Gotovi Seminarski Diplomski Maturalni Master ili Magistarski

Puna verzija: Globalizacija diplomski rad
Trenutno pregledate Lite verziju foruma. Pogledajte punu verziju sa odgovarajućim oblikovanjima.
1. PREDGOVOR

Kad sam se prije oko godine dana odlučio za ovu temu za moj diplomski rad, imao sam još četiri 'dobra' nepoložena ispita, i nisam ni slutio u što se upuštam... S položenim posljednjim ispitom prvi put sam krenuo u knjižnicu fakulteta gdje sam zatekao opseg građe koja me navela na preispitivanje odluke o temi, ali nakon pročitanih nekoliko članaka u Economistu toliko mi je bilo zanimljivo gotovo sve što mi je došlo u ruke, da mi je bilo iskreno žao kad sam shvatio da se knjižnica preko ljeta zatvara jer zaposlenici idu na godišnji odmor.
U Gradskoj knjižnici bilo je također mnoštvo materijala o ovoj temi, te sam oskudijevao jedino vremenom. Vrhunac je došao kad sam počeo obrađivati sadržaje na Internetu; premda sam znao kako mi ovaj život neće biti dovoljan da obradim svih milijun i sedamsto tisuća stranica koje sadržavaju termin globalization, jednostavno nisam htio prestati, i najteža mi je odluka bila završiti pretraživanje i privoditi kraju ovaj rad.
Zahvaljujem se mentoru prof. Anki Mašek, kao i svima koji su na bilo koji način pomogli da se ovaj diplomski rad ostvari.

Dok pišem ovaj predgovor pomalo shvaćam kako upravo zaključujem jedno životno poglavlje, a ova mješavina nostalgije sjećanja na studentske dane i tjeskobe zbog odlaska na Zavod za zapošljavanje budi u meni želju da se sutra, još samo sutra zaputim na fakultet i tamo provedem još neko vrijeme prebirući po časopisima, tražeći neki podatak, uz obvezno suosjećajno saslušavanje mlađih kolega koji uvijek imaju isto pitanje: što taj-i-taj profesor najčešće pita na ispitu, a ja bi ih ležerno i blago šeretski - kako to samo stariji studenti znaju - obasuo korisnim informacijama...
No, znam kako odgađanje samo produžuje agoniju, i nakon ovih nekoliko mjeseci predanog rada koji se najbolje očituje u širini literature i opsegu stranica (nisam htio preopteretiti rad, ali niti izostaviti ono što smatram važnim; stoga sam dodatne informacije stavio među priloge), predajem svoj diplomski rad i stavljam točku na kraj rečenice najljepšeg razdoblja u životu (dosad!).

2. UVOD

Ekonomija zajedništva kao specifična ekonomska kultura relativno je nepoznata u akademskim krugovima; u knjižnicama ćete teško naći publikaciju samo o toj temi, dok web prostor također ne obiluje autorima koji pišu o ovim naizgled kontradiktornim pojmovima u jednoj kovanici (ekonomija/zajedništvo).
Nasuprot tome, ako u Internet tražilicu Google*1 upišete pojam 'globalization', dobit ćete odgovor kako postoji 1.270.000 stranica koje sadrže taj pojam, dok Alltheweb*2 pretražuje 1.756.168 takvih stranica. Hrvatska riječ 'globalizacija' se kod Google-a nalazi na 6800, a kod Alltheweb-a na 5735 stranica. Većina njih počinje rečenicom kako je 'globalizacija jedan od najčešće korištenih termina današnjice, buzzword bez kojega ne može proći ozbiljan politički govor ili znanstveni članak', i čini se kako je toliko sveprisutna i opće poznata da je suvišno bilo što reći o njoj, jer je napisano možda i previše.
U toj šumi kompilacijskih djela koja redovno počinju gore navedenom rečenicom (u kurzivu), zatim nastavljaju odgovorom na pitanje što je globalizacija, te prelaze na jezgru, tj. bit teksta, drznut ću se i napisati još jedan rad o globalizaciji, uz razliku što će ovaj biti na hrvatskom jeziku, te će sadržavati i poglavlje o Ekonomiji zajedništva.
Naravno, ne nedostaje hrvatskih radova, odnosno originalnost i jedinstvenost ovoga kojeg čitate je svakako upitna uzme li se samo u obzir onih milijun i sedamsto tisuća već objavljenih stranica, ali činjenice su uvijek iste, i dok se ne uzmu u obzir prilikom donošenja značajnih odluka potrebno ih je uvijek iznova ispisivati (makar bilo napisano još milijun tekstova!).
Uz to, na hrvatskom web prostoru nisam našao web stranice slične onima u inozemstvu (definicije, podaci, linkovi - sve na jednom mjestu), i dok su naše lokalne knjižnice nažalost prilično siromašne referentnom, 'svježom' stručnom literaturom pomislio sam kako bi bilo dobro objaviti ovaj rad na Internetu, što sam i učinio.

