17-01-2010, 06:54 PM
Samoubistvo nikoga ne ostavlja ravnodusnim. Poneko za samoubicom zažali, poneko zaplače, a cak I oni koji su tvrdi na suze se pitaju ZAŠTO?
Veoma je teško pouzdano odgovoriti na pitanje zašto ljudi u jednom času ili vise puta tokom zivota, dižu ruku na sebe ,zašto i kako odluce da u jednom aktu sebi oduzmu zivot. Koja je to potreba da se zivotu okrenu leđa?
Definitivnog odgovora za sada nema. Sve teorije su istovremeno i pogresne i ispravne. Zasto se neko ubija samo on to zna.
Na prvi pogled nema nista jednostavnije od određenja šta je samoubistvo. Obicno smatramo da nevolje (licne, porodicne, drustvene) primoraju čoveka da svojevoljno sebi oduzme život, inače, najveću vrednosti i Božiji dar. Voljnost proistekla iz nevoljnosti obuhvata i povezuje razloge i nameru pojedinca da sam dokrajči sebe i svoj nesporazum sa zivotom. Suočavanje sa neshvatanjem, ponizenjem, raznovrsnim gubicima, fizickim i duhovnim patnjama, mnoge vodi ka konačnom izlazu i dobrovoljnom uklanjanju iz života.
“Opste značenje pojma suicidalnosti sadržano je u samom terminu i odnosi se na ubistvo samog sebe. Za razliku od ubistva (homicida), ovde se radi o dobrovoljnoj smrti, o necemu sto je svima jasno.”
Polazeci od pitanja: Šta je to što čoveka nagoni da sam sebe usmrti? Šta je to što ga okreće protiv samog sebe? Zbog čega život podređuje smrti? Zaokupljenost navedenim pitanjima staro je koliko i sam svet, a odgovori su, još uvek, isuviše nedovoljni i rastegljivi. Da li se život napušta kao sopstvena ruševina iz očajanja, gubitka bliskih osoba ili imovine, odvojenosti od samog sebe i smisla zivota ili u rasejanosti i teškim duševnim bolestima mozemo nagadjati. Samoubice bi rekle da je najbolje rešenje za život ne živeti ga.
Da li odgovornost za vlastiti život zauvek preuzima samo onaj koji ga ima?
Bar je Isidora znala da je prokletstvo traženje smisla zivotu, ali dodaću njenim rečima “veru u bezuslovni smisao života” Viktora Frankla , po kome život ima smisao i zadržava ga do kraja, bez obzira na pol, obrazovanje, sredinu i religioznost.
‘’Čovekov duševni svet je kompleks predstava ispunjen psihičkom energijom. Delovi ovog kompleksa često se suprodstavljaju jedni srugima, i čovekovo ‘ja’ je prisiljeno da uspostavlja harmoniju. No, ukoliko to ‘ja’ slabo obavlja svoju regulatornu funkciju, ono je i samo uvučeno u mrežu uticaja jedne ili više preovladjujućih tendencija, pa se tako sa nekom od njih i poistoveti. Tako nastaju strast, monomanija, opsednutost, i apsurd(za samoubicu to je samo nedostatak motiva za življenje). Čovekov život je u rukama one sile koja drži ključeve održavanja ravnoteže medju unutrašnjim čovekovim protivrečnostima.’’
Čovek dugo živi sa samoubilačkom idejom pre nego štoje realizuje, iako veliki broj samoubica to ne potvrdjuje, zbog razloga koji dosad nisu objašnjeni. Čovekov emocionalni i saznajni deo postepeno srasta s razlozima koji su za ostale ljude motivi za život, dok su za samoubicu razlozi zbog kojih prekraćuje svoje trajanje. Njihov način doživljavanja bitno se promenio, i ono što u ostalih predstavlja uspeh, oni doživljavaju kao poraz. Čak su i poznate samubice ovaj čin izvršavale neposredno pošto su dobili najveća priznanja.
SAMOUBISTVO KROZ ISTORIJU
U drevnoj Grčkoj, Ajgej se, videvši da na brodu njegovog sina Teseja nema bele zastave, koju je obecao staviti ukoliko Minotaur bude poražen, bacio u more, koje I danas nosi njegovo ime. U grčkim polisima, kao i Rimu bila je poznata institucija prinudnog samoubistva, kao vid smrtne kazne. Na takvo samoubistvo bio je osuđen Sokrat. Po Diogenu, iz Laerte, stoik Zenon preminuo je tako što se izlazeći iz svoje škole, spotakao, slomivši palac na nozi, snazno udario rukom u tlo i ponovivsi stih iz “Niobe”-“Dolazim, zasto me tako zoves?”zadavio sebe. Imao je navodno 90. godina.
