28-03-2010, 09:03 PM
SAVEZNICI, PARTIZANI I ČETNICI U DRUGOM SVETSKOM RATU
Povodom knjige: Heder Vilijams, Padobranci, patrioti i partizani. Uprava za specijalne operacije u Jugoslaviji 1941–1945, Nolit–More, Beograd 2009, 331
Problem odnosa „velikih saveznika“ (Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez) prema pokretima otpora u Jugoslaviji u Drugom svetskom ratu predstavlja jedno od najdugotrajnijih, najspornijih i najviše diskutovanih pitanja. Ono je u direktnoj vezi sa problemom „četničke kolaboracije“ i gotovo da se ništa nije promenilo u polaznim stavovima i tumačenjima još od kraja Drugog svetskog rata. Čak i u naučnoj istoriografiji mnogi ratni događaji i dalje su predmet suprotnih tumačenja i na činjeničnom nivou. Centralno mesto u svim analizama predstavlja odgovor na pitanje: da li je uzrok odbacivanja srpskog nacionalnog pokreta otpora u njegovoj „saradnji“ sa osovinskim snagama u Jugoslaviji, ili je u pitanju bila isključivo politička odluka kako bi se održalo jedinstvo u antifašističkoj koaliciji?
Svaka od tri velike sile antifašističke koalicije u svojoj politici prema Jugoslaviji imala je kratkoročne i dugoročne ciljeve. Prvi su se odnosili na pobedu nad silama Osovine, a drugi na uređenje posleratne Evrope (i sveta). U ostvarivanju prvih saveznici su bili saglasni, a u postizanju drugih znatno su se razlikovali. Posebno su odnosi između Velike Britanije i Sovjetskog Saveza bili na velikoj probi: obe zemlje želele su da pobedu u ratu iskoriste za uvećanje moći, a težište sukoba interesa moglo je da bude u srednjoj i jugoistočnoj Evropi. Odnosi između ove dve zemlje još više su iskomplikovani kada su se na Balkanu (u Jugoslaviji i Grčkoj) pojavila dva pokreta otpora sa suprotnim ideološkim obeležjem: jedan sa građansko-nacionalnim, a drugi sa revolucionarno-komunističkim.
Ni o jednoj drugoj zemlji koja se borila u Drugom svetskom ratu nije u inostranstvu napisano toliko knjiga, rasprava i sećanja (istoričari, saveznički oficiri, književnici, novinari) kao o Jugoslaviji. Dominantna je anglosaksonska literatura, u kojoj je vremenom došlo do evolucije u pristupu ratu u Jugoslaviji – od ideološkog ka naučnom. Sve do kraja 80-ih godina 20. veka na snazi je bila ona verzija istorije koja je veličala vrline komunističkog pokreta otpora i partizane prikazivala toliko vojno superiornijim da zapadni saveznici nisu imali drugi izbor osim da ih podrže. Tako je kreiran mit da su komunisti uvek želeli da budu nezaKosta visni od Sovjetskog Saveza i da su bili skloniji patriotizmu a ne komunizmu sovjetskog tipa. Bilo je, naravno, objavljenih svedočenja savezničkih oficira koji su boravili u Jugoslaviji i čije su priče išle u prilog nacionalistima. Te knjige su, međutim, previđane ili zanemarivane na račun prvih i ostale su na društvenoj i naučnoj margini.1
Tempo je bio različit u SAD od onoga u Britaniji. Odsustvo kritičnosti prema komunističkom pokretu otpora nije proizlazilo samo iz činjenice da su pojedinci lično učestvovali u kreiranju jugoslovenske i srpske politike, već je bilo i posledica podrške Jugoslaviji posle njenog sukoba sa Sovjetskim Savezom 1948. kada je trebalo stvoriti sliku o ispravnosti savezničke, pre svega britanske politike u ratu i njenom tačnom predviđanju budućih događaja. Kada je na kraju Drugog svetskog rata u Srbiji uspostavljena jednopartijska komunistička diktatura, mnogi od onih koji su znatno doprineli takvom ishodu shvatili su da to nije odgovaralo njihovim namerama. Ali, pošto je veoma brzo došlo do sukoba Beograda i Moskve, zapadnim zemljama je izgledalo da je njihova odluka o podršci partizanima bila opravdana. Tako su oni koji su tokom rata podržavali partizane sada mogli da pišu o Jugoslaviji kao o „nezavisnoj komunističkoj državi“.2
Alternativna interpretacija rata u Jugoslaviji na Zapadu saopštena je u punom obimu 1985. u knjizi Nore Belof (Nora Beloff) Tito’s Flawed Legacy. Ona je „dirnula u osinjak“ jer je ne samo kritikovala britansku podršku Titovom režimu, već je korene te podrške pratila sve do „komunističke zavere“ u kairskom štabu britanske obaveštajne službe. Nora Belof je zaključila kako je britanski premijer Vinston Čerčil bio prevaren da bi preneo podršku sa Mihailovića na Tita. Mihailović je istovremeno prikazan kao tragična figura, jer je bio „izdan“ i „odbačen“ od svojih saveznika. Od novijih radova treba izdvojiti knjigu Simona Treja (Simon Trew) Britain, Mihailovic and The Chetnicks 1941–1942 (1998) .
