19-01-2010, 09:51 PM
UVOD 2
2 GLAVNI DEO 3
2.1 RAZVOJ SAVREMENOG MENADŽMENTA 3
2.2 GLAVNI IZAZOVI SAVREMENOG MENADŽMENTA 6
2.3 NOVI KONCEPTI ILI PRISTUPI SAVREMNOG MENADŽMENTA 7
2.3.1 ORGANIZACIJA KOJA UČI 7
2.3.2 JEZGRO KOMPETENTNOSTI 8
2.3.3 KONCEPT MENADŽMETA ZNANJA 9
2.3.4 MENADŽMENT ODNOSA SA KUPCIMA(CRM) 9
2.3.5 TOTAL QUALITY MANAGEMENT-A (TQM) 11
2.3.6 PROCES TRANSFORMACIJE ORGANIZACIJE 13
2.3.7 REINŽENJERING 15
2.3.8 KONCEPT BALANCED SCORECARD (BSC) 16
2.3.9 STRATEGIJA KAO REVOLUCIJA – NOVA MENADŽMENT PARADIGMA 17
2.4 BILO NEKADA... 18
2.5 A DANAS JE... 21
2.6 ZAŠTITA NA RADU 26
2.6.1 IDENTIFIKACIJA I PROCENA RIZIKA 27
2.6.2 METODE I PROCENA RIZIKA 27
2.6.3 NAČIN I MERE ZA OTKLANJANJE, SMANJENJE ILI SPREČAVANJE RIZIKA 28
2.6.4 OPASNOSTI I ŠTETNOSTI 29
3 ULIČNO LUKAVSTVO 31
3.2 MENADŽER BUDUĆNOSTI 34
3.2.1 Menadžer inovator 37
4 DEFINICIJE 40
ZAKLJUČAK 41
LITERATURA 42
2 GLAVNI DEO
2.1 RAZVOJ SAVREMENOG MENADŽMENTA
Posle drugog svetskog rata, u trećem kvartalu 20.veka, došlo je do ubrzanog razvoja i značajnog osavremenjavanja nauke o menadžmentu, zbog čega se doprinos niza autora naziva Savremeni pristup koji je karakterističan po intenzivnoj primeni naučnih metoda. Savremena škola se deli na tri pravca: Kvantitativni, Sistemski i Situacioni pristup. Zajedničko za sva tri pristupa je da su oni doveli do velikog razvoja preduzeća čiji su proizvodni kapaciteti ogromni. Međutim, masovna proizvodnja željenih proizvoda, paralelno je stvarala i ogromne količine neželjenih proizvoda: otpadnih gasova, otpadnih voda i mehaničkog otpada. Masovna potrošnja raznih proizvoda imala je za posledicu ogromne količine ambalažnog otpada. Paralelno se takođe razvijao i saobraćaj, koji je zbog upotrebe fosilnih goriva takođe postao uzrok ogromnih zagađenja vazduha. Tehnološki razvoj doneo je nove materijale i izvore energije. Plastika i drugi veštački hemijski produkti postali su glavni zagađivači. Ogromna proizvodnja i potrošnja energije ima za posledicu realna zagađenja vazduha i zemljišta dimom, pepelom, ugljen-dioksida, sumpor i sl. Nuklearna fisija predstavlja ogromnu potencijalnu opasnost, a zbog nekoliko havarija u SAD i SSSR-u bivaju ugrožena velika prostranstva i ljudi koji na njima žive. Nuklearne probe trajno zagađuju pojedina područja u svetu. Pri tom trošenje nuklearnog gorivo postaje trajni problem.
