31-07-2011, 05:13 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadžment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetništvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.
Digitalno bežično komuniciranje nije nova ideja. Još 1901. godine italijanski fizičar Guljelmo Markoni (Guglielmo Marconi) demonstrirao je princip bežičnog telegrafa između broda i obale, koristeći Morzeovu azbuku. Savremeni sistemi imaju daleko bolje performanse, ali je osnovna ideja ostala ista.
Sasvim grubo, bežične mreže se mogu podeliti u tri osnovne kategorije:
• mreže za povezivanje sistema,
• bežične lokalne mreže,
• bežične regionalne mreže.
Pod povezivanjem sistema podrazumeva se povezivanje komponenata računara radiotalasima kratkog dometa. Skoro svaki računar ima monitor, tastaturu, miš i štampač povezane s glavnom jedinicom pomoću kablova. U cilju zamene kablova između uređaja koji su na maloj međusobnoj udaljenosti, obično manjoj od deset metara, neke kompanije su se udružile i projektovale bežičnu mrežu kratkog dometa, zvanu „blutut“ (Bluetooth), da bi sve te komponente povezali bez kablova.
U svom najjednostavnijem obliku, mreže za povezovanje sistema koriste obrazac nadređenog i podređenog uređaja. Sistemska jedinica je obično nadređena i ona upravlja svojim podređenima: mišom, tastaturom itd. Ona im saopštava adrese koje treba da koriste, kada mogu da emituju neusmereno, koliko dugo sme da traje emitovanje, koje frekvencije treba da koriste itd...
802.11 bežične mreže
Čim su se pojavili prenosni računari, mnogi su počeli da sanjaju o tome da jednostavno ušetaju u neku kancelariju i priključe ga na internet. Zbog toga su brojne grupe počele da rade na ostvarenju toga cilja. Najpraktičnije rešenje bilo je da se kancelarija i prenosni računar opreme radio-predajnicima kratkog dometa pomoću kojih bi mogli da komuniciraju. Taj pristup je ubrzo doveo do stvaranja bežičnih lokalnih mreža koje su nudile mnoge kompanije.
Problem je bio u tome što se među njima nisu mogle naći ni dve međusobno kompatibilne mreže. Takvo zanemarivanje standarda značilo je da računar s radio-predajnikom marke X neće raditi u prostoriji u kojoj je instalirana bazna stanica marke Y. Na kraju su vlasnici kompanija elektronske industrije zaključili da bi standard za bežične lokalne mreže mogao biti profitabilna ideja, pa je IEEE (Institute of Electrical and Electronics Engineering) komitetu, koji se dokazao standardizacijom ožičenih lokalnih mreža, dat zadatak da napravi standard i za bežični LAN (Local Area Network). Standard koji je ovaj institut predložio dobio je oznaku 802.11, ali je odmah stekao popularno ime WiFi (Wireless Fidelity).
Najlakše je bilo doneti prvu odluku: ime standarda. Svi drugi standardi za lokalne mreže nosili su oznake 802.1, 802.2, 802.3 i tako sve do 802.10, pa je bilo prirodno da standard za bežični lan dobije oznaku 802.11. Ostatak posla je bio teži.
Trebalo je rešiti mnoge probleme: pronaći pogodnu frekvenciju - po mogućstvu globalno raspoloživu; uvažiti činjenicu da radio talasi imaju ograničen domet; obezbediti privatnost korisnika; uzeti u obzir ograničen kapacitet baterija; misliti o bezbednosti korisnika; razumeti sve implikacije mobilnosti računara; i konačno, izgraditi sistem dovoljne propusne moći da bude ekonomski prihvatljiv...
