13-10-2013, 09:41 AM
Književnost NOB-a nastavak je predratne socijalne literature ali je istovremeno i nešto više od toga. Oslobodilački rat bio je široki pokret koji je zatalasao narod i pokrenuo njegove stvaralačke snage. To je razdoblje obnove narodne poezije i novog procvata usmenog stvaranja. Oživjele su tradicionalne usmene vrste, lirske i epske pjesme, poslovice, anegdote, a stvorene su i nove forme. Tipična partizanska pesma po pravilu je kratka, sažeta, jezgrovita, njena je osnovna forma rimovani distih, blizak tradicionalnom bećarcu, ali bez njegove humornosti i pikantnosti, uvek ozbiljan, svečan, često s tragičnim akcentima. Folklorni elementi, tradicionalni simboli i usmeni oblici ulaze u umetničku poeziju, spajajući se s njenim nacionalnim, socijalnim i revolucinarnim težnjama. Uz te dve glavne tradicije, socijalnu literaturu i narodno stvaralaštvo, delovale su i druge, naročito kasnije kada je ustanak prerastao u široki pokret, koji je okupljao sve napredne snage društva. Najznačajniji književni događaj u toku NOB-a bio je dolazak u partizane dvojice istaknutih hrvatskih pesnika, sedamdesetogodišnjeg Vladimira Nazora i tridesetogodišnjeg Ivana Gorana Kovačića.
Najbolji tekstovi socrealizma napuštali su dogmatske okvire poetike i ostvarivali vrsnu umjetnost. Takvi tekstovi su postajali centralnim mjestima ne samo književnog kanona, već i centralnim mjestima ideološko-kulturološkog ritualnog pamćenja rata i revolucije. Svakako je u tom smislu u prvom planu „Jama“ Ivana Gorana Kovačića, poema u kojoj lirski subjekt opisuje način mučenja, njegov tok i traumu nakon što je ono završeno, da bi u predsmrtnom hropcu ispovijedajući svoj bol otvorio prostor za nadu da će se izvojevati pobjeda nad krvnikom.
Najbolji tekstovi socrealizma napuštali su dogmatske okvire poetike i ostvarivali vrsnu umjetnost. Takvi tekstovi su postajali centralnim mjestima ne samo književnog kanona, već i centralnim mjestima ideološko-kulturološkog ritualnog pamćenja rata i revolucije. Svakako je u tom smislu u prvom planu „Jama“ Ivana Gorana Kovačića, poema u kojoj lirski subjekt opisuje način mučenja, njegov tok i traumu nakon što je ono završeno, da bi u predsmrtnom hropcu ispovijedajući svoj bol otvorio prostor za nadu da će se izvojevati pobjeda nad krvnikom.