Istovremeno sa ovim društvima mnoge zemalje se menjaju u pogledu međusobnih odnosa članova društva između sebe ali i njih i države. Socijalni status i standard članova društva se značajno razlikuju. Pojavljuju se problemi u odnosima bogatih i siromašnih, ekonomski jakih i slabih. Uočljive su kulturne, nacionalne i religijske razlike. Delovanje raznih organizacija u takvim uslovima postaje sve složenije. Mnoge države zakonskim propisima i standardima počinju da sprečavaju i ograničavaju takva negativna delovanja preduzeća. Nezavisno od toga nastaju mnogi ekološki pokreti i osnivaju se razne nevladine organizacije koji se bave problemima zagađenja prirode, nehumanog ponašanja prema životinjama i sl. Sve to je primoralo organizacije da vode računa o svojim odnosima sa društvom. Na to je prvi ukazao Hauard Boven davne 1953. godine u knjizi Social Responisibilities of the Businessman, koji se zalaže da preduzeća uzmu u obzir društvene posledice svojih odluka. Dvadeset godina kasnije 1977. godine Reverend Sulivan (1922) kreirao je Sulivenove principe socijalnih koroprativnih društvenih odgovornosti i pozvao sve kompanije i organizacije da ih potpisivanjem odgovarajućeg dokumenta prihvate i počnu sprovoditi u svom radu. Osam principa koji se odnose na: univerzalna ljudska prava, jednake mogućnosti, slobodu volje, odgovarajuće plaćanje zaposlenih, bezbedno i zdrave uslove rada, fer konkurenciju, borbu protiv mita, saradnju sa vladom do sada je prihvatilo veliki broj organizaciju čime su oni značajno doprineli podizanju svesti o društvenoj odgovornosti. Piter Draker (1909 - 2005), je takođe ukazao na društvenu odgovornost kada je u knjizi Management, Task, Resposibilities, Practices, još 1974. napisao''Nijedna naša institucija ne postoji sama za sebe i nije sama sebi cilj. Sve one su organ društva i postoje radi društva. Poslovanje nije izuzetak. Slobodna inicijativa se ne može opravdati argumentom da je dobra za poslovanje. Može se opravdati argumentom da je celishodna za društvo.'' Nasuprot tome ekonomista Milton Fridman, dobitnik Nobelove nagrade 1976. smatrao je da preduzeća treba efikasno da proizvode robu i usluge, a da rešavanje socijalnih problema prepuste onima koji su za to zaduženi. U tome je međutim ostao usamljen. U praksi preduzeća su počela da vode računa o društvenim potrebama dobrovoljnim prihvatanjem raznih tehničko tehnoloških standarda i ispunjavanjem njihovih zahteva, o čemu se kupci tuva kroz razne oznake na proizvodima. Reciklaža papira, plastike i metala prihvatljiva postala je za mnoge organizacije koje su na taj način značajno smanjile zagađenje okruženja. U cilju smanjenja zagađenja vazduha 1997. donet je Kjoto protokol o globalnim klimatskim promenama sa ciljevima za smanjenje emisije štetnih gasova. Kjoto protokol prihvatilo je 182 zemlje (ali ne i SAD) čime su promovisala i nametnuo svojim preduzećima Održivi razvoj - takvo poslovanje koje omogućava očuvanje prirodnih resursa za buduće generacije. Kao interesantna odlika društvene odgovornosti može se smatrati Menadžment otvorenih knjiga - OBM (Open-book Management ), nekonvencionalna ideja koja se pojavila sredinom devedesetih godina u SAD. Zasniva se na pretpostavci da su firme najefektivnije ako su njihovi računi otvoreni kako bi svi zaposleni mogli da ih vide ako i kada to žele, čime se uče da bolje razumeju finansijsku situaciju i kod njih stvara osećanje odgovornosti. Menadžment zasnovan na vrednostima - VBM (engl. Value based managemen) takođe sadrži aspekt društvene odgovornosti, jer po tom pristupu menadžeri uspostavljaju i održavaju vrednosti u organizaciji koje odslikavaju ono što ona zastupa i u šta veruje. Vrednosti jedne organizacije iskazuju se u njenom Kodeksu koji se javno objavljuje. Time se organizacija izlaže uvidu javnosti i mogućnosti da bude kritikovana ako zastupa vrednosti koje nisu u interesu društva. Isto se može desiti ako se javno saopštava jedno, a u praksi radi drugo. Kako se to može negativno odraziti na poslovanje, javno objavljivanje Kodeksa predstavlja oblik visoke društvene odgovornosti.