Sadržaj
1 Uvod - 1 -
2 802.11 bežične mreže - 2 -
3 WLAN topologije - 4 -
3.1 IBSS - 4 -
3.2 BSS - 5 -
3.3 ESS - 6 -
4 802.11 mehanizmi za pristup medijumu - 7 -
4.1 Pregled CSMA/CA - 7 -
4.1.1 Detekcija nosioca (Carrier sense) - 8 -
4.1.2 DCF - 9 -
4.1.3 Okvir potvrde (Acknowledgment frame) - 12 -
4.1.4 802.11 fragmentacija okvira - 13 -
4.1.5 PCF - 14 -
5 802.11 operacije MAC sloja - 15 -
5.1 Uspostavljanje veze - 15 -
5.1.1 Proces ispitivanja - 15 -
5.1.2 Proces provere indentiteta - 17 -
5.1.3 Proces pridruživanja - 17 -
5.2 Operacije za štednju energije - 17 -
5.3 802.11 MAC formati okvira - 18 -
6 802.11 tehnologije fizičkog sloja - 18 -
6.1 Koncept fizičkog sloja - 19 -
6.2 802.11 Bežični LAN - 21 -
6.2.1 WLAN mreže sa frekventnim skokovima (Frequency hopping WLAN) - 21 -
6.2.2 Direct Sequence Spread Spectrum WLAN mreže - 22 -
6.3 802.11b WLAN mreže - 23 -
6.4 802.11a WLAN mreže - 23 -
6.5 802.11j - 23 -
6.6 802.11g WLAN mreže - 24 -
7 Sigurnost 802.11 bežičnih mreža - 25 -
7.1 Bezbednost bežične mreže - 25 -
7.2 Šifrovanje u 802.11 standardu - 25 -
7.3 Mehanizam za autentikaciju u 802.11 standardu - 28 -
7.4 Autentikacija MAC adresom - 29 -
8 Mobilnost - 30 -
8.1 Karakteristike rominga - 30 -
8.2 Priroda rominga u 802.11 - 31 -
8.3 Tip aplikacije - 31 -
8.4 Roming domen - 32 -
8.5 Trajanje rominga - 33 -
9 QoS za 802.11 - 34 -
9.1 Izazovi za QoS u 802.11 mrežama - 34 -
10 Postavljanje bežičnih mreža - 35 -
10.1 Implementacija WLAN mreža i uticaj na rad aplikacija - 35 -
10.2 Planiranje implementacije WLAN mreže - 36 -
10.2.1 WLAN mreže orijentisane ka pokrivenosti - 36 -
10.2.2 WLAN mreže orijentisane ka kapacitetu - 38 -
10.2.3 Fazna AP implementacija – od mreže orijentisane ka pokrivenošću do mreže orijentisane ka kapacitetu - 39 -
11 Zaključak - 40 -
12 Literatura - 41 -
Digitalno bežično komuniciranje nije nova ideja. Još 1901. godine italijanski fizičar Guljelmo Markoni (Guglielmo Marconi) demonstrirao je princip bežičnog telegrafa između broda i obale, koristeći Morzeovu azbuku. Savremeni sistemi imaju daleko bolje performanse, ali je osnovna ideja ostala ista.
Sasvim grubo, bežične mreže se mogu podeliti u tri osnovne kategorije:
• mreže za povezivanje sistema,
• bežične lokalne mreže,
• bežične regionalne mreže.
Pod povezivanjem sistema podrazumeva se povezivanje komponenata računara radiotalasima kratkog dometa. Skoro svaki računar ima monitor, tastaturu, miš i štampač povezane s glavnom jedinicom pomoću kablova. U cilju zamene kablova između uređaja koji su na maloj međusobnoj udaljenosti, obično manjoj od deset metara, neke kompanije su se udružile i projektovale bežičnu mrežu kratkog dometa, zvanu „blutut“ (Bluetooth), da bi sve te komponente povezali bez kablova.
U svom najjednostavnijem obliku, mreže za povezovanje sistema koriste obrazac nadređenog i podređenog uređaja. Sistemska jedinica je obično nadređena i ona upravlja svojim podređenima: mišom, tastaturom itd. Ona im saopštava adrese koje treba da koriste, kada mogu da emituju neusmereno, koliko dugo sme da traje emitovanje, koje frekvencije treba da koriste itd...
802.11 bežične mreže
Čim su se pojavili prenosni računari, mnogi su počeli da sanjaju o tome da jednostavno ušetaju u neku kancelariju i priključe ga na internet. Zbog toga su brojne grupe počele da rade na ostvarenju toga cilja. Najpraktičnije rešenje bilo je da se kancelarija i prenosni računar opreme radio-predajnicima kratkog dometa pomoću kojih bi mogli da komuniciraju. Taj pristup je ubrzo doveo do stvaranja bežičnih lokalnih mreža koje su nudile mnoge kompanije.
