27-03-2010, 06:09 PM
Riječ balada je latinskog porijekla – srednjolatinsko; ballare-plesati; ital. balata; provans. balade- plesna pjesma; francuski ballade.
Balada je kao žanr, odnosno dio lirskonarativnog žanra postoji I u pisanoj I u usmenoj književnosti.
I u pisanoj I usmenoj književnosti balada je tokom stoljeća označavala različite žanrove. Proučavaoci su najčešće isticali trostruke izražajne osobenosti balade, lirsku, epsku I dramsku.A baladu, ustvari, karakteriše naracija specifičnog izražaja I oblika, kojom je iskazan model života.
Izražaj jeste lirski, ali ne uvijek u smislu osjećanja, već je to nešto neodređeno, nagoviješteno, iz dubine čovjekove egzistencije. To je ono što je kao karakteristično za baladu naveo Goethe- tajnovito. Lirsko-emotivno u baladi utiče na specifičnost naracije, potencirajući je ali I omeđujući je misterijom I nedorečenošču. Dakle, pripovjedač, umjetnik postiže tajnovitost u baladi, vlastitom sposobnošču da je prenese, rekreira iz tradicije (kada je riječ o usmenim baladama).
Epska dimenzija u baladi je sporadična-iskazuje se kroz kompoziciju da bi se izrazila neka povjesna slika, često kao rezultat slabije kreacije.
Dramsko u baladi je veoma, bitno utiče na stvaranje problema, njegov razvoj I uspon.
Balada se u usmenoj književnosti razlikuje od naroda do naroda.
Sam termin balada uveo je u literaturu I nauku Englez Thomas Percy 1761. godine a usvojen je od kraja 19.vijeka.U baladama se često pjeva o sukobu iz kojeg proizilazi njihova tužna I ponekad sumorna sadržina.U mnogim od njih problem je samo naznačen, gotovo do nepostojanja. Odnosno uzrok sukoba je često toliko u pozadini da je I nevidljiv. Baladom dominiraju ličnosti I njihova tiha tuga. Junaci balade su individue iz tradicionalnog života I njihove su boli nekakao posebne jer nastaju iz nerazumijevanja na koje nailaze kod svojih najbližih ili njihove okoline(slučaj historijskih balada) Najljepše balade obrađuju sukob junaka koji proizilazi iz suprotnosti tradicionalnih I individualnih normi(Hasanaginica, Hasan-aga, Omer I Merima, Bisernaza).
Samo 14.godina nakon što je T.Percy uveo termin balada u književnost, ušla je u svjetsku književnost bošnjačka balada o Hasanaginici. Ko je zabilježio ovu pjesmu još uvijek je u nauci nepoznato, pa se ime njenog zapisivača zapravo samo nagađa. Pouzdano se zna da ju je talijanski opat, bilolog I putopisac Alberto Fortis predočio u javnosti, još 1774. godine u originalu I talijanskom prevodu, u prvom tomu svog čuvenog djela Viaggio in Dalmazia. Znatno prije Fortisa, u prvim decenijama 18. vijeka bošnjačke balade I romance zabilježio je nepoznati zapisivač Erlangenskog rukopisa.
Kao sakupljač bošnjačkih usmenih baladnih pjesama s kraja 18. vijeka pojaviće se još jedan stranac, Francuz Marc Rene Bruere Desrivaux, poznat kao dubrovački književnik Marko Bruerović. Boraveći kao konzul u gradu velikog vezira, u Travniku, Bruerević je ispunio uputstva svojih pretpostavljenih- da dobro shvati duh stanovnika Bosne što najbolje potvrđuje njegova rukopisna zbirka koju čine usmene pjesme lirske I baladne, sakupljene pretežno među Bošnjacima u Travniku I njegovoj okolini(Hvalila se Hasanaginica, Osman-aga na kuli siđaše I dr.)
Treći poznati sakupljač bošnjačkih usmenih pjesama s kraja 18. vijeka je Dubrovčanin Đuro Ferić, katolički svećenik I pjesnik latinista. Pjesme koje je publikovao su u prevodu na latinskom sa po dva stiha u autentičnom jeziku. Značajno je da je Ferić prvi sakupljač usmenih pjesama Bošnjaka koji sakupljenje pjesme navodi kao muslimanske.Ferićeve muslimanske pjesme se nalaze u cjelovitom I autentičnom obliku u sačuvanoj rukopisnoj zbirci.
S kraja 18. vijeka potiče I varijanta balade o smrti Omera I Merime, zabilježena u Bubukićevom Požeškom zborniku iz 1798. godine pod latinskim nazivom Divortium, (divortium-raskršče).
U baladama raspoznajemo dva pola koji nikada nisu u harmoniji ili barem u prividnoj harmoniji prouzrokuju sukob dva vremena I prostora užeg-ženskog, ali ništa manje I životnog, I onog znatno šireg – muškog, muževljevog I junakovog koji karakterišu velike dužnosti, brze akcije, riječi, velika I nagla osjećanja, brze I velike odluke- sve što obezbjeđuje dostojnost za ulazak u historiju I sjećanje.
U centru balada su individue u svom specifičnom I vremenu I prostoru u odnosu spram većeg I šireg vremena I prostora tradicije. Sukob je u brisanju individualnog nasuprot tradicionalnom I prvobitnom. Nerazumijevanje dolazi iz tajne I nepoznavanja pojave drugačijeg ponašanja. Ljepota I ljubav su činioci koji mogu da izazovu tajnu, misteriju I zlu kob. One su te koje šalju u smrt tj. vuku prema viječnom svijeta mladosti, ljepote I savršenstva. Smrt, dakle, u baladama je data ne kao kraj nego kao nov početak, nada u bolji život , život izvan domašaja uskog, onog koje ne razumije individualno I lijepo. Postoji nada za dobre I zaljubljenje koji su patili, bili proganjani na ovom svijeta da će biti sretni na drugom svijeta a to je hurija I zaljubljenih, ili vilinski svijeta. Tako tradicija iz religije crpi snagu za život, I umjesto pesimizma zrači optimizmom I nadom da će dobra riječ pobijediti, zlo biti nadvladano, ako se već na njega ukazalo.
