04-04-2010, 07:19 PM
S A D R Ž A J
1 Uvod 3
2 Metodološki pristupi i metode 5
3 Sistemi zdravstvene u BiH 9
4 Zakoni utemeljeni na Bismark-ovom modelu zdravstvene zaštite 11
4.1 Retrocesija 14
Premijsko i uzajamno osiguranje 14
Individualno i kolektivno osiguranje 15
4.2 Pravna regulativa u osiguranju 18
5 Finansiranje zdravstvene zaštite 18
5.1 Zdravstveno osiguranje građana koji ostvaruju prihode 18
5.2 Zdravstveno osiguranje članova porodice 19
5.3 Zdravstveno osiguranje građana koji ne ostvaruju prihode 19
6 Zdravstveno osiguranje utemeljeno na premijama 21
6.1 Premije 21
6.2 Premija kao izvor financiranja zdravstvenog osiguranja 21
6.3 Zakonske pretpostavke 23
6.4 Finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja 23
6.5 Praktična ostvarenja 24
6.6 Neophodne institucije 26
7 Društva za osiguranje 29
7.1 Penzioni fondovi 29
7.2 Investicioni fondovi 32
Monetarna politika 32
7.3 Investicioni fondovi 32
7.4 Ulaganje u investicioni fond 34
7.5 Vrste fondova 35
8 Dopunsko zdravstveno osiguranje 38
9 Privatno zdravstveno osiguranje 39
1 Uvod
Pojam zdravstvene zaštite obuhvata organizovanu i sveobuhvatnu delatnost društva u cilju očuvanja zdravlja građana. Pored zdravstvenih usluga, ovaj pojam uključuje i područje upravljanja i finansiranja u svim segmentima društva koji su značajni za socijalnu sigurnost i zaštitu stanovništva. Zdravstveno osiguranje predstavlja posebni oblik društvene organizovanosti pri kojoj se pacijenti osiguravaju od rizika oboljevanja i povređivanja , posredstvom ustanova zdravstvenog osiguranja, koje preuzima taj rizik na sebe nadoknađujući štetu osiguraniku u slučaju odštetnog zahteva. Začetke modela obaveznog zdravstvenog osiguranja u formi koja je prisutna i danas, postavio je Bismarck-ov sistem socijalnog osiguranja. On počiva na doprinosima koje u „bolesničke kase“ uplaćuju zaposleni i poslodavci. Posle Drugog setskog rata u Engleskoj se uspostavlja Beveridge-ov model ili sistem nacionalne zdravstvene zaštite koji počiva na obaveznom zdravstvenom osiguranju finansiranom iz državnog budžeta na osnovu poreza. U zemljama sa socijalističkim društvenim poretkom razvijen je Semaškov model socijalističkog zdravstvenog osiguranja kao pandan Beveridge-ovom modelu, samo sa ideološkom razlikom. U radu su u najznačajnijim elementima prikazani navedeni sistemi zdravstvenog osiguranja . Suština savremenog koncepta zdravstvene osiguranja u Evropi je u uvažavanju principa solidarnosti. Ovaj princip predstavlja osnovni postulat u afirmaciji demokratije i ekonomske razvijenosti društva. Načinjen je i osvrt na privatno zdravstveno osiguranje u SAD. Za ovaj sistem važi da, iako je najskuplji i često omogućuje visok standard zdravstvenih usluga, ne obuhvata princip solidarnosti.
Osnovni ciljevi savremenog sistema zdravstvene zaštite su:
• Univerzalnost - obezbediti pristup pravima iz zdravstvenog osiguranja svim stanovnicima
• Ekonomičnost - očuvanje troškova zdravstvene zaštite na određenom nivou.
• Pravičnost - ljudima koji imaju jednake zdravstvene potrebe mora biti osiguran jednak kvalitet zdravstvenih usluga.
