27-01-2010, 06:02 PM
Sadržaj:
1 UVOD 2
2 TEMELJENJE VRIJEDNOSTI DEMOKRATIJE 4
3 KOJE SU KARAKTERISTIKE DEMOKRATSKE DRŽAVE 8
3.1 IZBORI 8
3.2 PARLAMENT 13
3.3 VLADA I UPRAVA 13
3.4 OPOZICIJA 14
3.5 RASPODJELA VLASTI (U DEMOKRATSKOJ DRŽAVI) 14
3.6 PRAVNA DRŽAVA 14
4 MODELI DEMOKRATIJE 15
5 PLURALISTIČKA DEMOKRATIJA 27
6 INKLUZIVNA DEMOKRATIJA 30
6.1 TAKIS FOTOPOULOS 30
7 PREPORUKA ZA POBOLJŠANJA U OBLASTI DEMOKRATIJE: 39
8 LITERATURA 41
1 UVOD
„Niko se pretvara da je demokratija savršena ili svemudra. Zaista, rečeno je da je najgori oblik vladavine osim svih drugih oblika koji su isprobani s vremena na vrijeme“ – bivši britanski premijer Winston Churchill. Ovo baca svijetlo na važnu realnost: Ne postoji savršena demokratija, ali uprkos kritici kojoj je izložena, ostaje najuspješniji sistem za postizanje mirnih rješenja kad je riječ o konfliktu. Zaista, na cijeloj planeti u raznim regionima i u različitim sistemima ljudi se pozivaju na demokraciju.
Demokratija živi od suradnje svojih građana. Znanje koje oni imaju formira preduslov za podršku. Samo oni sa osnovnim razumjevanjem kako sistem radi, i koji posjeduju znanje o mehanizmima i institucijama koje stvaraju demokratsku državu mogu uložiti vrijeme i energiju u nju. Širenje ove informacije se smatra jednim od najvažnijih zadataka u političkom obrazovanju, čiji je cilj sazrijevanje odgovornog građanina.
Tokom cijelog života smo članovi različitih grupa ili zajednica. U svim ovim zajednicama moraju se donositi odluke u ime cijele zajednice: o ciljevima, pravilima, raspodjeli odgovornosti i nagrada i sl. Ove odluke se mogu nazvati kolektivnim za razliku od individualnih – koje donosimo samo u svoje ime. Demokratija pripada sferi kolektivnog odlučivanja. Takve odluke koje utiču na zajednicu, treba da donose svi članovi zajednice i svi treba imaju jednaka prava pri donošenju tih odluka. Demokratija znači podrazumjeva dva povezana načela, javne kontrole nad kolektivnim donešenjem odluka i jednakosti prava u primjenjivanju te kontrole. Neku zajednicu bi smo mogli nazvati demokratskom u onoj mjeri u kojoj se ta načela sprovode pri donošenju odluka.
Iz ovoga su jasne dvije stvari, a to je da demokratija ne pripada samo sferi države ili vlade. Demokratska načela su bitna za kolektivno donešenje odluka u bilo kojoj vrsti zajednice. Država naravno ima pravo da reguliše pitanja društva u cjelini. Druga stvar je da se demokracija ne određuje po principu sve ili ništa, to nije osobina koju neka zajednica ili posjeduje ili ne posjeduje uopšte.
Ima mnogo razloga zbog kojih treba demokratiju cjeniti. Cilj demokratije da se prema svim ljudima odnosi jednako. Nečelo ravnopravnosti zahtjeva ne samo da vladina politika podjednako obraća pažnju na interese svih ljudi, već i da njihovi pogledi imaju jednaku vrijednost. Ispunjavanje opštih potreba. Veća je vjerovatnoća da će potrebe potrebe običnih ljudi ispuniti demokratska vlast nego neki drugi oblik vlasti. Pluralizam i kompromis. Demokratija se oslanja na otvorenu raspravu, ubjeđivanje i kompromis. Garantovanje osnovnih sloboda. Demokratija garantuje osnovne slobode. Otvorena rasprava u društvu se ne može odigrati bez onih sloboda koje su sadržane u konvencijama o građanskim i političkim pravima. Obnova društva. Demokracija omogućava obnovu društva. Pri ovom se misli na rutinski i miran odlazak politika i političara koji nisu uspjeli.
