05-02-2010, 01:02 AM
Poezija je oduvijek gledala u nesrećnoj ljubavi objekat srećne ljubavi. Baš kao što se vjeruje da je molitvu, kao uzvišeni izraz patnje, izmislila majka na porođajnim mukama, može se takođe pretpostaviti da je nesrećnu ljubav izmislila poezija. Navodno sažaljevanje nesrećne ljubavi, što poezija rado čini, razotkriva međutim jeftinu motivaciju poetske dušebrižnosti. Danas se o nesrećnoj ljubavi obično priča ovako: Velika ljubav, ali zaljubljeni ne mogu da ostvare sreću zbog nekog problema. Ništa lakše nego to kazati, niti pak išta čudnije nego biti pjesnik koji se strastveno drži tog trivijalnog iskaza. Bez strasti nema pjesnika. Strast je prvi uslov, ali ono što bi trebalo da čini sustinu poezije jeste raskrivanje jedne dublje protivurječnosti. Jer, ako bi se pobrojale sve prepreke koje stoje na putu zaljubljenih, onda bi se mogla napraviti i jedna skala koja bi poput termometra pokazivala plus i minus. Počevsi od najnižih, bezuslovnih prepreka, moglo bi se tako doći do tačke koja označava promjenu, momenat kada sve biva drugačije. Postoje naime prepreke za koje se kaže: Zadatak ljubavi je da ih savlada. Ali ako pjesnik izabere baš takvu prepreku kao konstituirajucu za nesrećnu ljubav, onda on nije pjesnik nego nimfoman protiv svoje volje, koji se ponaša kao da ne zna da se zadatak ljubavi sastoji u prevazilaženju prepreka. Takav je slučaj sa nesrećnom ljubavi, ili bolje reći na tom nivou je zastao prije mnogo godina. I od tada se greška samo ponavlja; hramamo na obije noge: niti vjerujemo u ljubav kao apsolutnu strast, niti uzimamo prepreke kao suštinski kvalitet: saglašavamo se sa kreditorom i puštamo ga da članak o nesrećnoj ljubavi zamijeni sa drugim člankom – onim o relativno srećnoj ljubavi, koja onda postaje izraz za ravnodušnost i „bezukusno pivo” namijenjeno svima.
Poezija se odnosi na čulnost i zato ne može misliti duplicitet. Ako se u jednom jedinom momentu posumnja da zaljubljeni nisu potpuno odani svojoj ljubavi, da nisu potpuno spremni za ljubavno sjedinjenje, samo djelić takve sumnje, i poezija ustaje protiv krivca riječima: „Znam da ne voliš i zato ne mogu biti s tobom”. Upravo na taj način, pogrešnim izborom svog zadatka, poezija biva ismijana, što se naročito događa u posljednje vrijeme. Bez strasti nema ni pjesnika ni poezije. A da bi smo sacuvali smisao za cjelinu i duplicitet koji poezija ne moze zahvatiti, poramo posjedovati jednu višu strast. Oduzeti sada strast poeziji, a umjesto toga postaviti ukrase, šarolike pejsaže, aplaudirajuće šumske partije i pozorišne lutke, to bi bio promašaj koji bi svakako zanimao knjogovesce ali ne i čitaoce. Jer, oduzeti strast replici a za uzvrat poravnati orkestar, znači prostituirati poeziju, što je jednako komicno kao kada bi zaljubljenom u presudnom momentu strast u grudima zamijenili muzičkom kutijom u džepu.
