18-02-2010, 07:34 PM
Izrada doktorske disertacije predstavlja čin kojim se iskustva stečena kroz prethodni stručni i naučni rad sublimiraju u formi istraživanja istinitosti postavljene hipoteze. Iako se kroz rezultate doktorske teze ocenjuju sposobnosti i naučni doprinos kandidata kao pojedinca, ovakav poduhvat se ne može izvesti bez odgovarajuće pomoći i podrške.
Veliku zahvalnost dugujem pre svega mentoru koji je mi je nesebično podario deo svoje stručnosti i iskustva kako bi se realizovala ova doktorska disertacija.
Zahvaljujem se i svim kolegama koji su mi pomogli svojim savetima i podržavali me u realizaciji ove teze.
Rad na disertaciji u proteklih godinu dana zahtevao je mnoga odricanja a najteža su mi bila ona vezana za odsustvo iz porodičnog kruga. Podrška koju sam dobijao od supruge i dece bila je presudna da istrajem u prevazilaženju problema koji su neminovni pratioci ovakvog poduhvata.
Uvodna razmatranja
Učenje na daljinu uz primenu telekomunikacionih sredstava ima istoriju koja doseže skoro jedan vek. Prva licenca za obrazovanje putem radija je izdata još 1921. godine Latter Day Saints Univerzitetu u Salt Lake City-u. Od tada pa do danas telekomunikaciona, a posebno informaciono-komunikaciona tehnologija je u velikoj meri napredovala.
Tako na primer u najrazvijenijoj oblasti, Severnoj Americi, na svakih 100 stanovnika postoji 67,5 priključaka fiksne telefonije, 54,5 računara i 48,5 konekcija na Internet. Istovremeno na 100 stanovnika Istočne Evrope evidentirana su 22 priključka fiksne telefonije, 8,2 računara i 6,5 konekcija na Internet [1,34]. Drugo istraživanje predviđa da će u zemljama Centralne i Istočne Evrope u periodu od 2001. do 2007. godine doći do porasta procenta stanovništva koji poseduje računar sa 6% na 13% i da će u istom periodu procenat stanovništva koji predstavlja aktivne Internet korisnike takođe zabeležiti porast sa 7% na 24% [2]. Ovi podaci ukazuju da će sa tehničkog aspekta okruženje pružati sve bolje uslove za implementaciju učenja na daljinu.
Informaciono-komunikaciona tehnologija međutim predstavlja samo jednu od ključnih odrednica učenja na daljinu. Za njegovu uspešnu primenu neophodno je izvršiti i značajne promene u samom obrazovnom sistemu. U mnogim vladinim i nevladinim institucijama na državnom i međunarodnom nivou pokrenute su brojne akcije vezane za učenje na daljinu, odnosno njegove različite implementacione oblike.
Tako je recimo Evropska komisija pokrenula projekat "Program elektronskog učenja" (eLearning Programme) čija se realizacija odvija u periodu od 2004-2006. godine [3,3]. Budžet ovog projekta iznosi 44 miliona evra, a definisane su četiri prioritetne oblasti:
• informatička pismenost,
• virtuelni kampusi,
• saradnja obrazovnih institucija (School eTwinning) i
• transverzalne akcije.
Međunarodni institut za planiranje obrazovanja (The International Institute for Educational Planning) osnovan 1963. godine u Parizu od strane UNESCO- a u dokumentu koji je sastavio Tony Bates pod nazivom "Nacionalne strategije za elektronsko učenje u visokom obrazovanju i obuci" ističe da će elektronsko učenje korišćenjem Interneta postati dominantna paradigma u visokom obrazovanju i obuci zaposlenih. Tom prilikom će značajnu ulogu morati odigrati i vladine organizacije od kojih se očekuje odgovarajuća stručna i finansijska podrška [4,31]. Vrlo su indikativni i podaci koji ukazuju na spremnost studenata i obrazovnih institucija da prihvate interaktivno obrazovanje (online education) kao jedan od implementacionih oblika učenja na daljinu. Istraživanje izvršeno u SAD [5,1] u 2002. i 2003. godini je između ostalih dovelo do sledećih saznanja:
• preko 1,6 miliona studenata je u toku jeseni 2002. godine pohađalo barem jedan interaktivni kurs,
• jedna trećina od njih (578.000) je sve kurseve pohađala interaktivno,
• u obrazovnim institucijama u kojima je ponuđeno interaktivno obrazovanje, 13% studenata je pohađalo barem jedan interaktivni kurs,
• u periodu jesen 2002/jesen 2003 predviđa se porast broja studenata koji su pohađali makar jedan interaktivni kurs za 19,8%,
• 81% svih obrazovnih institucija višeg obrazovanja nudi barem jedan kurs u potpunosti ili kombinovano interaktivan,
• kompletne interaktivne nastavne programe za sticanje diplome nudi 34% obrazovnih institucija,
• 67% ispitanih obrazovnih institucija je navelo da je interaktivno obrazovanje bitan element njihove dugoročne strategije.