Moderni menadžment poslednjeg kvartala, a naročito od devedesetih godina, 20. veka karakterišu promene u svim njegovim procesima, koje su dovele do: lanca vrednosti u kom su povezuju svi stvaraoca vrednosti (proizvođači), procesnog pristupa (horizontalizacije organizacije), naglaskom na ključne kompetencije i konkurentsku prednost, smanjenja organizacije (downsizing-a), ustupanja sporednih poslova drugima (outsourcing-a)), informatizacije i globalizacije poslovanja ... Uloga marketinga postala je presudna za uspeh u poslovanju, jer se samo proizvodnjom onoga što kupac želi, može očekivati da on to i kupi. Razna udruženja kupaca postavljaju dodatne zahteve pred proizvođače. NJihova potreba za dobrim odnosima sa kupcem uzrokovala je pojavu Menadžmenta odnosima sa kupcima - Customer relationship Mangement-a (CRM-a).Pojavljuje se i socijalni i etički aspekti u menadžmentu, čime se pojačava društvena pažnja prema poslovanju kompanija. Sve ovo našlo je logičan izraz u zahtevu za odgovornim ponašanjem preduzeća prema društvu. To je postao još jedan aspekt o kome vlasnici i menadžeri u 21. veku moraju da vode računa - posledicama svoga delo-vanja na društvo i da imaju društvenu odgovornost. Ona se u definiše kao''Obaveza firme koja prevazilazi zakonski okvir i ekonomija koncipirana tako da teži dugoročnim ciljevima koji su dobri za društvo.''Svetski poznati stručnjak za marketing Filip Kotler ukazuje da postoji značajna povezanost brenda i društvene odgovornosti. On kaže da su''današnje korporacije okružena u Word-u procesuirani, svevidećim, digitalnim svetom. Kompanije nemaju izbora osim da se dobro ponašaju. Najjači podsticaj dolazi od njihove želje da imaju pozitivan globalni brend. Da bi zaštitila reputaciju svog brenda, kompanija mora shvatiti da njen uspeh zahteva holistički pristup promociji njenog proizvoda ili usluge, uključujući više društvene odgovornosti ... reputacija kompanije i kolektivna odgovornost često utiču na sposobnost kompanija da posluju u inostranstvu ili na ponašanje potrošača u kupovini. Prema monitoru korporativne društvene odgovornosti iz 2001. 42% potrošača u Severnoj Americi izjavilo je da su kažnjavali društveno neodgovorne kompanije time što nisu kupovali njihove proizvode.''Imajući to u vidu Kotler navodi najmanje šest načina na koje kompanije mogu da izražavaju korporativno društvenu odgovornost. Zahtevom za kvalitetom proizvoda i usluga kao novim faktorom uspeha na tržištu indirektno se zahteva i povećana odgovornost prema svim resursima društva. Donošenjem serije standarda ISO 9000 1987. godine Svetska organizacija za standardizaciju (ISO) postavila je odlične temelje za razvoj društvene odgovornosti preduzeća. Mehanizmima i dokumentacijom sistema za obezbeđenja kvaliteta i nezavisnom sertifikacijom preduzeća koja ispunjavaju zadate zahteve, uveden je novi pristup za uticaj na preduzeća i u pogledu dru-stveno odgovornosti. Dve revizije standarda ISO9000, 1994. i 2000. godine donele su još strožije zahteve i u prvi plan postavile zahteve i zadovoljstvo kupca, kao i potrebu za stalnim unapređenjem. Time je preko odgovornosti prema kupcu kao članu društva uspostavljena i odgovornost preduzeća prema društvu u pogledu kvaliteta.
Na osnovama standarda ISO 9000 Svetska organizacija za standardizaciju je 1996. godine donela seriju standarda ISO 14000 sistema mendžmenta zaštitom životne sredine, kojima se područja društvene odgovornosti proširilo i na ekologiju. Sad je važeća revizija tih standarda iz 2004. godine kojima su postavljeni zahtevi preduzećima i drugim organizacijama u pogledu njihovog negativnog uticaja na životnu sredinu. Oni se obavezuju da dobrovoljno definišu svoju Politiku zaštite životne sredine, kojom se javno obavezuju na preventivno delovanje protiv zagađenja i za poštovanje važećih zakona, kao i na stalno poboljšanje svojih aktivnosti. Sprovođenjem postupaka zaštite životne sredine smanjuju se potencijalni rizici zagađenja, otpad i potrošnja energije, čime se organizacijama omogućava uspešnosti u poslovanju, a društvu donosi korist kroz manje zagađenje. Na sličan način standardima Sistema mendžmenta zaštitom zdravlja i bezbednosti na radu, OHSAS 18000 (Ocupational health and safety management system) doneti 1999. i revidirani 2007. nameće se odgovornost i obavezujuće ponašanje preduzeća u pogledu zaštite zaposlenih. Time se smanjuje rizik od povreda i narušavanja zdravlja zaposlenih tokom rada i ispoljava odgovornost preduzeća za bezbednost i zaštitu na radu. U oblasti ljudskih prava od 1998. godine postoje Standardi ljudskih prava na radu SA8000 čije donošenje je podstakla Alice Tepper Marlin, koja je dugi niz godina u svetu zagovornik korporativne odgovornosti. Ona je osnivač i predsednik organizacije Social Accountability