19-01-2010, 06:06 PM
U zavisnosti od ciljeva koji se žele postići politika dividendi može biti:
a) politika maksimalnih dividendi, čiji je cilj da se akcionarima osigura maksimalna dobit po akciji; ovom politikom smanjuje se sposobnost preduzeća da održava solventnost
b) politika stabilnih dividendi, ima za cilj da akcionarima obezbedi isplatu prihvatljivih i stabilnih dividendi po akciji u dužem vremenskom periodu; ova politika se koristi kada je preduzeće u fazi prosperiteta, kada ima dovoljno zadržanog dobitka, kada mu isplata dividendi ne ugrožava solventnost i kada želi da da pozitivne finansijske signale o sebi na tržištu
c) politikom stabilnih i vanrednih dividendi osigurava se dividenda u relativno malim iznosima po akciji, a kada se u nekoj godini ostvari veliki neto dobitak isplaćuju se i vanredne dividende
FINANSIRANJE IZ ZADRŽANOG DOBITKA
U interesu je preduzeća da ne isplaćuje neto dobit u obliku dividendi već da jedan deo zadržava i koristi kao interni dugoročni izvor finansiranja. Politika zadržanog dobitka može biti:
politika maksimalnog zadržanog dobitka, ovde preduzeće raspoređuje neto dobitak tako što maksimalan deo zadržava, a ostatak neto dobitka koristi za isplatu dividendi i za rezerve; ova politika se ne može primenjivati na duži rok jer isplata malih dividendi dovodi do povećanja ponude i prodaje akcija, što uslovljava pad cena akcija; ova politika ne odgovara ni državi jer se njome odlaže naplata poreza na veće dividende
politika stalnog odnosa zadržanog dobitka, dividendi I rezervi, ovde se određeni procenat neto dobitka zadržava i kumulira za potrebe finansiranja razvoja preduzeća, dok se ostatak koristi za isplatu dividendi i rezerve; ovakvom politikom se štite interesi preduzeća, a onda i akcionara.
FINANSIRANJE IZ OTVORENIH REZERVI
Rezerve su deo neto dobitka koji se raspoređuje na stranu za slučaj očekivanih rizika. Preduzeće rezervama štiti kako osnovni kapital koji je nastao emisijom akcija, tako i kapital koji je nastao iz zadržanog dobitka. Prema našim propisima preduzeća su dužna da iz ostvarenog dobitka izdvoje minimum 5% za obaveznu rezervu, sve dok ona ne dostigne 10% od osnovnog kapitala. Statutarne rezerve se obrazuju po pravilu namenski i služe za pokriće finansijske štete i za sanaciju šteta od više sile. Rezerve olakšavaju održavanje solventnosti, očuvanje i povećanje imovine, sposobnost finansiranja i sl.
FINANSIRANJE IZ SKRIVENIH REZERVI
Skrivene rezerve nastaju potcenjivanjem vrednosti delova aktive, imovine, ili precenjivanjem delova pasive, obaveza. Kada preduzeće ima veće skrivene rezerve tada su manje potrebe za kratkoročnim i dugoročnim zaduživanjem. One na neki način predstavljaju skriveno finansiranje, a njega definišemo kao razliku između skrivenih rezervi i skrivenog gubitka.
Skrivene rezerve od potcenjivanja delova aktive mogu nastati:
3 potcenjivanjem vrednosti osnovnih sredstava (kada je period amortizacije kraći od veka trajanja osnovnog sredstva ili kada se primenjuje metoda opadajuće amortizacije)
4 potcenjivanjem vrednosti zaliha (stvarna vrednost zaliha je vrednost obračunata po poslednjim nabavnim cenama, a one su vrednovane po prvim ulaznim cenama, koje su niže; razlika između ove dve vrednosti predstavlja skrivene rezerve)
5 potcenjivanjem vrednosti potraživanja (kod deviznih potraživanja, ako se potraživanja bilansiraju po nižem kursu od vladajućeg na deviznom tržištu; na hartijama od vrednosti nastaju kada se bilansiraju po nižoj vrednosti od njihove tržišne vrednosti koja se postiže na finansijskim tržištima.