Tek onda kada poeziji pridodamo jednu veću strast stupa na scenu duplicitet o kojem je ovdje riječ. Zadatak tada postaje dijalektičan sam po sebi i time izlazi iz domena poetskog shvatanja. Dijalektika nesrećne ljubavi ne izvire iz njenog sadržaja već iz necega spoljašnjeg. Samo ono što je dijalektično po sebi ima svoju protivurječnost u sebi. Za razliku od ovoga pjenik se bavi nečim jednostavnijim: On se hvata u kostac sa preprekom koja dolazi spolja. Nesrećna ljubav bi inače, sama po sebi, mogla biti i srećna, i to pjesnik pouzdano zna. Ali u poeziji se ljubav ne odnosi prema samoj sebi, nego prema spoljašnjem svijetu, i taj je odnos upravo čini nesrećnom. Ali, čim se naruši postojeća harmonija, čim se pojavi rascjep u postojećoj strasti, eto odmah jedne više strasti koja najavljuje novu harmoniju ali i onu dvoznačnost koju pjesnik prezire. Strast ljubavi mora biti nedijalektična po sebi da bi pjesnik u njoj prepoznao nesrećno zaljubljenog. Strast rodoljublja mora takođe biti nedijalektična po sebi da bi junak mogao da žrtvuje samoga sebe, a da pri tome ne bude tretiran kao nesrećno zaljubljen. Patriotski junak se u svojoj strasti ne odnosi prema domovini kao takvoj nego prema okolini, opet u smislu ljubavnog odnosa i pieteta, kako to poezija inače razumije. Estetski junak ima svog rivala uvijek u spoljašnjem svijetu, a ne u sebi. Da to nije slučaj sa Hamletom možda je samo neodrziva pretpostavka, o kojoj ću kasnije reći nešto više. Vratimo se nesrećnoj ljubavi. Uzmemo li za primjer neke odabrane među nesrećnima koji su pjesmom zaradili slavu, možemo odmah primjetiti da je njihova strast čulnog karaktera a protivurječnost spoljašnja, što otprilike odgovara situaciji kada svještenik blagoslovi vjerenike, ne pomišljajući da u toj blagoslovenoj ljubavi može postojati protivurječnost, inače bi se kao i pjesnik osjetio pozvanim da kaže krivcu: ti ne voliš. Petrarkin problem je što hvata Lauru u zagrljaju s drugim, Abelar [Pierre Abelard] se u duhovnom smislu vezuje za Heloizu (zato što je ljubav apsolutna strast), ali se razilazi sa Fulbertom, Romea razdvaja od Julije familijarni prezir, Aleksu ne dozvoljava crkva da bude zajedno sa Valborg.
Uklonimo li, međutim, navedene prepreke, svi bi ovi nesrećnici postali najsrećniji među voljenima. Ni u našem vremenu nesrećna ljubav ne stoji dobro. Predstava Romeo i Julija se uistinu gleda, ali niko ne zna kako da reaguje na nju; galerija tu i tamo oplakuje sudbinu zaljubljenih, ali se u stvarnosti više suza prolije za Šekspirom nego za Julijom, što ljudima u pozorištu stvara osjećaj neugodnosti. Ovo proističe naprosto iz činjenice da je ljubav kao neka opšta strast postala dijalektika čitavog roda. Iako je malo onih koji razumiju suštinu čulne ljubavi, postalo je sasvim normalno da o Romeu i Juliji može svako, pa čak i malo pismeniji piljar, inositi zapanjujuće stavove. Neko će reći da bi se ovaj nesporazum mogao prevazići uvlačenjem publike u samu predstavu, tako da se izbjegne osjećaj odvojenosti, pri čemu bi možda i naš piljar mogao prepoznati sebe. Ali to uopšte ne bi pomoglo, jer bi tada i piljar, i razboriti filozof, i administrativni službenik, i svi predstavnici institucija napustili predstavu sa osjećajem sopstvene pobjede. Romeo i Julija bi i dalje ostali neshvaćeni ali istovremeno i odbačeni kao vrle osobe, buduci da smrt nije tragična, nego ab contumacium3 zaslužena. Šekspir ističe, doduše, u svojoj drami i suprotna gledišta, ali ga njegova sopstvena strast ne čini tako sigurnim kao što su to Romeo i Julija u svojoj strasti. Budući da ljudi odbacuju poeziju, a pri tome nemaju neku višu strast, postavlja se pitanje, šta može biti posljedica takvog odnosa. Lutanje bez cilja, šta drugo; umišljanje blaženstva u sopstvenoj iluziji, težnja da se bude najbrži ali ne i najpronicljiviji, ili da se bude od onih