Gotovi Seminarski Diplomski Maturalni Master ili Magistarski

Puna verzija: Neverbalna komunikacija
Trenutno pregledate Lite verziju foruma. Pogledajte punu verziju sa odgovarajućim oblikovanjima.
Sažetak

Neverbalna komunikacija uključuje i glasovne i neglasovne aspekte ponašanja koje se odvija u socijalnoj interakciji. Osnovna funkcija jezika je prenošenje apsktraktnih ideja, dok neverbalnom komunikacijom prenosimo emocionalna stanja i stavove, i reguliramo međuljudsku interakciju. Određeni akt nazivamo komunicirajućim kad se zasniva na zajedničkom kodu značenja koji prenosi koder, a tumači ga dekoder.

Istraživanja na djeci koja su rođena gluha i slijepa sugeriraju na jaku urođenu osnovu emocionalnih izražaja.

Glavni kanali neverbalne komunikacije su vizualna komunikacija (gledanje, kontakt očima i viđenje), izrazi lica, govor tijela (dodir, držanje tijela, geste rukama, kimanje glavom), osobni prostor, prikazivanje sebe i parajezik. Najvažnijim aspektom neverbalnog ponašanja smatra se vizualna interakcija, pri čemu je viđenje važnije od gledanja i kontakta očima jer daje pristup brojnim neverbalnim znakovima. Model nepostojanja znakova navodi da se osjeća veća psihološka udaljenost kako se broj socijalnih znakova smanjuje, što rezultira promjenama u sadržaju, stilu i rezultatu interakcije. Najuobičajeniji znakovi koji pridonose glatkim izmjenama govornika su završetak rečenice i promjene u visini glasa. Oklijevanje pri spontanom govoru pomaže govorniku u planiranju onog što će reći i pomaže mu da zadrži riječ.

Ponašanje koje se odvija pri socijalnoj interakciji nazvano je socijalnim vještinama.

Ključne riječi: neverbalna komunikacija, koder-kod-dekoder, kontakt očima, viđenje, nepostojanje znakova, izraz lica, govor tijela, osobni prostor, parajezik, oklijevanje, socijalne vještine.


UVOD

Čovjek najveći dio svog vremena provodi u komunikaciji s drugim ljudima. Međutim, pri govornom komuniciranju, svaku poruku, osim samih riječi, čine još dvije komponente: korištenje glasa (ton glasa, njegova boja, brzina govora, glasnoća, izgovor, pauze u govoru) i korištenje tijela (mimika i gestikulacija).

Čovjek se pri interakcijama, licem u lice, ponajviše usredotočuje na svoje riječi, pa zaboravlja kako pri tom njegovi pokreti, stavovi i izrazi lica kazuju svoju priču. Neverbalna komunikacija sastoji se od mnoštva znakova od kojih svaki ima svoje značenje. Mi svakodnevno komuniciramo pomoću tih znakova i "čitamo" ih kod drugih ljudi, a da toga nismo ni svjesni. U većini slučajeva ne znamo nama svojstvene pokrete i izraze lica.
Mnoge geste apsorbiramo iz socijalne sredine u kojoj živimo i one se tokom našeg života snažno modificiraju nesvjesnim podraživanjem društvenih običaja. I urođeni su izražaji često drastično modificirani pod društvenim pritiscima.

Ljudska strast vježbanja pokreta je tolika da su u prošlosti pokušavali naučiti "govorničku gestikulaciju" usprkos činjenici da su malom broju ljudi potrebne takve instrukcije.
Pri svakoj interakciji odašiljemo emicionalne signale, a ti signali utječu na osobe oko nas. Što smo društveno umješniji, to bolje nadziremo signale koje upućujemo.

Do ovakvog prijenosa dolazi zbog nesvjesnog oponašanja emocija koje vidimo na nekom drugom, s pomoću nesvjesne motoričke mimikrije njihovih izraza lica, gesta, tona i drugih neverbalnih izraza emocija.
Neverbalna komunikacija puno je važniji i kompleksniji aspekt međuljudske interakcije nego što se to na prvi pogled može učiniti.