Balade a I romance su kušnja života u tradiciji, jedna vrsta prolaska kroz život, što znači potisnuti individualne crte a preuzeti tradicionalne ali I znati obnoviti ono vječno mlado zbog čega tradicija uvijek živi I ne gasi se.
ROMANSE su pripovijedne pjesme novelističke I vedre sadržine. Problemi su slični onim u baladama, I radnja bi u romansi mogla da ima tragičan završetak ali zaokret do koga dolazi navodi do sretnog. Sretnom završetku prethodi povoljan splet okolnosti, premda je osnovni sukob ljubavni I važan je za čitav tok radnje.
U romansama je naglasak na ljubavnom zapletu, na zgodi, na udvaranju, vjeridbi I zasnivanju braka dvoje mladih ljudi. Radi se dakle o svakodnevnom životu odabranog mladog para iz tradicionalnog društva, o ljubavi mlade djevojke ili mladog junaka koji se nalaze u procjepu u odnosu na ono što od njih zahtijeva ponašanje po tradicionalnim normama. Vrlo često romansa pripovijeda o njihovoj različitosti, o njihovim pripadanjima različitim polovima u tradiciji. Zbog toga se oni u romansama vrlo često I verbalno sukobljavaju. Riječi do kojih dolazi između njih su samo na oko površine I bez dubine, a u biti su vrlo značajne I dotiču život u tradiciji I dovode u pitanje njen kontinuitet. Rješenje u romansama je konvncionalno jer je čitav put takav.
Očekuje se sretan završetak jer su zbivanja od početka do kraja dopadljiva. Zbog ozbiljnosti problema tradicijske prirode moglo bi se skrenuti u tragiku ali postoji konvencija koja diktira događajima I sam kraj. Jer romansa je pripovijest o tradicionalnom životu I njegovom obnavljanju pa je sukob dvoje mladih ljudi trenutačna borba dvije prirodne sile prije ujedinjenja u jedno pred nečim što je starije od ljubavi, a to je život u tradiciji I potreba za jedinstvom. Jer tako treba da bude ako tradicija postoji.
Ujediniti se znači nadvladati I sebe I druge I pronači ono zajedničko što ih spaja, a to je ljubav I mladost koje su potrebne ne samo njima nego I svijeta oko njih.Bez njih nema života!
Balade I romance usmene književnosti se prenose usmenim putem I nikada niti jedna pjesma tako prenesena nije ista, odnosno nije na isti način kazivana. Zato pjesme u koje su uključeni I tipovi varijanata o Hasan-agi I njegovoj ljubi ili kako smo mi kazali I tačnije pjesme njima slične , varijante o braći Morićima kao I pjesme o smrću rastavljenim dragim, nisu iskazane na isti način.
Stil tradicije one žive koja nastavlja da crpi teme I motive unutar sebe same bazirajući se na svojim vrijednostima koje zadiru daleko u prošlost I čiji se kontinuitet ne prekida sve dok te vrijednosti postoje odredili su definitivno ono što se danas u nauci naziva poetika usmene književnosti. Te vrijednosti koje su odredile usmenu književnost izviru iz života a njeni nosioci stvaraoci I prenosioci nose ih u sebi. One su žive sve dok nadahnute jedinke jedne zajednice pomoću njih objašnjavaju svijeta oko sebe I preko njih dosežu do samih prapočetaka svoje historije I prvih vjerovanja. Balade I romanse kroz poruke nose ostatke iz prvobitnog uređenja svijeta, dakle onoga kako bi trebalo da bude. One su odraz strahova, želja I radosti određene narodonosne grupe.
Nosioci tradicionalnih vrijednosti u pjesmama, pričama I uopće u usmenoj književnosti su junaci. Oni su stožeri tradicije I objašnjavaju njeno postojanje. Oni su njen model, tj. običan svijeta se u njima ogleda I iz njih crpi snagu za svoj dalji opstanak. Njeni junaci nisu obični ljudi nego imaju kraljevsko ili božansko porijeklo I prema tome ne kreću se u običnom vremenu I prostoru shvatljivom prosječnom čovjeku. Njihovo je vrijeme grandiozno I zadire do početka stvaranja tradicije I zbog toga oni su mudri I sposobni da vode I savjetuju ostale.
Međutim poteškoća nastaje a tradicija je to dobro primijetila kada se ti sjajni epski junaci prebace u svakidašnji život, u granice čardaka, sokaka, avlije, u odaje I kada se nasuprot njima nađu one žene koje oličavaju taj svakidašnji društveni život koji se odvija u užem vremenu I prostoru. Pol majki, supruga I sestara, nosioca takvog života stoji nasuprot polu junaka. Nasuprot njima I njihovim društvenim I praktičnim normama koje se zasnivaju na drugim shvatanjima, junak-model šireg vremena I prostora dolazi u dileme vezane za njegovo postojanje. Njihove prirodne vrijednosti bivaju poljuljane jer u pitanju je njegov način shvatanja I poimanja, zasnovan na brzim I plahovitim reakcijama, pogubnim za ženski svijeta.
Različito od junaka kakvog srećemo u epskim pjesmama, gdje je on prikazan kao model-junak, junak u baladi je problem sam za sebe I za druge. To određuje baladu kao žanr, njen svijeta I junake u njoj. Naime to nisu prvenstveno pjesme o ženama nego pjesme o junacima. Oni su ti koji trebaju biti model po prirodnom odabiru I stoga ih je društvo kao takve prihvatilo. Pjesme kao što su balade I romanse pjevaju o teškoćama I nastojanjima junaka da održe svoj status u svakidašnjem životu I o njihovim naporima da se održe u onom zašto su preodređeni.