koji najviše obećavaju a da ih pri tome drugi apriori podržavaju. U vremenu kada vrlo rijetko čujemo govor o nesrećno zaljubljenom, vlada opsta konkurencija među takvima, koji uistinu nisu patili patnjom nesrećnika ali profitiraju od svoje ljubavne nesreće. Poezija nema od toga ništa; ona traga za suštinskim izrazom patnje i ne ostaje kod dušebrižnickog sažaljevanja i posredničke tvrdnje o suosjećanju sa patnjom svog prijatelja. Komični pjesnik može, doduše, upasti u zamku i, očaran pizorom nepresušnosti, umrijeti od zadovoljstva, te tako propustiti da nešto napiše. A upravo bi takav pjesnik bio pogodna figura za glavnu ulogu u nekoj komediji; bez obzira na raskoš svog talenta; on je, naime, sam po sebi komičan jer nije shvatio sebe, a želi da bude pjesnik; neznajući da su poezija i strast nerazdvojive, on je naprosto onaj koji zadovoljava potrebu vremena za pjesnikom. I sve je to komično u aristofanskom smislu. Sama egzistencija pjesnika je, naime, protivurjecnost - ista onakva kakvu nalazimo u njegovim spisima. Ja bih to mogu prihvatiti kao u la cameradiere4, od cega, međutim, nema puno koristi. To je predstava koja prikazuje bijedu prosječnjaka koji potpuno bezobzirno, ali u isto vrijeme složno iskazuju svoji nametljivost, pri čemu jedan mladi advokat, koji se inače gnuša nad takvim postupcima, postaje žrtva urote i progona.
I šta se dešava? Jedna mlada dama, kojoj sve ide od ruke, pa čak i pravljenje intriga, biva zainteresovana za advokata, i ovaj brzo dolazi do časti i ugleda. Rezultat je, dakle, da jedna grupacija nadvladava drugu i da jedna intriga preuzima moć nad drugom. Isto kao kada rubriku: Nesrećna ljubav, izbacimo a umjesto toga stavimo novi izraz – donekle srećna ljubav, čime protivurječnosti: poštenje – nepoštenje, vrlina- podlost, dobivaju novi, relativiziran izraz: djelimično poštenje – djelimično nepoštenje, pri čemu i jedno i drugo stoje blizu poštenja. U slučaju kada ljubav postaje dijalektična poezija je napusta, jer pjesnik ne može ostvariti započeti zadatak. Ovakav uvod, naime, nagovještava kritičan razvoj, i ne daje nikakvu garanciju da će – uklanjanjem spoljašnjih prepreka – završetak biti srećan, a osim toga, u slučaju eventualne smrti niko ne može znati da li se radilo o herojskom žrtvovanju zbog strastvene ljubavi, ili možda smrti zbog visoke temparature.
Pošto se od ljubavi kao apsolutne strasti odustaje, onda nema ni istinske poezije, a oko lešine se uvijek skupljaju ptice grabljivice, u ovom slucaju u liku pripovjedača i tragikomičnih pjesnika, koji ne znaju jesu li tragičari ili komičari, ili bolje reći nisu ni jedno ni drugo, pošto im nedostaje strast. Znači da poezija ipak nastavlja da postoji, i zato mora da otkrije neku novu strast, koja će imati isto pravo kao ljubav. Erotika međutim ovdje ne može biti adekvatna zamjena i to nije teško dokazati. Ja to, doduše, neću sada izvoditi niti ću tražiti da u to vjerujete. U svakom slučaju nedostatak osjećaja za beskonacnost koji je oslabilo vjeru u ljubav, oslabiće takođe i vjeru u druge strasti. Bavljenje konačnim stvarima u odsustvu poezije svodi se na politiku u najprostijem smislu. Neki, međutim, tumače politiku kao beskonačnu strast, što će reći da ona pravi heroje kao u davnim vremenima kada se vjerovalo u ljubav. Ali u svijetu beskonačnosti važi princip, jedna stvar prekršena – sve prekršeno5; i onaj ko ima osjećaj za jednu beskonačnost, ima osjećaj za svaku beskonačnost. Ista refleksija koja je progutala ljubav, progutaće i beskonačnu strast politike. Jer, neki odvažni pojedinac može, radeći za uzvišen cilj, greškom žrtvovati svoj život, i novom greskom biti proglašen za heroja, ali takav lik je beskoristan za poeziju; on je nepoetican i protivurječi samom sebi. Politika se u našem vremenu ne vodi žrtvovanjem niti se time oduševljava, jer bi inače pokazala svoje žrtve.