Knjiga Heder Vilijams je njena doktorska disertacija odbranjena na Univerzitetu u Sautemptonu 1994. Objavljena je 2003. u Londonu (Parachutes, Patriots, and Partisans. The Special Operations Executive and Yugoslavia 1941– 1945), a u Srbiji je prevedena kao Padobranci, patrioti i partizani. Uprava za specijalne operacije u Jugoslaviji 1941–1945. Heder Vilijams je uspela da izbegne osnovnu zamku svih istraživača koji su se bavili jugoslovenskim pokretima otpora u Drugom svetskom ratu – njena studija lišena je emotivnog naboja, u njoj nema mitova, zabranjenih tema i ćutanja. Ona je uspešno napravila razliku između ideologije i nauke i tako jevodgovorila na pitanje čemu još jedna knjiga kada se čini da je o radu SOE3 u Jugoslaviji, bar na engleskom jeziku, već sve napisano.
I jeste gotovo sve napisano, ali na ličan i predvidiv način. Vilijams smatra da je SOE bila kontroverzna organizacija, a da njena uloga u ratom zahvaćenoj Jugoslaviji još uvek može da razbukta strasti. Autorka je posebno naglasila da je za nju istorija više „sumrak ili zora u čijoj svetlosti pokušavamo, koliko je moguće, da uvidimo istorijske istine i da budemo što pravičniji prema prošlosti i prema učesnicima“.4
Knjiga engleske istoričarke pokazuje da je politika Velike Britanije prema Jugoslaviji u Drugom svetskom ratu doživela potpun poraz. Stavovi vlade u Londonu prema oružanom otporu u Srbiji od početka su bili protivrečni. Na jednoj strani, potcenjivala se odlučnost i sposobnost nemačkih snaga da nemilosrdno i svim sredstvima uguše otpor, a na drugoj, precenjivala se volja i mogućnost naroda da se organizuje za borbu protiv nemačke okupacije. Iz ovih protivrečnosti, već u ranoj fazi nastali su prvi nesporazumi na relaciji sa srpskim rojalistima. Jedan od osnovnih uzroka ležao je u izneverenim nadama: na jednoj strani, očekivana je invazija Balkana, a na drugoj da srpska gerila bude ono što nije mogla: efikasna vojna sila i ravnopravan protivnik nemačkoj vojsci.
Postoji više objašnjenja zašto antiosovinski otpor u Srbiji nije imao očekivane domete. Najvažniji razlog je priroda rata u Srbiji i okupacioni poredak koji je sprovođen. Stvoriti stalnu vojsku bilo je nemoguće. Sa snagama koje je imao na raspolaganju, posebno ako imamo u vidu njihovo naoružanje i opremljenost ostalom ratnom opremom, general Mihailović nije mogao da razmišlja o, recimo, proterivanju Nemaca iz Srbije. Krajnji rezultat rata nikada nije zavisio od stanja na srpskom frontu. Strategija nanošenja sitnih udaraca, uz istovremeno obavljanje priprema za završnu fazu, imala je dubok smisao i vojničku logiku. Mihailović i ljudi oko njega nisu ni mogli da osmisle nešto drugačije. Nasleđena vojna doktrina upućivala je na koncept pokretne gerile i osposobljavanje naroda za mobilizaciju prilikom opšteg ustanka. Posle svih iskušenja koje su Srbi preživeli tokom 1941. svako drugo rešenje bilo je unapred osuđeno na neuspeh.