Implementacija učenja na daljinu u zemljama u razvoju nailazi na mnogo više prepreka nego što je to u slučaju razvijenih zemalja. Svakako da je razvijenost informaciono-komunikacione osnove jedan od ključnih problema ali velike izazove predstavljaju i uvođenje potpuno nove kulture učenja, kako sa aspekta studenata tako i sa aspekta nastavnika, zaštita autorskih prava, lokalizacija postojećeg obrazovnog softvera kao i uključivanje sadržaja od lokalnog značaja u nastavni plan i program [6]. Svi napred navedeni stavovi ukazuju da je elektronski zasnovano učenje na daljinu oblik obrazovanja koji je zbog svoje uslovljenosti stepenom razvijenosti informaciono-komunikacione infrastrukture dostigao zapažen nivo razvijenosti u razvijenim zemljama, dok je njegova implementacija mnogo manje zastupljena u zemljama u razvoju. Projekcije najvažnijih pokazatelja informaciono-komunikacione osnove naglašavaju da će u narednom periodu i zemlje u razvoju dostići dovoljan nivo razvijenosti za uspešnu primenu različitih oblika učenja na daljinu. Put ka ostvarenju tog uspeha sa jedne strane podrazumeva poznavanje iskustava koje su stekle razvijene zemlje prilikom uvođenja učenja na daljinu i sa druge strane sveobuhvatno istraživanje postojećih uslova u zemljama tranzicije kako bi se mogao razviti odgovarajući model učenja na daljinu. Istraživanje u okviru ove disertacije ima za cilj da prouči uslove za uvođenje učenja na daljinu u visoko obrazovanje u AP Vojvodini. U tom kontekstu važne su sledeće dve napomene.
Prvo, sam pojam učenja na daljinu obuhvata različite modalitete njegove primene, uključujući i neke koje su danas već deo prošlosti. Imajući u vidu savremena dostignuća informacione tehnologije implementacija učenja na daljinu u okviru ovog istraživanja će najvećim delom biti okrenuto ka onim oblicima izvođenja učenja na daljinu koji se u praksi definišu kao elektronsko učenje (e-learning).
Druga napomena je vezana za institucije koje su obuhvaćene ovim istraživanjem, a to su više škole u AP Vojvodini. U momentu definisanja naslova teze, Zakon o visokom obrazovanju je bio u postupku usvajanja u Skupštini Srbije i bilo je poznato da će se u budućem obrazovnom sistemu izvršiti transformacija višeg u visoko obrazovanje. Iz tih razloga naziv teze sadrži pojam "visoko obrazovanje" kao jedini budući oblik funkcionisanja institucija koje su pre usvajanja Zakona egzistirale kao više škole. Imajući u vidu da je Zakon o visokom obrazovanju usvojen u Skupštini Srbije u toku izrade ove disertacije, u daljem tekstu će više škole kao institucije koje su bile podvrgnute istraživanju pre usvajanja istog Zakona biti posmatrane kao sastavni deo visokog obrazovanja.
1 Metodološka struktura istraživanja
1.1 Opis problema istraživanja
Od sredine dvadesetog veka pa sve do danas proces razvoja društva je pod velikim uticajem razvoja informacione tehnologije. Njena implementacija, u početku ograničena na osnovne struktuirane procese, je danas zašla u pore skoro svih oblasti ljudske delatnosti. U početnom periodu razvoja informacione tehnologije najčešći cilj njene primene je bila prosta automatizacija strogo struktuiranih aktivnosti. Razlozi ovakvog pristupa su vezani za tada još uvek ograničene mogućnosti hardvera i softvera, kao i nedovoljnog poverenja u novu tehnologiju. U poslednih 25 godina prošlog veka stepen razvijenosti hardvera i softvera je omogućio primenu informacione tehnologije u manjoj ili većoj meri u skoro svim oblastima ljudske aktivnosti. Jedna od tih oblasti je svakako i oblast obrazovanja.