Žrtvovati svoj život za neki konačan cilj jeste protivurječnost, i tako ponašanje je poetski gledano komično, isto kao što je komična smrt zbog prevelike igre. To su izazovi za komičnog pjesnika, ali bez strasti nema pjesnika - pa ni komičnog pjesnika. Motiva u svakom slučaju ne fali jer je politika puna službenika. Dobra glavna uloga bi mogao biti svaki političar koji želi da bude etuzijast, žrtva, ali ne tako da zaista žrtvuje sebe, već da u skladu sa svojom mudrošću bude svjedok aklamacije o tome kako je upravo on jedini čovjek koji ne smije biti žrtvovan. Entuzijast koji nema pojma o entuzijazmu; sujeta koja kulminira u izrazu: „Spreman sam da žrtvujem svoj život, i neka niko ne misli da nemam smjelosti za to, ali to nije moja najveća vrlina, jer ja se uvijek mogu savladati i nastaviti dalje, dajući time priliku drugima da se žrtvuju”. Aplauz. Sve je na svom mjestu, jer mudri politikus ima dovoljno inteligencije da uoči ono što neinteligentnima promiče – koliko je njegov život vazan za državu, i koliko je njegov opstanak važan za vrijeme kojem ništa ne fali, ali molit ću lijepo, gdje je tu entuzijazam. Entuzijazma ima isključivo u strasti beskonačnog, tamo gdje Per i Poul6 uprkos svojoj mudrosti propadaju. Neka je Bog na pomoći poeziji, jer uz pomoć politike ne bi mogla preživjeti. Još je Aristotel podijelio ljude na theologoi, philosophoi i politikoi. Političari su znači na kraju, posebno političari konačnog, koji odbacuju strast beskonačnosti; njima pripada apsolutno zadnje mjesto. Entuzijazam nema nikakve veze sa vjerom u svoju dovitljivost. On pripada u cjelosti vjeri u strast, ili bolje reći vjeri u providjenje, koje sa svojom legijom anđela može biti garancija političaru, pjesniku da im žrtvovanje neće biti uzaludno.
Kao što se rijetko sreće nesrećno zaljubljeni, u našem vremenu se jednako rijetko sreće i mučenik u političkom smislu, nasuprot čemu vlada opšta konkurencija u nadmjenosti; politika je puna skupina koje nose titule heroja i mučenika-volontera, ali ne sa oružjem, već sa čuturicom. To su oni kojima je osim herojstva data i posebna vrsta proviđenja, po kojoj cjelokupno društvo ima da zahvali upavo njima za svoje blagostanje. Ali to je, bez dileme, kretanje unazad. S druge strane, ova uzavrela generacija politikusa se žali na nepravdu od strane poezije koja ih ne uzima za heroje. Ali, čini li poezija nepravdu prema njima, ili tačnije, da li se ona previše suzdržava od takve inspiracije, ne puštajući da se sve završi u aristofanskom stilu gdje se slučajni trgovac viršli opjevava kao narodni heroj. Ne, poezija se ne oduševljava bandom i adutima na stolu.