International (SAI) koja se bavi raznim aspektima ljudskih prava na radu i postavljanjem standarda u toj oblasti. SAI je najpoznatija po standardima SA8000 koji obuhvataju sledećih osam oblasti odgovornosti: rad dece, težak rad, zdravlje i bezbednost na radu, slobodu udruživanja, diskriminaciju, disciplinu, radno vreme, menadžment ljudskih resura. Ovi standardi su namenjeni najraznovrsnijiim vrstama organizacija (preduzeća, sindikati, NVO, snabdevač, državne agencije, sertifikaciona tela, borcima za ljudska prava ...), a zasnovani su na konvencijama UN i ILO, ISO menadžment sistemima i nacionalnim zakonodavstvima. Nezavisna organizacija SAAS (Social Accountabilty Accreditation Services) sprovodi postupak provere usaglašenosti kompanija sa zahtevima standarda SA8000 o čemu izdaje odgovarajući sertifikat, a spisak akreditovanih preduzeća se nalazi na sajtu SAAS -a. Do 31. marta 2008 godine, 872 052 rade u 1693 pogona, u 64 zemlji i u 61 industrijskom sektoru, koji su integrisala SA 8000 standarde u njihove menadžment sisteme. Na ovaj način se postavljao standardni zahtevi i uspostavlja sistem akreditacije za društvenu odgovornost organizacija. Kao vrlo važno područje ispoljavanja društvene odgovornosti preduzeća treba smatrati Preporučena međunarodna pravila za praksu - Opšte principe higijene hrane i njihov dodatak, Analiza opasnosti i kritičnih kontrolnih tačaka, poznat kao ACCP (engl. Hazard Analysis and Critical Control point). Ti propisi su doneti 1997.godine, dopunjeni amandmanima iz 1999. a njihova revizija je izvršena 2003. NJima se definišu postupci kojima će se obezbediti proizvodnja zdrave i bezbedno hrane. Isto to regulisano je i standardima serije ISO 22000 Sistem menadžmenta bezbednošću hrane doneti 2005. godine. Svi ovi standardi iako neobavezni, dobrovoljnim prihvatanjem od strane organizacija direktno su vršili uticaj i na povećavanje njihove svesti o odgovornom ponašanju prema društvu. Dalji razvoj standardizacije raznih oblasti rada organizacija u Svetskoj organizaciji za standardizaciju (ISO) doveo je i do standardizacie CSR-a. Naime 2007. godine objavljen je radni nacrt standarda ISO 26000 smernice društvene odgovornosti WD4.1, kojim se detaljno reguliše ova oblast. Prema ovom standardu''Društvena odgovornost je odgovornost organizacije za uticaje njenih odluka i aktivnosti1) na društvo i okolina, kroz njihovo transparentno i etičko ponašanje koje: 1) prilozi održivom razvoju, zdravlju i blagostanju društva; 2) ima u vidu očekivanja stejkeholdera; 3) je saobrazno sa odgovarajućim zakonima i usaglašeni sa međunarodnim normama ponašanja; i 4) je integrisan u celoj organizaciji i primenjen u njenim relacijama2)''. U njemu se na uobičajeni način ISO-a u 8 tačaka daju svi bitni elementi Društvene odgovornosti. Deo 3. sadrži termine i definicije a deo 4. navode činjenice bitne za razumevanje CSR. U delu 5. dati su principi, a u delu 6. praksa CSR-a. U najvažnijem 7. delu opisani su Glavni subjekti društvene odgovornosti: državne organizacije, ljudska prava, radna praksa, životna sredina, problemi potrošača i društveni i ekonomski razvoj zajednice. Za svaki prethodni glavni subjekat, među drugim stvarima, obezbeđeno je informacija u okviru njegovih kompetencija, njegova povezanost sa društvenom odgovornošću, razmotreni bitni principi i specifični postupci i / ili očekivanja. Deo 8. sadrži smernice organizacijama za primenu društvene odgovrnosti. Konačna verzija ovog standarda treba da bude usvojena do kraja 2009. godine. On će tada postati najvažniji standard koji organizacije treba da imaju u vidu prilikom svog društveno odgovornog rada. Svesna značaja korporativne društvene odgovrnosti koju definiše kao''koncept kako kompanije na dobrovoljnoj bazi uključuju brigu o društvu i ekologiji u njihove poslovne operacije i u njihove odnose sa stakeholderima''Evropska komisija (vlada Evropske unije) je 2006. godine formirala European Alliance for CSR, sa zadatkom da promoviše CSR u budućnosti i razvije aktivnosti u tri oblasti: * Podizanje svesti i poboljšanje znanje o CSR i izveštavanje o njegovim dostignućima, * Pomaganje osnovnog toka i razvijanje otvorenih koalicije za saradnju i * Obezbeđenje povoljnog okruženja za CSR.
Osnovu za Alijanse predstavljaju dva ranije doneta dokumenta: 1) Promoting a European framework for Corporate Social Responsibility iz 2001. i 2) Corporate Social Responsibility: A business contribution to Sustainable Development iz 2002. godine. Komunikacija sa Alijansom i kordinacija njenih aktivnosti odvija se u okvirima tri organizacije: CSR Europe, Business Europe, UEAPME. Delovanjem ovih organizacija CSR treba da se integriše u sve aktivnosti EU, njenih organizacija, društvenih i privrednih organizacija svih zemalja članica.