Drugi razlog koji je opredeljivao Mihailovićevu strategiju proizlazio je iz duboke povezanosti gerile i naroda. Ona je bila dvostruko uslovljena: opštim načelima da ne treba žrtvovati sopstveni narod zarad privremene ratne slave i izazivati nepotrebne žrtve. U pitanju je takođe bila i spremnost srpskog naroda za primanje žrtve, za materijalna odricanja i polaganje života za „Kralja i Otadžbinu“, za slobodu. Tu specifičnu vezu veoma rano su uočile brojne nemačke institucije u Srbiji i od samog početka okupacije, kao najefikasniju meru zaštite od gerile, sprovodile masovne odmazde nad civilima. To je znatno kočilo otpor i sužavalo gerili polje rada.
Ovakva Mihailovićeva strategija dobila je od njegovih suparnika u ratu žig kolaboracije, koji će živeti i dugo posle rata. Ta ocena je, naravno, imala samo propagandni okvir. Ako se pojam „kolaboracije“ definiše kao svesna želja i konkretna aktivnost na uspostavljanju „novog poretka“ u Jugoslaviji pod dominacijom Nemaca kao gospodarske rase onda, svakako, ni Mihailović ni JVUO nisu bili kolaboracionisti. Što se tiče pokreta otpora, u celoj Evropi mogu se naći primeri taktičkog snalaženja u postojećim prilikama kako bi se predahnulo u borbi protiv neprijatelja i našle nove snage u borbi protiv gerilskog suparnika, tamo gde je postojao.
U prve dve ratne godine Mihailović je u potpunosti odgovarao britanskim potrebama: bio je koristan za propagandu kako bi, osim britanske, ohrabrio i javnost unutar nacističke „evropske tvrđave“. Njegova politika izgradnje tajne organizacije imala je smisao. Britanske službe su zato u početku ohrabrivale diverzije a ne oružanu pobunu. Mihailović je, osim toga, shvatan kao „bastion reda i kontinuiteta“ u poređenju sa potencijalnom opasnošću koju je predstavljao komunistički pokret.6 Promena je nastupila sredinom 1942, od kada su britansku politiku prema pokretima otpora u Jugoslaviji sve više usmeravali odnosi sa Sovjetskim Savezom. Stalno odlaganje otvaranja drugog fronta u zapadnoj Evropi ostavilo je zapadne saveznike ranjivim pred optužbama Sovjeta za nepošten odnos, jer su oni osećali da u krvavim bitkama na Istočnom frontu nose glavni teret rata. To je na Zapadu proizvelo strah od separatnog mira između Sovjetskog Saveza i Nemačke ukoliko Sovjetima ne bude pruženo nekakvo olakšanje. Nastavljanjem sovjetske propagandne kampanje protiv Mihailovića, Forin ofis i britanska vojska postajali su sve zabrinutiji zbog nesporazuma sa Moskvom oko Jugoslavije.
Forin ofis ni u jednom trenutku nije odustao od obnavljanja Jugoslavije; smatralo se da male države koji bi se pojavile posle rata ne bi bile dovoljno jake da same opstanu. Iako Mihailović nikada nije lično optužen da je, na primer, „veliko-Srbin“, ipak je prihvaćen komunistički koncept obnavljanja Jugoslavije koji je imao dosta sličnosti sa stavovima hrvatskih političara u emigraciji, što je bio jedan od ključnih argumenata britanske politike, jer se verovalo da je predratna Jugoslavija bila samo „proširena Srbija“. U kreiranju takvog mišljenja presudnu ulogu odigrao je Ficroj Meklin. On je neprestano savetovao da je jedini mogući pravac za britansku vladu da bude sa partizanima a ne protiv njih. Velika pomoć koja će biti data Titu obezbediće nastavljanje britanskog uticaja i u posleratnoj Jugoslaviji, u kojoj će sve razlike između jugoslovenskih naroda biti potisnute i prevladane zbog multietničkog karaktera partizanskog pokreta.