2 TEMELJENJE VRIJEDNOSTI DEMOKRATIJE
Osnovna vrijednost i težnja je jednakost ljudi. Također, sloboda (politička) se uzima kao glavno ishodiste političke prakse. Pitanje političke slobode postaje kljično za teoriju i političku praksu kad je riječ o promjenama u postojećoj političkoj praksi. Kroz historiju se pokazalo da se iz nejednakosti stvaraju nezadovoljstva. Kad se pitanje slobode i demokratije postavilo kao pitanje društvene jednakosti i socijalne pravde uvidjelo se da je pojedincima gotovo onemogućeno učešće u političkoj praksi svoje zajednice. Puritanska revolucija (insistiranje na ekonomskoj jednakosti) je ustvari pokazala da je za većinu socijalna jednakost isto što i politička i društvena sloboda. Oni su time najavili i smjenustarog feudalnog režima. To je vrijeme kada dolazi građansko društvo. U isto vrijeme se naseljava Sjeverna Amerika a doseljenici nose sa sobom ideju o jednakosti i demokratiji.
Uspostaviti jednakost pred zakonom i sudom je jedan od najvažnji uslova za ukidanje personalizacije vlasti i garant slobode i jednakosti. Zato je u tradiciji zapadnih demokratija proceduralna povelja o pravima imala veliki značaj – garant prava i sloboda pojedinaca.
Demokratija u Grčkoj (Atena) je ostavila praksu, obrsce i iskustva. Atena je bila jaka u unitrašnjoj demokratiji a slaba u vanjskim poslovima. Nakon svoga pada prestala je biti uzor i inspiracija. Rimljani nisu imali demokratiju u svom sistemu a onaj mali dio koji su imali je bila vojna potreba. Odlučivanje je bilo nominalno a glavna vlast je bila u izvršnim organima i Senatu. Princip jednakosti je kod njih više proizilazio iz etičkih motiva ponajviše. Ideju jednakosti preuzima Hrišćanstvo ali je promatraju kao duhovnu a ne kao zemaljsku. U isto vrijeme su za jednakost ali i protiv rušenja autoriteta i vlasti. Ovo je u suprotnosti sa paradigmom ravnopravnosti među ljudima. Nepostojanje vlasti u zemaljskom obliku je trajalo dugo. Postojao je Bog kao vrhovna vlast. Poštovali su se običaji i božji zakoni koje je i vladar morao poštovati. U ovakvom poretku su nastali počeci pluralizma, konstitucinalizma i reprezentacije. Poštovanje ugovornih odredaba se moglo tražiti od svakoga. Npr. Magna Carta Libertatum je prvi početak anglosaksonske demokratije. Ovim se dokumentom smanjuje samovolja vladara. Predstavljanje vladara u saboru se širi jer veći broj javnih interesa. Ovi elementi feudalnog poretka će biti osnova prvih demokratskih oblika koji će se razviti u demokratske institucije. Parlament će prerastati u prve oblike liberalne demokratije.
Razumijevanja o demokratiji kao autonomiji i individulnoj slobodi i odgovornosti bila su prihvaćena u engleskoj demokratskoj tradiciji do 19. vijeka. U Fracuskoj je ideja demokratije kao participacije sa težnjama ka popularnoj vladavini i jednakosti. Na ove tradicije djeluju liberalne ideje koje demokratske slobode smještaju uglavom u političku sferu. Novi svijet će težiti kombinaciji liberalne i pluralisticke demokratije, borbi političkih grupa u slobodnom političkom prostoru.