Spartanci na celu sa neustrašivim Leonidom, kod Termopila, dobrovoljno su odabrali smrt, umiruci od strela, jedan po jedan.
Religiozna sekta Ofici, koji su verovali da je legendarni trakijski pevac Orfej njihov osnivač, uveli su askezu i kajanje u zivote starih Grka. Verovali su da duša (sema) želi da se oslobodi iz zatvora koji predstavlja telo (soma). Hanibal Barka, veličanstven vojskovođa, ali i političar, radije je odabrao smrt nego poniženje predaje Rimljanima, kojima se u 9. godini, pred ocem Hasdrubalom, zakleo na rat. Daleko od rodne Kartagine, prognan i sam, okružen Rimljanima, sipao je u čašu otrov, koji je nosio u prstenu još od bitke kod Kane i kazao ”Hajde da oslobodimo Rimljane nemira koji ih tako dugo muči, pošto misle da je za njegovo strpljenje suviše dugo da sačekaju smrt jednog starca. ”Imao je kazu 63. godina.
Postoji uverenje da su i Rimljani poštovali pravo čoveka da oduzme sebi život, naime, bilo je dosta suicida. I pored toga što je bio protiv, Ciceron je izrazio divljenje što je Katon Mladji radije odlučio da sebi oduzme život, nego da traje pod Cezarovom diktaturom. Učinio je to nekom filozofskom knjigom koja je nedužno ležala kraj njega.
Lukrecija, Rimska plemkinja, koju je silovao sin poslednjeg Rimskog cara, po imenu Sextus, nakon molbe da kazne počinioca, koju je uputila svojoj porodici, ubila je sebe. Mnogi umetnici, kao Ticijan, Rembrant, Durer, Rafelo, Botičeli, prikazivali su njeno samoubistvo.
Budika, Keltska ratnica predvodila je svoje pleme u borbi protiv Rimljana, veruje se da je otrovala sebe.
Japanci poštuju samoubice. Svetu je poznat harakiri, kako ga Evropljani zovu, dok je za njih to sepuku, uglavnom koriste tanto nož. Tako je život završio jedan od najvećih japanskih književnika Jukio Misima, čija je smrt privukla veliku medijsku pažnju. Rigidnim samurajima to je bila čast. U II svetskom ratu kamikaze su uvlacile strah u kosti saveznicima.
Stari Egipcani su imali običaj da, uz sve počasti preminulom vladaru, sahrane i njegove sluge, za slučaj da mu zatrebaju u zagrobnom životu. Kasnije su taj obicaj zamenili slikama sluga u grobnici.
Istorija belezi mnoge slavne samoubice među umetnicima - Van Gog, državnicima, vladarima - Sardanapal, Neron, Marko Antonije, Gebels, Gering i na kraju Hitler, Salvador Aljende, knjizevnicima - Majakovski, Jesenjin, Džek London, Virdžinija Vulf, koja je napunila džepove svog kaputa kamenjem i mirno krenula ka reci kraj kuce, Hemigvej, u čijoj je porodici postojao veliki broj samoubistava. Zna se i da je Hemigvej pred kraj svog života pio cak i do tri flaše viskija sa šakom lekova.
Tu je i čuveni Sigmund Slomo Frojd, koji je kao strastven pušac bolovao od raka grla. Veruje se da je presudio sebi prevelikom dozom morfijuma.
Amor vicnit omnia - pa i smrt. Romeo i Julija, najpoznatiji Šekspirov par se u ime ljubavi uzvišeno odriče života.
Italijanski književnik Cezare Paveze napisao je “Nikome ne ponestaje dovoljno dobar razlog za samoubistvo”. On ga je pronašao.
Literatura:
Srna Jelena, “Biti ili ne biti” Studija samoubilaštva mladih, Institut za Psihologiju filozofskog fakulteta, Beograd 1997 i Izdavacko preduzece “Žarko Albulj” , str. 40.
Mislim na misao Isidore Sekulić
Frankl V., “Zasto se niste ubili-trazenje smisla življenja” IP “žarko Albulj”, Beograd, 1994 str.7.
