07-05-2010, 05:16 PM
Maturski. seminarski i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima.
Ekonomija je opšta ekonomska disciplina koaj ima široko definisan predmet izučavanja. Ona je dakle nauka o racionalnom izboru, o ponašanju ljudi u sferi ekonomskog života, o veštini sticanja bogatstva, o racionalnoj upotrebi resursa; ona je ekonomska teorija, ekonomska analiza i značajna praktična ljudska delatnost; ona je stoga normativna i pozitivna naučna disciplina, koja proučava dva velika sloja ekonomske strukture:
- mikroekonomiju i
- makroekonomiju.
Na osnovu toga je ekonomska teorija podeljena na mikroekonomsku i na makroekonomsku teoriju i analizu.
Istorijski posmatrano, teorijska ekonomija je dugo bila mikroekonomskog karaktera. Iz toga međutim, ne treba zaključivati da se ekonomija bavial sitnim i nevažnim detaljima složenog ekonomskog sistema. Naprotiv, orjentacija na mikroekonomske probleme bila je svojevrsna analiza anatomije društva utemeljenog na robnoj proizvodnji. Interesovanje za makroekonomski pristup, za tretiranje velike slike nacionalne privrede, novijeg je datuma i uzrokovano je pored ostalog značajnim privrednim cikličnim kolebanjima, pitanjima poremećaja i uspostavljanja privredne ravnoteže.
U savremenim uslovima na pomeranje interesovanja ekonomista sa mikroekonomskih na makroekonomske teme i probleme, značajno je uticao Džon Majnard Kejnz i njegovo delo Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca, iz 1936. godine iako su se ekonomisti makroekonomskim problemima bavili i ranije.
Sam pojam makroekonomija potiče od grčke reči makros – dugo, veliko u suštini agregatno. Ovaj termin je prvi put upotrebljen u Oksfordskom rečniku ekonomije 1948. godine od strane engleskog ekonomiste Hokinsa, iako stvarni razvoj makroekonomske analize seže u 19. vek. Drugim rečima u razvoju makroekonomije moguće je razlikovati tri istorijska razdoblja:
- klasični model 19. veka,
- kejnizijanski model i
- model škole racionalnih očekivanja iz 70 – ih godina 20. veka.
Makroekonomska analiza je značajno izmenila do tad opšteprihvaćene ekonomske postulate.
Makroekonomska analiza predstavlja grupisanje velikog broja značajnih varijabli privrednog sistema u manji broj agregata, zbirnih veličina koje dobro prikazuju najznačajnije ekonomske tokove privrede u celini. Ona je u suštini funkcionalna analiza jer predstavlja utvrđivanje funkcionalnih odnosa u privredi da bi se ocenila stvarna kretanja i utvrdili budući rezultati. Makroekonomska analiza je usmerena na ekonomske aktivnosti svih potrošača i proizvođaćča koji iscrpljuju ukupni privredni život jedne zemlje, koji se proučava u opštem, agregatnom obliku. Širina makroekonomske analize je velika: ona proučava ponašanje preduzeća i potrošača na različitim tržištima; bavi se ukupnim veličinama privrede ili agregatnim izrazima ekonomske delatnosti kao što su društveni proizvod, nacionalni dohodak, platni bilans, zaposlenost, inflacija i dr.
Predmet ovog rada biće jedan od problema kojim se bavi makroekonomska teorija i analiza a to je monetarizam. Cilj rada jeste da prikaže osnovne ideje monetarista odnosno monetarizma kao pravca u ekonomiji i njegove najznačajnije predstavnike.
Monetaristi ideje i predstavnici
Monetaristi ideje
Monetarizam se na intelektualnoj sceni ekonomske misli pojavio krajem 40– ih i polovinom 50- ih godina sa značajnim radovima svog utemeljivača Miltona Fridmana. Uza Kejnzijanizam i Novu klasičnu makroekonomiju predstavlja jednu od tri najuticajnije makroekonomske škole 20. veka.
U pogledu teorije, ovaj pravac ekonomske misli predstavlja modernu verziju neoklasične ekonomske škole, jer oživljava i reformuliše kvantitativnu teoriju novca i ulogu monetarne politike. Jednim delom monetarizam je nastao i kao odgovor na kejnzijansku paradigmu, pa se stoga pojava i jačanje monetarizma u literaturi često označava kao monetaristička kontrarevolucija.