Postoji shvatanje da su potrebni da preduslovi da bi postojala demokratija i da postoje zemlje koje su nepodobne za istu. Međutim, ne postoje neki pojedinačni faktor koji bi trebali da odluče postojanje ili nepostojanje demokratije. Demokratija se treba posmatrati kao proces sa nizom faktora – materijalnih, kulturnih i duhovnih uz socijalne utjecaje. Za demokratiju je važno postojanje ravnopravnosti i jednakosti koje podstiču na utakmicu i rast i razvoj. Pogubno za demokratiju je i podržavanje egalitarizma i uvrijerizma koji demotiviše. Ovo nam kazuje da je tajna demokratije u ravnoteži faktoa i niveliranju njihovih dejstava. Ovo opet ukazuje na to da je demokratija mješovit sistem.
U XX vijeku demokratije je kao sistem bila uzdrmana – posebno u periodu svjetskih ratova, dok je danas veoma značajna u borbi protiv različitih oblika autokratije, totalitarizma i diktature. Da bi se očuvala kao paradigma “najboljeg sistema“ mora primjenjivati ravnotežu i dopunjavati ekonomsku i političku demokratiju, voditi računa o balansu između centralne vlasti i samouprave u konstitucionalizmu i očuvanju prava i sloboda u modernim, funkconalno utemeljenim oblicima federalizma i participacije u odlučivanju. Ona se javlja i kao problem etosa i suštine čovjeka. Diferenciranje i produbljivanje nejednakosti uz nedostatak šansi demorališe društvene klase i slojeve. Odustajanjem od osnovnih demokratskih postulata degradiraju se ogromne mase ljudi koje ne vide šansu u postojećem nedemokratskom sistemu. Oni rade na rušenju sistema da bi uspostavili novi ali se često dese ekstremi drugih vrsta koji su pogubni za demokratizaciju odnosa. Takvi oblici poretka ugrožavaju demokratiju i stvaraju stalne sukobe i nespokojstva.
Po Kantu najveća ljudska sloboda je da se sloboda svakog pojedinca može pomiriti sa slobodom svih drugih. On ovime prednost daje etičkoj komponenti demokratije. Ovo su jasne premise Kantove liberalističke političke filozofije uz političko značenje imperativa po kojoj čovjek čovjeku mora biti cilj a ne sredstvo. Kao najveći humanista Kant je demokratiji vidio njeno suštinsko ovaploćenje kao preduslov demokratske tolerancije.
Savremena rasprava o demokratiji otkriva međusobna proturječja, ističući sve više neophodnost uzajamnih balansa i kontrabalansa tih vrijednosti a sve više odustajanje od isključivosti i primata bilo kog principa i vrijednosti demokratije. Neki razvijaju teoriju i principe pravične društvene raspodjele i društvene pravičnosti i to u vidu čiste proceduralne pravde, koju bi zatim ugradili u ustav. Na ovaj način se pokušava izbjeći rješavanje teških i nerješivih, protivriječnih vrijednosti i principa kao što su pomirenje slobode i jednakosti, potreba i proizvodnosti ili mogućnost realizacije pruženih šansi.
Proceduralna pravda treba da zamjeni ulitaristički pristup koji ono što je pravično procjenjuje na osnovu individualne osobenosti. Proceduralna pravičnost u čistom obliku izvire iz postojećih standarda ili od procedure iz čije će primjene kao rezultat proizaći sadržaj koji proizvodi pravično u njegovoj realnoj socijalnoj mjeri i bitnosti.Definisanje principa treba da bude sukcesivno: maksimalne osnovne slobode na jednoj osnovi, potom ekonomske nejednakosti koje se uređuju podjednako na najvedću dobrobit onih sa najmanje preimućstva. To bi se institucionalno riješilo tako da do krajnjih granica omogućuju svim predstavljenim društvenim grupama njihovo tretiranje i inkorporaciju u skladu sa principima koji su navedeni.