Tragičarsko vrijeme poezije je izgleda prošlo, a komičnim pjesnicima nedostaje publika, jer ne može biti istovremeno na dva mjesta, na klupama i u samoj komediji. Osim toga, komični pjesnik nalazi svoje boravište izvan predstave, što opet potvrđuje da je vrijeme poezije prošlo. Onaj koji vjeruje u mogućnost nakakve spekulativne drame, jednako služi poeziji koliko i komici. Jer, čak i kada bi nekom čarobnjaku zaista uspjelo da tako nešto napravi uz pomoć spekulativne filozofije (koju dramaturg, naravno, ne bi mogao da razume), takvo djelo bi vjerovatno zadovoljilo potrebu vremena za poezijom, i uistinu bi bilo pravi motiv za dobru komediju sa svim pretpostavkama za uspjeh, ali nikada ne bi bilo popularano. Da je vrijeme poezije prošlo, znači u suštini da je vrijeme čulnosti prošlo. No, budući da se čulnost i dalje odnosi prema svojoj suprotnosti, koja leči izvan nje, ona je na taj način indirektno prisutna u poetskoj refleksiji. Tek onda kada čulnost potpuno nestane, beskonačnost će biti zahvaćena jednom novom, takođe beskonačnom refleksijom. U istom trenutku svi zadaci će postati drugačiji, dijalektički u sebi; čulnost neće više stajati nasuprot nečega izvan sebe, već će se boriti sama sa sobom. Ali, vratimo se ljubavi. Ako ljubav nije postojana, to ne znači da se – kao u slučaju poezije – prepreka nalazi izvan nje, već u njoj samoj. To je pjesnički zadatak koji se može izraziti na više načina, a kojeg sam i ja izabrao u mom psihološkom eksperimentu.
Ljubav živi, nema prepreka, postoje samo mir i vjernost. Teškoce se, međutim, pojavljuju zato što se ljubav uvlači u beskonačnu refleksiju. Dakle ne zato što ljubav dolazi u sukob sa spoljašnjim svijetom, već zato što se mora refleksivno suočiti sa individualnošću. Problem je dijalektičke prirode, tako da negodovanje ljubavi indirektno iskušava prvobitni stav: Ima li ljubavi. Ali, ako konflikt nije vezan za religioznost, onda nije riječ o stvarnom problemu već o zabuni, jer ljubav jeste božanstvena, ali religioznost je jos božanstvenija, a ono što ih razdvaja zabuna za čije razjašnjenje je potrošeno mnogo talenta.
U ovom slučaju se obično govori o nesrećnoj ljubavi. Ali, ja sam ovdje veoma skeptičan, mada se trudim da razumijem mog nesrećnog viteza. Pjesnik bi se inače obratio nesrećniku na sljedeći način: „U čemu je prepreka prijatelju: grubi roditelji koje treba smekšati, mržnja familije koju treba istrpjeti, saglasnost crkve koju treba pribaviti, treća osoba koju treba odstraniti, ili možda - da ne zaboravim na sebe i svoj položaj - da bi bio srećan treba ti novac kojeg ti mogu dati, ali bih time učinio da prestaneš biti vitez”. „Ni u čemu od toga što spominješ”, glasio bi odgovor. A onda bi pjesnik uzvratio: „Ti dragi prijatelju uopšte ne voliš”. Poezija je u stanju da ušini sve za ljubav, da dodatno uljepša sreću, da opjeva nesreću, ali mora u svojoj naivnosti biti sigurna u jedno: zaljubljeni nakon svega ne smije saznati da su postojale i duge prepreke.