Povodom knjige: Heder Vilijams, Padobranci, patrioti i partizani. Uprava za specijalne operacije u Jugoslaviji 1941–1945, Nolit–More, Beograd 2009, 331
Problem odnosa „velikih saveznika“ (Sjedinjene Američke Države, Velika Britanija i Sovjetski Savez) prema pokretima otpora u Jugoslaviji u Drugom svetskom ratu predstavlja jedno od najdugotrajnijih, najspornijih i najviše diskutovanih pitanja. Ono je u direktnoj vezi sa problemom „četničke kolaboracije“ i gotovo da se ništa nije promenilo u polaznim stavovima i tumačenjima još od kraja Drugog svetskog rata. Čak i u naučnoj istoriografiji mnogi ratni događaji i dalje su predmet suprotnih tumačenja i na činjeničnom nivou. Centralno mesto u svim analizama predstavlja odgovor na pitanje: da li je uzrok odbacivanja srpskog nacionalnog pokreta otpora u njegovoj „saradnji“ sa osovinskim snagama u Jugoslaviji, ili je u pitanju bila isključivo politička odluka kako bi se održalo jedinstvo u antifašističkoj koaliciji?
Svaka od tri velike sile antifašističke koalicije u svojoj politici prema Jugoslaviji imala je kratkoročne i dugoročne ciljeve. Prvi su se odnosili na pobedu nad silama Osovine, a drugi na uređenje posleratne Evrope (i sveta). U ostvarivanju prvih saveznici su bili saglasni, a u postizanju drugih znatno su se razlikovali. Posebno su odnosi između Velike Britanije i Sovjetskog Saveza bili na velikoj probi: obe zemlje želele su da pobedu u ratu iskoriste za uvećanje moći, a težište sukoba interesa moglo je da bude u srednjoj i jugoistočnoj Evropi. Odnosi između ove dve zemlje još više su iskomplikovani kada su se na Balkanu (u Jugoslaviji i Grčkoj) pojavila dva pokreta otpora sa suprotnim ideološkim obeležjem: jedan sa građansko-nacionalnim, a drugi sa revolucionarno-komunističkim.
Ni o jednoj drugoj zemlji koja se borila u Drugom svetskom ratu nije u inostranstvu napisano toliko knjiga, rasprava i sećanja (istoričari, saveznički oficiri, književnici, novinari) kao o Jugoslaviji. Dominantna je anglosaksonska literatura, u kojoj je vremenom došlo do evolucije u pristupu ratu u Jugoslaviji – od ideološkog ka naučnom. Sve do kraja 80-ih godina 20. veka na snazi je bila ona verzija istorije koja je veličala vrline komunističkog pokreta otpora i partizane prikazivala toliko vojno superiornijim da zapadni saveznici nisu imali drugi izbor osim da ih podrže. Tako je kreiran mit da su komunisti uvek želeli da budu nezaKosta visni od Sovjetskog Saveza i da su bili skloniji patriotizmu a ne komunizmu sovjetskog tipa. Bilo je, naravno, objavljenih svedočenja savezničkih oficira koji su boravili u Jugoslaviji i čije su priče išle u prilog nacionalistima. Te knjige su, međutim, previđane ili zanemarivane na račun prvih i ostale su na društvenoj i naučnoj margini.1
Tempo je bio različit u SAD od onoga u Britaniji. Odsustvo kritičnosti prema komunističkom pokretu otpora nije proizlazilo samo iz činjenice da su pojedinci lično učestvovali u kreiranju jugoslovenske i srpske politike, već je bilo i posledica podrške Jugoslaviji posle njenog sukoba sa Sovjetskim Savezom 1948. kada je trebalo stvoriti sliku o ispravnosti savezničke, pre svega britanske politike u ratu i njenom tačnom predviđanju budućih događaja. Kada je na kraju Drugog svetskog rata u Srbiji uspostavljena jednopartijska komunistička diktatura, mnogi od onih koji su znatno doprineli takvom ishodu shvatili su da to nije odgovaralo njihovim namerama. Ali, pošto je veoma brzo došlo do sukoba Beograda i Moskve, zapadnim zemljama je izgledalo da je njihova odluka o podršci partizanima bila opravdana. Tako su oni koji su tokom rata podržavali partizane sada mogli da pišu o Jugoslaviji kao o „nezavisnoj komunističkoj državi“.2
Alternativna interpretacija rata u Jugoslaviji na Zapadu saopštena je u punom obimu 1985. u knjizi Nore Belof (Nora Beloff) Tito’s Flawed Legacy. Ona je „dirnula u osinjak“ jer je ne samo kritikovala britansku podršku Titovom režimu, već je korene te podrške pratila sve do „komunističke zavere“ u kairskom štabu britanske obaveštajne službe. Nora Belof je zaključila kako je britanski premijer Vinston Čerčil bio prevaren da bi preneo podršku sa Mihailovića na Tita. Mihailović je istovremeno prikazan kao tragična figura, jer je bio „izdan“ i „odbačen“ od svojih saveznika. Od novijih radova treba izdvojiti knjigu Simona Treja (Simon Trew) Britain, Mihailovic and The Chetnicks 1941–1942 (1998) .