Skrivene rezerve od precenjivanja delova pasive mogu nastati:
2 rezervisanjem za sumnjiva potraživanja (kada preduzeće preceni rizik naplate potraživanja od dužnika)
3 rezervisanjem za zatezne kamate (kada preduzeće očekuje da će zbog insolventnosti morati da plati zateznu kamatu za neredovno plaćanje obaveze, a to očekivanje se ne ostvari)
4 bilansiranjem deviznih obaveza (kada se bil.dev.obav. vrši po višem kursu od onog na deviznom tržištu)
5 dugoročnim rezervisanjem (kada preduzeće izvrši veće rezervisanje za pokriće nekog budućeg troška od stvarnog troška)
UTICAJ AMORTIZACIJE NA FINANSIJSKI REZULTAT PREDUZEĆA
Amortizacija označava postepeno gašenje neke vrednosti u nekom periodu. Amortizacija osnovnih sredstava predstavlja postepeno prenošenje vrednosti osnovnih sredstava na nove proizvode. Ovaj deo amortizacione vrednosti se naziva amortizaciona kvota. Ona se izračunava primenom određenih amortizacionih stopa. Amortizaciona stopa osnovnih sredstava predstavlja odnos između amortizacione kvote i amortizacione vrednosti, a utvrđuje se u zavisnosti od trajanja osnovnih sredstava. Nabavnu cenu osnovnog sredstva neki teoretičari smatraju za amortizacionu vrednost ili osnovicu za amortizaciju. Međutim preovlađuje stanovište da amortizacionu vrednost treba da predstavlja reprodukciona vrednost osnovnog sredstva. Ako bi se obračun amortizacije vršio po nabavnoj ceni onda bi u uslovima inflacije došlo do izvesnog gubljenja amortizacije. Zbog toga se svake godine vrši revalorizacija osnovnih sredstava. Amortizacija predstavlja specifičan trošak preduzeća i srazmerna je postupnom fizičkom i ekonomskom trošenju osnovnih sredstava. Amortizacija se može obračunavati primenom: metoda proporcionalne amortizacije (trošak amortizacije je u svakoj godini jednak), metoda rastuće amortizacije (trošak amortizacije raste progresivno, tako da je u prvoj godini najniži, a u poslednjoj najviši), metoda opadajuće amortizacije (trošak amortizacije opada degresivno, tako da je u prvoj godini najviši, a u poslednjoj najniži)
UTICAJ AMORTIZACIJE NA NOVČANE TOKOVE I FINANSIRANJE
Preko amortizacije se vrši mobilizacija uloženog kapitala u osnovna sredstva. Amortizacija kao specifičan trošak razlikuje se od drugih troškova preduzeća, jer on ne prouzrokuje novčane izdatke. Ukalkulisana i naplaćena amortizacija predstavlja novčana primanja preduzeća, pošto se kroz amortizaciju dugoročna imovina (osnovna sredstva) privremeno transformiše u kratkoročnu (obrtna sredstva), odnosno u novac. Pošto se amortizacija naplaćuje u novčanom obliku, time se omogućuje njena upotreba za finansiranje preduzeća. Sredstva od amortizacije kumuliraju se i zadržavaju sve dok se ne javi potreba zamene osnovnih sredstava zbog njihove fizičke, ekonomske ili ekološke zastarelosti. Pošto se naplaćena amortizacija kumulira duže vreme, a zamena osnovnih sredstava se vrši povremeno, u tom međuvremenu kumulirana novčana sredstva amortizacije koriste se za finansiranje obrtnih sredstava. Razlozi povećanja stopa amortizacije i ubrzavanja amortizacije su: brz razvoj tehnologije, stvaranje dodatnog izvora finansiranja, prikrivanje dobiti i izbegavanje plaćaja poreza.
POZITIVNA BILANSNA NERAVNOTEŽA
Postizanjem i održavanjem pozitivne bilansne neravnoteže stvaraju se uslovi za održavanje stalne solventnosti. Ova neravnoteža poželjna je sa apekta:
solventnosti
rentabilnosti
novčanih tokova
Kod pozitivne bilansne neravnoteže jedan deo kratkoročno vezane imovine finansira se iz dugoročnih izvora, pa pošto se taj deo transformiše u novac u roku od jedne godine, a dugoročni izvori iz kojih se finansira ta imovina traje duže od jedne godine onda se stvara novčana rezerva koja preduzeću poboljšava solventnost. Kada se pozitivna bilansna neravnoteža održava uz minimalnu rezervu solventnosti rada ta rezerva neće znatno smanjiti rentabilnost preduzeća. Kod pozitivne bilansne neravnoteže preduzeće ima usklađene novčane tokove. Neutralna bilansna neravnoteža postoji kada je kratkoročno vezana imovina jednaka obimu i roku sa kratkoročnim izvorima, a dugoročno vezana imovina jednaka dugoročnim izvorima finansiranja. Negativna bilansna neravnoteža postoji kada je kratkoročno vezana imovina manja od kratkoročnih izvora i kada je dugoročno vezana imovina veća od dugoročnih izvora finansiranja.