Problem je bio u tome što se među njima nisu mogle naći ni dve međusobno kompatibilne mreže. Takvo zanemarivanje standarda značilo je da računar s radio-predajnikom marke X neće raditi u prostoriji u kojoj je instalirana bazna stanica marke Y. Na kraju su vlasnici kompanija elektronske industrije zaključili da bi standard za bežične lokalne mreže mogao biti profitabilna ideja, pa je IEEE (Institute of Electrical and Electronics Engineering) komitetu, koji se dokazao standardizacijom ožičenih lokalnih mreža, dat zadatak da napravi standard i za bežični LAN (Local Area Network). Standard koji je ovaj institut predložio dobio je oznaku 802.11, ali je odmah stekao popularno ime WiFi (Wireless Fidelity).
Najlakše je bilo doneti prvu odluku: ime standarda. Svi drugi standardi za lokalne mreže nosili su oznake 802.1, 802.2, 802.3 i tako sve do 802.10, pa je bilo prirodno da standard za bežični lan dobije oznaku 802.11. Ostatak posla je bio teži.
Trebalo je rešiti mnoge probleme: pronaći pogodnu frekvenciju - po mogućstvu globalno raspoloživu; uvažiti činjenicu da radio talasi imaju ograničen domet; obezbediti privatnost korisnika; uzeti u obzir ograničen kapacitet baterija; misliti o bezbednosti korisnika; razumeti sve implikacije mobilnosti računara; i konačno, izgraditi sistem dovoljne propusne moći da bude ekonomski prihvatljiv...
Sadržaj
1 Uvod - 1 -
2 802.11 bežične mreže - 2 -
3 WLAN topologije - 4 -
3.1 IBSS - 4 -
3.2 BSS - 5 -
3.3 ESS - 6 -
4 802.11 mehanizmi za pristup medijumu - 7 -
4.1 Pregled CSMA/CA - 7 -
4.1.1 Detekcija nosioca (Carrier sense) - 8 -
4.1.2 DCF - 9 -
4.1.3 Okvir potvrde (Acknowledgment frame) - 12 -
4.1.4 802.11 fragmentacija okvira - 13 -
4.1.5 PCF - 14 -
5 802.11 operacije MAC sloja - 15 -
5.1 Uspostavljanje veze - 15 -
5.1.1 Proces ispitivanja - 15 -
5.1.2 Proces provere indentiteta - 17 -
5.1.3 Proces pridruživanja - 17 -
5.2 Operacije za štednju energije - 17 -
5.3 802.11 MAC formati okvira - 18 -
6 802.11 tehnologije fizičkog sloja - 18 -
6.1 Koncept fizičkog sloja - 19 -
6.2 802.11 Bežični LAN - 21 -
6.2.1 WLAN mreže sa frekventnim skokovima (Frequency hopping WLAN) - 21 -
6.2.2 Direct Sequence Spread Spectrum WLAN mreže - 22 -
6.3 802.11b WLAN mreže - 23 -
6.4 802.11a WLAN mreže - 23 -
6.5 802.11j - 23 -
6.6 802.11g WLAN mreže - 24 -
7 Sigurnost 802.11 bežičnih mreža - 25 -
7.1 Bezbednost bežične mreže - 25 -
7.2 Šifrovanje u 802.11 standardu - 25 -
7.3 Mehanizam za autentikaciju u 802.11 standardu - 28 -
7.4 Autentikacija MAC adresom - 29 -
8 Mobilnost - 30 -
8.1 Karakteristike rominga - 30 -
8.2 Priroda rominga u 802.11 - 31 -
8.3 Tip aplikacije - 31 -
8.4 Roming domen - 32 -
8.5 Trajanje rominga - 33 -
9 QoS za 802.11 - 34 -
9.1 Izazovi za QoS u 802.11 mrežama - 34 -
10 Postavljanje bežičnih mreža - 35 -
10.1 Implementacija WLAN mreža i uticaj na rad aplikacija - 35 -
10.2 Planiranje implementacije WLAN mreže - 36 -
10.2.1 WLAN mreže orijentisane ka pokrivenosti - 36 -
10.2.2 WLAN mreže orijentisane ka kapacitetu - 38 -
10.2.3 Fazna AP implementacija – od mreže orijentisane ka pokrivenošću do mreže orijentisane ka kapacitetu - 39 -
11 Zaključak - 40 -
12 Literatura - 41 -