Osnovne karakterstike monetarističke škole mogu se sažeti u nekoliko sledećih odrednica:
- u teorijskom smislu, monetarizam je moderna verzija kvantitativne teorije novca formulisane kao stabilna funkcija tražnje za novcem,
- u smislu ekonomske filozofije, monetarizam dosledno nastavlja Smitovu i Sejovu doktrinu ekonomsko liberalizma i vere u stabilnost privrede kao njeno prirodno svojstvo,
- u metodološkom smislu monetarizam insistira na pozitivnoj ekonomiji lišenoj etičkih kriterijuma i vrednosnih sudova i empirijskoj verifikaciji teorije ; cilj teorije treba da bude korektno predviđanje događaja na osnovu modela,
- u ekonomskoj politici naglasak se stavlja na stabilno i dugoročno upravljanje ponudom novca, a prednost daje pravilima u odnosu na diskrecionu politiku vlade,
- u ideološkom smislu, monetarizam je teorija liberalno – konzervativne desnice, koja verije u racionalnog pojedinca (koja nastoji da maksimizira svoju korisnost) u privatnu svojinu i slobodnu – konkurentsku tržišnu utakmicu.
U hronološkom smislu razlikujemo pet etapa u razvoju monetarizma:
- prva etapa tokom 50-ih godina kada je formulisana teorija permanentnog dohotka i teorija stabilne tražnje za novcem,
- druga etapa tokom 60 – ih godina kada su se pojavili radovi o značaju i ulozi monetarne politike u monetarnoj istoriji SAD i model optimalne količine novca,
- treća etapa od 1967. godine kada je usledio napad na kejnzijanski koncept Filipsove krive, uvođenjem prirodne stope nezaposlenosti i adaptivnih inflacionih očekivanja,
- četvrta etapa usledila je posle 1973. godine kada monetarizam počinje da dominira u akademskim institucijama na Zapadu, u monetarnim institucijama i u ekonomskim programima konzervativnih stranaka i stranaka desnog centra,
- peta faza počinje krajem 60 – ih i odvija se tokom 70 – ih godina sa pojavom nove klasične makroekonomije koaj se često naziva i novi monetarizam.
Faktori uspeha monetarističke kontrarevolucije mogu se grupisati na sledeći način: napad na ključne propozicije kejnzijanske ortodokcije, razvoj nove teorije ugrađivanjem nekih bitnih postavki ranije teorije, uvođenje nove metodologoje koje je pratilo širenje nove teorije, empirijska verifikacija modela i teorijskih hipoteza, uvođenjem inflacionih očekivanjam permanetnog dohotka, ekonometrijsko – statističkih istraživanja, nova teorija postigla je visok
Ekonomija je opšta ekonomska disciplina koaj ima široko definisan predmet izučavanja. Ona je dakle nauka o racionalnom izboru, o ponašanju ljudi u sferi ekonomskog života, o veštini sticanja bogatstva, o racionalnoj upotrebi resursa; ona je ekonomska teorija, ekonomska analiza i značajna praktična ljudska delatnost; ona je stoga normativna i pozitivna naučna disciplina, koja proučava dva velika sloja ekonomske strukture:
- mikroekonomiju i
- makroekonomiju.
Na osnovu toga je ekonomska teorija podeljena na mikroekonomsku i na makroekonomsku teoriju i analizu.
Istorijski posmatrano, teorijska ekonomija je dugo bila mikroekonomskog karaktera. Iz toga međutim, ne treba zaključivati da se ekonomija bavial sitnim i nevažnim detaljima složenog ekonomskog sistema. Naprotiv, orjentacija na mikroekonomske probleme bila je svojevrsna analiza anatomije društva utemeljenog na robnoj proizvodnji. Interesovanje za makroekonomski pristup, za tretiranje velike slike nacionalne privrede, novijeg je datuma i uzrokovano je pored ostalog značajnim privrednim cikličnim kolebanjima, pitanjima poremećaja i uspostavljanja privredne ravnoteže.
U savremenim uslovima na pomeranje interesovanja ekonomista sa mikroekonomskih na makroekonomske teme i probleme, značajno je uticao Džon Majnard Kejnz i njegovo delo Opšta teorija zaposlenosti, kamate i novca, iz 1936. godine iako su se ekonomisti makroekonomskim problemima bavili i ranije.
Sam pojam makroekonomija potiče od grčke reči makros – dugo, veliko u suštini agregatno. Ovaj termin je prvi put upotrebljen u Oksfordskom rečniku ekonomije 1948. godine od strane engleskog ekonomiste Hokinsa, iako stvarni razvoj makroekonomske analize seže u 19. vek. Drugim rečima u razvoju makroekonomije moguće je razlikovati tri istorijska razdoblja:
- klasični model 19. veka,
- kejnizijanski model i
- model škole racionalnih očekivanja iz 70 – ih godina 20. veka.
Makroekonomska analiza je značajno izmenila do tad opšteprihvaćene ekonomske postulate.
