06-03-2010, 06:43 PM
Da bi se objasnio Bolonjski proces, potrebno je početi se tzv. Sorbonskom deklaracijom.U maju 1998.godine evropski ministri nadležni za visoko obrazovanje Francuske,Velike Britanije i Nemačke potpisali su na Univerzitetu Sorbona u Parizu Deklaraciju o usklađivanju arhitekture evropskog visokoobrazovnoh sistema.Druge evropske zemlje su se naknadno pridružile kao potpisnice Deklaracije.U junu 1999.godine,29 ministara nadležnih za visoko obrazovanje sastali su se u bolonji kako bi postavili osnove za formiranje evropskog prostora visokog obrazovanja do 2010.godine i promovisali evropski visokoobrazovni sistem širom sveta.Potvrđujući svoju podršku opštim principima iz Sorbonske deklaracije,složili su se da pažnju usmere na sledećih šest načela Bolonjskog procesa:
• Usvajanje sistema lako razumljivih i uporedivih akademskih znanja,diploma.
• Usvajanje sistema zasnovanog na dva studijska ciklusa (diplomskog i postdiplomskog).
• Uspostavljanje bodovnog sistema(poput Evropskog sistema prenosa bodova-ЕСПБ-ЕСТS).
• Unapređenje akademske mobilnosti prevazilaženjem prepreke.
• Unapređenje saradnje na evropskom nivou u pogledu osiguranja kvaliteta.
• Uvođenje evropske dimenzije u visoko obrazovanje.
Ubeđeni da uspostavljanje jedinstvenog evropskog prostora visokog obrazovanja zahteva trajnu podršku, evropski ministri odlučili su da se sastanu ponovo posle dve godine.Do sada su održane četiri konferencije- u Pragu 2001, u Berlinu 2003, u Bergenu 2005, i u Londonu 2007.godine.
U Praško saopštenje iz 2001.godine uneta su tri dodatna načela.
• Učenje tokom čitavog života(lifelong learning,LLL)
• Visokoobrazovne institucije i studenti
• Promocija jedinstvenog evropskog prostora visokog obrazovanja.
U Berlinskom saopštenju iz 2003.godine uneto je još jedno načelo
• Doktorske studije i nerazdvojnost evropskog prostora visokog obrazovanja i evropskog prostora nauke.
3.1. BOLONJSKA DEKLARACIJA OBUHVATA
Bolonjskom deklaracijom se 29 zemalja obavezalo na zajedničku reformu strukture sastava visokoga obrazovanja.
Ova deklaracija predstavlja ključni dokument koji označava prekretnicu u razvoju visokoga obrazovanja u Europi.
• Svaka je zemlja potpisnica dobrovoljno preuzela obvezu da izvrši reformu vlastitog sistema visokoga obrazovanja, bez obzira koliko sustava ima u određenoj zemlji, u cilju celokupne harmonizacije na razini Europe. Bolonjska deklaracija ne predstavlja reformu koju nameću domaće vlade ili insitucije visokoga obrazovanja. Bilo koji vid pritiska koji određene zemlje ili institucije visokoga obrazovanja mogu osetiti kao rezultat provođenja Bolonjske deklaracije može nastati kao rezultat njihovoga ignoriranja zajedničkih odluka ili njihove isključenosti iz glavnog toka promena.
• Cilj bolonjskog procesa je harmonizacija, te stoga ne predstavlja put k “standardizaciji” niti “izjednačavanju” visokoga obrazovanja u Europi. Poštuju se temeljna načela autonomije i različitosti.
• Deklaracija odražava potragu za zajedničkim europskim odgovorom na zajedničke europske probleme. Proces je rezultirao iz spoznaje da usprkos njihovim razlikama sastava visokoga obrazovanja u Europi se suočavaju s unutarnjim i spoljašnjim izazovima u vezi s napredovanjem i različitošću visokoga obrazovanja, mogućnostima zapošljavanja završenih studenata, manjka obučenosti u ključnim oblastima, širenju privatnoga i transnacionalnog obrazovanja, itd. Deklaracija uviđa vrednost koordiniranih reformi, kompatabilnih sastava i zajedničke aktivnosti.
• Bolonjska deklaracija nije samo politička izjava, nego i obvezujuća orijentacija k programu aktivnosti
• Program aktivnosti sadržan u Deklaraciji temelji se na jasno definiranom zajedničkom cilju, roku i konkretnim namerama:
• Jasno definisan zajednički cilj: stvoriti europski prostor za visoko obrazovanje da bi se povećala mogućnost zapošljavanja i mobilnosti građana, kao i da bi se povećala međunarodna konkurentnost visokoga obrazovanja u Europi.
• Rok: europski prostor za visoko obrazovanje bi trebao biti uspostavljen do 2010.
• Konkretne namere.
• Usvajanje zajedničkoga okvira razumljivih i usporedivih stupnjeva, “također i putem implementacije Dodatka za diplome.”
• Uvođenje dodiplomskoga i poslediplomskog studija u svim zemljama, s tim što se prvi stupnjevi stječu najmanje nakon tri godine, u skladu s tržištem rada.