Balade I romanse pjevaju pretežno žene I one žensko viđenje junaka, daleko od bitaka s ljutim neprijateljima, od borbi za vlast I junakovog kodeksa časti u značajnim historijskim trenucima. Pjesme, a naročito balade pričaju o junakovom hvatanju u koštac sa drugim vremenom I prostorom, tj. ženskim, mada svakidašnji, ništa manje značajan za tradiciju. U ravnoteži junakovog vremena I prostora s jedne strane I ženskog, ženinog s druge, leži dobrobit zajednice I njenih vrijednosti. Tu su temelji porodice. Balade pjevaju o junakovoj nemoći da u svakom trenutku bude model za sebe I druge I da se ponaša po pravilima tradicije, kao jedan od glavnih oslonaca. U tom je suština balade, ,iz toga proizilaze njene sumornosti I žilavost. Tu leži ključ razumijevanja balade Žalosna pjesanca plemenite Hasanaginice I mnogih drugih balada: Šetao se aga Hasan-aga, Kad se oženi Hasan-aga…Tu je iskazana nemoć junaka da shvati drugi pol, ženski I njegovu vrijednost, a misleći da može vladati mješajući dvije različite norme I vrijednosti. Istovremeno je iskazana njegova nemoć da ostavi ženi slobodu da vlada u svom svijeta čardaka I sokaka I da ne nameće svoj široki historijski vrijeme I prostor.
Njegova nemoć takođe da shvati ženu ne kao slabo biće već kao jaku ličnost sa voljom kao što je njegova, koja je podređena tradicionalnom društvu I vlastitim odnosima I on bi trebao stoga da prizna da su poslovi koje ona radi kao I brige koje je prate isto toliko važni jer ona kroz njih stvara I u njih utkiva svoju sudbinu kao I sudbinu bližnjih. To su saasvim obični poslovi jedne žene čiji život se prije svega odvija u kući: vez, tkanje, održavanje reda u kući, pa čak I gledanje kroz prozor. Uz sve to u njoj se bude različita osjećanja, predosjećaji, ona razmišlja o svojoj porodici, porodici iz koje je došla, o sreći koju je stekla ili o drami koju naslučuje. A u centru su tih drama koje su najsnažniji poticaji baladnih iskaza, muž, brat, vjerenik, djever. Zato problem nastaje čim junak shvati prirodu svoje saputnice I prestane joj nametati svoju volju koja izvire iz drugog života I drugih prilika koje ne poznaju kompromis. A ženina je uloga u tradicionalnom društvu – biti spremna na izmirenjei kompromis da bi opstale tradicionalne norme.
Hasaan-aga, u najljepšoj baladi Žalosna pjesanca plemenite Hasanaginice je pokretač radnje iz čijeg poimanja svijeta nastaju nesreće za sve. On je postao problem jer je htio ratnički I junački da potčini sve, pa I ono što ne shvata. Hasanaginicin stid on je protumačio pogrešno na svoj plahovit način I ne razumijevajući ga želio je, nju, savoju suprugu – koja ga nije posjetila u gori a koju je tako žarko očekivao potčiniti, prisiliti da prihvati njegovu vlast I okvire njegovog vremena I prostora. On nije tjeran vlastitim emocijama I stanjem koje su prouzrokovale gorke rane, mogao da shvati svoju ljubu kao ženu-ličnost I kao sebi ravnu. Mogli bismo reći da ju je htio podvesti pod svoje norme I vrijednosti junaka ratnika. Tako je Hasan – aga postao problem za sebe I svoju okolinu, ne ponašajući se u skladu sa onim modelom kako ga tradicija vidi I od njega očekuje. Sam početak pjesme:
Šta bijeli u gori zelenoj?
Al su sn-jezi al su labudovi?
Da su sn-jeziveć bi okopnili,
labudovi već bi poletjeli.
Nisu sn-jezi, nit su labudovi,
nego šator age Hasan-age.
upućuje na ranjeno osjećanje junaka, prirodnog, plahovitog, čije je I srce ranjeno, tako da on nosi ranu na sebi I u sebi. Njegova rana je kako da spoji prirodno I veliko sa onim društvenim, prirodom junaka-ratnika I supruga I oca – to je alegorija junakove povezanosti sa prirodom, njegovo uklapanje u procesu poticanja vremena. Njegovo osjećanje se pokazuje čak jačim I razornijim od prirode kojom treba da vlada, jer pjesma kaže:
Da su sn-jezi već bi okopnili
labudovi već bi poletjeli.
Ranjeni Hasan-aga u šatoru, koji ne iskazuje I skriva svoju stvarnu ranu, svoj problem, liči na jednog drugog junaka, Ahila, isto ranjenog I isto vrlo ljutog na druge što su dirnuli u njegovo božansko porijeklo. Stid plemenite Hasanaginice je njena priroda. Nije slučajno što je iskazan nakon opisa njegovih rana. Dva svijeta su stavljenja uporedo u dva paralelna stiha. To su, svijeta prirode u kome se nalazi Hasan-aga, ranjen u šatoru I tradicionalno društvo majke, sestre, I ljube. Tišina Hasanaginice I njena riječ koja nema odjeka ni kod brata ni kod muža tišina je svijeta koji ne probija individualnost drugih I to je razlog što ne postoji niko ko će nadvladati situaciju I znati riječju, a onda djelom podstaknuti druge da djeluju onako kako je tradicija već odredila – ono najbolje za sve njih I za život same tradicije.
Junak koji se vraća iz rata I koji kažnjava majku što se oglušila o njegovu riječ kako da postupi prema mladoj ženi, junak postaje plahovit I ubija majku premda nije smio to učiniti jer su njoj dovoljna kazna da je tjera iz doma I riječi koje joj upućuje. Žena je ta koja treba da miri, da tradicijski moral, a pred junacima su veći zadaci. Ali I ona može biti ranjena I svojoj ranjenoj individualnosti preći okvire koje joj je tradicija nametnula. I tada nastaje problem, drama nekada fatalnih razmjera u njegovom sukobljavanju sa junakom I drugima iz okoline.