2 GLAVNI DEO 3
2.1 RAZVOJ SAVREMENOG MENADŽMENTA 3
2.2 GLAVNI IZAZOVI SAVREMENOG MENADŽMENTA 6
2.3 NOVI KONCEPTI ILI PRISTUPI SAVREMNOG MENADŽMENTA 7
2.3.1 ORGANIZACIJA KOJA UČI 7
2.3.2 JEZGRO KOMPETENTNOSTI 8
2.3.3 KONCEPT MENADŽMETA ZNANJA 9
2.3.4 MENADŽMENT ODNOSA SA KUPCIMA(CRM) 9
2.3.5 TOTAL QUALITY MANAGEMENT-A (TQM) 11
2.3.6 PROCES TRANSFORMACIJE ORGANIZACIJE 13
2.3.7 REINŽENJERING 15
2.3.8 KONCEPT BALANCED SCORECARD (BSC) 16
2.3.9 STRATEGIJA KAO REVOLUCIJA – NOVA MENADŽMENT PARADIGMA 17
2.4 BILO NEKADA... 18
2.5 A DANAS JE... 21
2.6 ZAŠTITA NA RADU 26
2.6.1 IDENTIFIKACIJA I PROCENA RIZIKA 27
2.6.2 METODE I PROCENA RIZIKA 27
2.6.3 NAČIN I MERE ZA OTKLANJANJE, SMANJENJE ILI SPREČAVANJE RIZIKA 28
2.6.4 OPASNOSTI I ŠTETNOSTI 29
3 ULIČNO LUKAVSTVO 31
3.2 MENADŽER BUDUĆNOSTI 34
3.2.1 Menadžer inovator 37
4 DEFINICIJE 40
ZAKLJUČAK 41
LITERATURA 42
2 GLAVNI DEO
2.1 RAZVOJ SAVREMENOG MENADŽMENTA
Posle drugog svetskog rata, u trećem kvartalu 20.veka, došlo je do ubrzanog razvoja i značajnog osavremenjavanja nauke o menadžmentu, zbog čega se doprinos niza autora naziva Savremeni pristup koji je karakterističan po intenzivnoj primeni naučnih metoda. Savremena škola se deli na tri pravca: Kvantitativni, Sistemski i Situacioni pristup. Zajedničko za sva tri pristupa je da su oni doveli do velikog razvoja preduzeća čiji su proizvodni kapaciteti ogromni. Međutim, masovna proizvodnja željenih proizvoda, paralelno je stvarala i ogromne količine neželjenih proizvoda: otpadnih gasova, otpadnih voda i mehaničkog otpada. Masovna potrošnja raznih proizvoda imala je za posledicu ogromne količine ambalažnog otpada. Paralelno se takođe razvijao i saobraćaj, koji je zbog upotrebe fosilnih goriva takođe postao uzrok ogromnih zagađenja vazduha. Tehnološki razvoj doneo je nove materijale i izvore energije. Plastika i drugi veštački hemijski produkti postali su glavni zagađivači. Ogromna proizvodnja i potrošnja energije ima za posledicu realna zagađenja vazduha i zemljišta dimom, pepelom, ugljen-dioksida, sumpor i sl. Nuklearna fisija predstavlja ogromnu potencijalnu opasnost, a zbog nekoliko havarija u SAD i SSSR-u bivaju ugrožena velika prostranstva i ljudi koji na njima žive. Nuklearne probe trajno zagađuju pojedina područja u svetu. Pri tom trošenje nuklearnog gorivo postaje trajni problem.
