08-02-2013, 12:33 PM
UVOD
S A D R Ž A J
Čovek nije uvek bio graditelj. Kada je zavisio o lovu da bi preživio, bio je u biti nomad zadvoljan spiljama ili privremenim skloništem u šumu. Tada je međutim, pre devet ili deset hiljada godina otkrio tajne ratarstva. Prvi put mogao se prepustiti užicima stalnog obitavališta i toga je trenutka rođena arhitektura. Isprva se sporo napredovalo. Osnovna načela građenja trebalo je otkriti radom i greškama, zatim je trebalo izumiti i proizvesti oruđe, pronaći i prevesti materijale, steći i razviti manuelne veštine. Neke su civilizacije ipak stalno uspevale krčiti sebi put rešavajući probleme kako su nadolazili. Druge su se zadržavale ponekad i vekovima, jer je poneka od temeljnih tajni ostala naotkrivena: kotač, možda ili taljenje željeza ili mnogo kasnije – luk. Postupno, tempo je ubrzan.
Čovek je ustanovio da je prirodno nadaren za građenje. Ona isti instikt koji podstakne dete da složi jednu kocku na drugu, gotovo pre nego nauči hodati, naveo ga je na još smelije pokuse. Novi su podsticaji izazivali nove odgovore, a kroz to je vreme raslo njegovo znanje. Rasle su i njegove ambicije. Nije mu više bilo dovoljno da ima kuću u kojoj će živeti – sada je počeo razmišljati i o grobnici u kojoj će biti pokopan, o palati iz koje će vladati, o svetištu u kojem bi on i njegovi drugovi mogli slaviti svoje bogove. Takve građevine moraju već po prirodi biti trajne i impresivne. Blato je stoga zamenjeno drvetom, drvo opekom, opeka kamenom, a kamen mramorom. Izum luka omogućio je izum svoda, potpornja i kupole. U međuvremenu je graditelj postao umetnikom. Naučio je da lepota koju stvaraju slikari i i vajari, štukateri i mozaičari, ma kako sjajno ukrasili njegovo delo nakon što ga on završi biti dekorativna i površna. Shvatio je da ti umetnici upotrebljavaju njegovu osnovnu strukturu samo kao podlogu, ili u najboljem slučaju kao okvir za sopstveno umeće. Istinska arhitektonska lepota je posve različito i puno apstraktnije.
Čovek je ustanovio da je prirodno nadaren za građenje. Ona isti instikt koji podstakne dete da složi jednu kocku na drugu, gotovo pre nego nauči hodati, naveo ga je na još smelije pokuse. Novi su podsticaji izazivali nove odgovore, a kroz to je vreme raslo njegovo znanje. Rasle su i njegove ambicije. Nije mu više bilo dovoljno da ima kuću u kojoj će živeti – sada je počeo razmišljati i o grobnici u kojoj će biti pokopan, o palati iz koje će vladati, o svetištu u kojem bi on i njegovi drugovi mogli slaviti svoje bogove. Takve građevine moraju već po prirodi biti trajne i impresivne. Blato je stoga zamenjeno drvetom, drvo opekom, opeka kamenom, a kamen mramorom. Izum luka omogućio je izum svoda, potpornja i kupole. U međuvremenu je graditelj postao umetnikom. Naučio je da lepota koju stvaraju slikari i i vajari, štukateri i mozaičari, ma kako sjajno ukrasili njegovo delo nakon što ga on završi biti dekorativna i površna. Shvatio je da ti umetnici upotrebljavaju njegovu osnovnu strukturu samo kao podlogu, ili u najboljem slučaju kao okvir za sopstveno umeće. Istinska arhitektonska lepota je posve različito i puno apstraktnije.
S A D R Ž A J
UVOD 3
1 Dekonstruktivizam 4
1.1 Pojam dekonstruktivizma 4
2 Dekonstruktivizam u arhitekturi 6
2.1 Karakteristike dekonstruktivističke arhitekture 11
2.2 Primeri dekonstruktivističke arhitekture 13
ZAKLJUČAK 19
LITERATURA 20
1 Dekonstruktivizam 4
1.1 Pojam dekonstruktivizma 4
2 Dekonstruktivizam u arhitekturi 6
2.1 Karakteristike dekonstruktivističke arhitekture 11
2.2 Primeri dekonstruktivističke arhitekture 13
ZAKLJUČAK 19
LITERATURA 20