Takve su junakinje u pjesmama San usnila Hasanaginica I Šetao se aga Hasan-aga I u nekim drugim u kojima one, u svojoj individualnosti, zaboravljaju svoju ulogu mirnog oslonca na tradicionalne norme I plahovito prekoračuju na drugu prirodnu stranu, u drugi prirodni tok nesputavanih strasti koje ne iščezavaju nip red čim u njegovom ranjenom biću. Nerotkinja Kada u pjesmi Šetao se aga Hasan-aga, u svom ranjenom srcu nosi toliku bol I razočarenje da u ljutnji izriče strašnu kletvu protiv svog rođenog djeteta, I na taj način ulazi u krug ranjenih grčkih junakinja kakva je Medeja, Sunčeva unuka. A bilo je prirodno, po normama tradicije da ne reaguje tako plahovito, do neprirodnog. Trebalo je da ona kao sve žene iz tradicije našeg podneblja reaguje kao sestra u jednoj od najranije zabilježenih pjesama u ovom izboruVino pije aga(H)Asan-aga. U ovoj posljednjoj pjesmi junakinja pokazuje staloženost I iskustvo generacija I njihovih sudbina. Ona smiruje brata u njegovom plahovitom postupku prema supruzi ali I prema samom sebi. Ona ga zaustavlja da oduzme život sebi obraćajući mu se riječima:
I dosad su kade opravljane
Al se nisu junaci morili.
Balade o rastavljenim dragim, kao što je balada Omer I Merima, voljeli se a rastaviše ih, još su jedan krug pjesama iz tradicije koje se baziraju na stvarnosti I one govore o bolnim, tragičnim sukobima u porodici I razdvajaju dvoje ljudi koji se vole I koji odlaze u smrt zbog nemogućnosti ispunjenja njihove ljubavi. I u ovoj grupi pjesama junaci I junakinje djeluju u sklopu ukupne tradicije, ovaj put pol se manifestira izvan, u liku majke, čuvara porodičnog statusa koja iz religije I tradicije crpi društveni I stvarno. Ovdje je prirodno u liku nesretnog junaka I njegove prirodne odabranice.
Njih dvoje otjelovljuju tradiciju u njenom začetku I prema tome u njenoj najljepšoj nevinosti I dobroti. Oni se silom mogu rastaviti na ovom svijeta, ali prirodni tok stvari je na njihovoj strain. U zagrobonom životu ih čeka vječna sreća jer po tradiciji I religiji onaj drugi svijet je istinski a potrebno je da se obnavlja mladim, lijepim, I neobičnim stvorenjima, suviše lijepim I dobrim za ovaj običan svijeta. Tako pjesma Kolo igra na sred Sarajeva govori o nadnaravnoj, onozemaljskoj ljepoti djevojke Fate kojoj je sudbinom određeno da ode rano na onaj svijeta kako bi ga osvježila I sama bila sretnija u njemu sa odabranim ljepoticama toga svijeta, njegovim miljenicama, hurijama koje su joj ravne.
Ovaj svijeta je za nju kako to tradicija osjeća, stran kao što je I njemu strana njena ljepota. Tradicija I priroda su htjele da odabrani umru mladi I ostanu vječno mladi, u cvijetu djevojaštva, momkovanja I neoskrvljenosti. Tako su ovaj svijeta napustili Omer I Merima, a tradicija je povezala mladost I smrt , život I smrt I dalai m novi smisao da kao nešto vrijedno sjećanja ostanu u tradiciji živjeti dugo vremena, da nikada neo stare I uvijek budu prekrasni I mladi što I jeste simbol tradicije.
Ljubav se obično povezuje sa religijom I mladi zaljubljeni su u bliskoj vezi da nadnaravnim, ali nikada u svojoj ljubavi nisu protiv religije I njenih normi. Ako se to I desi, to je znak da je ljubav izašla iz svog prirodnog, tradicijskog I ušla u individualni I hiroviti tok stvari. Takvu pjesmu pronalazimo u zbirci STIPE BOTICEA-Dva se draga na livadi ljube(Biserno uresje), u kojoj djevojka kune sve po redu, od livade do dženeta I hodže jer su njenoj majci izdali njenu tajnu ljubav. Ova hercegovačka balada, sačuvana u hrvatskoj sredini pokazuje da su baladne pjesme spoj individualnog I tradicionalno-kolektivnog I da individualno izranja remeteći ravnotežu između individue I tradicije kojoj ona pripada.
Vrijednost bošnjačke balade uveličava muslimanska historijska balada koja je dala još uvijek neocijenjen doprinos južnoslavenskim baladama s historijskom pozadinom. Bošnjačke historijske balade su autentične I značajno doprinose određenju historijske balade. One to čine I kada se odnose na pojedinačna zbivanja o kojima svjedoče usamljenim zapisima: Sunce zađe a mjesec izađe, Banjaluko, velika žalosti, a nemjerljivo doprinose velikom skupinom varijanata I usmene predaje o pogubljenju braće Morića I sarajevskoj “Morića buni”.
Braća Morići su pogubljeni u sarajevskoj tvrđavi u mjesecu martu 1757. godine. Bili su najugledniji predstavnici sarajevskog esnafa I domaćih janjičara, I kao takvi su se suprotstavili brojnim ekonomskim I drugim nametima što su ih centralna vlast I njeni nosioci nametnuli u petoj I šestoj deceniji 18. vijeka u Bosni. Stoga si im zastupnici centralne vlasti I dosudili brzu smrt davljenjem.
Sve sačuvane varijante zajedno I fragmenti kao I prozna predaja, predstavljaju historijsko sjećanje, pamćenjem tvore, čine rekonstrukciju povijesti a izvorni povijesni podaci potvrdiće ovu povijest kasnije I stvarno I simbolično. Stvarno – na taj način što če potvrditi njihovu nasilnu smrt davljenjem, simbolično – što če ih u nekim varijantama spasiti. Također, historijski dokumenti pokazuju da su stvarna zbivanja inspirisala pjevače da ovjekoveče detalj pokušaja spasavanja Morića, a njihov stvarni tragični kraj ih je zauvijek vratio u život balade, u narodno pamćenje.
Narativnost ili osobitost pričanja historijskih balada rezultirala je iz njihove snažne povijesne utemeljenosti pa je ovo karakteristika izrazitih historijskih balada, kakva I jeste pjesma o Morićima u krugu varijanata. Optimizam u poruci ove balade I pored toga što su braća Morići pogubljeni u trenutku kada je stigao ferman o njihovim pomilovanju I kada su za njih jamčili brojni stanovnici Sarajeva njena je snaga koju su pjesnici, različiti pjevači I prenosioci uporno čuvali.