• Sloboda izbora za korisnike zdravstvenih usluga
• Autonomija za davaoce zdravstvenih usluga
Sistem zdravstvene zaštite obuhvata osnovne elemente zdravstvene zaštite i njihovu međusobnu uređenost. Među navedene elemente spadaju:
• Korisnici zdravstvene zaštite, koji u tom sistemu nastupaju direktno, tako što sami plaćaju zdravstvene usluge i proizvode ili indirektno kao osiguranici organizacija obaveznog ili dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.
• Dobra zdravstvene zaštite koja čine usluge i proizvodi kojima pojedinci mogu zadovoljiti svoje potrebe u u pogledu zdravstvene zaštite
• Organizacije zdravstvene zaštite koje pružaju usluge i proizvode
• Država, koja u sistemu zdravstvene zaštite uobličava društveni interes i ostvaruje ga u okviru tog sistema bilo da to čini neposredno utičući na upravljanje u organizacijama zdravstvene zaštite ili organizacijama obaveznog zdravstvenog osiguranja, bilo da odgovarajućim postupcima reguliše aktivnosti i učinke zdravstvenih organizacija
Kada definišemo područje zdravstvenog osiguranja, onda po teoriji osiguranja mora područje zdravstva ispunjavati određene uslove osiguravanja, i to:
• postojanje potencijalnog rizika
• postojanje "stranke" odnosno osiguranika koji je spreman da se pred rizikom osigura
• postojanje onog koji je spreman da taj rizik preuzme na sebe, koji je spreman da se od tog rizika osiguranja obezbedi.
Područje užeg zdravstvenog osiguranja ispunjava sve navedene uslove. Dakle, pred realnim rizikom oboljevanja i povređivanja pacijenti se od tog rizika osiguravaju, plaćajući određenu cenu - premiju, a Fond ili Zavod za zdravstveno osiguranje preuzima taj rizik na sebe, kao i rizik od dela socijalnih posledica bolesti i povreda i u slučaju odštetnog zahteva osiguraniku nadoknađuje štetu. Finansiranje na osnovu treće stranke, odnosno fonda za osiguranje, postoji u svim sistemima zdravstvene zaštite, pa i u modelima privatnog ili ličnog – dodatnog osiguranja. Tržišni model u kojem potrošač (pacijent) za učinjene usluge zdravstvenih radnika plaća celokupni iznos, nije poželjan i retko se pojavljuje kao oblik finansiranja zdravstvenih usluga. Razlog posrednog plaćanja zdravstvenih troškova, odnosno osiguranja, leži u činjenici što niko ne zna kada će i da li će se i od čega razboleti i kakve će ekonomske posledice to imati po njega.
U drugoj polovini devetnaestog veka radnički pokret za socijalna prava dovodi do pojave prvih zametak zdravstvenog osiguranja. U to doba su uslovi rada i života bili teški, a bolesti i povrede česti. Radnici i njihove porodice su za vreme lečenja bili materijalno ugroženi, jer nisu dobijali nadnice u vreme odsutvovanja s posla, a imali su povećane rashode ukoliko su koristili usluge lekara ili kupovali lekove. U traganju za rešenjem, kako bi ugroženi pojedinci mogli da prežive, pojavila se je najpre individualna štednja u javnim štednim blagajnama. Međutim, ovaj sistem se zbog mnogih nedostatka nije održao. Kasnije su po zakonu poslodavci postali odgovorni za izdržavanje radnika u vreme njegove nesposobnosti za posao usled bolesti ili povrede. Tu svoju odgovornost za neke od rizika poslodavci su osigurali u osiguravajućim društvima. Ovakvo delimično osiguranje takođe nije bilo efikasno i u traženju novih rešenja Nemačka 1883. godine donosi zakon o zdravstvenom osiguranju radnika u slučaju bolesti koji predstavlja začetak zdravstvenog osiguranja u formi koja je prisutna i danas.
2 Metodološki pristupi i metode
Postoje razlicite vrste osiguranja, u zavisnosti od kriterijuma na osnovu kojih je izvrsena podela. Dakle, grupisanje i sistematizacija brojnih oblika osiguranja izvodi se prema njihovim zajednickim svojstvima.
