23-04-2010, 08:15 PM
Razdoblje od početka XIII stoljeća pa do dolaska na vlast bana Mateja Ninoslava 1232.god. u Bosni je obilježeno jačanjem i širenjem Crkve bosanske i njenog učenja,te naglim porastom moći i utjecaja bosanske vlastele. Nakon Kulinove smrti Bosna je postala ozloglašena na papskoj kuriji radi uspjeha patarenskog učenja.Pape ljutito pišu kako u Bosni jeretici javno ispovjedaju svoju vjeru „kao štolamije doje svoju štenad golim sisama „i traže protiv njih krstaške ratove „podstičući vjernike protiv nevjernika“.Bosanski ban Ninoslav (1233 – 1250) imao je zato teških dana.
U početku je popuštao papinim željama i preplašen njegovom aktivnošću,bio je voljan pustiti njegove ljude da nesmetano propovjedaju katoličku vjeru, jer Bosna je za rimsku crkvu „pustinja i šikara, puna trnja i kopriva i postala je leglo guja“.
Vjerska organizacija bosanskih krstjana pod imenom „Crkva bosanska „ prvi put se spominje u jednoj nedatiranoj povelji bana Stjepana II Kotromanjića.Ninoslavljev rođak Prijezda je prešao na stranu ugarskog kralja.Bosanska deržava je bila podjeljena tako što je Prijezda kao bosanski ban vladao Bosnom i Donjim Kraljima, dok su Usora i Soli izdvojene u posebnu banovinu i povjerene na upravljanje ranom lićnostima odanim ugarskoj kraljevskoj kući.Ban prijezda se smatra osninaveč dinastije Kotromanića.
U odnosima vladara i vlastele predstavnici Crkve bosanske u pravilu su držali stranu vlastele.Vlastela je na svojim posjedima imala najviše imunitetskih prava i u odnosu na seljake kao nasljednike svog feuda.U prava vlastele nisu se mogli mješati vladarevi službenici.Politička moć vlastele izražavala se posebno kroz njeno obavezno svjedočenje pri izdavanju vladarskih povelja.U Bosni je postojao sistem hijerarhijskog vazaliteta , tako da je niža ili “mala “ vlastela zavisila od “velike vlastele“ ili “ velmoža“.
B O S N A U D O B A S T J E P A N A II
K O T R O M A N I Ć A
(1322 -1353)
Sam put do slave Stjepana Kotromanić bio je mukotrpan.Počeo je sa Stjepanom II Kotromanićem za čije vladavine na razne načine pojedine oblasti ulaze u sastav bosanske države, te se postepeno povećavala teritorija ove balkanske srednjovjekovne tvorevine.Ono što je bio kralj Milutin za cara Dušana, to je bio ban Stjepan II za kralja Tvrtka.
Tvorac bosanske državne samostalnosti i¸organizator njene unutrašnje snage. Nakon sloma Mladena Šubića 1322 godine Bosnom je potpuno vladao Stjepan II Kotromanjić, prisjedinivši svojoj državi oblast Šubića izmeđe Neretve i Cetine. Negdje u tom vremenu on je zavladao i župama Duvno, Livni i Glamoć koje su od tada stalno ostale u sasatavu Bosne.
Ponovo je uspostavljna bosanska vlast i nad oblastima Usor i Soli.Vlast bosanskog bana protegla se i na Hum do ( 1326 ) koji je do sredine XII stoljeća sem malih prekida bio stalno u srpskoj vlasti. Ulazak Huma u sastav Bosne imao je dvije posljedice.Prva je da je Humska zemlja vremenom postala središte budućeg okupljanja prostora Hercehovine kao sastavnog dijela Bosne, a druga posljedica proširenje Bosne na oblast Huma leži u činjenici da time u njenim državnim granicama pravoslavlje, dobiva na značaju kao treća vjerska komponenta,pored Crkve bosanske i katoličanstva.
„ Poslije svih ovih osvajanja vlast Stjepana II se prostire od Save do mora i od Cetine do Drine.On je po milosti božijoj gospodin svim zemljama bosanskim i Soli i Usore i Donjim Krajem i Humskoj zemlji“.
Širenjem granica Bosna je izgubila svoju raniju vijersku cijelovitost.Na Crkvu bosansku je i sa zapada i istoka pojačan pritisak, već samom činjenicom da je u granicama Bosne značajno porastla katoličko i pravoslavno stanovništvo.
