27-02-2010, 02:46 AM
Činjenica je da su Srbi oduvek najveće poštovanje gajili prema kremanskom proročanstvu Tarabića. Stvaranje ovog mita je započelo 1902. godine, kad je Pera Todorović u „Malim novinama" objavio svedočenje nekadašnjeg ministra inostranih dela Čede Mijatovića, a koje se odnosi na 1888. kad je kralj Milan Obrenović hteo da se razvede od kraljice Natalije. Kako su kraljevi oduvek imali sva prava, osim na privatni život, savetnici mu svakako nisu dopuštali da to učini jer to „nije u interesu Srbije i srpskog naroda". Tada se kralj poslužio trikom i rekao: „Tako su proroci iz Kremna prorekli, a kad se nešto prorekne, to je sudbina, a od sudbine se ne može pobeći. Ja moram da se razvedem!" A kada kralj nekome veruje, što ne bi i narod, pa i onaj koji za kralja zna samo iz udžbenika istorije. Za Mitra i Miloša Tarabića legenda kaže da su imali dar od boga i da se zato ostvaruje ono što su prorekli. Dva nepismena seljaka iz Kremna, pod planinom Tarom, predvidela su sve značajnije događaje prošlog veka. Priča kaže da bi na pitanje prote Zaharija zašto toliko vremena provodi sam u šumi, Miloš odgovorio:
- Vidiš, moj kume Zarija, ja ti tamo u gori gledam... Gledam, sve vidim i čujem... Tako doznajem što će biti sa svima nama, ovijem narodom i ostalim svijetom... Kako ja to sve gledam i čujem, ne umijem ti ovijem jezikom objasniti... Ne znam koju riječ da nađem.
Na pitanje svog kuma Zaharija otkud on sve to zna, Mitar bi mu odgovorao: „Tako mi je kazato". A kazalo mu se da „pošlje prvog rata nestaće Austrije, te će Srbija biti velika ko carevina".
- Mi ćemo se združit s našom braćom. Nekoliko ljeta naš narod će živjeti u slozi, ljubavi i izobilju. No, to neće dugo potrajati. Ući će u narod nekakva omraza, te će sudovi biti puni parničara. Tužit će otac sina, brat brata, kum kuma. Onaj što bude na prestolju naše carevine, poginuće od dušmanske ruke. Za sobom će ostaviti udovicu i svoju nejačad. Na prestolje će doći njegov srodnik.... Na njegovo prestolje doći će dijete našeg poginulog cara i vladat će samo nekoliko dana... Svu našu carevinu zaposjednuće tuđinska, dušmanska vojska, a cijela Jevropa biće pod vlašću krivog nekrsta. Rusija jošte neće ratovati, ali čim dušmanska vojska krene na nju, ondakar će ona stupiti u boj. Ondaj će na njenome prijestolju vladati crveni car.... Rusija će se sjediniti sa carevima preko mora, te će š njima zajedno spaliti taj krivi nekrst i osloboditi svo roblje Jevrope. Ondakar će biti mir, a čitavim svijetom iznići će nove države, crne, bijele, crvene i žute. Izabrat će jedan izborni sud, te neće dati ljudima da ratuju jedni protiv drugih. Taj izborni sud će biti nad svijem carevima. Pošlje drugog velikačkog rata ljudi takom silom neće ratovati za dugo vremena... Biće ratova ali nekako malijeh; jopet će ginuti hiljade i hiljade ljudi, ali u tijem malijem ratovima, ali velikačkog neće biti. Biće nekoliko ratova blizu carstva judejskoga, pa će, malo po malo, i tamo nastupiti mir... Sve te ratove i bune činiće velikačka carstva od svoje čiste zlobe i pakosti, a oni što budnu ratovali ubijaće jedni druge zbog svoje manite pameti.
Tarabići su navodno predvideli i pronalazak televizije, dolazak telefona i telegrafa u Srbiju, smene na prestolu Srbije, propast Karađorđevića, njihov povratak u zemlju, dolazak Josipa Broza na vlast (dolazak na čelo zemlje crvenog cara sa zvijezdom na čelu)...
O kremanskom proročanstvu je, između ostalih, pisao i Voja Antonić, u knjizi „Kremansko proročanstvo: studija jedne obmane". Utvrdio je da postoji 12 izdanja knjige „Kremansko proročanstvo", koje su sve različite i menjane tokom vremena. Tokom svog istraživanja posetio je Kremna, gde su mu ponuđeni „originalni rukopisi" Mitra Tarabića, koji je bio - nepismen! Takozvana proročanstva porodice Tarabić zabeležio je prota Zaharije Zaharić i preneo ih Radovanu Kazimiroviću, a on ih je objavio u knjizi „Tajanstvene pojave u srpskom narodu i kremansko proročanstvo". Predanja kažu da Kazimirovićevo „Kremansko proročanstvo" ipak nije sasvim originalno, već da je prota Zaharije originalni rukopis dao svom prijatelju, proti Gavrilu Popoviću, koji ga je zatvorenog u jednu flašu, zazidao u temelje svoje kuće iz turskog doba u Užicu.