Ipak, dugo vremena računar je u obrazovanju korišćen samo za izučavanje informatičkih disciplina i kao pomoćno sredstvo predavaču za pripremu nastave. U poslednje vreme informaciona tehnologija se koristi i u samom procesu nastave. Tako je na primer grafoskop zamenjen prenosnim računarom povezanim sa multimedijalnim projektorom. Pored toga neki predavači koriste i elektronsku poštu kao savremeni vid elektronske komunikacije koji dopunjuje tradicionalne kontake vezane za održavanje konsultacija sa studentima.
Sve ovo nije međutim donelo nikakve ključne promene u sam način izvođenja nastavnog procesa, konsultacija i procesa provere znanja učenika odnosno studenata. U najvećem broju slučajeva nisu napuštene tradicionalne metode obrazovanja koje su učenika vremenski i prostorno stavljale u istu dimenziju sa predavačem.
Promene u obrazovanju koje su omogućile da se neki od njegovih procesa obavlja na različitom mestu i u različito vreme u odnosu na redovni proces nastave su međutim počele da se javljaju još mnogo pre pojave računara. Prvo kao oblik dopisnog obrazovanja a zatim i u drugim modalitetima učenicima je omogućeno da se obrazuju a da pri tome ne moraju prisustvovati redovnoj nastavi. Na ovaj način je moguće rešiti problem učenika koji se nalaze u udaljenim i nepristupačnim oblastima ili onih koji su zaposleni a žele dopuniti svoje obrazovanje.
Proces razvoja učenja na daljinu koji se dugo odvijao nezavisno od razvoja informacione tehnologije je u savremenim uslovima došao do tačke u kojoj je njegova dalja implementacija u potpunosti uslovljena primenom savremenih informacionih tehnologija kao što su računari, obrazovni softver, računarske mreže, telekomunikacioni kanali ili Internet.
Učenje na daljinu ima ograničenja koja se tiču kako tehničkog nivoa primenjene informacione tehnologije od strane onih koji nude takav vid obrazovanja tako i nivoa tehničke opremljenosti onih koji ga žele koristiti. Uspeh učenja na daljinu nije vezan samo za tehničke karakteristike informacione tehnologije koja se primenjuje već i za spremnost obrazovnih institucija da prihvate korenite promene koje su neophodne da se izvrše da bi se obezbedio kvalitet procesa učenja na daljinu.
Zemlje u tranziciji se nalaze u posebnom položaju u odnosu na razvijene zemlje koje sa uspehom primenjuju učenje na daljinu. U njih se ubraja i naša zemlja i budući da je implementacija učenja na daljinu kod nas tek u povoju od velikog značaja bi bilo istraživanje koje bi na osnovu postojećih uslova u obrazovnim institucijama procenilo mogućnosti uspeha primene učenja na daljinu u našem obrazovnom sistemu.
1.2 Obrazloženje o potrebama istraživanja
Tekovine razvoja savremenog društva stalno nameću potrebu promena modela obrazovanja. Te promene su često vrlo spore zbog veličine i tromosti obrazovnog sistema. Sa druge strane proces globalizacije je doveo do usaglašavanja različitih specifičnih lokalnih obrazovnih modela i time izdigao obrazovni proces iznad nacionalnih okvira.
Paralelno sa ovim sistemskim promenama javljaju se i pojedinačne inicijative u pokušaju približavanja obrazovnog sistema stvarnim potrebama i mogućnostima okruženja. Jedna od tih inicijativa, podržana jakim impulsom brzog razvoja informaciono-komunikacione tehnologije i pojavom Interneta, je dovela do pojave savremenih oblika učenja na daljinu od kojih je jedan od najinteresantnijih svakako elektronsko učenje (eLearning). Vrlo brzo je ova inicijativa prerasla u jednu od najvažnijih strateških odrednica savremenih obrazovnih institucija, što je uslovilo pokretanje mnogih projekata na nacionalnom i međunarodnom nivou.
Obrazovni sistem naše zemlje se nalazi u fazi značajnih promena. U momentu izrade ove disertacije se očekuje donošenje novog Zakona o visokom obrazovanju koji bi trebao radikalno da izmeni ulogu pojedinih obrazovnih institucija. Više škole će svojom transformacijom u visoke škole dobiti posebno mesto u obrazovnom sistemu i predstavljaće za studenta poligon za sticanje praktičnih znanja. Pored ovih sistemskih promena bitna odrednica uspeha viših škola će biti i koliko su one sposobne da svojim nastavnim planom i programom, kvalitetom svojih nastavnika i načinom izvođenja nastave zadovolje potrebe i mogućnosti budućih studenata.