„Različiti pritisci i inkrizicije nisu za vrijeme Stjepana II bitno poljuljali položaj Crkve bosanske,niti su papske optužbe slomile bosanskog bana. Ipak jeban Stjepan II morao biti svestan činjenice da njegova vlast i postojanost države zavisi od pažljivog i mudrog balansiranja,kako na unutrašnjem tako i na vanjskom planu.Mjeru tog balansa određivalo je stanje odnosa sa krupnom vlastelom,na jednoj strani,te susjednom Ugarskom, koja je pod Anžujcima ponovo izdigla u snažnu državu, koja je predstavljala stalnu prijetnju bosanskoj samostalnosti.Sve te,kako unutrašnje tako i vanjske,stare i nove protivrječnosti mogle su u svakom trenutku izazvati manje ili više oštru krizu u bosanskoj državi .“
U borbi protiv Mladena Šubića, ban Stjepan II uspio je privući na svoju stranu dotadašnje vazale u Donjim Krajima,na prvom mjestu utjecajne knezove Stipaniće Hrvatiniće,koji su držali tvrdi grad Ključ.Bitkom u Poljicima (kod Splita ) novi kralj Anžujac, Karlo I Robert nanio je odlučujući poraz Šubićima i tako srušio njihovu dotadašnju moć.
Time je okončana i njihova vlast u Bosni.U neredima koji su nastali slomom Šubića ,ban Stjepan II Kotromanić nije pristao uz hrvatsku vlastelu koja je ustala protiv kralja, već je stao na stranu ugarskog kralja ,čime je sebi,svojoj državi osigurao dobre i čvrste odnose sa Ugarskim dvorom.On je na najbolji način iskoristiopolitičke posljedice Šubića.
U vrlo kratkom peripodu od samo četri godine (1322 -1326),ban Stjepan II konačno je pripojio Bosni Donje Krajeve (Bosanska krajina ),oblasti Usoru i Soli,župe Duvno,Livno i Glamoč (tzv. Završje ili Tripolje ),zatim primorje od Neretve do Cetine,te na kraju Humsku zemlju.
![[Slika: 94840175.jpg]](http://img512.imageshack.us/img512/9250/94840175.jpg)
Prilog broj 1.Preuzeto sa interneta
Bana Stjepana II naslijedio je njegov sinovac Tvrtko I Kotromanić.Smrću bana Stjepana II izbile su na površinu sve protivrječnosti koje su prijetile stabilnosti zemlje pa su prvih petnaest godina vladevine Tvrtka I obilježene prikrivenom i otvorenom krizom koja je na mahove snažno zahvatila cijelu Bosnu.
U početku je popuštao papinim željama i preplašen njegovom aktivnošću,bio je voljan pustiti njegove ljude da nesmetano propovjedaju katoličku vjeru, jer Bosna je za rimsku crkvu „pustinja i šikara, puna trnja i kopriva i postala je leglo guja“.
Vjerska organizacija bosanskih krstjana pod imenom „Crkva bosanska „ prvi put se spominje u jednoj nedatiranoj povelji bana Stjepana II Kotromanjića.Ninoslavljev rođak Prijezda je prešao na stranu ugarskog kralja.Bosanska deržava je bila podjeljena tako što je Prijezda kao bosanski ban vladao Bosnom i Donjim Kraljima, dok su Usora i Soli izdvojene u posebnu banovinu i povjerene na upravljanje ranom lićnostima odanim ugarskoj kraljevskoj kući.Ban prijezda se smatra osninaveč dinastije Kotromanića.
U odnosima vladara i vlastele predstavnici Crkve bosanske u pravilu su držali stranu vlastele.Vlastela je na svojim posjedima imala najviše imunitetskih prava i u odnosu na seljake kao nasljednike svog feuda.U prava vlastele nisu se mogli mješati vladarevi službenici.Politička moć vlastele izražavala se posebno kroz njeno obavezno svjedočenje pri izdavanju vladarskih povelja.U Bosni je postojao sistem hijerarhijskog vazaliteta , tako da je niža ili “mala “ vlastela zavisila od “velike vlastele“ ili “ velmoža“.
B O S N A U D O B A S T J E P A N A II
K O T R O M A N I Ć A
(1322 -1353)
Sam put do slave Stjepana Kotromanić bio je mukotrpan.Počeo je sa Stjepanom II Kotromanićem za čije vladavine na razne načine pojedine oblasti ulaze u sastav bosanske države, te se postepeno povećavala teritorija ove balkanske srednjovjekovne tvorevine.Ono što je bio kralj Milutin za cara Dušana, to je bio ban Stjepan II za kralja Tvrtka.