Savremeno osiguranje se deli:
prema predmetu osiguranja, na osiguranje imovine i osiguranje lica
prema prirodi rizika, na kopneno, vazdusno i pomorsko
prema nacinu nastanka osiguranja, na unutrasnje i spoljasnje (saosiguranje i reosiguranje)
prema nacinu organizacije, na premijsko i uzajamno
prema broju osiguranika, na individualno i kolektivno.
Osiguranje imovine i lica
Osnovne karakteristike osiguranja imovine i lica su sledece:
Kod osiguranja imovine, predmet osiguranja je materijalno dobro cija se vrednost moze novcano iskazati (pa se i materijalne stete koje nastaju takode izrazavaju u novcu).
Kod osiguranja lica, predmet osiguranja je licno dobro (zivot, zdravlje i integritet lica) i njegova vrednost se ne moze iskazati u novcu (pa se ni stete koje nastaju takode ne mogu iskazati u novcu).
Cilj osiguranja imovine je naknada stete u odgovarajucem novcanom iznosu. Pri tome se mora uvazavati princip obestecenja, po kome se iz osiguranja ne moze naplatiti vise od iznosa stete koja je nastala. Takode se vodi racuna da se materijalna dobra osiguravaju samo na iznos njihove realne vrednosti.
Cilj osiguranja lica nije naknada stete, posto se ljudska dobra ne mogu iskazati u novcu (pa ni stete nastale na njima), vec isplata ugovorene novcane sume nakon nastupanja osiguranog slucaja na osnovu uplacenih premija.
Kod osiguranja imovine postoji materijalni interes da se steta koja moze nastati na nekom dobru nadoknadi, dok kod osiguranja lica ne moze postojati materijalni interes. Naime, ne moze se osigurati tudi zivot bez saglasnosti onoga ciji se zivot osigurava.
Kopneno, vazdusno i pomorsko osiguranje
Ova podela osiguranja izvedena je prema mestu nastanka rizika.
Pomorsko osiguranje je najstariji vid osiguranja. Zbog svoje tradicije, vise je zasnovano na obicajima nego na pravu.
Za razliku od pomorskog, kopneno osiguranje je jasno pravno regulisano.
Vazdusno osiguranje je novijeg datuma. Organizovano je na savremenim principima i ima sopstvenu zakonsku regulativu.
Kod ove podele osiguranja prema prirodi rizika, znacajno je uociti i transportno osiguranje, koje sa svoje strane moze biti:
kopneno
recno
pomorsko i
vazdusno.
Transportno osiguranje ima specificnu zakonsku regulativu. Za ovu vrstu osiguranja karakteristicni su kargo i kasko osiguranje. Kargo osiguranje se odnosi na osiguranje robe koja se transportuje, a kasko na osiguranje vozila koje podrazumeva potpunu naknadu stete.
Obavezno i dobrovoljno osiguranje
U principu, osiguranje je dobrovoljno. Medutim, drzava propisuje neke vidove obaveznog osiguranja tamo gde proceni da je rizik veliki i ugrozava treca lica. Tako, na primer, vidovi obaveznog osiguranja mogu biti:
osiguranje motornih vozila cijom se upotrebom moze prouzrokovati steta trecim licima
osiguranje putnika u javnom saobracaju i
osiguranje vazduhoplova cijom se upotrebom moze naneti steta trecim licima.
Unutrasnje i spoljasnje osiguranje
Prema nacinu izravnavanja rizika, osiguranje se deli na unutrasnje i spoljasnje. Unutrasnje osiguranje se odnosi na osiguranje unutar zajednice rizika, a spoljasnje osiguranje na saosiguranje i reosiguranje. Ukoliko nije moguce izvrsiti izravnavanje rizika unutar zajednice rizika osiguravaca, tada se prelazi na spoljnu raspodelu – deobu rizika izmedu vise osiguravaca, kroz osiguranje i reosiguranje.