Svakako da bi u ovom svetlu implementacija nekog od savremenih oblika učenja na daljinu predstavljao značajan korak ka tom uspehu. Budući da se radi o poduhvatu koji ima strateški karakter neophodno je prethodno istražiti predmetne obrazovne institucije sa aspekta njihove tehničke opremljenosti, spremnosti kadrova da primene nove oblike obrazovanja, ustanoviti da li postoji dovoljna motivacija za ovaj poduhvat, kako bi se mogao formirati model učenja na daljinu koji bi imao realne izglede za uspeh. Postoji nekoliko bitnih elemenata koji ukazuju na potrebu istraživanja mogućnosti implementacije učenja na daljinu u višem obrazovanju. Naša zemlja i pored loše ekonomske situacije i niskog standarda stanovništva pokazuje značajan trend rasta primene informaciono- komunikacione tehnologije. Istraživanje sprovedeno u Srbiji pokazuje da je u periodu od 2000 do 2004. godine ostvaren procenat rasta broja korisnika Interneta od 60%, a da od ukupne populacije Internet koristi 6%. Isto istraživanje pokazuje da 35,5% od svih korisnika Interneta čine studenti ili učenici, a čak 78,5% korisnika Interneta poseduje personalni računar kod kuće. [7,120]
Nizak standard mnoge mlade ljude primorava da se zaposle odmah nakon završetka srednje škole. Onemogućeni da redovno pohađaju nastavu oni bi najverovatnije rado prihvatili elektronsko učenje kao najpovoljniji oblik svog daljeg obrazovanja.
Nastavnicima na višim školama je za izvođenje nastave dovoljan i magisterijum. Angažovanje predavača sa doktorskom titulom ili bilo kog drugog kvalitetnijeg predavača, pa čak i iz inostranstva će biti jedna od mogućnosti koje nudi elektronsko učenje.
Mnogi mladi, najčešće iz finansijskih ali i iz drugih razloga, nisu u mogućnosti da napuste svoje sredine i borave u univerzitetskim centrima. I njima bi elektronsko učenje predstavljalo privlačan oblik daljeg obrazovanja.
Privreda zemalja tranzicije često prolazi kroz korenite promene.
Transformacija vlasničke strukture, priliv inostranog kapitala, transformacija banaka, novi proizvodni programi, primena savremene tehnologije, uvođenje sistema kvaliteta, samo su neke od mera koje je neophodno sprovesti. Vrlo često ove mere doživljavaju neuspeh zbog nedostatka kadrova sa odgovarajućim znanjem. Mnoga preduzeća bi imala interes da putem elektronskog učenja svoje zaposlene edukuju ili prekvalifikuju kroz specijalističke kurseve koje bi organizovale više škole.
Prihvaćeni koncept obrazovanja odraslih i doživotnog obrazovanja je samo još jedan od elemenata koji podupire potrebu za uvođenjem nekog od savremenih oblika učenja na daljinu.
Iz napred navedenih činjenica može se zaključiti da postoje brojni razlozi koji opravdavaju uvođenje savremenih oblika učenja na daljinu u institucije visokog obrazovanja. Ovakva smernica ima strateški karakter te se za konkretno uvođenje učenja na daljinu u institucije visokog obrazovanja u AP Vojvodini nameće potreba istraživanja svih relevantnih pokazatelja u tim institucijama, kako bi ti rezultati omogućili kreiranje odgovarajućeg modela učenja na daljinu.
1.3 Hipoteza istraživanja
Ova disertacija će potvrditi osnovnu hipotezu:
da je moguće formirati model učenja na daljinu koji bi uzimajući u obzir postojeća ograničenja definisao sve neophodne aktivnosti za uspešno uvođenje učenja na daljinu u visoke škole u AP Vojvodini. Potvrda osnovne hipoteze će se ostvariti korišćenjem sledećih pomoćnih hipoteza:
• informaciono-komunikaciona struktura viših škola u Vojvodini i njihovog okruženja omogućava primenu elektronskog učenja
• informaciona i računarska pismenost nastavnika viših škola u Vojvodini pruža osnove za implementaciju programa elektronskog učenja
• nastavnici viših škola u Vojvodini pokazuju interes i spremnost za aktivno učešće u pripremi i izradi digitalnog obrazovnog materijala potrebnog za implementaciju programa elektronskog učenja. Prethodno opisana metodološka struktura istraživanja je izvedena u skladu sa osnovnim principima metodologije naučno-istraživačkog rada [8,148].