Striković, J., ‘’Samoubistvo i apsurd’’, NIO Univerzitetska riječ, Nikšić, 1988. str.11.
Veoma je teško pouzdano odgovoriti na pitanje zašto ljudi u jednom času ili vise puta tokom zivota, dižu ruku na sebe ,zašto i kako odluce da u jednom aktu sebi oduzmu zivot. Koja je to potreba da se zivotu okrenu leđa?
Definitivnog odgovora za sada nema. Sve teorije su istovremeno i pogresne i ispravne. Zasto se neko ubija samo on to zna.
Na prvi pogled nema nista jednostavnije od određenja šta je samoubistvo. Obicno smatramo da nevolje (licne, porodicne, drustvene) primoraju čoveka da svojevoljno sebi oduzme život, inače, najveću vrednosti i Božiji dar. Voljnost proistekla iz nevoljnosti obuhvata i povezuje razloge i nameru pojedinca da sam dokrajči sebe i svoj nesporazum sa zivotom. Suočavanje sa neshvatanjem, ponizenjem, raznovrsnim gubicima, fizickim i duhovnim patnjama, mnoge vodi ka konačnom izlazu i dobrovoljnom uklanjanju iz života.
“Opste značenje pojma suicidalnosti sadržano je u samom terminu i odnosi se na ubistvo samog sebe. Za razliku od ubistva (homicida), ovde se radi o dobrovoljnoj smrti, o necemu sto je svima jasno.”
Polazeci od pitanja: Šta je to što čoveka nagoni da sam sebe usmrti? Šta je to što ga okreće protiv samog sebe? Zbog čega život podređuje smrti? Zaokupljenost navedenim pitanjima staro je koliko i sam svet, a odgovori su, još uvek, isuviše nedovoljni i rastegljivi. Da li se život napušta kao sopstvena ruševina iz očajanja, gubitka bliskih osoba ili imovine, odvojenosti od samog sebe i smisla zivota ili u rasejanosti i teškim duševnim bolestima mozemo nagadjati. Samoubice bi rekle da je najbolje rešenje za život ne živeti ga.
Da li odgovornost za vlastiti život zauvek preuzima samo onaj koji ga ima?
Bar je Isidora znala da je prokletstvo traženje smisla zivotu, ali dodaću njenim rečima “veru u bezuslovni smisao života” Viktora Frankla , po kome život ima smisao i zadržava ga do kraja, bez obzira na pol, obrazovanje, sredinu i religioznost.
‘’Čovekov duševni svet je kompleks predstava ispunjen psihičkom energijom. Delovi ovog kompleksa često se suprodstavljaju jedni srugima, i čovekovo ‘ja’ je prisiljeno da uspostavlja harmoniju. No, ukoliko to ‘ja’ slabo obavlja svoju regulatornu funkciju, ono je i samo uvučeno u mrežu uticaja jedne ili više preovladjujućih tendencija, pa se tako sa nekom od njih i poistoveti. Tako nastaju strast, monomanija, opsednutost, i apsurd(za samoubicu to je samo nedostatak motiva za življenje). Čovekov život je u rukama one sile koja drži ključeve održavanja ravnoteže medju unutrašnjim čovekovim protivrečnostima.’’
Čovek dugo živi sa samoubilačkom idejom pre nego štoje realizuje, iako veliki broj samoubica to ne potvrdjuje, zbog razloga koji dosad nisu objašnjeni. Čovekov emocionalni i saznajni deo postepeno srasta s razlozima koji su za ostale ljude motivi za život, dok su za samoubicu razlozi zbog kojih prekraćuje svoje trajanje. Njihov način doživljavanja bitno se promenio, i ono što u ostalih predstavlja uspeh, oni doživljavaju kao poraz. Čak su i poznate samubice ovaj čin izvršavale neposredno pošto su dobili najveća priznanja.
SAMOUBISTVO KROZ ISTORIJU
U drevnoj Grčkoj, Ajgej se, videvši da na brodu njegovog sina Teseja nema bele zastave, koju je obecao staviti ukoliko Minotaur bude poražen, bacio u more, koje I danas nosi njegovo ime. U grčkim polisima, kao i Rimu bila je poznata institucija prinudnog samoubistva, kao vid smrtne kazne. Na takvo samoubistvo bio je osuđen Sokrat. Po Diogenu, iz Laerte, stoik Zenon preminuo je tako što se izlazeći iz svoje škole, spotakao, slomivši palac na nozi, snazno udario rukom u tlo i ponovivsi stih iz “Niobe”-“Dolazim, zasto me tako zoves?”zadavio sebe. Imao je navodno 90. godina.
