30-07-2011, 02:40 PM
Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadžment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetništvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.
Svaki proizvod s kojim dolazimo u dodir jeste rezultat nečijeg stvaralaštva, drugim riječima, to je nečija intelektualna svojina - bilo pojedinca, grupe autora ili naroda. Intelektualno vlasništvo je svaka vrsta vlasništva koja za predmet ima nematerijalno (intelektualno) dobro (izum, industrijski dizajn, robna oznaka, autorsko djelo i sl..). Drugim riječima, predmet zaštite prava intelektualnog vlasništva su nematerijalna dobra koja predstavljaju duhovne (intelektualne) tvorevine, kao i pravo autora na rezultate svog intelektualnog stvaralaštva. Sva prava intelektualnog vlasništva vrše jedinstvenu gospodarsku funkciju, koja svojim nositeljima osigurava prisvajanje ekonomske koristi od gospodarskog iskorištavanja intelektualnih dobara (dato im je pravo da spriječe druge da bez naknade koriste njihove izume i druge vrste stvaralaštva). Ovo pravo se naziva pravo intelektualnog vlasništva i otuda riječ svojina u nazivu.
Konvencija , kojom je stvorena Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO - World intellectual Property Organisation), smatra se osnovnim izvorom međunarodnog prava industrijskog vlasništva i autorskog prava. Hrvatska je članica WIPO, koja je specijalizirana organizacija Ujedinjenih naroda. Uz to, WIPO administrira najvećim brojem međunarodnih konvencija u oblasti prava intelektualnog vlasništva, a Hrvatska je članica 20 takvih konvencija.
Termin "intelektualna svojina" je u međunarodnim okvirima najšire prihvaćen kao zajednički naziv za industrijsko vlasništvo i autorsko pravo. Postoje dvije grane prava intelektualnog vlasništva. Jedna od njih bavi se zaštitom duhovnih tvorevina u oblasti književnosti, nauke i umjetnosti (autorsko pravo), a druga zaštitom tekovina intelektualnog stvaralaštva u području tehnike i industrije (pravo industrijskog vlasništva). . .
Sadržaj:
UVOD 3
1.1 Oglašavanje 4
1.2 Intelektualna i industrijska svojina 7
1.2.1 Inovacije kao industrijsko vlasništvo 10
1.2.2 Izvori prava zaštite industrijske svojine 12
1.2.3 Uslovi za zaštitu pronalaska 13
1.2.4 Zaštita industrijske svojine 14
1.3 Oglašavanje kao problem povrede prava industrijskog vlasništva 16
1.4 Promet prava industrijske svojine 22
1.4.1 Pojam ugovora o licenci 22
1.4.2 Zaključenje ugovora o licenci 23
1.4.3 Predmet ugovora o licenci 23
1.4.4 Forma ugovora o licenci 24
1.4.5 Vrste ugovora o licenci 25
1.4.6 Obveze davaoca licence 25
1.4.7 Obveze stjecatelja licence 26
1.4.8 Poseban problem softverskih licenci 26
1.5 Specifičnosti povjerljivih pronalazaka 31
ZAKLJUČAK 33
LITERATURA 34
Svaki proizvod s kojim dolazimo u dodir jeste rezultat nečijeg stvaralaštva, drugim riječima, to je nečija intelektualna svojina - bilo pojedinca, grupe autora ili naroda. Intelektualno vlasništvo je svaka vrsta vlasništva koja za predmet ima nematerijalno (intelektualno) dobro (izum, industrijski dizajn, robna oznaka, autorsko djelo i sl..). Drugim riječima, predmet zaštite prava intelektualnog vlasništva su nematerijalna dobra koja predstavljaju duhovne (intelektualne) tvorevine, kao i pravo autora na rezultate svog intelektualnog stvaralaštva. Sva prava intelektualnog vlasništva vrše jedinstvenu gospodarsku funkciju, koja svojim nositeljima osigurava prisvajanje ekonomske koristi od gospodarskog iskorištavanja intelektualnih dobara (dato im je pravo da spriječe druge da bez naknade koriste njihove izume i druge vrste stvaralaštva). Ovo pravo se naziva pravo intelektualnog vlasništva i otuda riječ svojina u nazivu.
Konvencija , kojom je stvorena Svjetska organizacija za intelektualno vlasništvo (WIPO - World intellectual Property Organisation), smatra se osnovnim izvorom međunarodnog prava industrijskog vlasništva i autorskog prava. Hrvatska je članica WIPO, koja je specijalizirana organizacija Ujedinjenih naroda. Uz to, WIPO administrira najvećim brojem međunarodnih konvencija u oblasti prava intelektualnog vlasništva, a Hrvatska je članica 20 takvih konvencija.
Termin "intelektualna svojina" je u međunarodnim okvirima najšire prihvaćen kao zajednički naziv za industrijsko vlasništvo i autorsko pravo. Postoje dvije grane prava intelektualnog vlasništva. Jedna od njih bavi se zaštitom duhovnih tvorevina u oblasti književnosti, nauke i umjetnosti (autorsko pravo), a druga zaštitom tekovina intelektualnog stvaralaštva u području tehnike i industrije (pravo industrijskog vlasništva). . .
Sadržaj:
UVOD 3
1.1 Oglašavanje 4
1.2 Intelektualna i industrijska svojina 7
1.2.1 Inovacije kao industrijsko vlasništvo 10
1.2.2 Izvori prava zaštite industrijske svojine 12
1.2.3 Uslovi za zaštitu pronalaska 13
1.2.4 Zaštita industrijske svojine 14
1.3 Oglašavanje kao problem povrede prava industrijskog vlasništva 16
1.4 Promet prava industrijske svojine 22
1.4.1 Pojam ugovora o licenci 22
1.4.2 Zaključenje ugovora o licenci 23
1.4.3 Predmet ugovora o licenci 23
1.4.4 Forma ugovora o licenci 24
1.4.5 Vrste ugovora o licenci 25
1.4.6 Obveze davaoca licence 25
1.4.7 Obveze stjecatelja licence 26
1.4.8 Poseban problem softverskih licenci 26
1.5 Specifičnosti povjerljivih pronalazaka 31
ZAKLJUČAK 33
LITERATURA 34