Makroekonomska analiza predstavlja grupisanje velikog broja značajnih varijabli privrednog sistema u manji broj agregata, zbirnih veličina koje dobro prikazuju najznačajnije ekonomske tokove privrede u celini. Ona je u suštini funkcionalna analiza jer predstavlja utvrđivanje funkcionalnih odnosa u privredi da bi se ocenila stvarna kretanja i utvrdili budući rezultati. Makroekonomska analiza je usmerena na ekonomske aktivnosti svih potrošača i proizvođaćča koji iscrpljuju ukupni privredni život jedne zemlje, koji se proučava u opštem, agregatnom obliku. Širina makroekonomske analize je velika: ona proučava ponašanje preduzeća i potrošača na različitim tržištima; bavi se ukupnim veličinama privrede ili agregatnim izrazima ekonomske delatnosti kao što su društveni proizvod, nacionalni dohodak, platni bilans, zaposlenost, inflacija i dr.
Predmet ovog rada biće jedan od problema kojim se bavi makroekonomska teorija i analiza a to je monetarizam. Cilj rada jeste da prikaže osnovne ideje monetarista odnosno monetarizma kao pravca u ekonomiji i njegove najznačajnije predstavnike.
Monetaristi ideje i predstavnici
Monetaristi ideje
Monetarizam se na intelektualnoj sceni ekonomske misli pojavio krajem 40– ih i polovinom 50- ih godina sa značajnim radovima svog utemeljivača Miltona Fridmana. Uza Kejnzijanizam i Novu klasičnu makroekonomiju predstavlja jednu od tri najuticajnije makroekonomske škole 20. veka.
U pogledu teorije, ovaj pravac ekonomske misli predstavlja modernu verziju neoklasične ekonomske škole, jer oživljava i reformuliše kvantitativnu teoriju novca i ulogu monetarne politike. Jednim delom monetarizam je nastao i kao odgovor na kejnzijansku paradigmu, pa se stoga pojava i jačanje monetarizma u literaturi često označava kao monetaristička kontrarevolucija.
Osnovne karakterstike monetarističke škole mogu se sažeti u nekoliko sledećih odrednica:
- u teorijskom smislu, monetarizam je moderna verzija kvantitativne teorije novca formulisane kao stabilna funkcija tražnje za novcem,
- u smislu ekonomske filozofije, monetarizam dosledno nastavlja Smitovu i Sejovu doktrinu ekonomsko liberalizma i vere u stabilnost privrede kao njeno prirodno svojstvo,
- u metodološkom smislu monetarizam insistira na pozitivnoj ekonomiji lišenoj etičkih kriterijuma i vrednosnih sudova i empirijskoj verifikaciji teorije ; cilj teorije treba da bude korektno predviđanje događaja na osnovu modela,
- u ekonomskoj politici naglasak se stavlja na stabilno i dugoročno upravljanje ponudom novca, a prednost daje pravilima u odnosu na diskrecionu politiku vlade,
- u ideološkom smislu, monetarizam je teorija liberalno – konzervativne desnice, koja verije u racionalnog pojedinca (koja nastoji da maksimizira svoju korisnost) u privatnu svojinu i slobodnu – konkurentsku tržišnu utakmicu.
U hronološkom smislu razlikujemo pet etapa u razvoju monetarizma:
- prva etapa tokom 50-ih godina kada je formulisana teorija permanentnog dohotka i teorija stabilne tražnje za novcem,
- druga etapa tokom 60 – ih godina kada su se pojavili radovi o značaju i ulozi monetarne politike u monetarnoj istoriji SAD i model optimalne količine novca,
- treća etapa od 1967. godine kada je usledio napad na kejnzijanski koncept Filipsove krive, uvođenjem prirodne stope nezaposlenosti i adaptivnih inflacionih očekivanja,
- četvrta etapa usledila je posle 1973. godine kada monetarizam počinje da dominira u akademskim institucijama na Zapadu, u monetarnim institucijama i u ekonomskim programima konzervativnih stranaka i stranaka desnog centra,
- peta faza počinje krajem 60 – ih i odvija se tokom 70 – ih godina sa pojavom nove klasične makroekonomije koaj se često naziva i novi monetarizam.
Faktori uspeha monetarističke kontrarevolucije mogu se grupisati na sledeći način: napad na ključne propozicije kejnzijanske ortodokcije, razvoj nove teorije ugrađivanjem nekih bitnih postavki ranije teorije, uvođenje nove metodologoje koje je pratilo širenje nove teorije, empirijska verifikacija modela i teorijskih hipoteza, uvođenjem inflacionih očekivanjam permanetnog dohotka, ekonometrijsko – statističkih istraživanja, nova teorija postigla je visok