1 Uvod 3
2 Metodološki pristupi i metode 5
3 Sistemi zdravstvene u BiH 9
4 Zakoni utemeljeni na Bismark-ovom modelu zdravstvene zaštite 11
4.1 Retrocesija 14
Premijsko i uzajamno osiguranje 14
Individualno i kolektivno osiguranje 15
4.2 Pravna regulativa u osiguranju 18
5 Finansiranje zdravstvene zaštite 18
5.1 Zdravstveno osiguranje građana koji ostvaruju prihode 18
5.2 Zdravstveno osiguranje članova porodice 19
5.3 Zdravstveno osiguranje građana koji ne ostvaruju prihode 19
6 Zdravstveno osiguranje utemeljeno na premijama 21
6.1 Premije 21
6.2 Premija kao izvor financiranja zdravstvenog osiguranja 21
6.3 Zakonske pretpostavke 23
6.4 Finansiranje obaveznog zdravstvenog osiguranja 23
6.5 Praktična ostvarenja 24
6.6 Neophodne institucije 26
7 Društva za osiguranje 29
7.1 Penzioni fondovi 29
7.2 Investicioni fondovi 32
Monetarna politika 32
7.3 Investicioni fondovi 32
7.4 Ulaganje u investicioni fond 34
7.5 Vrste fondova 35
8 Dopunsko zdravstveno osiguranje 38
9 Privatno zdravstveno osiguranje 39
1 Uvod
Pojam zdravstvene zaštite obuhvata organizovanu i sveobuhvatnu delatnost društva u cilju očuvanja zdravlja građana. Pored zdravstvenih usluga, ovaj pojam uključuje i područje upravljanja i finansiranja u svim segmentima društva koji su značajni za socijalnu sigurnost i zaštitu stanovništva. Zdravstveno osiguranje predstavlja posebni oblik društvene organizovanosti pri kojoj se pacijenti osiguravaju od rizika oboljevanja i povređivanja , posredstvom ustanova zdravstvenog osiguranja, koje preuzima taj rizik na sebe nadoknađujući štetu osiguraniku u slučaju odštetnog zahteva. Začetke modela obaveznog zdravstvenog osiguranja u formi koja je prisutna i danas, postavio je Bismarck-ov sistem socijalnog osiguranja. On počiva na doprinosima koje u „bolesničke kase“ uplaćuju zaposleni i poslodavci. Posle Drugog setskog rata u Engleskoj se uspostavlja Beveridge-ov model ili sistem nacionalne zdravstvene zaštite koji počiva na obaveznom zdravstvenom osiguranju finansiranom iz državnog budžeta na osnovu poreza. U zemljama sa socijalističkim društvenim poretkom razvijen je Semaškov model socijalističkog zdravstvenog osiguranja kao pandan Beveridge-ovom modelu, samo sa ideološkom razlikom. U radu su u najznačajnijim elementima prikazani navedeni sistemi zdravstvenog osiguranja . Suština savremenog koncepta zdravstvene osiguranja u Evropi je u uvažavanju principa solidarnosti. Ovaj princip predstavlja osnovni postulat u afirmaciji demokratije i ekonomske razvijenosti društva. Načinjen je i osvrt na privatno zdravstveno osiguranje u SAD. Za ovaj sistem važi da, iako je najskuplji i često omogućuje visok standard zdravstvenih usluga, ne obuhvata princip solidarnosti.
Osnovni ciljevi savremenog sistema zdravstvene zaštite su:
• Univerzalnost - obezbediti pristup pravima iz zdravstvenog osiguranja svim stanovnicima
• Ekonomičnost - očuvanje troškova zdravstvene zaštite na određenom nivou.
• Pravičnost - ljudima koji imaju jednake zdravstvene potrebe mora biti osiguran jednak kvalitet zdravstvenih usluga.