Da bi se ispunio ovaj zadatak mora se neprestano činiti duplo kretanje. Onaj koji to ne može, ili pak ne može sa lakoćom, nije u stanju da sagleda problem, i dobro je ako uopšte nije izgubio želju za poezijom. Ali ako moze, onda istovremeno zna da beskonačna refleksija nije ništa specijalno, vec prosječnost čulnosti kao takve. Ako ljubav uspješno izvede kretanje beskonašne refleksije, onda ona postaje religiozna ljubav; ako ne uspije, zakočila je na religioznom. To se, doduše, ne može primjetiti ukoliko pojam beskonačne refleksije zamijenimo sa konačnom refleksijom. A čulnost ima viši položaj u odnosu na svaku konačnu refleksiju i bilo bi ponizno spuštati je na taj nivo. Pjesniku je to dobro poznato i on postavlja prepreke uvijek u spoljašnjem svijetu, tako da ono tragičko nalazi izraz u navodnom posjedovanju moći da se savlada beskonačna culnost; samo malogradjani i hermafroditski pjesnici shvataju stvar drugačije. Ali beskonašna refleksija je daleko iznad čulnosti, i u njoj se čulnost odnosi prema sebi samoj u ideji. A ideja označava odnos prema Bogu u najširem smislu riječi, unutar čega postoji spektar bližih određenja.
Ideja postoji, doduše, i u čulnosti koju pjenik zahvata, ali ne i njegov vitez koji se ne odnosi prema sebi samom u ideji. Upravo zato on nije slobodan u svojoj strasti. Jer sloboda ne znači odricanje, već korišćenje beskonačne strasti, uz pomoc koje je odricanje jedino mogućno, da bi se uopšte sloboda imala. Ovakva misao je nepoznata pjesničkom vitezu, i pjesnik mu uopšte ne dozvoljava da u tom pravcu razmišlja, jer bi dotični na taj način prestao biti pjesnička figura. Sloboda se zadobija u beskonačnoj refleksiji, potvrđivanjem ili odricanjem. Ja sam u svom eksperimentu izabrao protestanta tako da se dupla kretanja pokazuju jasno. On istrajava u ljubavi, nemajući pri tom nikakvu prepreku u spoljašnjem svijetu u kojem mu sve ide na ruku i odakle zapravo dolazi prijetnja da će izgubiti čast i voljenu ukoliko ne slijedi svoju želju, a uprkos svemu, ne može i ne želi da ostvari svoju želju. Položaj je tako dijalektičan da ne treba žuriti sa njegovim razumijevanjem ukoliko ne želimo zabunu. Ali, ako je istina da je vrijeme čulnosti prošlo, onda to znači da je postojanje religioznog izvjesno. Onaj ko je toga svjestan, mogao bi s lakoćom izvjesti dijalektičko kretanje, ali sam sklon mišljenju da je moj eksperiment daleko komplikovaniji. Obično se smatra da ono što neku teoriju čini izuzetnom jeste mnoštvo umjetničkih izraza i naučna frazeologija. Postoji, međutim, i ona vrsta izuzetnosti, po kojoj su neki naučnici slični kapetanima brodova, čiji je jezik takođe nerazumljiv, ali zbog posebnog žargonu a ne zbog dubokoumnih misli. Vremenom je terminologija takve filozofije prodrla do običnog čovjeka, te se može kazati da je ona samo slučajno bila izuzetna. Suštinsko nerazumijevanje jednog izlaganja je vezano za ideju a ne za izraz. Iskusan majstor za proizvodnju džakova i dugmadi može takodje biti izuzetan, ali to nije suština njegovog posla iako proizvodi neobičnu umjetnost. Nasuprot tome Sokratova izuzetnost leži upravo u tome što je rekao isto ono što bi i najjednostavniji čovjek rekao, ali je pri tome mislio na nešto sasvim drugo. Držati se jedne misli svom snagom etičke strasti i duhovnog pregnuća uprkos duplicitetu same misli, imati sposobnost uviđanja duboke ozbiljnosti u najvećoj šali i najdublje tragedije u najvećoj komediji, to je izuzetnost za sva vremena, i to treba da zna svako ko još nije shvato da je čulnost prošla. A nemoguće je naučiti napamet ono što je suštinski izuzetno, o čemu ću govoriti drugom prilikom. Priča o nesrećnoj ljubavi je zadatak kojem sam se posvetio. Ali tamo gdje je ljubav dijalektična u sebi samoj i gdje u krizi beskonačne refleksije dobija jednu religijsku naznaku. Razlika ove priče u odnosu na druge priče o nesrećnoj ljubavi, je očigledna, samo ih treba uporediti.