a) politika maksimalnih dividendi, čiji je cilj da se akcionarima osigura maksimalna dobit po akciji; ovom politikom smanjuje se sposobnost preduzeća da održava solventnost
b) politika stabilnih dividendi, ima za cilj da akcionarima obezbedi isplatu prihvatljivih i stabilnih dividendi po akciji u dužem vremenskom periodu; ova politika se koristi kada je preduzeće u fazi prosperiteta, kada ima dovoljno zadržanog dobitka, kada mu isplata dividendi ne ugrožava solventnost i kada želi da da pozitivne finansijske signale o sebi na tržištu
c) politikom stabilnih i vanrednih dividendi osigurava se dividenda u relativno malim iznosima po akciji, a kada se u nekoj godini ostvari veliki neto dobitak isplaćuju se i vanredne dividende
FINANSIRANJE IZ ZADRŽANOG DOBITKA
U interesu je preduzeća da ne isplaćuje neto dobit u obliku dividendi već da jedan deo zadržava i koristi kao interni dugoročni izvor finansiranja. Politika zadržanog dobitka može biti:
politika maksimalnog zadržanog dobitka, ovde preduzeće raspoređuje neto dobitak tako što maksimalan deo zadržava, a ostatak neto dobitka koristi za isplatu dividendi i za rezerve; ova politika se ne može primenjivati na duži rok jer isplata malih dividendi dovodi do povećanja ponude i prodaje akcija, što uslovljava pad cena akcija; ova politika ne odgovara ni državi jer se njome odlaže naplata poreza na veće dividende
politika stalnog odnosa zadržanog dobitka, dividendi I rezervi, ovde se određeni procenat neto dobitka zadržava i kumulira za potrebe finansiranja razvoja preduzeća, dok se ostatak koristi za isplatu dividendi i rezerve; ovakvom politikom se štite interesi preduzeća, a onda i akcionara.
FINANSIRANJE IZ OTVORENIH REZERVI
Rezerve su deo neto dobitka koji se raspoređuje na stranu za slučaj očekivanih rizika. Preduzeće rezervama štiti kako osnovni kapital koji je nastao emisijom akcija, tako i kapital koji je nastao iz zadržanog dobitka. Prema našim propisima preduzeća su dužna da iz ostvarenog dobitka izdvoje minimum 5% za obaveznu rezervu, sve dok ona ne dostigne 10% od osnovnog kapitala. Statutarne rezerve se obrazuju po pravilu namenski i služe za pokriće finansijske štete i za sanaciju šteta od više sile. Rezerve olakšavaju održavanje solventnosti, očuvanje i povećanje imovine, sposobnost finansiranja i sl.
FINANSIRANJE IZ SKRIVENIH REZERVI
Skrivene rezerve nastaju potcenjivanjem vrednosti delova aktive, imovine, ili precenjivanjem delova pasive, obaveza. Kada preduzeće ima veće skrivene rezerve tada su manje potrebe za kratkoročnim i dugoročnim zaduživanjem. One na neki način predstavljaju skriveno finansiranje, a njega definišemo kao razliku između skrivenih rezervi i skrivenog gubitka.
Skrivene rezerve od potcenjivanja delova aktive mogu nastati:
3 potcenjivanjem vrednosti osnovnih sredstava (kada je period amortizacije kraći od veka trajanja osnovnog sredstva ili kada se primenjuje metoda opadajuće amortizacije)
4 potcenjivanjem vrednosti zaliha (stvarna vrednost zaliha je vrednost obračunata po poslednjim nabavnim cenama, a one su vrednovane po prvim ulaznim cenama, koje su niže; razlika između ove dve vrednosti predstavlja skrivene rezerve)
5 potcenjivanjem vrednosti potraživanja (kod deviznih potraživanja, ako se potraživanja bilansiraju po nižem kursu od vladajućeg na deviznom tržištu; na hartijama od vrednosti nastaju kada se bilansiraju po nižoj vrednosti od njihove tržišne vrednosti koja se postiže na finansijskim tržištima.
