, na civilizacijskoj prekretnici, ali i u razvojnoj blokadi. Akcija oživljavanja sela, ne može biti povratak na staro, već jedino moderan projekat usmeren na svestrani društveno-ekonomski, demografski, prostorno infra-strukturni i kulturni razvoj sela. Selo mora biti civilizovano ili ga neće biti., a civilizovano selo je ono koje je ekonomski, političko i kulturno integrisano u globalno društvo, funkcionalno, komplementarno, a statusom ravnopravno sa gradom.