• Sloboda izbora za korisnike zdravstvenih usluga
• Autonomija za davaoce zdravstvenih usluga
Sistem zdravstvene zaštite obuhvata osnovne elemente zdravstvene zaštite i njihovu međusobnu uređenost. Među navedene elemente spadaju:
• Korisnici zdravstvene zaštite, koji u tom sistemu nastupaju direktno, tako što sami plaćaju zdravstvene usluge i proizvode ili indirektno kao osiguranici organizacija obaveznog ili dobrovoljnog zdravstvenog osiguranja.
• Dobra zdravstvene zaštite koja čine usluge i proizvodi kojima pojedinci mogu zadovoljiti svoje potrebe u u pogledu zdravstvene zaštite
• Organizacije zdravstvene zaštite koje pružaju usluge i proizvode
• Država, koja u sistemu zdravstvene zaštite uobličava društveni interes i ostvaruje ga u okviru tog sistema bilo da to čini neposredno utičući na upravljanje u organizacijama zdravstvene zaštite ili organizacijama obaveznog zdravstvenog osiguranja, bilo da odgovarajućim postupcima reguliše aktivnosti i učinke zdravstvenih organizacija
Kada definišemo područje zdravstvenog osiguranja, onda po teoriji osiguranja mora područje zdravstva ispunjavati određene uslove osiguravanja, i to:
• postojanje potencijalnog rizika
• postojanje "stranke" odnosno osiguranika koji je spreman da se pred rizikom osigura
• postojanje onog koji je spreman da taj rizik preuzme na sebe, koji je spreman da se od tog rizika osiguranja obezbedi.
Područje užeg zdravstvenog osiguranja ispunjava sve navedene uslove. Dakle, pred realnim rizikom oboljevanja i povređivanja pacijenti se od tog rizika osiguravaju, plaćajući određenu cenu - premiju, a Fond ili Zavod za zdravstveno osiguranje preuzima taj rizik na sebe, kao i rizik od dela socijalnih posledica bolesti i povreda i u slučaju odštetnog zahteva osiguraniku nadoknađuje štetu. Finansiranje na osnovu treće stranke, odnosno fonda za osiguranje, postoji u svim sistemima zdravstvene zaštite, pa i u modelima privatnog ili ličnog – dodatnog osiguranja. Tržišni model u kojem potrošač (pacijent) za učinjene usluge zdravstvenih radnika plaća celokupni iznos, nije poželjan i retko se pojavljuje kao oblik finansiranja zdravstvenih usluga. Razlog posrednog plaćanja zdravstvenih troškova, odnosno osiguranja, leži u činjenici što niko ne zna kada će i da li će se i od čega razboleti i kakve će ekonomske posledice to imati po njega.
U drugoj polovini devetnaestog veka radnički pokret za socijalna prava dovodi do pojave prvih zametak zdravstvenog osiguranja. U to doba su uslovi rada i života bili teški, a bolesti i povrede česti. Radnici i njihove porodice su za vreme lečenja bili materijalno ugroženi, jer nisu dobijali nadnice u vreme odsutvovanja s posla, a imali su povećane rashode ukoliko su koristili usluge lekara ili kupovali lekove. U traganju za rešenjem, kako bi ugroženi pojedinci mogli da prežive, pojavila se je najpre individualna štednja u javnim štednim blagajnama. Međutim, ovaj sistem se zbog mnogih nedostatka nije održao. Kasnije su po zakonu poslodavci postali odgovorni za izdržavanje radnika u vreme njegove nesposobnosti za posao usled bolesti ili povrede. Tu svoju odgovornost za neke od rizika poslodavci su osigurali u osiguravajućim društvima. Ovakvo delimično osiguranje takođe nije bilo efikasno i u traženju novih rešenja Nemačka 1883. godine donosi zakon o zdravstvenom osiguranju radnika u slučaju bolesti koji predstavlja začetak zdravstvenog osiguranja u formi koja je prisutna i danas.
2 Metodološki pristupi i metode
Postoje razlicite vrste osiguranja, u zavisnosti od kriterijuma na osnovu kojih je izvrsena podela. Dakle, grupisanje i sistematizacija brojnih oblika osiguranja izvodi se prema njihovim zajednickim svojstvima.