2. PRENOŠENJE I FUNKCIJA NEVERBALNOG PONAŠANJA

Jedan od osnovnih preduvjeta koji omogućavaju socijalnu interakciju jest mogućnost komuniciranja. Verbalna se komunikacija odnosi na stvarne riječi koje se koriste pri razgovoru. Smatra se da je osnovna funkcija jezika izvještavanje o idejama, događajima i stvarima koje nisu neposredno prisutne. Neverbalna komunikacija je sve međuljudsko ponašanje osim izgovorenih riječi. Bilo da je verbalna ili neverbalna, komunikacija se odvija pomoću znakova. Znaci su, uz neke uvjete, što god bilo, ako za primaoca poruke imaju neka značenja, odnosno dekodiraju se u "značenje". Jasno je da će karakteristike primaoca, kao i socijalni kontekst determinirati značenje koje će on pridati nekom primljenom znaku. No kad je riječ o neverbalnom ponašanju, znakovi predstavljaju društvene norme koje se podrazumijevaju. Da bi se ponašanje interpretiralo kao komunikativno, potrebna je prisutnost triju obilježja. To su pošiljalac, poruka i primalac, odnosno koder, kod i dekoder. To znači da u interakciji između dvoje ljudi jedna osoba (koder) prenosi poruku kroz sustav (kod) koji zajednički razumiju oba sudionika, a tumači je druga osoba (dekoder). Odlučujuće da neki akti bude komunicirajući jest da se zanima na zajedničkom kodu značenja. Namjere i svjesnost kodera nisu nužni preduvjeti, budući da neverbalno često prenosimo i ono što ne želimo, ili ne namjeravamo otkriti o sebi.
Neke su naše radnje mehaničke i pružaju vrstu informacija na koju ni mi ni oni oko nas nisu svjesno upozoreni. Vršimo neku radnju i ona je zapažena. Njeno značenje je pročitano, ali ne naglas. Kad "emitiranje raspoloženja" postaje svjesno, ono se može kontrolirati.

Razlika između verbalne i neverbalne komunikacije načinjena je jer se misli da svaka od njih ispunjava različite funkcije.

Verbalna komunikacija, u formi jezika, bolja je za prenošenje logičkih ili apstraktnih ideja.

Neverbalna vrši tri funkcije. Jedan dio našeg neverbalnog ponašanja usmjeren je reguliranju samog mehanizma socijalne interakcije, drugi dio se odnosi na izražavanje stavova, a treći je vezan za izražavanje emocionalnih stanja.


2.1. Urođena osnova izražaja

Postoje upadljive, površne razlike između ljudskih kultura, ali iza njih se ponekad kriju mnoge osnovne sličnosti, posebno u izražavanju emocija putem izraza lica.

Specifični rituali pozdravljanja možda se moraju naučiti, ali potreba da se vrši neka vrsta vidljivog izražavanja naklonosti pri susretu ili rastanku zajednička je svim ljudima. Dokazi pokazuju da se kod pozdrava obično koristi "bljesak obrvama", što se smatra univerzalnim znakom.
Također je globalno rasprostranjeno pokazivanje razlike u statusu u malim grupama, gdje radnje vodećih pojedinaca upadljivo odskaču od radnji njihovih sljedbenika.

Istraživanja su pokazala da djeca koja su rođena gluha i slijepa pokazuju osnovne izraze lica za izražavanje smijeha, osmjehivanja, plakanja, iznenađenja i bijesa.

Te se radnje vrše nezavisno od učenja, zbog čega moraju biti urođene.


KANALI NEVERBALNE KOMUNIKACIJE

3.1. Vizualna komunikacija

Mnogi socijalni psiholozi smatraju vizualnu komunikaciju jednim od najvažnijih kanala ako ne i najvažnijim kanalom neverbalne komunikacije.
Vizualna komunikacija odnosi se ne samo na gledanje i kontakt očima, nego i na viđenje dostupnih i korisnih socijalnih znakova.
Kontakt očima se događa kad oboje ljudi gledaju jedno drugo u područje očiju. Obično su razdoblja kontakta očima vrlo kratka. Kad su produžena, ili kad jedna od osoba počne buljiti u drugu, može doći do pojave tjeskobe i to se može protumačiti kao prijetnja. Izbjegavanje pogleda i gledanja u oči povezuje se s nepostojanim ponašanjem, što navodi na prepredenost, pa čak i na nepoštenje. Ta se gesta može smatrati neprijateljskom željom jedne osobe da se socijalna interakcija prekine.