Spartanci na celu sa neustrašivim Leonidom, kod Termopila, dobrovoljno su odabrali smrt, umiruci od strela, jedan po jedan.
Religiozna sekta Ofici, koji su verovali da je legendarni trakijski pevac Orfej njihov osnivač, uveli su askezu i kajanje u zivote starih Grka. Verovali su da duša (sema) želi da se oslobodi iz zatvora koji predstavlja telo (soma). Hanibal Barka, veličanstven vojskovođa, ali i političar, radije je odabrao smrt nego poniženje predaje Rimljanima, kojima se u 9. godini, pred ocem Hasdrubalom, zakleo na rat. Daleko od rodne Kartagine, prognan i sam, okružen Rimljanima, sipao je u čašu otrov, koji je nosio u prstenu još od bitke kod Kane i kazao ”Hajde da oslobodimo Rimljane nemira koji ih tako dugo muči, pošto misle da je za njegovo strpljenje suviše dugo da sačekaju smrt jednog starca. ”Imao je kazu 63. godina.
Postoji uverenje da su i Rimljani poštovali pravo čoveka da oduzme sebi život, naime, bilo je dosta suicida. I pored toga što je bio protiv, Ciceron je izrazio divljenje što je Katon Mladji radije odlučio da sebi oduzme život, nego da traje pod Cezarovom diktaturom. Učinio je to nekom filozofskom knjigom koja je nedužno ležala kraj njega.
Lukrecija, Rimska plemkinja, koju je silovao sin poslednjeg Rimskog cara, po imenu Sextus, nakon molbe da kazne počinioca, koju je uputila svojoj porodici, ubila je sebe. Mnogi umetnici, kao Ticijan, Rembrant, Durer, Rafelo, Botičeli, prikazivali su njeno samoubistvo.
Budika, Keltska ratnica predvodila je svoje pleme u borbi protiv Rimljana, veruje se da je otrovala sebe.
Japanci poštuju samoubice. Svetu je poznat harakiri, kako ga Evropljani zovu, dok je za njih to sepuku, uglavnom koriste tanto nož. Tako je život završio jedan od najvećih japanskih književnika Jukio Misima, čija je smrt privukla veliku medijsku pažnju. Rigidnim samurajima to je bila čast. U II svetskom ratu kamikaze su uvlacile strah u kosti saveznicima.
Stari Egipcani su imali običaj da, uz sve počasti preminulom vladaru, sahrane i njegove sluge, za slučaj da mu zatrebaju u zagrobnom životu. Kasnije su taj obicaj zamenili slikama sluga u grobnici.
Istorija belezi mnoge slavne samoubice među umetnicima - Van Gog, državnicima, vladarima - Sardanapal, Neron, Marko Antonije, Gebels, Gering i na kraju Hitler, Salvador Aljende, knjizevnicima - Majakovski, Jesenjin, Džek London, Virdžinija Vulf, koja je napunila džepove svog kaputa kamenjem i mirno krenula ka reci kraj kuce, Hemigvej, u čijoj je porodici postojao veliki broj samoubistava. Zna se i da je Hemigvej pred kraj svog života pio cak i do tri flaše viskija sa šakom lekova.
Tu je i čuveni Sigmund Slomo Frojd, koji je kao strastven pušac bolovao od raka grla. Veruje se da je presudio sebi prevelikom dozom morfijuma.
Amor vicnit omnia - pa i smrt. Romeo i Julija, najpoznatiji Šekspirov par se u ime ljubavi uzvišeno odriče života.
Italijanski književnik Cezare Paveze napisao je “Nikome ne ponestaje dovoljno dobar razlog za samoubistvo”. On ga je pronašao.
Literatura:
Srna Jelena, “Biti ili ne biti” Studija samoubilaštva mladih, Institut za Psihologiju filozofskog fakulteta, Beograd 1997 i Izdavacko preduzece “Žarko Albulj” , str. 40.
Mislim na misao Isidore Sekulić
Frankl V., “Zasto se niste ubili-trazenje smisla življenja” IP “žarko Albulj”, Beograd, 1994 str.7.
Striković, J., ‘’Samoubistvo i apsurd’’, NIO Univerzitetska riječ, Nikšić, 1988. str.11.