Balada je kao žanr, odnosno dio lirskonarativnog žanra postoji I u pisanoj I u usmenoj književnosti.
I u pisanoj I usmenoj književnosti balada je tokom stoljeća označavala različite žanrove. Proučavaoci su najčešće isticali trostruke izražajne osobenosti balade, lirsku, epsku I dramsku.A baladu, ustvari, karakteriše naracija specifičnog izražaja I oblika, kojom je iskazan model života.
Izražaj jeste lirski, ali ne uvijek u smislu osjećanja, već je to nešto neodređeno, nagoviješteno, iz dubine čovjekove egzistencije. To je ono što je kao karakteristično za baladu naveo Goethe- tajnovito. Lirsko-emotivno u baladi utiče na specifičnost naracije, potencirajući je ali I omeđujući je misterijom I nedorečenošču. Dakle, pripovjedač, umjetnik postiže tajnovitost u baladi, vlastitom sposobnošču da je prenese, rekreira iz tradicije (kada je riječ o usmenim baladama).
Epska dimenzija u baladi je sporadična-iskazuje se kroz kompoziciju da bi se izrazila neka povjesna slika, često kao rezultat slabije kreacije.
Dramsko u baladi je veoma, bitno utiče na stvaranje problema, njegov razvoj I uspon.
Balada se u usmenoj književnosti razlikuje od naroda do naroda.
Sam termin balada uveo je u literaturu I nauku Englez Thomas Percy 1761. godine a usvojen je od kraja 19.vijeka.U baladama se često pjeva o sukobu iz kojeg proizilazi njihova tužna I ponekad sumorna sadržina.U mnogim od njih problem je samo naznačen, gotovo do nepostojanja. Odnosno uzrok sukoba je često toliko u pozadini da je I nevidljiv. Baladom dominiraju ličnosti I njihova tiha tuga. Junaci balade su individue iz tradicionalnog života I njihove su boli nekakao posebne jer nastaju iz nerazumijevanja na koje nailaze kod svojih najbližih ili njihove okoline(slučaj historijskih balada) Najljepše balade obrađuju sukob junaka koji proizilazi iz suprotnosti tradicionalnih I individualnih normi(Hasanaginica, Hasan-aga, Omer I Merima, Bisernaza).
Samo 14.godina nakon što je T.Percy uveo termin balada u književnost, ušla je u svjetsku književnost bošnjačka balada o Hasanaginici. Ko je zabilježio ovu pjesmu još uvijek je u nauci nepoznato, pa se ime njenog zapisivača zapravo samo nagađa. Pouzdano se zna da ju je talijanski opat, bilolog I putopisac Alberto Fortis predočio u javnosti, još 1774. godine u originalu I talijanskom prevodu, u prvom tomu svog čuvenog djela Viaggio in Dalmazia. Znatno prije Fortisa, u prvim decenijama 18. vijeka bošnjačke balade I romance zabilježio je nepoznati zapisivač Erlangenskog rukopisa.
Kao sakupljač bošnjačkih usmenih baladnih pjesama s kraja 18. vijeka pojaviće se još jedan stranac, Francuz Marc Rene Bruere Desrivaux, poznat kao dubrovački književnik Marko Bruerović. Boraveći kao konzul u gradu velikog vezira, u Travniku, Bruerević je ispunio uputstva svojih pretpostavljenih- da dobro shvati duh stanovnika Bosne što najbolje potvrđuje njegova rukopisna zbirka koju čine usmene pjesme lirske I baladne, sakupljene pretežno među Bošnjacima u Travniku I njegovoj okolini(Hvalila se Hasanaginica, Osman-aga na kuli siđaše I dr.)
Treći poznati sakupljač bošnjačkih usmenih pjesama s kraja 18. vijeka je Dubrovčanin Đuro Ferić, katolički svećenik I pjesnik latinista. Pjesme koje je publikovao su u prevodu na latinskom sa po dva stiha u autentičnom jeziku. Značajno je da je Ferić prvi sakupljač usmenih pjesama Bošnjaka koji sakupljenje pjesme navodi kao muslimanske.Ferićeve muslimanske pjesme se nalaze u cjelovitom I autentičnom obliku u sačuvanoj rukopisnoj zbirci.
S kraja 18. vijeka potiče I varijanta balade o smrti Omera I Merime, zabilježena u Bubukićevom Požeškom zborniku iz 1798. godine pod latinskim nazivom Divortium, (divortium-raskršče).
U baladama raspoznajemo dva pola koji nikada nisu u harmoniji ili barem u prividnoj harmoniji prouzrokuju sukob dva vremena I prostora užeg-ženskog, ali ništa manje I životnog, I onog znatno šireg – muškog, muževljevog I junakovog koji karakterišu velike dužnosti, brze akcije, riječi, velika I nagla osjećanja, brze I velike odluke- sve što obezbjeđuje dostojnost za ulazak u historiju I sjećanje.
U centru balada su individue u svom specifičnom I vremenu I prostoru u odnosu spram većeg I šireg vremena I prostora tradicije. Sukob je u brisanju individualnog nasuprot tradicionalnom I prvobitnom. Nerazumijevanje dolazi iz tajne I nepoznavanja pojave drugačijeg ponašanja. Ljepota I ljubav su činioci koji mogu da izazovu tajnu, misteriju I zlu kob. One su te koje šalju u smrt tj. vuku prema viječnom svijeta mladosti, ljepote I savršenstva. Smrt, dakle, u baladama je data ne kao kraj nego kao nov početak, nada u bolji život , život izvan domašaja uskog, onog koje ne razumije individualno I lijepo. Postoji nada za dobre I zaljubljenje koji su patili, bili proganjani na ovom svijeta da će biti sretni na drugom svijeta a to je hurija I zaljubljenih, ili vilinski svijeta. Tako tradicija iz religije crpi snagu za život, I umjesto pesimizma zrači optimizmom I nadom da će dobra riječ pobijediti, zlo biti nadvladano, ako se već na njega ukazalo.