Skrivene rezerve od precenjivanja delova pasive mogu nastati:
2 rezervisanjem za sumnjiva potraživanja (kada preduzeće preceni rizik naplate potraživanja od dužnika)
3 rezervisanjem za zatezne kamate (kada preduzeće očekuje da će zbog insolventnosti morati da plati zateznu kamatu za neredovno plaćanje obaveze, a to očekivanje se ne ostvari)
4 bilansiranjem deviznih obaveza (kada se bil.dev.obav. vrši po višem kursu od onog na deviznom tržištu)
5 dugoročnim rezervisanjem (kada preduzeće izvrši veće rezervisanje za pokriće nekog budućeg troška od stvarnog troška)
UTICAJ AMORTIZACIJE NA FINANSIJSKI REZULTAT PREDUZEĆA
Amortizacija označava postepeno gašenje neke vrednosti u nekom periodu. Amortizacija osnovnih sredstava predstavlja postepeno prenošenje vrednosti osnovnih sredstava na nove proizvode. Ovaj deo amortizacione vrednosti se naziva amortizaciona kvota. Ona se izračunava primenom određenih amortizacionih stopa. Amortizaciona stopa osnovnih sredstava predstavlja odnos između amortizacione kvote i amortizacione vrednosti, a utvrđuje se u zavisnosti od trajanja osnovnih sredstava. Nabavnu cenu osnovnog sredstva neki teoretičari smatraju za amortizacionu vrednost ili osnovicu za amortizaciju. Međutim preovlađuje stanovište da amortizacionu vrednost treba da predstavlja reprodukciona vrednost osnovnog sredstva. Ako bi se obračun amortizacije vršio po nabavnoj ceni onda bi u uslovima inflacije došlo do izvesnog gubljenja amortizacije. Zbog toga se svake godine vrši revalorizacija osnovnih sredstava. Amortizacija predstavlja specifičan trošak preduzeća i srazmerna je postupnom fizičkom i ekonomskom trošenju osnovnih sredstava. Amortizacija se može obračunavati primenom: metoda proporcionalne amortizacije (trošak amortizacije je u svakoj godini jednak), metoda rastuće amortizacije (trošak amortizacije raste progresivno, tako da je u prvoj godini najniži, a u poslednjoj najviši), metoda opadajuće amortizacije (trošak amortizacije opada degresivno, tako da je u prvoj godini najviši, a u poslednjoj najniži)
UTICAJ AMORTIZACIJE NA NOVČANE TOKOVE I FINANSIRANJE
Preko amortizacije se vrši mobilizacija uloženog kapitala u osnovna sredstva. Amortizacija kao specifičan trošak razlikuje se od drugih troškova preduzeća, jer on ne prouzrokuje novčane izdatke. Ukalkulisana i naplaćena amortizacija predstavlja novčana primanja preduzeća, pošto se kroz amortizaciju dugoročna imovina (osnovna sredstva) privremeno transformiše u kratkoročnu (obrtna sredstva), odnosno u novac. Pošto se amortizacija naplaćuje u novčanom obliku, time se omogućuje njena upotreba za finansiranje preduzeća. Sredstva od amortizacije kumuliraju se i zadržavaju sve dok se ne javi potreba zamene osnovnih sredstava zbog njihove fizičke, ekonomske ili ekološke zastarelosti. Pošto se naplaćena amortizacija kumulira duže vreme, a zamena osnovnih sredstava se vrši povremeno, u tom međuvremenu kumulirana novčana sredstva amortizacije koriste se za finansiranje obrtnih sredstava. Razlozi povećanja stopa amortizacije i ubrzavanja amortizacije su: brz razvoj tehnologije, stvaranje dodatnog izvora finansiranja, prikrivanje dobiti i izbegavanje plaćaja poreza.
POZITIVNA BILANSNA NERAVNOTEŽA
Postizanjem i održavanjem pozitivne bilansne neravnoteže stvaraju se uslovi za održavanje stalne solventnosti. Ova neravnoteža poželjna je sa apekta:
solventnosti
rentabilnosti
novčanih tokova
Kod pozitivne bilansne neravnoteže jedan deo kratkoročno vezane imovine finansira se iz dugoročnih izvora, pa pošto se taj deo transformiše u novac u roku od jedne godine, a dugoročni izvori iz kojih se finansira ta imovina traje duže od jedne godine onda se stvara novčana rezerva koja preduzeću poboljšava solventnost. Kada se pozitivna bilansna neravnoteža održava uz minimalnu rezervu solventnosti rada ta rezerva neće znatno smanjiti rentabilnost preduzeća. Kod pozitivne bilansne neravnoteže preduzeće ima usklađene novčane tokove. Neutralna bilansna neravnoteža postoji kada je kratkoročno vezana imovina jednaka obimu i roku sa kratkoročnim izvorima, a dugoročno vezana imovina jednaka dugoročnim izvorima finansiranja. Negativna bilansna neravnoteža postoji kada je kratkoročno vezana imovina manja od kratkoročnih izvora i kada je dugoročno vezana imovina veća od dugoročnih izvora finansiranja.