• Sustav bodovanja koji je kompatibilan sa ECTS-om, koji također pokriva i učenje tokom celoga života.
• Europska dimenzija u osiguranju kvalitete, sa usporedivim kriterijima i metodama;
• Eliminacija preostalih prepreka slobodnoj mobilnosti studenata (kao i nastavnika i završenih studenata) i predavača (kao i istraživača i administratora iz oblasti visokoga obrazovanja).
• Usvajanje sistema lako razumljivih i uporedivih akademskih znanja,diploma.
• Usvajanje sistema zasnovanog na dva studijska ciklusa (diplomskog i postdiplomskog).
• Uspostavljanje bodovnog sistema(poput Evropskog sistema prenosa bodova-ЕСПБ-ЕСТS).
• Unapređenje akademske mobilnosti prevazilaženjem prepreke.
• Unapređenje saradnje na evropskom nivou u pogledu osiguranja kvaliteta.
• Uvođenje evropske dimenzije u visoko obrazovanje.
Ubeđeni da uspostavljanje jedinstvenog evropskog prostora visokog obrazovanja zahteva trajnu podršku, evropski ministri odlučili su da se sastanu ponovo posle dve godine.Do sada su održane četiri konferencije- u Pragu 2001, u Berlinu 2003, u Bergenu 2005, i u Londonu 2007.godine.
U Praško saopštenje iz 2001.godine uneta su tri dodatna načela.
• Učenje tokom čitavog života(lifelong learning,LLL)
• Visokoobrazovne institucije i studenti
• Promocija jedinstvenog evropskog prostora visokog obrazovanja.
U Berlinskom saopštenju iz 2003.godine uneto je još jedno načelo
• Doktorske studije i nerazdvojnost evropskog prostora visokog obrazovanja i evropskog prostora nauke.
3.1. BOLONJSKA DEKLARACIJA OBUHVATA
Bolonjskom deklaracijom se 29 zemalja obavezalo na zajedničku reformu strukture sastava visokoga obrazovanja.
Ova deklaracija predstavlja ključni dokument koji označava prekretnicu u razvoju visokoga obrazovanja u Europi.
• Svaka je zemlja potpisnica dobrovoljno preuzela obvezu da izvrši reformu vlastitog sistema visokoga obrazovanja, bez obzira koliko sustava ima u određenoj zemlji, u cilju celokupne harmonizacije na razini Europe. Bolonjska deklaracija ne predstavlja reformu koju nameću domaće vlade ili insitucije visokoga obrazovanja. Bilo koji vid pritiska koji određene zemlje ili institucije visokoga obrazovanja mogu osetiti kao rezultat provođenja Bolonjske deklaracije može nastati kao rezultat njihovoga ignoriranja zajedničkih odluka ili njihove isključenosti iz glavnog toka promena.
• Cilj bolonjskog procesa je harmonizacija, te stoga ne predstavlja put k “standardizaciji” niti “izjednačavanju” visokoga obrazovanja u Europi. Poštuju se temeljna načela autonomije i različitosti.
• Deklaracija odražava potragu za zajedničkim europskim odgovorom na zajedničke europske probleme. Proces je rezultirao iz spoznaje da usprkos njihovim razlikama sastava visokoga obrazovanja u Europi se suočavaju s unutarnjim i spoljašnjim izazovima u vezi s napredovanjem i različitošću visokoga obrazovanja, mogućnostima zapošljavanja završenih studenata, manjka obučenosti u ključnim oblastima, širenju privatnoga i transnacionalnog obrazovanja, itd. Deklaracija uviđa vrednost koordiniranih reformi, kompatabilnih sastava i zajedničke aktivnosti.
• Bolonjska deklaracija nije samo politička izjava, nego i obvezujuća orijentacija k programu aktivnosti
• Program aktivnosti sadržan u Deklaraciji temelji se na jasno definiranom zajedničkom cilju, roku i konkretnim namerama:
• Jasno definisan zajednički cilj: stvoriti europski prostor za visoko obrazovanje da bi se povećala mogućnost zapošljavanja i mobilnosti građana, kao i da bi se povećala međunarodna konkurentnost visokoga obrazovanja u Europi.
• Rok: europski prostor za visoko obrazovanje bi trebao biti uspostavljen do 2010.
• Konkretne namere.
• Usvajanje zajedničkoga okvira razumljivih i usporedivih stupnjeva, “također i putem implementacije Dodatka za diplome.”
• Uvođenje dodiplomskoga i poslediplomskog studija u svim zemljama, s tim što se prvi stupnjevi stječu najmanje nakon tri godine, u skladu s tržištem rada.
• Sustav bodovanja koji je kompatibilan sa ECTS-om, koji također pokriva i učenje tokom celoga života.
• Europska dimenzija u osiguranju kvalitete, sa usporedivim kriterijima i metodama;
• Eliminacija preostalih prepreka slobodnoj mobilnosti studenata (kao i nastavnika i završenih studenata) i predavača (kao i istraživača i administratora iz oblasti visokoga obrazovanja).