16-01-2010, 09:13 PM
Prema intenzitetu inflacija se obično dijeli na umjerenu (do 10% godišnje), galopirajuću (iznad 10% godišnje) i hiperinflaciju (iznad 50% mjesečno).
•Umjerena inflacija prisutna je u mnogim svjetskim gospodarstvima. Povjerenje ljudi u novac nije upitno pa ga ne nastoje pretvoriti u nekretnine ili neki drugi oblik trajnih potrošnih dobara. Ljudi su spremni na dugoročne transakcije jer ih porast cijena znatnije ne obezvrjeđuje. Umjerena inflacija se obično smatra stimulativnom kako za agregatnu ponudu tako i za agregatnu potražnju.
•U galopirajućoj inflaciji, novac gubi na vrijednosti pa ljudi kod sebe zadržavaju minimalne količine potrebne za transakcije. Cijene se izražavaju u stabilnijim valutama, dok ugovori dobivaju deviznu klauzulu. Financijska tržišta odumiru iako gospodarstvo funkcionira.
•Kod hiperinflacije stopa inflacije je višeznamenkasta.
Ponuda novca daleko premašuje njegovu potražnju. Novčana razmjena se zamjenjuje trampom (robna razmjena), dolazi do dramatične preraspodjele bogatstva i gospodarstvo je u rasulu. Bijeg od valute koja gubi vrijednost može dovesti do daljnjeg ubrzavanja inflacije i na taj način zatvoriti "začarani krug". Stanovništvo ne vjeruje u snagu novca pa se ni ne zadužuje a dodatna emisija novca od strane središnje banke, samo bi poduprla inflaciju. U stanju hiperinflacije dolazi do teških društvenih i socijalnih poremećaja a gospodarstvo uopće ne funkcionira.
Deflacija predstavlja suprotnu pojavu od inflacije. Odražava se kao opšti pad nivoa cena. Deflacije su retke pojave povezane s krizama, kao što je to bio slučaj 1930-tih i 1989. godine. Država deluje aktivnom stabilizacionom politikom i uklanja duboke krize u većini industrijskih razvijenih zemalja.
Dezinflacija je smanjivanje stope inflacije. U Srbiji, poslednje razdoblje dezinflacije bilo je početkom 1993. godine, kada je visoka stopa inflacije, koja je beležila višecifreni nivo, smanjena uz pomoć restriktivne monetarne politike i ostalih instrumenata ekonomske politike.
Uzroci inflacije
Uzroci inflacije mogu biti višestruki. Kod inflacije potražnje, previše potrošnje je preusmjereno na premalo roba. Uzroci su porast novčane ponude, državnih rashoda te porast izvoza čime se smanjuje domaća ponuda. S druge strane, porast nominalnih nadnica, porast cijena inputa i energije i promjena deviznih tečajeva dovode do inflacije troškova. Visoke stope inflacije najčešće su prouzročene političkom odlukom u situacijama u kojima država ne može namaknuti prihode iz drugih izvora pa se odlučuje na "tiskanje novca".
4.
Kraj inflacije i posljedice
Inercijska inflacija ostaje na istoj stopi sve dok je neki događaj ne promijeni. Cijene i troškovi rastu po istoj stopi, kao i agregatna ponuda i potražnja. Zaustavljanje ili smanjivanje inflacije često dovodi do usporavanja gospodarskog rasta i povećanja nezaposlenosti. S druge strane, zaustavljanje hiperinflacije je nužan preduvjet za normalnu gospodarsku aktivnost pa je u takvim slučajevima efekt smanjenja inflacije na gospodarstvo pozitivan. Visoka inflacija dovodi do gubitka povjerenja ljudi u valutu i monetarne vlasti; često je potrebno dugo razdoblje stabilnosti kako bi se povjerenje vratilo.
Antiinflacijska politika (engl. anti-inflationary policy, njem. antiinflationäre/gegeninflationäre Maßnahmen) je skup mjera koje poduzima vlada jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi suzbila inflaciju; obično se rabi kao sinonim za stabilizacijsku politiku, odnosno njezin je najvažniji i najsloženiji dio jer je nemoguće trajno održati punu zaposlenost, stabilne cijene i slobodna tržišta. Kombinacija mjera antiinflacijske politike ovisi o uzroku/karakteru inflacije.
Za suzbijanje inflacije nastale viškom agregatne potražnje prema agregatnoj ponudi primjenjuje se ortodoksni antiinflacijski program – restriktivna monetarna politika (ograničavanje stopa rasta monetarnih agregata, kamata, deviznog tečaja) i restriktivna fiskalna politika (politika poreza, carina i ostalih davanja, politika državnih rashoda i dr.) u odgovarajućoj kombinaciji.