1 UVOD 2
2 TEMELJENJE VRIJEDNOSTI DEMOKRATIJE 4
3 KOJE SU KARAKTERISTIKE DEMOKRATSKE DRŽAVE 8
3.1 IZBORI 8
3.2 PARLAMENT 13
3.3 VLADA I UPRAVA 13
3.4 OPOZICIJA 14
3.5 RASPODJELA VLASTI (U DEMOKRATSKOJ DRŽAVI) 14
3.6 PRAVNA DRŽAVA 14
4 MODELI DEMOKRATIJE 15
5 PLURALISTIČKA DEMOKRATIJA 27
6 INKLUZIVNA DEMOKRATIJA 30
6.1 TAKIS FOTOPOULOS 30
7 PREPORUKA ZA POBOLJŠANJA U OBLASTI DEMOKRATIJE: 39
8 LITERATURA 41
1 UVOD
„Niko se pretvara da je demokratija savršena ili svemudra. Zaista, rečeno je da je najgori oblik vladavine osim svih drugih oblika koji su isprobani s vremena na vrijeme“ – bivši britanski premijer Winston Churchill. Ovo baca svijetlo na važnu realnost: Ne postoji savršena demokratija, ali uprkos kritici kojoj je izložena, ostaje najuspješniji sistem za postizanje mirnih rješenja kad je riječ o konfliktu. Zaista, na cijeloj planeti u raznim regionima i u različitim sistemima ljudi se pozivaju na demokraciju.
Demokratija živi od suradnje svojih građana. Znanje koje oni imaju formira preduslov za podršku. Samo oni sa osnovnim razumjevanjem kako sistem radi, i koji posjeduju znanje o mehanizmima i institucijama koje stvaraju demokratsku državu mogu uložiti vrijeme i energiju u nju. Širenje ove informacije se smatra jednim od najvažnijih zadataka u političkom obrazovanju, čiji je cilj sazrijevanje odgovornog građanina.
Tokom cijelog života smo članovi različitih grupa ili zajednica. U svim ovim zajednicama moraju se donositi odluke u ime cijele zajednice: o ciljevima, pravilima, raspodjeli odgovornosti i nagrada i sl. Ove odluke se mogu nazvati kolektivnim za razliku od individualnih – koje donosimo samo u svoje ime. Demokratija pripada sferi kolektivnog odlučivanja. Takve odluke koje utiču na zajednicu, treba da donose svi članovi zajednice i svi treba imaju jednaka prava pri donošenju tih odluka. Demokratija znači podrazumjeva dva povezana načela, javne kontrole nad kolektivnim donešenjem odluka i jednakosti prava u primjenjivanju te kontrole. Neku zajednicu bi smo mogli nazvati demokratskom u onoj mjeri u kojoj se ta načela sprovode pri donošenju odluka.
Iz ovoga su jasne dvije stvari, a to je da demokratija ne pripada samo sferi države ili vlade. Demokratska načela su bitna za kolektivno donešenje odluka u bilo kojoj vrsti zajednice. Država naravno ima pravo da reguliše pitanja društva u cjelini. Druga stvar je da se demokracija ne određuje po principu sve ili ništa, to nije osobina koju neka zajednica ili posjeduje ili ne posjeduje uopšte.
Ima mnogo razloga zbog kojih treba demokratiju cjeniti. Cilj demokratije da se prema svim ljudima odnosi jednako. Nečelo ravnopravnosti zahtjeva ne samo da vladina politika podjednako obraća pažnju na interese svih ljudi, već i da njihovi pogledi imaju jednaku vrijednost. Ispunjavanje opštih potreba. Veća je vjerovatnoća da će potrebe potrebe običnih ljudi ispuniti demokratska vlast nego neki drugi oblik vlasti. Pluralizam i kompromis. Demokratija se oslanja na otvorenu raspravu, ubjeđivanje i kompromis. Garantovanje osnovnih sloboda. Demokratija garantuje osnovne slobode. Otvorena rasprava u društvu se ne može odigrati bez onih sloboda koje su sadržane u konvencijama o građanskim i političkim pravima. Obnova društva. Demokracija omogućava obnovu društva. Pri ovom se misli na rutinski i miran odlazak politika i političara koji nisu uspjeli.