Tvorac bosanske državne samostalnosti i¸organizator njene unutrašnje snage. Nakon sloma Mladena Šubića 1322 godine Bosnom je potpuno vladao Stjepan II Kotromanjić, prisjedinivši svojoj državi oblast Šubića izmeđe Neretve i Cetine. Negdje u tom vremenu on je zavladao i župama Duvno, Livni i Glamoć koje su od tada stalno ostale u sasatavu Bosne.
Ponovo je uspostavljna bosanska vlast i nad oblastima Usor i Soli.Vlast bosanskog bana protegla se i na Hum do ( 1326 ) koji je do sredine XII stoljeća sem malih prekida bio stalno u srpskoj vlasti. Ulazak Huma u sastav Bosne imao je dvije posljedice.Prva je da je Humska zemlja vremenom postala središte budućeg okupljanja prostora Hercehovine kao sastavnog dijela Bosne, a druga posljedica proširenje Bosne na oblast Huma leži u činjenici da time u njenim državnim granicama pravoslavlje, dobiva na značaju kao treća vjerska komponenta,pored Crkve bosanske i katoličanstva.
„ Poslije svih ovih osvajanja vlast Stjepana II se prostire od Save do mora i od Cetine do Drine.On je po milosti božijoj gospodin svim zemljama bosanskim i Soli i Usore i Donjim Krajem i Humskoj zemlji“.
Širenjem granica Bosna je izgubila svoju raniju vijersku cijelovitost.Na Crkvu bosansku je i sa zapada i istoka pojačan pritisak, već samom činjenicom da je u granicama Bosne značajno porastla katoličko i pravoslavno stanovništvo.
„Različiti pritisci i inkrizicije nisu za vrijeme Stjepana II bitno poljuljali položaj Crkve bosanske,niti su papske optužbe slomile bosanskog bana. Ipak jeban Stjepan II morao biti svestan činjenice da njegova vlast i postojanost države zavisi od pažljivog i mudrog balansiranja,kako na unutrašnjem tako i na vanjskom planu.Mjeru tog balansa određivalo je stanje odnosa sa krupnom vlastelom,na jednoj strani,te susjednom Ugarskom, koja je pod Anžujcima ponovo izdigla u snažnu državu, koja je predstavljala stalnu prijetnju bosanskoj samostalnosti.Sve te,kako unutrašnje tako i vanjske,stare i nove protivrječnosti mogle su u svakom trenutku izazvati manje ili više oštru krizu u bosanskoj državi .“
U borbi protiv Mladena Šubića, ban Stjepan II uspio je privući na svoju stranu dotadašnje vazale u Donjim Krajima,na prvom mjestu utjecajne knezove Stipaniće Hrvatiniće,koji su držali tvrdi grad Ključ.Bitkom u Poljicima (kod Splita ) novi kralj Anžujac, Karlo I Robert nanio je odlučujući poraz Šubićima i tako srušio njihovu dotadašnju moć.
Time je okončana i njihova vlast u Bosni.U neredima koji su nastali slomom Šubića ,ban Stjepan II Kotromanić nije pristao uz hrvatsku vlastelu koja je ustala protiv kralja, već je stao na stranu ugarskog kralja ,čime je sebi,svojoj državi osigurao dobre i čvrste odnose sa Ugarskim dvorom.On je na najbolji način iskoristiopolitičke posljedice Šubića.
U vrlo kratkom peripodu od samo četri godine (1322 -1326),ban Stjepan II konačno je pripojio Bosni Donje Krajeve (Bosanska krajina ),oblasti Usoru i Soli,župe Duvno,Livno i Glamoč (tzv. Završje ili Tripolje ),zatim primorje od Neretve do Cetine,te na kraju Humsku zemlju.
Prilog broj 1.Preuzeto sa interneta
Bana Stjepana II naslijedio je njegov sinovac Tvrtko I Kotromanić.Smrću bana Stjepana II izbile su na površinu sve protivrječnosti koje su prijetile stabilnosti zemlje pa su prvih petnaest godina vladevine Tvrtka I obilježene prikrivenom i otvorenom krizom koja je na mahove snažno zahvatila cijelu Bosnu.