Pokazalo se da su gledanje i kontakt očima sinhronizirani s govorom, posebno s izmjenama govornika između dvoje ljudi.
Kod bilo koje interakcije dvoje ljudi licem u lice moguće je uzeti tri mjere gledanja. To su trajanje pogleda, broj pogleda i prosječna duljina pogleda, mjere koje se mogu uzeti i kod kontakta očima. Te se mjere često uzimaju posebno za gledanje i posebno za slušanje.

Ustanovilo se da gledanje i kontakt očima variraju s temom razgovora (manji su kad je tema intimnija), fizičke bliskosti (manji su kad je osoba blizu druge), spolom osoba u interakciji i značajkama ličnosti.
Dokazano je da se dvostruko duže gleda pri slušanju, nego što se gleda pri govorenju. Kontakt očima je obično vrlo kratak, u prosjeku traje jednu sekundu, dok je prosječna duljina pogleda oko tri sekunde.
Veza između dvoje ljudi rezultira različitom količinom gledanja i kontakta očima, individualne varijacije su velike. Prijatelji manje gledaju i kontaktiraju očima od stranaca. Ipak, ako je dvoje ljudi zaljubljeno, gledanje i posebno kontakt očima puno su češći nego kod bilo koje druge socijalne veze.
Također, pri istraživanju submisivni ispitanici gledali su manje pri slušanju od dominantih ispitanika. Isto tako, ekstraverti gledaju više i pokazuju više kontakta očima od introverata.

Međutim, kontakt očima manje je funkcionalan nego što se to mislilo. Predviđa se da je stupanj vizualnog pristupa drugoj osobi, nazvan "viđenje", važniji od specifičnih pojedinih znakova. Dakle, što više neverbalnog ponašanja druge osobe možemo vidjeti, to će nam više socijalnih znakova biti dostupno.

Istraživanja Ruttera iz 1984. godine pokazala su da kako se broj dostupnih neverbalnih znakova smanjuje i dolazi do razine "nepostojanja znakova" osjećaj psihološke udaljenosti postaje veći. Sadržaj razgovora postaje manje osoban, što rezultira većom usmjerenošću na zadatak. Dokazana je veća izmjena informacija povezanih sa zadatkom, rasprava o rezultatima i izbjegavanje nevažnih (osobnih) informacija. Promjena sadržaja utječe na stil razgovora koji postaje manje spontan (prekidi se događaju češće).
Vizualna komunikacija obavlja dvije osnovne funkcije. Prva je izražajna, znači odnosi se na prenošenje stavova i emocija. Druga je informacijska; ona upravlja i nadgleda društvene susrete.

Pošto se upravo te funkcije navode kao osnovne i kad je riječ općenito o neverbalnoj komunikaciji, možemo zaključiti da je viđenje dostupnih socijalnih znakova, odnosno vizualna komunikacija zaista najvažniji kanal koji omogućava neverbalne interakcije i uvelike olakšava verbalne.

3.2. Izrazi lica

Izražavanje emocija izrazima lica bilo je proučavano znatno prije svih vidova neverbalne komunikacije. Lice je najizražajnija i najprepoznatljivija značajka svih ljudskih bića. Njime se izražavamo, a da ne upotrebljavamo riječi. Pomnim promatranjem facijalne espresije moguće je saznati mnogo o ljudima iza nestalne maske kojom namjerno ili nesvjesno iskazuju svoje reakcije na događaje i i podražaje oko sebe. Većina socijalnih psihologa tvrdi da običo svi mogu prepoznati šest osnovnih emocija: sreća, tuga, strah, bijes, iznenađenje, gađenje.

Sreća se izražava smijehom pri čemu se donji kapci uzdižu i nabile se koža oko vanjskog kuta oka.

Kad je osoba iznenađena širom otvara oči, obrve joj se uzdignu i zakrive, a donja čeljust padne i usne joj se rastave.
Kod straha se oči također otvore, ali donji kapci su napeti; obrve se uzdignu i približe. Usne se povuku u vodoravnom položaju.

Za gnjevan izraz lica karakteristično je spuštanje obrva, izravan pogled i intenzivno gledanje u oči, gornji kapci su spušteni, a donji su napeti i sužavaju pogled.

Zgađeno lice ima podignute donje kapke i stisnute čeljusti ili otvorene čeljusti i često ga prati boranje nosa.
Izrazi lica se pojavljuju u nizu, u kontekstu i okviru cjeline ponašanja, tako da se promatrač, obično ne mora oslanjati isključivo na njih. On tumači nečije emocionalno stanje kroz konfiguraciju znakova.1
Međutim, facijalni izražaji pod većom su kontrolom nego tjelesni pokreti. Ljudi često potiskuju emocije i maskama zatvaraju socijalnu okolinu.

