13-08-2011, 07:57 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadžment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetništvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.
Na početku analize ovog mita, počećemo od razlike mythosa i logosa koju uvode prvi grčki filozofi jer je to nešto što se nikako ne može preskočiti. Tu se priča, riječ ili govor cijepa na dvije suprotnosti, nerazložitu (mythos) i razložitu (logos). Podjela uključuje valorizaciju: rani filozoi poput Heraklita i Ksenofana zalažu se za spoznaju temeljenu na logosu, a kritiziraju spoznaju utemeljenu na mitu. Mit je tako donekle poistovjećen s neutemeljenom glasinom, ali mu već Platon i Aristotel nanovo priznaju neke spoznajne (odgojne i umjetnicke) vrijednosti. Imamo dakle dvije priče (izmišljenu i istinitu), ali ipak i dvije spoznaje koje u svojim brojnim mutacijama, tumačenjima i razvojnim procesima koegzistiraju do danas. Mislimo na povijest odnosa teologije i filozoifije, vjere i znanosti, umjetnosti i znanosti, uma i razuma, podsvijesti i svijesti, etike i gnoseologije, aksiologije i logike, intuicije i diskurziv-
nog mišljenja itd.
Paralelna egzistencija dviju spoznajnih sfera pojašnjava nemogućnost deifniranja mita logičkim aparatom: razumom se ne može do kraja pojmiti um, logosom je nemoguće u potpunosti zahvatiti mit. Jer, unatoč svoj kontroverznosti poimanja, mit pripada nadnaravnoj, izvanrazumskoj sferi: mit je pripovijedanje o zgodama bogova , pripovijetka o bogovima i božanskim bicima u čiju zbiljnost narod vjeruje , mitovi opisuju različite i ponekad dramatične izljeve svetoga (ili ‘nadnaravnog’) u svijetu — ukratko, u arhaičnim društvima, mit je sveta priča o početku svijeta i pojava u svijetu ili bar priča o nadnaravnim bićima i njihovim svetim moćima. Ipak, opreka mythosa i logosa ne iscrpljuje se oprekom vjere i znanja, ona (bar iz naše povijesne perspektive) konotira i opreku nereda i reda, kaosa i kozmosa – pa čak i unutar same vjerske sfere. U sjeni razvikane opreke mita i logosa krije se zanimljivo i nedovoljno istraženo pitanje odnosa mita i vjere u antičkom kontekstu. Vitomir Belaj o tome piše ovako: “No, helenski mudraci nisu ni pokušavali dati teološka objašnjenja svojim mitovima. Grčkoj inteligenciji, koja je tumačila mitove, oni nisu bili zanimljivi kao iskazi o vjerovanju. Mitovi, zapisani u Homerovim epovima, u brojnim grčkim dramama, ne podučavaju publiku o bogovima, nego pomoću slika iz drevnih mitova pripovijedaju o sudbini običnih ljudi”. . .
Sadržaj :
UVOD 3
1 Edipova sudbina i edipova „krivnja“ 4
1.1 Jokastina uloga 7
1.2 Tragedija i individualnost 8
2 Filozofija i tragedija u Edipovom liku 9
3 Tragičnost Antigone i Hegelova estetika 14
ZAKLJUČAK 19
LITERATURA 21
Na početku analize ovog mita, počećemo od razlike mythosa i logosa koju uvode prvi grčki filozofi jer je to nešto što se nikako ne može preskočiti. Tu se priča, riječ ili govor cijepa na dvije suprotnosti, nerazložitu (mythos) i razložitu (logos). Podjela uključuje valorizaciju: rani filozoi poput Heraklita i Ksenofana zalažu se za spoznaju temeljenu na logosu, a kritiziraju spoznaju utemeljenu na mitu. Mit je tako donekle poistovjećen s neutemeljenom glasinom, ali mu već Platon i Aristotel nanovo priznaju neke spoznajne (odgojne i umjetnicke) vrijednosti. Imamo dakle dvije priče (izmišljenu i istinitu), ali ipak i dvije spoznaje koje u svojim brojnim mutacijama, tumačenjima i razvojnim procesima koegzistiraju do danas. Mislimo na povijest odnosa teologije i filozoifije, vjere i znanosti, umjetnosti i znanosti, uma i razuma, podsvijesti i svijesti, etike i gnoseologije, aksiologije i logike, intuicije i diskurziv-
nog mišljenja itd.
Paralelna egzistencija dviju spoznajnih sfera pojašnjava nemogućnost deifniranja mita logičkim aparatom: razumom se ne može do kraja pojmiti um, logosom je nemoguće u potpunosti zahvatiti mit. Jer, unatoč svoj kontroverznosti poimanja, mit pripada nadnaravnoj, izvanrazumskoj sferi: mit je pripovijedanje o zgodama bogova , pripovijetka o bogovima i božanskim bicima u čiju zbiljnost narod vjeruje , mitovi opisuju različite i ponekad dramatične izljeve svetoga (ili ‘nadnaravnog’) u svijetu — ukratko, u arhaičnim društvima, mit je sveta priča o početku svijeta i pojava u svijetu ili bar priča o nadnaravnim bićima i njihovim svetim moćima. Ipak, opreka mythosa i logosa ne iscrpljuje se oprekom vjere i znanja, ona (bar iz naše povijesne perspektive) konotira i opreku nereda i reda, kaosa i kozmosa – pa čak i unutar same vjerske sfere. U sjeni razvikane opreke mita i logosa krije se zanimljivo i nedovoljno istraženo pitanje odnosa mita i vjere u antičkom kontekstu. Vitomir Belaj o tome piše ovako: “No, helenski mudraci nisu ni pokušavali dati teološka objašnjenja svojim mitovima. Grčkoj inteligenciji, koja je tumačila mitove, oni nisu bili zanimljivi kao iskazi o vjerovanju. Mitovi, zapisani u Homerovim epovima, u brojnim grčkim dramama, ne podučavaju publiku o bogovima, nego pomoću slika iz drevnih mitova pripovijedaju o sudbini običnih ljudi”. . .
Sadržaj :
UVOD 3
1 Edipova sudbina i edipova „krivnja“ 4
1.1 Jokastina uloga 7
1.2 Tragedija i individualnost 8
2 Filozofija i tragedija u Edipovom liku 9
3 Tragičnost Antigone i Hegelova estetika 14
ZAKLJUČAK 19
LITERATURA 21