Istovremeno sa ovim društvima mnoge zemalje se menjaju u pogledu međusobnih odnosa članova društva između sebe ali i njih i države. Socijalni status i standard članova društva se značajno razlikuju. Pojavljuju se problemi u odnosima bogatih i siromašnih, ekonomski jakih i slabih. Uočljive su kulturne, nacionalne i religijske razlike. Delovanje raznih organizacija u takvim uslovima postaje sve složenije. Mnoge države zakonskim propisima i standardima počinju da sprečavaju i ograničavaju takva negativna delovanja preduzeća. Nezavisno od toga nastaju mnogi ekološki pokreti i osnivaju se razne nevladine organizacije koji se bave problemima zagađenja prirode, nehumanog ponašanja prema životinjama i sl. Sve to je primoralo organizacije da vode računa o svojim odnosima sa društvom. Na to je prvi ukazao Hauard Boven davne 1953. godine u knjizi Social Responisibilities of the Businessman, koji se zalaže da preduzeća uzmu u obzir društvene posledice svojih odluka. Dvadeset godina kasnije 1977. godine Reverend Sulivan (1922) kreirao je Sulivenove principe socijalnih koroprativnih društvenih odgovornosti i pozvao sve kompanije i organizacije da ih potpisivanjem odgovarajućeg dokumenta prihvate i počnu sprovoditi u svom radu. Osam principa koji se odnose na: univerzalna ljudska prava, jednake mogućnosti, slobodu volje, odgovarajuće plaćanje zaposlenih, bezbedno i zdrave uslove rada, fer konkurenciju, borbu protiv mita, saradnju sa vladom do sada je prihvatilo veliki broj organizaciju čime su oni značajno doprineli podizanju svesti o društvenoj odgovornosti. Piter Draker (1909 - 2005), je takođe ukazao na društvenu odgovornost kada je u knjizi Management, Task, Resposibilities, Practices, još 1974. napisao''Nijedna naša institucija ne postoji sama za sebe i nije sama sebi cilj. Sve one su organ društva i postoje radi društva. Poslovanje nije izuzetak. Slobodna inicijativa se ne može opravdati argumentom da je dobra za poslovanje. Može se opravdati argumentom da je celishodna za društvo.'' Nasuprot tome ekonomista Milton Fridman, dobitnik Nobelove nagrade 1976. smatrao je da preduzeća treba efikasno da proizvode robu i usluge, a da rešavanje socijalnih problema prepuste onima koji su za to zaduženi. U tome je međutim ostao usamljen. U praksi preduzeća su počela da vode računa o društvenim potrebama dobrovoljnim prihvatanjem raznih tehničko tehnoloških standarda i ispunjavanjem njihovih zahteva, o čemu se kupci tuva kroz razne oznake na proizvodima. Reciklaža papira, plastike i metala prihvatljiva postala je za mnoge organizacije koje su na taj način značajno smanjile zagađenje okruženja. U cilju smanjenja zagađenja vazduha 1997. donet je Kjoto protokol o globalnim klimatskim promenama sa ciljevima za smanjenje emisije štetnih gasova. Kjoto protokol prihvatilo je 182 zemlje (ali ne i SAD) čime su promovisala i nametnuo svojim preduzećima Održivi razvoj - takvo poslovanje koje omogućava očuvanje prirodnih resursa za buduće generacije. Kao interesantna odlika društvene odgovornosti može se smatrati Menadžment otvorenih knjiga - OBM (Open-book Management ), nekonvencionalna ideja koja se pojavila sredinom devedesetih godina u SAD. Zasniva se na pretpostavci da su firme najefektivnije ako su njihovi računi otvoreni kako bi svi zaposleni mogli da ih vide ako i kada to žele, čime se uče da bolje razumeju finansijsku situaciju i kod njih stvara osećanje odgovornosti. Menadžment zasnovan na vrednostima - VBM (engl. Value based managemen) takođe sadrži aspekt društvene odgovornosti, jer po tom pristupu menadžeri uspostavljaju i održavaju vrednosti u organizaciji koje odslikavaju ono što ona zastupa i u šta veruje. Vrednosti jedne organizacije iskazuju se u njenom Kodeksu koji se javno objavljuje. Time se organizacija izlaže uvidu javnosti i mogućnosti da bude kritikovana ako zastupa vrednosti koje nisu u interesu društva. Isto se može desiti ako se javno saopštava jedno, a u praksi radi drugo. Kako se to može negativno odraziti na poslovanje, javno objavljivanje Kodeksa predstavlja oblik visoke društvene odgovornosti.