3.3. Govor tijela

Govor tijela pokriva znakove dodira, orijentacije tijela, držanja tijela, gesti rukama i kimanja glavom.
Dodir ili općenito tjelesni kontakt, varira sa stupnjem intimnosti koji postoji između dvoje ljudi. Kad se to događa, onda je ono što vidimo proces međusobnog povlačenja u privrženosti koja savlađuje prirodnu težnju svakog pojedinca da štiti svoj osobni prostor. Pošto u osnovi postoji konflikt između "držanja na udaljenosti" i "uspostavljanja kontakta" posljedica je toga da se javljaju mnoge varijante i različiti stepeni prijateljskog dodirivanja.
Najuobičajeni oblik dodira pojavljuje se kad se sretnemo ili se opraštamo. Najčešće dolazi do rukovanja, koje je očekivana formalnost pri pozdravljanju. Toplina pozdrava često se izražava prenaglašavanjem te radnje na različite načine. Ona se progresivno amplicira hvatanjem šake objema rukama, hvatanjem za nadlakticu, hvatanjem za rame i zagrljajem oko ramena.
Potreba da se pri konverzaciji ograniči sugovornikovo kretanje, često se pokazuje spuštanjem obuzdavajuće ruke na njegovo rame, dok ga dodirivač nastavlja uvlačiti u razgovor.

Grljenje predstavlja snažan doživljaj u djetinjstvu, a kod odraslih osoba je rezervirano za duboko emocionalne trenutke. Mladi ljubavnici čine taj znak prisnosti češće nego drugi. To je jedan od najjačih pokazatelja intimnosti.
Poljubac kao javni znak veze prikazuje varijacije od jedne kulture do druge.

U većini zemalja češće je ljubljenje u obraz na javnim mjestima, nego ljubljenje u usta koje se, opet, pripisuje ljubavnim parovima.
Orijentacija tijela i držanje tijela važni su za socijalnu interakciju. Obično orjentiramo svoje tijelo prema osobi s kojom pričamo, tako da okretanje od osobe zahtjeva pokret tijela.

Kad se spremamo izvesti neku radnju, često radimo pripremne pokrete. Oni djeluju kao nagovještaji onog što namjeravamo učiniti. Činjenica je da se služimo pokretima nakane i da reagiramo na njih kod drugih u mnogim situacijama, a da toga nismo svjesni.
Primjerice, smatra se da smjerajući pokret ka ustajanju sa stolice često djeluje kao nagovještaj naše potrebe da prekinemo razgovor.
Držanje tijela također može biti dobar pokazatelj je li osoba napeta ili opuštena.
Geste rukama usklađene su s govorom i predstavljaju važnu dopunu emocionalnim izrazima lica. One su toliko integralan dio našeg verbalnog iznošenja da ponekad gestikuliramo čak i kad razgovaramo s nekim preko telefona. Nezavisno od razlika između grupa i razlika između pojedinaca, postoje varijacije u učestalosti gestikuliranja, od prilike do prilike, kod istog pojedinca.

Naglašavanje, ili precizniji opis sadržaja koji verbalno iznosimo popraćeno je čestom gestikulacijom.
Kimanje glavom služi kao povratna informacija govorniku, upućujući na to da se razumije ono što se govori, i kao potkrepljenje govorniku da nastavi.
Uz to, kimanje i odmahivanje glavom dva su najrasprostranjenija znaka za "da" i "ne". Međutim, odmahivanje glavom često se zamjenjuje mahanjem kažiprstom i pobočnim mahanjem šakom.