Balade a I romance su kušnja života u tradiciji, jedna vrsta prolaska kroz život, što znači potisnuti individualne crte a preuzeti tradicionalne ali I znati obnoviti ono vječno mlado zbog čega tradicija uvijek živi I ne gasi se.
ROMANSE su pripovijedne pjesme novelističke I vedre sadržine. Problemi su slični onim u baladama, I radnja bi u romansi mogla da ima tragičan završetak ali zaokret do koga dolazi navodi do sretnog. Sretnom završetku prethodi povoljan splet okolnosti, premda je osnovni sukob ljubavni I važan je za čitav tok radnje.
U romansama je naglasak na ljubavnom zapletu, na zgodi, na udvaranju, vjeridbi I zasnivanju braka dvoje mladih ljudi. Radi se dakle o svakodnevnom životu odabranog mladog para iz tradicionalnog društva, o ljubavi mlade djevojke ili mladog junaka koji se nalaze u procjepu u odnosu na ono što od njih zahtijeva ponašanje po tradicionalnim normama. Vrlo često romansa pripovijeda o njihovoj različitosti, o njihovim pripadanjima različitim polovima u tradiciji. Zbog toga se oni u romansama vrlo često I verbalno sukobljavaju. Riječi do kojih dolazi između njih su samo na oko površine I bez dubine, a u biti su vrlo značajne I dotiču život u tradiciji I dovode u pitanje njen kontinuitet. Rješenje u romansama je konvncionalno jer je čitav put takav.
Očekuje se sretan završetak jer su zbivanja od početka do kraja dopadljiva. Zbog ozbiljnosti problema tradicijske prirode moglo bi se skrenuti u tragiku ali postoji konvencija koja diktira događajima I sam kraj. Jer romansa je pripovijest o tradicionalnom životu I njegovom obnavljanju pa je sukob dvoje mladih ljudi trenutačna borba dvije prirodne sile prije ujedinjenja u jedno pred nečim što je starije od ljubavi, a to je život u tradiciji I potreba za jedinstvom. Jer tako treba da bude ako tradicija postoji.
Ujediniti se znači nadvladati I sebe I druge I pronači ono zajedničko što ih spaja, a to je ljubav I mladost koje su potrebne ne samo njima nego I svijeta oko njih.Bez njih nema života!
Balade I romance usmene književnosti se prenose usmenim putem I nikada niti jedna pjesma tako prenesena nije ista, odnosno nije na isti način kazivana. Zato pjesme u koje su uključeni I tipovi varijanata o Hasan-agi I njegovoj ljubi ili kako smo mi kazali I tačnije pjesme njima slične , varijante o braći Morićima kao I pjesme o smrću rastavljenim dragim, nisu iskazane na isti način.
Stil tradicije one žive koja nastavlja da crpi teme I motive unutar sebe same bazirajući se na svojim vrijednostima koje zadiru daleko u prošlost I čiji se kontinuitet ne prekida sve dok te vrijednosti postoje odredili su definitivno ono što se danas u nauci naziva poetika usmene književnosti. Te vrijednosti koje su odredile usmenu književnost izviru iz života a njeni nosioci stvaraoci I prenosioci nose ih u sebi. One su žive sve dok nadahnute jedinke jedne zajednice pomoću njih objašnjavaju svijeta oko sebe I preko njih dosežu do samih prapočetaka svoje historije I prvih vjerovanja. Balade I romanse kroz poruke nose ostatke iz prvobitnog uređenja svijeta, dakle onoga kako bi trebalo da bude. One su odraz strahova, želja I radosti određene narodonosne grupe.
Nosioci tradicionalnih vrijednosti u pjesmama, pričama I uopće u usmenoj književnosti su junaci. Oni su stožeri tradicije I objašnjavaju njeno postojanje. Oni su njen model, tj. običan svijeta se u njima ogleda I iz njih crpi snagu za svoj dalji opstanak. Njeni junaci nisu obični ljudi nego imaju kraljevsko ili božansko porijeklo I prema tome ne kreću se u običnom vremenu I prostoru shvatljivom prosječnom čovjeku. Njihovo je vrijeme grandiozno I zadire do početka stvaranja tradicije I zbog toga oni su mudri I sposobni da vode I savjetuju ostale.
Međutim poteškoća nastaje a tradicija je to dobro primijetila kada se ti sjajni epski junaci prebace u svakidašnji život, u granice čardaka, sokaka, avlije, u odaje I kada se nasuprot njima nađu one žene koje oličavaju taj svakidašnji društveni život koji se odvija u užem vremenu I prostoru. Pol majki, supruga I sestara, nosioca takvog života stoji nasuprot polu junaka. Nasuprot njima I njihovim društvenim I praktičnim normama koje se zasnivaju na drugim shvatanjima, junak-model šireg vremena I prostora dolazi u dileme vezane za njegovo postojanje. Njihove prirodne vrijednosti bivaju poljuljane jer u pitanju je njegov način shvatanja I poimanja, zasnovan na brzim I plahovitim reakcijama, pogubnim za ženski svijeta.
Različito od junaka kakvog srećemo u epskim pjesmama, gdje je on prikazan kao model-junak, junak u baladi je problem sam za sebe I za druge. To određuje baladu kao žanr, njen svijeta I junake u njoj. Naime to nisu prvenstveno pjesme o ženama nego pjesme o junacima. Oni su ti koji trebaju biti model po prirodnom odabiru I stoga ih je društvo kao takve prihvatilo. Pjesme kao što su balade I romanse pjevaju o teškoćama I nastojanjima junaka da održe svoj status u svakidašnjem životu I o njihovim naporima da se održe u onom zašto su preodređeni.