2 TEMELJENJE VRIJEDNOSTI DEMOKRATIJE
Osnovna vrijednost i težnja je jednakost ljudi. Također, sloboda (politička) se uzima kao glavno ishodiste političke prakse. Pitanje političke slobode postaje kljično za teoriju i političku praksu kad je riječ o promjenama u postojećoj političkoj praksi. Kroz historiju se pokazalo da se iz nejednakosti stvaraju nezadovoljstva. Kad se pitanje slobode i demokratije postavilo kao pitanje društvene jednakosti i socijalne pravde uvidjelo se da je pojedincima gotovo onemogućeno učešće u političkoj praksi svoje zajednice. Puritanska revolucija (insistiranje na ekonomskoj jednakosti) je ustvari pokazala da je za većinu socijalna jednakost isto što i politička i društvena sloboda. Oni su time najavili i smjenustarog feudalnog režima. To je vrijeme kada dolazi građansko društvo. U isto vrijeme se naseljava Sjeverna Amerika a doseljenici nose sa sobom ideju o jednakosti i demokratiji.
Uspostaviti jednakost pred zakonom i sudom je jedan od najvažnji uslova za ukidanje personalizacije vlasti i garant slobode i jednakosti. Zato je u tradiciji zapadnih demokratija proceduralna povelja o pravima imala veliki značaj – garant prava i sloboda pojedinaca.
Demokratija u Grčkoj (Atena) je ostavila praksu, obrsce i iskustva. Atena je bila jaka u unitrašnjoj demokratiji a slaba u vanjskim poslovima. Nakon svoga pada prestala je biti uzor i inspiracija. Rimljani nisu imali demokratiju u svom sistemu a onaj mali dio koji su imali je bila vojna potreba. Odlučivanje je bilo nominalno a glavna vlast je bila u izvršnim organima i Senatu. Princip jednakosti je kod njih više proizilazio iz etičkih motiva ponajviše. Ideju jednakosti preuzima Hrišćanstvo ali je promatraju kao duhovnu a ne kao zemaljsku. U isto vrijeme su za jednakost ali i protiv rušenja autoriteta i vlasti. Ovo je u suprotnosti sa paradigmom ravnopravnosti među ljudima. Nepostojanje vlasti u zemaljskom obliku je trajalo dugo. Postojao je Bog kao vrhovna vlast. Poštovali su se običaji i božji zakoni koje je i vladar morao poštovati. U ovakvom poretku su nastali počeci pluralizma, konstitucinalizma i reprezentacije. Poštovanje ugovornih odredaba se moglo tražiti od svakoga. Npr. Magna Carta Libertatum je prvi početak anglosaksonske demokratije. Ovim se dokumentom smanjuje samovolja vladara. Predstavljanje vladara u saboru se širi jer veći broj javnih interesa. Ovi elementi feudalnog poretka će biti osnova prvih demokratskih oblika koji će se razviti u demokratske institucije. Parlament će prerastati u prve oblike liberalne demokratije.
Razumijevanja o demokratiji kao autonomiji i individulnoj slobodi i odgovornosti bila su prihvaćena u engleskoj demokratskoj tradiciji do 19. vijeka. U Fracuskoj je ideja demokratije kao participacije sa težnjama ka popularnoj vladavini i jednakosti. Na ove tradicije djeluju liberalne ideje koje demokratske slobode smještaju uglavom u političku sferu. Novi svijet će težiti kombinaciji liberalne i pluralisticke demokratije, borbi političkih grupa u slobodnom političkom prostoru.