Moderni menadžment poslednjeg kvartala, a naročito od devedesetih godina, 20. veka karakterišu promene u svim njegovim procesima, koje su dovele do: lanca vrednosti u kom su povezuju svi stvaraoca vrednosti (proizvođači), procesnog pristupa (horizontalizacije organizacije), naglaskom na ključne kompetencije i konkurentsku prednost, smanjenja organizacije (downsizing-a), ustupanja sporednih poslova drugima (outsourcing-a)), informatizacije i globalizacije poslovanja ... Uloga marketinga postala je presudna za uspeh u poslovanju, jer se samo proizvodnjom onoga što kupac želi, može očekivati da on to i kupi. Razna udruženja kupaca postavljaju dodatne zahteve pred proizvođače. NJihova potreba za dobrim odnosima sa kupcem uzrokovala je pojavu Menadžmenta odnosima sa kupcima - Customer relationship Mangement-a (CRM-a).Pojavljuje se i socijalni i etički aspekti u menadžmentu, čime se pojačava društvena pažnja prema poslovanju kompanija. Sve ovo našlo je logičan izraz u zahtevu za odgovornim ponašanjem preduzeća prema društvu. To je postao još jedan aspekt o kome vlasnici i menadžeri u 21. veku moraju da vode računa - posledicama svoga delo-vanja na društvo i da imaju društvenu odgovornost. Ona se u definiše kao''Obaveza firme koja prevazilazi zakonski okvir i ekonomija koncipirana tako da teži dugoročnim ciljevima koji su dobri za društvo.''Svetski poznati stručnjak za marketing Filip Kotler ukazuje da postoji značajna povezanost brenda i društvene odgovornosti. On kaže da su''današnje korporacije okružena u Word-u procesuirani, svevidećim, digitalnim svetom. Kompanije nemaju izbora osim da se dobro ponašaju. Najjači podsticaj dolazi od njihove želje da imaju pozitivan globalni brend. Da bi zaštitila reputaciju svog brenda, kompanija mora shvatiti da njen uspeh zahteva holistički pristup promociji njenog proizvoda ili usluge, uključujući više društvene odgovornosti ... reputacija kompanije i kolektivna odgovornost često utiču na sposobnost kompanija da posluju u inostranstvu ili na ponašanje potrošača u kupovini. Prema monitoru korporativne društvene odgovornosti iz 2001. 42% potrošača u Severnoj Americi izjavilo je da su kažnjavali društveno neodgovorne kompanije time što nisu kupovali njihove proizvode.''Imajući to u vidu Kotler navodi najmanje šest načina na koje kompanije mogu da izražavaju korporativno društvenu odgovornost. Zahtevom za kvalitetom proizvoda i usluga kao novim faktorom uspeha na tržištu indirektno se zahteva i povećana odgovornost prema svim resursima društva. Donošenjem serije standarda ISO 9000 1987. godine Svetska organizacija za standardizaciju (ISO) postavila je odlične temelje za razvoj društvene odgovornosti preduzeća. Mehanizmima i dokumentacijom sistema za obezbeđenja kvaliteta i nezavisnom sertifikacijom preduzeća koja ispunjavaju zadate zahteve, uveden je novi pristup za uticaj na preduzeća i u pogledu dru-stveno odgovornosti. Dve revizije standarda ISO9000, 1994. i 2000. godine donele su još strožije zahteve i u prvi plan postavile zahteve i zadovoljstvo kupca, kao i potrebu za stalnim unapređenjem. Time je preko odgovornosti prema kupcu kao članu društva uspostavljena i odgovornost preduzeća prema društvu u pogledu kvaliteta.
Na osnovama standarda ISO 9000 Svetska organizacija za standardizaciju je 1996. godine donela seriju standarda ISO 14000 sistema mendžmenta zaštitom životne sredine, kojima se područja društvene odgovornosti proširilo i na ekologiju. Sad je važeća revizija tih standarda iz 2004. godine kojima su postavljeni zahtevi preduzećima i drugim organizacijama u pogledu njihovog negativnog uticaja na životnu sredinu. Oni se obavezuju da dobrovoljno definišu svoju Politiku zaštite životne sredine, kojom se javno obavezuju na preventivno delovanje protiv zagađenja i za poštovanje važećih zakona, kao i na stalno poboljšanje svojih aktivnosti. Sprovođenjem postupaka zaštite životne sredine smanjuju se potencijalni rizici zagađenja, otpad i potrošnja energije, čime se organizacijama omogućava uspešnosti u poslovanju, a društvu donosi korist kroz manje zagađenje. Na sličan način standardima Sistema mendžmenta zaštitom zdravlja i bezbednosti na radu, OHSAS 18000 (Ocupational health and safety management system) doneti 1999. i revidirani 2007. nameće se odgovornost i obavezujuće ponašanje preduzeća u pogledu zaštite zaposlenih. Time se smanjuje rizik od povreda i narušavanja zdravlja zaposlenih tokom rada i ispoljava odgovornost preduzeća za bezbednost i zaštitu na radu. U oblasti ljudskih prava od 1998. godine postoje Standardi ljudskih prava na radu SA8000 čije donošenje je podstakla Alice Tepper Marlin, koja je dugi niz godina u svetu zagovornik korporativne odgovornosti. Ona je osnivač i predsednik organizacije Social Accountability