Balade I romanse pjevaju pretežno žene I one žensko viđenje junaka, daleko od bitaka s ljutim neprijateljima, od borbi za vlast I junakovog kodeksa časti u značajnim historijskim trenucima. Pjesme, a naročito balade pričaju o junakovom hvatanju u koštac sa drugim vremenom I prostorom, tj. ženskim, mada svakidašnji, ništa manje značajan za tradiciju. U ravnoteži junakovog vremena I prostora s jedne strane I ženskog, ženinog s druge, leži dobrobit zajednice I njenih vrijednosti. Tu su temelji porodice. Balade pjevaju o junakovoj nemoći da u svakom trenutku bude model za sebe I druge I da se ponaša po pravilima tradicije, kao jedan od glavnih oslonaca. U tom je suština balade, ,iz toga proizilaze njene sumornosti I žilavost. Tu leži ključ razumijevanja balade Žalosna pjesanca plemenite Hasanaginice I mnogih drugih balada: Šetao se aga Hasan-aga, Kad se oženi Hasan-aga…Tu je iskazana nemoć junaka da shvati drugi pol, ženski I njegovu vrijednost, a misleći da može vladati mješajući dvije različite norme I vrijednosti. Istovremeno je iskazana njegova nemoć da ostavi ženi slobodu da vlada u svom svijeta čardaka I sokaka I da ne nameće svoj široki historijski vrijeme I prostor.
Njegova nemoć takođe da shvati ženu ne kao slabo biće već kao jaku ličnost sa voljom kao što je njegova, koja je podređena tradicionalnom društvu I vlastitim odnosima I on bi trebao stoga da prizna da su poslovi koje ona radi kao I brige koje je prate isto toliko važni jer ona kroz njih stvara I u njih utkiva svoju sudbinu kao I sudbinu bližnjih. To su saasvim obični poslovi jedne žene čiji život se prije svega odvija u kući: vez, tkanje, održavanje reda u kući, pa čak I gledanje kroz prozor. Uz sve to u njoj se bude različita osjećanja, predosjećaji, ona razmišlja o svojoj porodici, porodici iz koje je došla, o sreći koju je stekla ili o drami koju naslučuje. A u centru su tih drama koje su najsnažniji poticaji baladnih iskaza, muž, brat, vjerenik, djever. Zato problem nastaje čim junak shvati prirodu svoje saputnice I prestane joj nametati svoju volju koja izvire iz drugog života I drugih prilika koje ne poznaju kompromis. A ženina je uloga u tradicionalnom društvu – biti spremna na izmirenjei kompromis da bi opstale tradicionalne norme.
Hasaan-aga, u najljepšoj baladi Žalosna pjesanca plemenite Hasanaginice je pokretač radnje iz čijeg poimanja svijeta nastaju nesreće za sve. On je postao problem jer je htio ratnički I junački da potčini sve, pa I ono što ne shvata. Hasanaginicin stid on je protumačio pogrešno na svoj plahovit način I ne razumijevajući ga želio je, nju, savoju suprugu – koja ga nije posjetila u gori a koju je tako žarko očekivao potčiniti, prisiliti da prihvati njegovu vlast I okvire njegovog vremena I prostora. On nije tjeran vlastitim emocijama I stanjem koje su prouzrokovale gorke rane, mogao da shvati svoju ljubu kao ženu-ličnost I kao sebi ravnu. Mogli bismo reći da ju je htio podvesti pod svoje norme I vrijednosti junaka ratnika. Tako je Hasan – aga postao problem za sebe I svoju okolinu, ne ponašajući se u skladu sa onim modelom kako ga tradicija vidi I od njega očekuje. Sam početak pjesme:
Šta bijeli u gori zelenoj?
Al su sn-jezi al su labudovi?
Da su sn-jeziveć bi okopnili,
labudovi već bi poletjeli.
Nisu sn-jezi, nit su labudovi,
nego šator age Hasan-age.
upućuje na ranjeno osjećanje junaka, prirodnog, plahovitog, čije je I srce ranjeno, tako da on nosi ranu na sebi I u sebi. Njegova rana je kako da spoji prirodno I veliko sa onim društvenim, prirodom junaka-ratnika I supruga I oca – to je alegorija junakove povezanosti sa prirodom, njegovo uklapanje u procesu poticanja vremena. Njegovo osjećanje se pokazuje čak jačim I razornijim od prirode kojom treba da vlada, jer pjesma kaže:
Da su sn-jezi već bi okopnili
labudovi već bi poletjeli.
Ranjeni Hasan-aga u šatoru, koji ne iskazuje I skriva svoju stvarnu ranu, svoj problem, liči na jednog drugog junaka, Ahila, isto ranjenog I isto vrlo ljutog na druge što su dirnuli u njegovo božansko porijeklo. Stid plemenite Hasanaginice je njena priroda. Nije slučajno što je iskazan nakon opisa njegovih rana. Dva svijeta su stavljenja uporedo u dva paralelna stiha. To su, svijeta prirode u kome se nalazi Hasan-aga, ranjen u šatoru I tradicionalno društvo majke, sestre, I ljube. Tišina Hasanaginice I njena riječ koja nema odjeka ni kod brata ni kod muža tišina je svijeta koji ne probija individualnost drugih I to je razlog što ne postoji niko ko će nadvladati situaciju I znati riječju, a onda djelom podstaknuti druge da djeluju onako kako je tradicija već odredila – ono najbolje za sve njih I za život same tradicije.
Junak koji se vraća iz rata I koji kažnjava majku što se oglušila o njegovu riječ kako da postupi prema mladoj ženi, junak postaje plahovit I ubija majku premda nije smio to učiniti jer su njoj dovoljna kazna da je tjera iz doma I riječi koje joj upućuje. Žena je ta koja treba da miri, da tradicijski moral, a pred junacima su veći zadaci. Ali I ona može biti ranjena I svojoj ranjenoj individualnosti preći okvire koje joj je tradicija nametnula. I tada nastaje problem, drama nekada fatalnih razmjera u njegovom sukobljavanju sa junakom I drugima iz okoline.