Nastojat ću objasniti značenje globalizacije uz danas prevladavajuće definicije i mišljenja eksperata ovog i srodnih područja, te uz razne podatke koji kvantitativno nastoje pojasniti određenu situaciju/stanje, nakon uvijek istih debata o specifičnim pitanjima globalizacije koje se vode već godinama, predložiti (relativno) novi način razmišljanja - Ekonomiju zajedništva.
Već sada se može zaključiti kako dijelim mišljenje mnogih u svezi negativnih aspekata globalizacije, te da se sadašnji smjer kretanja globaliziranog svijeta mora promijeniti ukoliko želimo živjeti bez straha od ekstremističkih grupa koje otetim avionima ruše civilne objekte, u mirnom suživotu sa svakim stanovnikom svijeta. Stoga sam smatrao bitnim ne zauzeti poziciju brojnih kritičara koji samo ističu negativnosti i prozivaju one koje smatraju odgovornima, a bez konkretnih prijedloga rješenja problema.
Ekonomija zajedništva kao izraz nastojanja ljudi širom svijeta, i kao logička ekstenzija ne samo tisućljetnog naslijeđa zapadnih vrijednosti temeljenih na kršćanstvu (koje je opet proizašlo iz orijentalne kulture i podneblja), nego i nastavak sasvim trendy, suvremenih kretanja u stilovima managementa poduzeća, može postati toliko traženi odgovor na pitanja koja se uvijek iznova postavljaju: kako upregnuti globalizaciju tako da djeluje u korist svih, kako smanjiti progresivni rast sramotno velikog broja siromašnih u svijetu, te kako se uopće ponašati u sadašnjem trenutku kako bi budućnost imala lice koje bez bojazni, s radošću smijemo iščekivati.
Dakle, prvi dio govori o problematici globalizacije, drugi premošćuje dvije obale - globalizaciju i Ekonomiju zajedništva, treći podrobnije objašnjava što je to Ekonomija zajedništva; konačno u prilozima možete naći dodatne informacije vezane uz pojedina poglavlja.

3. GLOBALIZACIJA

3.1. DEFINIRANJE I TEMELJNE POSTAVKE

3.1.1. PROBLEM DEFINICIJE

"Svi govore kako je svijet postao globalno selo, ali što to doista znači?" *3
Od sredine 1980-tih termin globalizacija postaje jedan od najcitiranijih pojmova u Social Science Citation Indexu - indeksu citata u društvenim znanostima *4. No, bez obzira na to, postoje autori koji negiraju globalizaciju, odnosno referiraju je kao "mit" *5. Kao argumente navode ograničenost globalizacijskih procesa na razvijene zemlje uz marginalizaciju trećeg svijeta, zatim kako su "istinske transnacionalne kompanije razmjerno rijetke" *6, te ograničenost tržišta zbog dominantnosti i mogućnosti intervencije zemalja trijade - Europe, sjev. Amerike, i Japana. Ovdje proizlazi jedan važan nedostatak: nepostojanje općeprihvaćene definicije globalizacije.
Naime, kako bismo govorili o globalizaciji, mora postojati kakav-takav konsenzus oko toga što pod globalizacijom doista i mislimo. Brojni autori uopće nisu definirali ovaj pojam, te stoga nismo u mogućnosti polemizirati s njima. Jer, ako globalizaciju označimo kao proces (oko čega se većina teoretičara slaže), utoliko njihova teza o nepostojanju globalizacije ne stoji (zato što - budući je proces - ima svoj tijek koji vodi k globalnoj integraciji, a to što je sveopća integriranost danas još daleko, ne znači da globalizacija sama po sebi ne postoji). No, pošto velik broj autora piše o globalizaciji, ali ne naglašavajući što pod tim pojmom konkretno podrazumijevaju, potrebno je izbjeći ovaj problem i definirati je, premda će zbog sveopćeg neslaganja mišljenja ta definicija biti sadržana u nekoliko uglavnom deskriptivnih rečenica. *7

"Riječ globalizacija prvi put se pojavila u Websterovom rječniku American English iz 1961. godine, a termini 'globalno' i 'globalizam' javili su se tek 1940-tih godina. Do 1890-tih riječ 'global' nije označavala 'cijeli svijet', već 'zemaljsku kuglu'.
Globalizacija je, u ekonomskom smislu, proces kojim se smanjuju ili potpuno ukidaju prepreke u međunarodnoj ekonomskoj razmjeni, i povećava ekonomska integracija među zemljama." *8
"Globalizacija je socijalni proces koji teži sveobuhvatnosti svijeta." *9
Žarko Paić globalizaciju vidi kao "novi začaravajući pojam, novu sveprožimljuću duhovnu mantru fin de sieclea. (...) Kritička analiza pojma globalizacije, ponajprije iskazuje da je riječ o temeljnim društvenim i kulturnim preinakama u svijetu." *10
"Globalizacija je širenje granica koje omogućuje slobodno kretanje ljudi, roba, informacija, normi i institucija, uz djelovanje integrativnih snaga." *11
"Globalizacija označava proširivanje i produbljivanje socijalnih odnosa i institucija kroz prostor i vrijeme, i to kada na svakodnevne aktivnosti pojačano utječu događaji 's druge strane globusa', te kada djelovanje i odluke lokalnih grupa ili zajednica imaju značajni globalni odjek." *12
"Globalizacija kao ideja odnosi se na smanjivanje svijeta, ali i na jačanje svijesti o svijetu kao cjelini." *13
"Globalizacija je proces povezivanja industrijskih i financijskih aktivnosti na svjetskom tržištu, a na osnovi znanstveno-tehnološke i informacijsko-komunikacijske revolucije koja je uvela globalno gospodarstvo u proces globalizacije. Globalno je gospodarstvo, dakle, osnova, a globalizacija je nadgradnja, jer je šira od gospodarskih odnosa." *14
"Globalizacija je proces gospodarskog, socijalnog, kulturnog, i političkog djelovanja koje nadmašuje granice nacionalnih država." *15
"Globalizacija nije niti fenomen, niti prolazni trend. Ona je internacionalni sustav koji nadsvođuje i oblikuje unutarnju i vanjsku politiku gotovo svake zemlje." *16