3.4. Osobni prostor

Osobni prostor pretpostavlja stupnjeve fizičke blizine koji su dozvoljeni zavisno od intimnosti odnosa s osobom s kojom smo u interakciji. Postavljaju se nevidljive granice unutar koje "uljezi" ne smiju ući. Intimni i dobri prijatelji ne čine nam neugodu ako nam priđu blizu, dok poznanike i strance s kojima razgovaramo obično držimo na većoj udaljenosti. Društveni kontekst može promjeniti te udaljenosti. U velikim gužvama u svoj intimni, osobni prostor prisiljeni smo pustiti neznanca što izaziva negodovanje. Učinci narušavanja tog "nepisanog pravila" nastoji se drastično smanjiti izbjegavanjem pogleda. Isto tako, ako je riječ o prevelikoj udaljenosti, potreba za intimnošću nadoknađuje se čestim i dužim vizualnim kontaktom.
Dakle, kod ljudi, kao i kod životinja, narušavanje osobnog prostora predstavlja narušavanje onoga što netko smatra vlastitim teritorijem. Narušavanje teritorija smatra se prijetećim i na njega se reagira borbom ili bijegom, ili tjeskobom.
Čak i kad nam je sasvim jasno da nečiji motivi nisu ni neprijateljske ni seksualne prirode, teško nam je potiskivati reakcije na njegovo primicanje, dolaženje u našu neposrednu blizinu.
Kad postoje problemi u konverzaciji, onda je jasno da su teškoće još veće kad ljudi moraju obavljati svoje privatne poslove u nekoj zajedničkoj prostoriji.
U nekim slučajevima oni podižu male fizičke barijere kao što su zakloni i pregrade koje materijaliziraju nevidljive granice njihovih osobnih prostora.

3.5. Prikazivanje sebe

Odjeća koju nosimo, način na koji se češljamo, koristimo šminku i ukrašavamo tijelo drugim umjetnim proizvodima predstavljaju načine izražavanja sebe.
Način na koji projektiramo sebe pruža ljudima informacije o društvenoj klasi, etničkoj identifikaciji, bračnom statusu.
Može se zaključivati i o karakternim crtama ličnosti. Primjerice, vjerojatnije je da će ekstravertirani ljudi češće oblačiti izrazito jake boje od introverata.
Aktivirajući društvene stereotipe ljudi upravljaju dojmovima koje drugi o njima stvaraju. Na taj način doprinosimo predvidljivosti socijalne interakcije, što je uvelike olakšava.

3.6. Parajezik

Parajezik je zajednički naziv za prodiziju (visinu, naglasak, vremenski raspored i stanke), emocionalni ton glasa, naglasak i pogreške u govoru kao što je zamuckivanje, glasovi na "aaa", "hm" itd.
Te paralingvističke aspekte govora, primjerice intonaciju, koristimo da bismo naglasili rečenice, a ponekad i da bismo izmjenili upotrebnu gramatiku. Podižući glas tvrdnju možemo pretvoriti u pitanje.
Brzina kojom osoba govori može biti indikator emocionalnog stresa. Tjeskobni ljudi često govore vrlo brzo. Ponavljanja i zamuckivanja su također pokazatelji anksioznosti, dok "hm" i "ovaj" služe za dobivanje vremena, a istovremeno signaliziraju da se govor i dalje nastavlja.

4. NEVERBALNI ZNAKOVI I RAZGOVOR

Prisustvovati u najjednostavnijoj društvenoj interakciji zahtjeva upotrebu složenog niza znakova, međutim, jasno je da se razgovor između dvoje ljudi ne prekida kad se oni ne mogu vidjeti.
Tri su znaka važna za glatke izmjene govornika. To su verbalni znakovi /završetak rečenice i izreke kao što su "znaš"), znakovi u intonaciji (otezanje zadnjih slogova i pad u jačini) i geste (posebno geste rukama koje označavaju kraj izreke). Znači, i glasovni i neglasovni aspekti spontanog govora doprinose glatkom naizmjeničnom preuzimanju riječi.
Uvijek kad je riječ o spontanom govoru, prisutno je i oklijevanje. Prazno oklijevanje je tišina između riječi ili rečenica duža od 200 milisekundi. Postoje četiri vrste ispunjenih oklijevanja. Prvo je ponavljanje istih riječi ili izraza. Uzgredne opaske su druga vrsta, zatim stanke ispunjene glasoima na "aaa" ili "hm" i na kraju lažni počeci (pogreške u govoru koje govornik brzo ispravi).
Ispunjeno oklijevanje pomaže govorniku da zadrži riječ jer ga je teško prekinuti u takvim okolnostima, a prazno oklijevanje pomaže govorniku pri planiranju onog što će reći. Istraživanja su pokazala da je vjerojatnije da se planiranje dogodi na početku rečenice. Što je duža izjava, stanka će biti duža.
Kod spontanog govora česti su i prekidi koji upućuju na slom socijalne interakcije budući da narušavaju pravila o izmjeni govornika. S težnjom prekidanja uvelike su povezane značajke ličnosti ali i sposobnost iznošenja i prepoznavanja neverbalnih znakova.
Česta je prisutnost simuliranog govora ili nedostatak završetka izjave prvog govornika.