Postoji shvatanje da su potrebni da preduslovi da bi postojala demokratija i da postoje zemlje koje su nepodobne za istu. Međutim, ne postoje neki pojedinačni faktor koji bi trebali da odluče postojanje ili nepostojanje demokratije. Demokratija se treba posmatrati kao proces sa nizom faktora – materijalnih, kulturnih i duhovnih uz socijalne utjecaje. Za demokratiju je važno postojanje ravnopravnosti i jednakosti koje podstiču na utakmicu i rast i razvoj. Pogubno za demokratiju je i podržavanje egalitarizma i uvrijerizma koji demotiviše. Ovo nam kazuje da je tajna demokratije u ravnoteži faktoa i niveliranju njihovih dejstava. Ovo opet ukazuje na to da je demokratija mješovit sistem.
U XX vijeku demokratije je kao sistem bila uzdrmana – posebno u periodu svjetskih ratova, dok je danas veoma značajna u borbi protiv različitih oblika autokratije, totalitarizma i diktature. Da bi se očuvala kao paradigma “najboljeg sistema“ mora primjenjivati ravnotežu i dopunjavati ekonomsku i političku demokratiju, voditi računa o balansu između centralne vlasti i samouprave u konstitucionalizmu i očuvanju prava i sloboda u modernim, funkconalno utemeljenim oblicima federalizma i participacije u odlučivanju. Ona se javlja i kao problem etosa i suštine čovjeka. Diferenciranje i produbljivanje nejednakosti uz nedostatak šansi demorališe društvene klase i slojeve. Odustajanjem od osnovnih demokratskih postulata degradiraju se ogromne mase ljudi koje ne vide šansu u postojećem nedemokratskom sistemu. Oni rade na rušenju sistema da bi uspostavili novi ali se često dese ekstremi drugih vrsta koji su pogubni za demokratizaciju odnosa. Takvi oblici poretka ugrožavaju demokratiju i stvaraju stalne sukobe i nespokojstva.
Po Kantu najveća ljudska sloboda je da se sloboda svakog pojedinca može pomiriti sa slobodom svih drugih. On ovime prednost daje etičkoj komponenti demokratije. Ovo su jasne premise Kantove liberalističke političke filozofije uz političko značenje imperativa po kojoj čovjek čovjeku mora biti cilj a ne sredstvo. Kao najveći humanista Kant je demokratiji vidio njeno suštinsko ovaploćenje kao preduslov demokratske tolerancije.
Savremena rasprava o demokratiji otkriva međusobna proturječja, ističući sve više neophodnost uzajamnih balansa i kontrabalansa tih vrijednosti a sve više odustajanje od isključivosti i primata bilo kog principa i vrijednosti demokratije. Neki razvijaju teoriju i principe pravične društvene raspodjele i društvene pravičnosti i to u vidu čiste proceduralne pravde, koju bi zatim ugradili u ustav. Na ovaj način se pokušava izbjeći rješavanje teških i nerješivih, protivriječnih vrijednosti i principa kao što su pomirenje slobode i jednakosti, potreba i proizvodnosti ili mogućnost realizacije pruženih šansi.
Proceduralna pravda treba da zamjeni ulitaristički pristup koji ono što je pravično procjenjuje na osnovu individualne osobenosti. Proceduralna pravičnost u čistom obliku izvire iz postojećih standarda ili od procedure iz čije će primjene kao rezultat proizaći sadržaj koji proizvodi pravično u njegovoj realnoj socijalnoj mjeri i bitnosti.Definisanje principa treba da bude sukcesivno: maksimalne osnovne slobode na jednoj osnovi, potom ekonomske nejednakosti koje se uređuju podjednako na najvedću dobrobit onih sa najmanje preimućstva. To bi se institucionalno riješilo tako da do krajnjih granica omogućuju svim predstavljenim društvenim grupama njihovo tretiranje i inkorporaciju u skladu sa principima koji su navedeni.