Takve su junakinje u pjesmama San usnila Hasanaginica I Šetao se aga Hasan-aga I u nekim drugim u kojima one, u svojoj individualnosti, zaboravljaju svoju ulogu mirnog oslonca na tradicionalne norme I plahovito prekoračuju na drugu prirodnu stranu, u drugi prirodni tok nesputavanih strasti koje ne iščezavaju nip red čim u njegovom ranjenom biću. Nerotkinja Kada u pjesmi Šetao se aga Hasan-aga, u svom ranjenom srcu nosi toliku bol I razočarenje da u ljutnji izriče strašnu kletvu protiv svog rođenog djeteta, I na taj način ulazi u krug ranjenih grčkih junakinja kakva je Medeja, Sunčeva unuka. A bilo je prirodno, po normama tradicije da ne reaguje tako plahovito, do neprirodnog. Trebalo je da ona kao sve žene iz tradicije našeg podneblja reaguje kao sestra u jednoj od najranije zabilježenih pjesama u ovom izboruVino pije aga(H)Asan-aga. U ovoj posljednjoj pjesmi junakinja pokazuje staloženost I iskustvo generacija I njihovih sudbina. Ona smiruje brata u njegovom plahovitom postupku prema supruzi ali I prema samom sebi. Ona ga zaustavlja da oduzme život sebi obraćajući mu se riječima:
I dosad su kade opravljane
Al se nisu junaci morili.
Balade o rastavljenim dragim, kao što je balada Omer I Merima, voljeli se a rastaviše ih, još su jedan krug pjesama iz tradicije koje se baziraju na stvarnosti I one govore o bolnim, tragičnim sukobima u porodici I razdvajaju dvoje ljudi koji se vole I koji odlaze u smrt zbog nemogućnosti ispunjenja njihove ljubavi. I u ovoj grupi pjesama junaci I junakinje djeluju u sklopu ukupne tradicije, ovaj put pol se manifestira izvan, u liku majke, čuvara porodičnog statusa koja iz religije I tradicije crpi društveni I stvarno. Ovdje je prirodno u liku nesretnog junaka I njegove prirodne odabranice.
Njih dvoje otjelovljuju tradiciju u njenom začetku I prema tome u njenoj najljepšoj nevinosti I dobroti. Oni se silom mogu rastaviti na ovom svijeta, ali prirodni tok stvari je na njihovoj strain. U zagrobonom životu ih čeka vječna sreća jer po tradiciji I religiji onaj drugi svijet je istinski a potrebno je da se obnavlja mladim, lijepim, I neobičnim stvorenjima, suviše lijepim I dobrim za ovaj običan svijeta. Tako pjesma Kolo igra na sred Sarajeva govori o nadnaravnoj, onozemaljskoj ljepoti djevojke Fate kojoj je sudbinom određeno da ode rano na onaj svijeta kako bi ga osvježila I sama bila sretnija u njemu sa odabranim ljepoticama toga svijeta, njegovim miljenicama, hurijama koje su joj ravne.
Ovaj svijeta je za nju kako to tradicija osjeća, stran kao što je I njemu strana njena ljepota. Tradicija I priroda su htjele da odabrani umru mladi I ostanu vječno mladi, u cvijetu djevojaštva, momkovanja I neoskrvljenosti. Tako su ovaj svijeta napustili Omer I Merima, a tradicija je povezala mladost I smrt , život I smrt I dalai m novi smisao da kao nešto vrijedno sjećanja ostanu u tradiciji živjeti dugo vremena, da nikada neo stare I uvijek budu prekrasni I mladi što I jeste simbol tradicije.
Ljubav se obično povezuje sa religijom I mladi zaljubljeni su u bliskoj vezi da nadnaravnim, ali nikada u svojoj ljubavi nisu protiv religije I njenih normi. Ako se to I desi, to je znak da je ljubav izašla iz svog prirodnog, tradicijskog I ušla u individualni I hiroviti tok stvari. Takvu pjesmu pronalazimo u zbirci STIPE BOTICEA-Dva se draga na livadi ljube(Biserno uresje), u kojoj djevojka kune sve po redu, od livade do dženeta I hodže jer su njenoj majci izdali njenu tajnu ljubav. Ova hercegovačka balada, sačuvana u hrvatskoj sredini pokazuje da su baladne pjesme spoj individualnog I tradicionalno-kolektivnog I da individualno izranja remeteći ravnotežu između individue I tradicije kojoj ona pripada.
Vrijednost bošnjačke balade uveličava muslimanska historijska balada koja je dala još uvijek neocijenjen doprinos južnoslavenskim baladama s historijskom pozadinom. Bošnjačke historijske balade su autentične I značajno doprinose određenju historijske balade. One to čine I kada se odnose na pojedinačna zbivanja o kojima svjedoče usamljenim zapisima: Sunce zađe a mjesec izađe, Banjaluko, velika žalosti, a nemjerljivo doprinose velikom skupinom varijanata I usmene predaje o pogubljenju braće Morića I sarajevskoj “Morića buni”.
Braća Morići su pogubljeni u sarajevskoj tvrđavi u mjesecu martu 1757. godine. Bili su najugledniji predstavnici sarajevskog esnafa I domaćih janjičara, I kao takvi su se suprotstavili brojnim ekonomskim I drugim nametima što su ih centralna vlast I njeni nosioci nametnuli u petoj I šestoj deceniji 18. vijeka u Bosni. Stoga si im zastupnici centralne vlasti I dosudili brzu smrt davljenjem.
Sve sačuvane varijante zajedno I fragmenti kao I prozna predaja, predstavljaju historijsko sjećanje, pamćenjem tvore, čine rekonstrukciju povijesti a izvorni povijesni podaci potvrdiće ovu povijest kasnije I stvarno I simbolično. Stvarno – na taj način što če potvrditi njihovu nasilnu smrt davljenjem, simbolično – što če ih u nekim varijantama spasiti. Također, historijski dokumenti pokazuju da su stvarna zbivanja inspirisala pjevače da ovjekoveče detalj pokušaja spasavanja Morića, a njihov stvarni tragični kraj ih je zauvijek vratio u život balade, u narodno pamćenje.
Narativnost ili osobitost pričanja historijskih balada rezultirala je iz njihove snažne povijesne utemeljenosti pa je ovo karakteristika izrazitih historijskih balada, kakva I jeste pjesma o Morićima u krugu varijanata. Optimizam u poruci ove balade I pored toga što su braća Morići pogubljeni u trenutku kada je stigao ferman o njihovim pomilovanju I kada su za njih jamčili brojni stanovnici Sarajeva njena je snaga koju su pjesnici, različiti pjevači I prenosioci uporno čuvali.