Knjiga Heder Vilijams je njena doktorska disertacija odbranjena na Univerzitetu u Sautemptonu 1994. Objavljena je 2003. u Londonu (Parachutes, Patriots, and Partisans. The Special Operations Executive and Yugoslavia 1941– 1945), a u Srbiji je prevedena kao Padobranci, patrioti i partizani. Uprava za specijalne operacije u Jugoslaviji 1941–1945. Heder Vilijams je uspela da izbegne osnovnu zamku svih istraživača koji su se bavili jugoslovenskim pokretima otpora u Drugom svetskom ratu – njena studija lišena je emotivnog naboja, u njoj nema mitova, zabranjenih tema i ćutanja. Ona je uspešno napravila razliku između ideologije i nauke i tako jevodgovorila na pitanje čemu još jedna knjiga kada se čini da je o radu SOE3 u Jugoslaviji, bar na engleskom jeziku, već sve napisano.
I jeste gotovo sve napisano, ali na ličan i predvidiv način. Vilijams smatra da je SOE bila kontroverzna organizacija, a da njena uloga u ratom zahvaćenoj Jugoslaviji još uvek može da razbukta strasti. Autorka je posebno naglasila da je za nju istorija više „sumrak ili zora u čijoj svetlosti pokušavamo, koliko je moguće, da uvidimo istorijske istine i da budemo što pravičniji prema prošlosti i prema učesnicima“.4
Knjiga engleske istoričarke pokazuje da je politika Velike Britanije prema Jugoslaviji u Drugom svetskom ratu doživela potpun poraz. Stavovi vlade u Londonu prema oružanom otporu u Srbiji od početka su bili protivrečni. Na jednoj strani, potcenjivala se odlučnost i sposobnost nemačkih snaga da nemilosrdno i svim sredstvima uguše otpor, a na drugoj, precenjivala se volja i mogućnost naroda da se organizuje za borbu protiv nemačke okupacije. Iz ovih protivrečnosti, već u ranoj fazi nastali su prvi nesporazumi na relaciji sa srpskim rojalistima. Jedan od osnovnih uzroka ležao je u izneverenim nadama: na jednoj strani, očekivana je invazija Balkana, a na drugoj da srpska gerila bude ono što nije mogla: efikasna vojna sila i ravnopravan protivnik nemačkoj vojsci.
Postoji više objašnjenja zašto antiosovinski otpor u Srbiji nije imao očekivane domete. Najvažniji razlog je priroda rata u Srbiji i okupacioni poredak koji je sprovođen. Stvoriti stalnu vojsku bilo je nemoguće. Sa snagama koje je imao na raspolaganju, posebno ako imamo u vidu njihovo naoružanje i opremljenost ostalom ratnom opremom, general Mihailović nije mogao da razmišlja o, recimo, proterivanju Nemaca iz Srbije. Krajnji rezultat rata nikada nije zavisio od stanja na srpskom frontu. Strategija nanošenja sitnih udaraca, uz istovremeno obavljanje priprema za završnu fazu, imala je dubok smisao i vojničku logiku. Mihailović i ljudi oko njega nisu ni mogli da osmisle nešto drugačije. Nasleđena vojna doktrina upućivala je na koncept pokretne gerile i osposobljavanje naroda za mobilizaciju prilikom opšteg ustanka. Posle svih iskušenja koje su Srbi preživeli tokom 1941. svako drugo rešenje bilo je unapred osuđeno na neuspeh.
