17-06-2013, 06:25 PM
Pitanje koje postaje ultimativni projekat jeste isti onaj nalog koji je postavila antička Grčka misao u maksimi „Spoznaj samog sebe“. Problem određenja čoveka tako postaje vrhovni zadatak i projekat stavljanja sebe pred sebe čoveka- postaje problem određenja čoveka kroz samu spoznaju sebe samog u ambijentu celokupnog znanja o svetu. Problemi koje je moguće osloviti u istoriji filozofije i već datim određenjima su mnogostruki a koji imaju jedan zajednički fundus- takav da za supstancijalitet određenja ne postavljaju samog čoveka. Neuspeh davanja koherentnih i stabilnih određenja stoji na mestu koje je izvan samog čoveka a koje pak sam taj čovek postavlja. Sazanja do kojih čovek dolazi proučavajući neposredni ambijent sveta u kom stoji, bila su nedovoljno jak temelj na koji je potom postavljan kao osnova razrešenja problema određenja samog čoveka. Raznolikost pojedinačnih određenja čoveka upravo postoji zbog takvog parcijalnog razumevanja sveta a čije shvatanje je katalizovala pozitivistička misao. Brzim razvojem i umnogostručavanjem pojedinačnih nauka, pažnja se usmerava na takva saznanja iz kojih se potom generiše samo određenje čoveka. Na tom mestu stoji pravi problem- pitanje čoveka postavlja se a posteriori saznanju sveta.
Ovakva misao dovodi do problema u kojem je čovek predstavljen kao zoon politikon u antičkoj Grčkoj misli dovodeći čoveka u njegovom određenju isključivo u ambijent delanja unutar polisa. Ultimativna vrednost čoveka je bila da je političko biće i da ukoliko nije aktivan član polisa njegova vrednost nestaje čak do te mere da on više nije čovek nego je ili bog ili zver, ukoliko odbija određenu ulogu u polisu- bilo da je slobodan građanin, žena ili rob; stanje svesti u kojoj je najgora kazna za pojedinca bila ekskomunikacija. Istorijske okolnosti bacaju jasno svetlo na ovakvo stanje svesti- rascepkana Helenska država čiji su polisi bili u konstanoj zavadi bez perspektive da budu ujedinjeni. Ujedinjenost unutar polisa bio je prvi zahtev tog vremena stoga ne čudi činjenica da je čovek svoje glavno određenje, svrhu i ulogu dobio upravo u polisu.
Ovakva misao dovodi do problema u kojem je čovek predstavljen kao zoon politikon u antičkoj Grčkoj misli dovodeći čoveka u njegovom određenju isključivo u ambijent delanja unutar polisa. Ultimativna vrednost čoveka je bila da je političko biće i da ukoliko nije aktivan član polisa njegova vrednost nestaje čak do te mere da on više nije čovek nego je ili bog ili zver, ukoliko odbija određenu ulogu u polisu- bilo da je slobodan građanin, žena ili rob; stanje svesti u kojoj je najgora kazna za pojedinca bila ekskomunikacija. Istorijske okolnosti bacaju jasno svetlo na ovakvo stanje svesti- rascepkana Helenska država čiji su polisi bili u konstanoj zavadi bez perspektive da budu ujedinjeni. Ujedinjenost unutar polisa bio je prvi zahtev tog vremena stoga ne čudi činjenica da je čovek svoje glavno određenje, svrhu i ulogu dobio upravo u polisu.
Sadržaj:
Uvod 3
Totalizacija: problem objektivističkog i pozitivističkog pogleda na svet u odnosu 8
na egzistencijalizam
Sartrova ontologija: biće-za-sebe i biće-po-sebi 14
Antiesencijalizam: loša vera i problem ljudske prirode 19
Delanje: prvi zakon egzistencijalizma 26
Sloboda: osuđenost na izbor i intersubjektivnost 34
Savremena antropologija: problem određenja čoveka u antropologijama 50
drugih savremenih filozofa
Literatura 54