4.1. Socijalne vještine

Ponašanje koje se događa pri socijalnim interakcijama nazivamo socijalnim vještinama. Međuljudska komunikacija bila bi nemoguća kad ne bismo mogli protumačiti neverbalne znakove druge osobe i prikladno na njih reagirati. Razmišljanje o međuljudskoj interakciji na ovaj način dovelo je do razumijevanja i razvoja terapijskih postupaka koji se naziva Trening socijalnih vještina ili TSV. Michael Argyle opisao je glavne aspekte socijalnih vještina.
One su usmjerene prema nekom cilju, kao što je ostavljanje dojma ili prenošenje emocionalnih stanja, selektivne su i zahtjevaju kontrolu nad onim što se kaže i kako se kaže. Od bitne je važnosti kako ono što se kaže i učini djeluje na drugu osobu, kao i usklađivanje vremenskog rasporeda svojih reakcija kako bi pristajale sugovorniku. Svaka osoba neovisno djeluje na drugu osobu i sposobna je empatizirati s time što druga osoba misli i ocjeća. I naravno, druge ljude privlačimo ako smatraju da boravak s nama pruža nagradu. "Ukratko, reći da je netko socijalno vješt znači da ta osoba posjeduje perceptivnu osjetljivost, "slaže se" s neverbalnim ponašanjem drugih, kontrolira vlastito ponašanje i ima sposobnost da preuzme ulogu drugoga" (Pennington, 1997: str.240).

5. ZAKLJUČAK
Neverbalna komunikacija stalni je podtekst svega što činimo; ne možemo prestati pokazivati izraze lica ili držanje, ili prikrivati ton kojim nešto govorimo. Ako griješimo u odabiru emocionalnih poruka koje upućujemo bit ćemo odbacivani. Ta spoznaja naglašava koliko je za društvene sposobnosti ključno opažati, tumačiti i odgovarati na emocionalne i međuljudske signale. Od iznimne je važnosti usvojiti neizgovorena pravila društvenog sklada, čija je funkcija omogućiti svima koji sudjeluju u društvenoj interakciji da se osjećaju ugodno; nelagoda potiče tjeskobu.
Osobe kojima nedostaju ove vještine nesposobne su, ne samo kada je riječ o uljudnom razgovoru i gestama, nego i u suočavanju s emocijama onih s kojima se susreću. Promatrane zajedno, vještine neverbalne komunikacije, stvar su međuljudske uglađenosti, nužni sastojci šarma i društvenog uspjeha. Osobe koje ostavljaju sjajan dojam u društvu vješte su u praćenju vlastitih izraza emocija i sposobne su empatizirati s drugima, dakle, socijalno su vješte.




Literatura

1. Gahagan, Judy,"Interpersonalno i grupno ponašanje", Nolit, Beograd, 1975.
2. Morris, Desmond "Otkrivanje čovjeka" Jugoslavija
3. Pennington, Donald C., Osnove socijalne psihologije, Naklada Slap, Jastrebarsko, 1997.
4. Young,Lailan "Govor lica" Zagreb, 1994.
5. Wheldall, Kevin, "Društveno ponašanje", Nolit, Beograd, 1975.

Summary

Nonverbal communication includes vocal and nonvocal aspects of behavior which are developed in social interaction Basic language function is transmission of abstract ideas, while unverbal communication transmits emotions end attitudes, and regulates interpersonal relations. A specific act is determined as communicating only when it's based on a communal code. Code is transported by an encoder and interpreted by a decoder. A research that has been done among children born depth and blind suggests on a strong innate basis of emotional expression.
The main nonverbal communication channels are visual communication (looking, eye contact, seeing), face expressions, body talk (a touch, holding, hand gestures, nodding), personal space, self-expression and paralanguage.

The most important aspect of nonverbal behavior is visual communication. Seeing is more important than looking and eye contact because it includes numerous unverbal signs. Model of sign non-existence suggests higher psychological separation as the number of social signs reduces. This leads to changes in a content, style and the result of the interaction. The most common signs that contribute to fluency of a conversation are conclusion of a sentence and change in voice intonation. Hesitation in spontaneous speech enables the speaker to think of what he will say. Behavior in social interactions is called social skills.
Key words: nonverbal communication, encoder-code-decoder, face expression, body talk, personal space, paralanguage, hesitation, social skills.
Referentni URL