Sadržaj
Uvodna razmatranja 1
1 Metodološka struktura istraživanja 4
1. 1 Opis problema istraživanja 4
Obrazloženje o potrebama istraživanja 5
Hipoteza istraživanja 7
2 Definisanje osnovnih pojmova 9
2.1 Definicije najvažnijih pojmova 9
2.2 Pregled osnovnih pojmova vezanih za učenje na daljinu 16
2.2.1 Učenje 16
2.2.2 Stilovi učenja 22
2.2.3 Znanje 26
2.2.4 Informaciona pismenost 28
2.2.5 Terminologija pojavnih oblika obrazovanja na daljinu 31
3 Informaciona tehnologija 40
Računar 40
Telekomunikacioni sistemi 42
Komunikacioni hardver - modem 43
Komunikacioni kanali (mediji) 46
Računarske mreže 49
Mrežni softver 60
Provajderi komunikacionih usluga 65
Komunikacione aplikacije 67
Softver 68
Podela softvera na osnovu vlasništva 69
Podela softvera na osnovu funkcije koju obavlja 71
4 Učenje na daljinu 90
Istorijat učenja na daljinu 90
Modaliteti isporuke obrazovnog materijala 92
Štampani materijal (asinhrona komunikacija) 92
Audio trake (asinhrona komunikacija) 93
Telefonski servis (sinhrona komunikacija) 94
Telefonski servis (asinhrona komunikacija) 95
Video trake (asinhrona komunikacija) 95
Radio emitovanje (asinhrona komunikacija) 96
Radio emitovanje (sinhrona komunikacija) 97
Televizijsko emitovanje (asinhrona komunikacija) 97
Interaktivna televizija (sinhrona komunikacija) 98
Elektronska pošta (asinhrona komunikacija) 99
Elektronske oglasne table (asinhrona komunikacija) 100
Ćaskanje (chat) (sinhrona komunikacija) 101
Audiokonferencije (sinhrona komunikacija) 102
Whiteboard (sinhrona komunikacija) 102
Videokonferencije (sinhrona komunikacija) 103
Programi i akcije 108
eLearning Programme 109
Leonardo da Vinci 110
Socrates 111
Erasmus Mundus 116
eContentplus 117
Digital Libraries (digitalne biblioteke) 117
Standardizacija elektronskog učenja 118
5 Informaciono-komunikaciona infrastruktura u zemljama u tranziciji....121
Prikaz po zemljama 124
Bugarska 125
Češka 126
Mađarska 127
Poljska 128
Rumunija 130
Slovačka 131
Slovenija 132
Uporedni pregled zemalja po pojedinim pokazeteljima 133
Prikaz po kriterijumima postavljenim od strane eEurope+ 142
Ubrzati postavljanje osnovnih gradivnih blokova za Informaciono društvo 142
Jeftiniji, brži, bezbedniji Internet 143
Investicije u ljude i veštine 148
Stimulisati korišćenje Interneta 154
6 Stepen rasprostranjenosti informaciono-komunikacione
tehnologije u Srbiji i Crnoj Gori 157
7 Informaciona i računarska pismenost nastavnika u višem obrazovanju Vojvodine 164
Prikaz akademskih zvanja nastavnika 164
Prikaz nastavnika na osnovu nastavnih zvanja 165
Rad sa elektronskom poštom 168
Upotreba računara 169
Način izvođenja nastave 173
Poznavanje softverskih alata 176
Računarska obuka u okviru institucije 184
Poznavanje engleskog jezika 191
Stav prema elektronskom učenju 192
8 Opremljenost viših škola u Vojvodini informaciono- komunikacionim sredstvima i obrazovnim softverom 203
Personalni računari 203
Komunikacione veze i Internet 208
Ostala sredstva 209
Obrazovni softver 213
9 Načini učenja na daljinu u višim školama u Vojvodini 214
10 Model učenja na daljinu u višim školama u vojvodini 216
Formiranje informaciono-komunikacione strukture viših škola
u Vojvodini 216
Računari 218
Multimedijalna periferna oprema 221
Konekcija sa Internetom 222
Izbor modaliteta elektronskog učenja 223
Usvajanje standarda 224
Definisanje plana i programa elektronskog učenja 225
Definisanje plana obuke 226
Razmatranje mogućnosti saradnje sa drugim institucijama 227
Određivanje učesnika projekta i njihovih obaveza 228
Izbor softverskih alata 229
Sistemski softver 229
LMS sistem 230
Softverski alati za kreiranje obrazovnog materijala 234
Izbor formata obrazovnog materijala 235
11 Zaključna razmatranja 237
12 Literatura 242
13 Prilozi 250
Upitnik broj 1 250
Upitnik broj 2 256
Upitnik broj 3 259