•Umjerena inflacija prisutna je u mnogim svjetskim gospodarstvima. Povjerenje ljudi u novac nije upitno pa ga ne nastoje pretvoriti u nekretnine ili neki drugi oblik trajnih potrošnih dobara. Ljudi su spremni na dugoročne transakcije jer ih porast cijena znatnije ne obezvrjeđuje. Umjerena inflacija se obično smatra stimulativnom kako za agregatnu ponudu tako i za agregatnu potražnju.
•U galopirajućoj inflaciji, novac gubi na vrijednosti pa ljudi kod sebe zadržavaju minimalne količine potrebne za transakcije. Cijene se izražavaju u stabilnijim valutama, dok ugovori dobivaju deviznu klauzulu. Financijska tržišta odumiru iako gospodarstvo funkcionira.
•Kod hiperinflacije stopa inflacije je višeznamenkasta.
Ponuda novca daleko premašuje njegovu potražnju. Novčana razmjena se zamjenjuje trampom (robna razmjena), dolazi do dramatične preraspodjele bogatstva i gospodarstvo je u rasulu. Bijeg od valute koja gubi vrijednost može dovesti do daljnjeg ubrzavanja inflacije i na taj način zatvoriti "začarani krug". Stanovništvo ne vjeruje u snagu novca pa se ni ne zadužuje a dodatna emisija novca od strane središnje banke, samo bi poduprla inflaciju. U stanju hiperinflacije dolazi do teških društvenih i socijalnih poremećaja a gospodarstvo uopće ne funkcionira.
Deflacija predstavlja suprotnu pojavu od inflacije. Odražava se kao opšti pad nivoa cena. Deflacije su retke pojave povezane s krizama, kao što je to bio slučaj 1930-tih i 1989. godine. Država deluje aktivnom stabilizacionom politikom i uklanja duboke krize u većini industrijskih razvijenih zemalja.
Dezinflacija je smanjivanje stope inflacije. U Srbiji, poslednje razdoblje dezinflacije bilo je početkom 1993. godine, kada je visoka stopa inflacije, koja je beležila višecifreni nivo, smanjena uz pomoć restriktivne monetarne politike i ostalih instrumenata ekonomske politike.
Uzroci inflacije
Uzroci inflacije mogu biti višestruki. Kod inflacije potražnje, previše potrošnje je preusmjereno na premalo roba. Uzroci su porast novčane ponude, državnih rashoda te porast izvoza čime se smanjuje domaća ponuda. S druge strane, porast nominalnih nadnica, porast cijena inputa i energije i promjena deviznih tečajeva dovode do inflacije troškova. Visoke stope inflacije najčešće su prouzročene političkom odlukom u situacijama u kojima država ne može namaknuti prihode iz drugih izvora pa se odlučuje na "tiskanje novca".
4.
Kraj inflacije i posljedice
Inercijska inflacija ostaje na istoj stopi sve dok je neki događaj ne promijeni. Cijene i troškovi rastu po istoj stopi, kao i agregatna ponuda i potražnja. Zaustavljanje ili smanjivanje inflacije često dovodi do usporavanja gospodarskog rasta i povećanja nezaposlenosti. S druge strane, zaustavljanje hiperinflacije je nužan preduvjet za normalnu gospodarsku aktivnost pa je u takvim slučajevima efekt smanjenja inflacije na gospodarstvo pozitivan. Visoka inflacija dovodi do gubitka povjerenja ljudi u valutu i monetarne vlasti; često je potrebno dugo razdoblje stabilnosti kako bi se povjerenje vratilo.
Antiinflacijska politika (engl. anti-inflationary policy, njem. antiinflationäre/gegeninflationäre Maßnahmen) je skup mjera koje poduzima vlada jedne države u okviru opće ekonomske politike kako bi suzbila inflaciju; obično se rabi kao sinonim za stabilizacijsku politiku, odnosno njezin je najvažniji i najsloženiji dio jer je nemoguće trajno održati punu zaposlenost, stabilne cijene i slobodna tržišta. Kombinacija mjera antiinflacijske politike ovisi o uzroku/karakteru inflacije.
Za suzbijanje inflacije nastale viškom agregatne potražnje prema agregatnoj ponudi primjenjuje se ortodoksni antiinflacijski program – restriktivna monetarna politika (ograničavanje stopa rasta monetarnih agregata, kamata, deviznog tečaja) i restriktivna fiskalna politika (politika poreza, carina i ostalih davanja, politika državnih rashoda i dr.) u odgovarajućoj kombinaciji.