Savremeno osiguranje se deli:
prema predmetu osiguranja, na osiguranje imovine i osiguranje lica
prema prirodi rizika, na kopneno, vazdusno i pomorsko
prema nacinu nastanka osiguranja, na unutrasnje i spoljasnje (saosiguranje i reosiguranje)
prema nacinu organizacije, na premijsko i uzajamno
prema broju osiguranika, na individualno i kolektivno.
Osiguranje imovine i lica
Osnovne karakteristike osiguranja imovine i lica su sledece:
Kod osiguranja imovine, predmet osiguranja je materijalno dobro cija se vrednost moze novcano iskazati (pa se i materijalne stete koje nastaju takode izrazavaju u novcu).
Kod osiguranja lica, predmet osiguranja je licno dobro (zivot, zdravlje i integritet lica) i njegova vrednost se ne moze iskazati u novcu (pa se ni stete koje nastaju takode ne mogu iskazati u novcu).
Cilj osiguranja imovine je naknada stete u odgovarajucem novcanom iznosu. Pri tome se mora uvazavati princip obestecenja, po kome se iz osiguranja ne moze naplatiti vise od iznosa stete koja je nastala. Takode se vodi racuna da se materijalna dobra osiguravaju samo na iznos njihove realne vrednosti.
Cilj osiguranja lica nije naknada stete, posto se ljudska dobra ne mogu iskazati u novcu (pa ni stete nastale na njima), vec isplata ugovorene novcane sume nakon nastupanja osiguranog slucaja na osnovu uplacenih premija.
Kod osiguranja imovine postoji materijalni interes da se steta koja moze nastati na nekom dobru nadoknadi, dok kod osiguranja lica ne moze postojati materijalni interes. Naime, ne moze se osigurati tudi zivot bez saglasnosti onoga ciji se zivot osigurava.
Kopneno, vazdusno i pomorsko osiguranje
Ova podela osiguranja izvedena je prema mestu nastanka rizika.
Pomorsko osiguranje je najstariji vid osiguranja. Zbog svoje tradicije, vise je zasnovano na obicajima nego na pravu.
Za razliku od pomorskog, kopneno osiguranje je jasno pravno regulisano.
Vazdusno osiguranje je novijeg datuma. Organizovano je na savremenim principima i ima sopstvenu zakonsku regulativu.
Kod ove podele osiguranja prema prirodi rizika, znacajno je uociti i transportno osiguranje, koje sa svoje strane moze biti:
kopneno
recno
pomorsko i
vazdusno.
Transportno osiguranje ima specificnu zakonsku regulativu. Za ovu vrstu osiguranja karakteristicni su kargo i kasko osiguranje. Kargo osiguranje se odnosi na osiguranje robe koja se transportuje, a kasko na osiguranje vozila koje podrazumeva potpunu naknadu stete.
Obavezno i dobrovoljno osiguranje
U principu, osiguranje je dobrovoljno. Medutim, drzava propisuje neke vidove obaveznog osiguranja tamo gde proceni da je rizik veliki i ugrozava treca lica. Tako, na primer, vidovi obaveznog osiguranja mogu biti:
osiguranje motornih vozila cijom se upotrebom moze prouzrokovati steta trecim licima
osiguranje putnika u javnom saobracaju i
osiguranje vazduhoplova cijom se upotrebom moze naneti steta trecim licima.
Unutrasnje i spoljasnje osiguranje
Prema nacinu izravnavanja rizika, osiguranje se deli na unutrasnje i spoljasnje. Unutrasnje osiguranje se odnosi na osiguranje unutar zajednice rizika, a spoljasnje osiguranje na saosiguranje i reosiguranje. Ukoliko nije moguce izvrsiti izravnavanje rizika unutar zajednice rizika osiguravaca, tada se prelazi na spoljnu raspodelu – deobu rizika izmedu vise osiguravaca, kroz osiguranje i reosiguranje.