Ovako su govorili Tarabići: Narod će izglupiti i glupiti sve više i više, rađaće se ljudi, a da ne znaju ko im je djed i pradjed
„... Kod naske će biti ko u čitavom svijetu. Ljudi će omrznuti vazduh i ovaj božji dah i svu božju ljepotu, pa će bježati u smrad. Niko ih neće tamo goniti, nego će oni to sami, od svoje volje, činjeti. Ovdje u ovijem našijem Kremnima mloge će njive zalivađene biti, a mloga ognjišta ugašena, pa će oni što su otišli jopet vamo dolaziti da se liječe, da se nadišu vazduha i da ozdrave.
U Srbiji nećeš moći da razlikuješ koje je muško, a koje je žensko čeljade. Svi će iste aljine nositi! Ta nesreća će nam doći sa drugijeh strana, ali će se kod nas najviše zadržati. Vidjeće se mladoženja i mlada, a niko neće znati ko je od njih dvoje nevesnik, a ko nevjesta. Narod će izglupiti i glupiti sve više i više.Rađaće se ljudi, a da ne znaju ko im je djed i pradjed. Ljudi će mišljeti da sve znaju, a ništa znati neće... Srbi će se odvajati jedni od drugijeh, pa će sve govoriti: „Ja nijesam Srbin, ja nijesam Srbin. Nečastivi će ući u ovaj narod i u postelju legati sa srpskijem sestrama, majkama i ženama. Praviće im taku djecu da među Srbima, od kako je vijeka i svijeta goreg roda biti neće. Rađaće se sve sami sinji kukavac, a da niko neće u snazi biti da rodi pravoga junaka. Na našijem granicama i preko njih pojaviće se novi narod. Rašće ti ljudi iz zemlje, ko trava na livadi poslije velikog dažda, a biće vredni i pošteni, te će na našu mrziju odgovoriti svojom pameću. Oni će paziti jedni na druge ko da su svi braća rođena.
Mi, jopet, od svoje manite pameti mišljećemo da sve znamo i umijemo, te ćemo onaj narod krstiti nekom novom vjerom koja se budne u nas pojavila, ali svo to krštenje naše zalud će biti, jerbo će svi ljudi tog novog naroda vjerovati samo u sebe i ni u koga više. Velikački belaj će nastati oko toga, jerbo će taj narod junačan biti. Naske kao da jedno vrijeme u ovijem našijem predjelima, neće ni biti ni postojati.
Otići ćemo neđe na sjevernu stranu, te ćemo pošlje vidjeti kaku smo glupost učinjeli i jopet ćemo se vamo vratiti. Kada se vamo budemo vratili, jopet ćemo u svoju pamet doći, te ćemo nečastivog oćerati da ga više nikad u ime božje ne vidimo....
Kad miris iziđe iz poljskog cvijeća, kad milost iziđe iz čovjeka, kad rijeke izgube svoje zdravlje... Onda će nastupiti najveći opšti rat... Kad izbije ovaj ljuti rat, teško onijem vojskama koje budnu uzlećale u nebo, a blago onijem vojnicima koji budnu vojevali po zemlji i po vodi. Mi u tom ratu nećemo vojevati, ali će se drugi biti preko našijeh glava. U vazduhu iznad Požege s neba će užareni ljudi padati na zemlju. Samo jedna zemlja na kraju svijeta, opasana velikijem morima, velikačka ko ova naša Jevropa, biće mirna i spokojna brez nedaća i nesreće... Na nju ni preko nje nijedno tane neće puknuti. Oni koji budnu pobjegli i sklonili se u tri krstata gore, tamo će naći svoj spas te će poslije živjeti u ilju i izobilju, sreći i ljubavi, jerbo rata više nikad biti neće...
Pošlje ovog rata na prijestolje svijeta doći će jedan plemenit i dobrodušan riđi čovjek. Blago onima koji to dožive, jerbo će taj riđokosi svijem ljudima donijeti sreću, on će biti duga vijeka i vladaće sve do svoje smrti od Boga date.
Čovek će više vjerovati svom sokoćalu, nego svome prvom komšiji..."