International (SAI) koja se bavi raznim aspektima ljudskih prava na radu i postavljanjem standarda u toj oblasti. SAI je najpoznatija po standardima SA8000 koji obuhvataju sledećih osam oblasti odgovornosti: rad dece, težak rad, zdravlje i bezbednost na radu, slobodu udruživanja, diskriminaciju, disciplinu, radno vreme, menadžment ljudskih resura. Ovi standardi su namenjeni najraznovrsnijiim vrstama organizacija (preduzeća, sindikati, NVO, snabdevač, državne agencije, sertifikaciona tela, borcima za ljudska prava ...), a zasnovani su na konvencijama UN i ILO, ISO menadžment sistemima i nacionalnim zakonodavstvima. Nezavisna organizacija SAAS (Social Accountabilty Accreditation Services) sprovodi postupak provere usaglašenosti kompanija sa zahtevima standarda SA8000 o čemu izdaje odgovarajući sertifikat, a spisak akreditovanih preduzeća se nalazi na sajtu SAAS -a. Do 31. marta 2008 godine, 872 052 rade u 1693 pogona, u 64 zemlji i u 61 industrijskom sektoru, koji su integrisala SA 8000 standarde u njihove menadžment sisteme. Na ovaj način se postavljao standardni zahtevi i uspostavlja sistem akreditacije za društvenu odgovornost organizacija. Kao vrlo važno područje ispoljavanja društvene odgovornosti preduzeća treba smatrati Preporučena međunarodna pravila za praksu - Opšte principe higijene hrane i njihov dodatak, Analiza opasnosti i kritičnih kontrolnih tačaka, poznat kao ACCP (engl. Hazard Analysis and Critical Control point). Ti propisi su doneti 1997.godine, dopunjeni amandmanima iz 1999. a njihova revizija je izvršena 2003. NJima se definišu postupci kojima će se obezbediti proizvodnja zdrave i bezbedno hrane. Isto to regulisano je i standardima serije ISO 22000 Sistem menadžmenta bezbednošću hrane doneti 2005. godine. Svi ovi standardi iako neobavezni, dobrovoljnim prihvatanjem od strane organizacija direktno su vršili uticaj i na povećavanje njihove svesti o odgovornom ponašanju prema društvu. Dalji razvoj standardizacije raznih oblasti rada organizacija u Svetskoj organizaciji za standardizaciju (ISO) doveo je i do standardizacie CSR-a. Naime 2007. godine objavljen je radni nacrt standarda ISO 26000 smernice društvene odgovornosti WD4.1, kojim se detaljno reguliše ova oblast. Prema ovom standardu''Društvena odgovornost je odgovornost organizacije za uticaje njenih odluka i aktivnosti1) na društvo i okolina, kroz njihovo transparentno i etičko ponašanje koje: 1) prilozi održivom razvoju, zdravlju i blagostanju društva; 2) ima u vidu očekivanja stejkeholdera; 3) je saobrazno sa odgovarajućim zakonima i usaglašeni sa međunarodnim normama ponašanja; i 4) je integrisan u celoj organizaciji i primenjen u njenim relacijama2)''. U njemu se na uobičajeni način ISO-a u 8 tačaka daju svi bitni elementi Društvene odgovornosti. Deo 3. sadrži termine i definicije a deo 4. navode činjenice bitne za razumevanje CSR. U delu 5. dati su principi, a u delu 6. praksa CSR-a. U najvažnijem 7. delu opisani su Glavni subjekti društvene odgovornosti: državne organizacije, ljudska prava, radna praksa, životna sredina, problemi potrošača i društveni i ekonomski razvoj zajednice. Za svaki prethodni glavni subjekat, među drugim stvarima, obezbeđeno je informacija u okviru njegovih kompetencija, njegova povezanost sa društvenom odgovornošću, razmotreni bitni principi i specifični postupci i / ili očekivanja. Deo 8. sadrži smernice organizacijama za primenu društvene odgovrnosti. Konačna verzija ovog standarda treba da bude usvojena do kraja 2009. godine. On će tada postati najvažniji standard koji organizacije treba da imaju u vidu prilikom svog društveno odgovornog rada. Svesna značaja korporativne društvene odgovrnosti koju definiše kao''koncept kako kompanije na dobrovoljnoj bazi uključuju brigu o društvu i ekologiji u njihove poslovne operacije i u njihove odnose sa stakeholderima''Evropska komisija (vlada Evropske unije) je 2006. godine formirala European Alliance for CSR, sa zadatkom da promoviše CSR u budućnosti i razvije aktivnosti u tri oblasti: * Podizanje svesti i poboljšanje znanje o CSR i izveštavanje o njegovim dostignućima, * Pomaganje osnovnog toka i razvijanje otvorenih koalicije za saradnju i * Obezbeđenje povoljnog okruženja za CSR.
Osnovu za Alijanse predstavljaju dva ranije doneta dokumenta: 1) Promoting a European framework for Corporate Social Responsibility iz 2001. i 2) Corporate Social Responsibility: A business contribution to Sustainable Development iz 2002. godine. Komunikacija sa Alijansom i kordinacija njenih aktivnosti odvija se u okvirima tri organizacije: CSR Europe, Business Europe, UEAPME. Delovanjem ovih organizacija CSR treba da se integriše u sve aktivnosti EU, njenih organizacija, društvenih i privrednih organizacija svih zemalja članica.