Drugi razlog koji je opredeljivao Mihailovićevu strategiju proizlazio je iz duboke povezanosti gerile i naroda. Ona je bila dvostruko uslovljena: opštim načelima da ne treba žrtvovati sopstveni narod zarad privremene ratne slave i izazivati nepotrebne žrtve. U pitanju je takođe bila i spremnost srpskog naroda za primanje žrtve, za materijalna odricanja i polaganje života za „Kralja i Otadžbinu“, za slobodu. Tu specifičnu vezu veoma rano su uočile brojne nemačke institucije u Srbiji i od samog početka okupacije, kao najefikasniju meru zaštite od gerile, sprovodile masovne odmazde nad civilima. To je znatno kočilo otpor i sužavalo gerili polje rada.
Ovakva Mihailovićeva strategija dobila je od njegovih suparnika u ratu žig kolaboracije, koji će živeti i dugo posle rata. Ta ocena je, naravno, imala samo propagandni okvir. Ako se pojam „kolaboracije“ definiše kao svesna želja i konkretna aktivnost na uspostavljanju „novog poretka“ u Jugoslaviji pod dominacijom Nemaca kao gospodarske rase onda, svakako, ni Mihailović ni JVUO nisu bili kolaboracionisti. Što se tiče pokreta otpora, u celoj Evropi mogu se naći primeri taktičkog snalaženja u postojećim prilikama kako bi se predahnulo u borbi protiv neprijatelja i našle nove snage u borbi protiv gerilskog suparnika, tamo gde je postojao.
U prve dve ratne godine Mihailović je u potpunosti odgovarao britanskim potrebama: bio je koristan za propagandu kako bi, osim britanske, ohrabrio i javnost unutar nacističke „evropske tvrđave“. Njegova politika izgradnje tajne organizacije imala je smisao. Britanske službe su zato u početku ohrabrivale diverzije a ne oružanu pobunu. Mihailović je, osim toga, shvatan kao „bastion reda i kontinuiteta“ u poređenju sa potencijalnom opasnošću koju je predstavljao komunistički pokret.6 Promena je nastupila sredinom 1942, od kada su britansku politiku prema pokretima otpora u Jugoslaviji sve više usmeravali odnosi sa Sovjetskim Savezom. Stalno odlaganje otvaranja drugog fronta u zapadnoj Evropi ostavilo je zapadne saveznike ranjivim pred optužbama Sovjeta za nepošten odnos, jer su oni osećali da u krvavim bitkama na Istočnom frontu nose glavni teret rata. To je na Zapadu proizvelo strah od separatnog mira između Sovjetskog Saveza i Nemačke ukoliko Sovjetima ne bude pruženo nekakvo olakšanje. Nastavljanjem sovjetske propagandne kampanje protiv Mihailovića, Forin ofis i britanska vojska postajali su sve zabrinutiji zbog nesporazuma sa Moskvom oko Jugoslavije.
Forin ofis ni u jednom trenutku nije odustao od obnavljanja Jugoslavije; smatralo se da male države koji bi se pojavile posle rata ne bi bile dovoljno jake da same opstanu. Iako Mihailović nikada nije lično optužen da je, na primer, „veliko-Srbin“, ipak je prihvaćen komunistički koncept obnavljanja Jugoslavije koji je imao dosta sličnosti sa stavovima hrvatskih političara u emigraciji, što je bio jedan od ključnih argumenata britanske politike, jer se verovalo da je predratna Jugoslavija bila samo „proširena Srbija“. U kreiranju takvog mišljenja presudnu ulogu odigrao je Ficroj Meklin. On je neprestano savetovao da je jedini mogući pravac za britansku vladu da bude sa partizanima a ne protiv njih. Velika pomoć koja će biti data Titu obezbediće nastavljanje britanskog uticaja i u posleratnoj Jugoslaviji, u kojoj će sve razlike između jugoslovenskih naroda biti potisnute i prevladane zbog multietničkog karaktera partizanskog pokreta.