Globalizacija se često poistovjećuje s internacionalizacijom, liberalizacijom, univerzalizacijom, westernalizacijom, i sl.; ovi termini predstavljaju procese koji potiču proces globalizacije, ali nemaju isto značenje kao globalizacija. Svi ovi prije navedeni procesi odvijaju se među državama koje su političke i teritorijalne jedinice, međutim globalizacija predstavlja suprateritorijalne odnose bez granica i udaljenosti. Zbog toga se 'globalna ekonomija' razlikuje od 'međunarodne ekonomije', 'globalna politika' od 'međunarodne politike', itd. Ovoj suprateritorijalnosti o kojoj govori dr. Jurčić*17 bliska je supranacionalizacija, o kojoj govori dr. Puljiz:
"Globalizacija se može definirati kao proces porasta međuovisnosti svijeta u ključnim domenama života. Kako se ne radi samo o svjetskom, nego i o regionalnom povezivanju, precizniji bi termin bio supranacionalizacija, jer ona podrazumijeva etabliranje više nadnacionalnih razina za funkcioniranje suvremenih društava." *18

Robert J. Samuelson u Washington Postu piše kako je globalizacija na neki način potpora, oslanjanje: "Globalizacija omogućuje međusobnu potporu snaga pojedinih zemalja. Ali isto tako nas čini otvorenima i ranjivima na tuđe slabosti. Svi sve više ovise o ukupnoj, svjetskoj ekonomiji koja se oslanja na zdravlje svojih vitalnih organa - SAD, Europe i Japana."*19 Samuelson zanemaruje značaj nacionalnih gospodarstava manjih zemalja (u koje svrstava Argentinu i Tajland?) u usporedbi s G3, koje su temelji globalne ekonomije.

Vidimo kako postoje brojne deskriptivne definicije, no ovaj je pojam nezahvalno objasniti u samo jednoj rečenici. Zato ćemo nakon distinkcije pojmova globalizam, globalitet i globalizacija prijeći na šire objašnjenje pod naslovom 'Što (od)nosi globalizacija'.

3.1.2. GLOBALIZAM & GLOBALITET VS. GLOBALIZACIJA

"Globalizam je shvaćanje kako svjetsko tržište potiskuje ili nadomješćuje političko djelovanje, tj. ideologiju neoliberalizma. Globalizam nastupa monokauzalno, ekonomski, reducira višedimenzionalnost globalizacije na samo jednu dimenziju - gospodarstvenu, a sve ostale: ekološku, kulturološku, političku, društvenu globalizaciju spominje (ako uopće) samo kao podređene dominaciji svjetskog tržišnog sustava. Neoliberalni globalizam propisuje da se jedno tako kompleksno zdanje kao što je Njemačka - dakle država, društvo, kultura, vanjska politika - mora voditi kao poduzeće; u tom smislu radi se o imperijalizmu ekonomičnosti. Privlačnost i opasnost te nipošto nove metafizike povijesti svjetskog tržišta potječu iz istog izvora; iz potrage, iz ovisnosti za jednostavnim, da bi se snašli u svijetu koji je postao nepregledan."*20
Činjenica da top-menadžeri često dospiju na vrh države ne osporava kako je država mnogostruko kompleksniji organizam od poduzeća, i kako se ne smije voditi s ciljem stvaranja profita (u protivnom bi robovlasnički sustav bio najefikasniji!), a pojednostavljivanje je samorazumljivo.
Nasuprot globalizmu, globalizacija označava procese, nakon kojih će nacionalne države i njihov suverenitet biti povezani putem transnacionalnih posrednika.
Globalitet označava činjenicu kako ništa što se na ovom svijetu odigrava nije samo lokalni događaj, već da se svi izumi, pobjede i katastrofe odnose na cijeli svijet. Prema tome, svjetsko društvo nije meganacionalno društvo koje u sebi sadržava i rastvara sva nacionalna društva, već svjetski obzor obilježen mnoštvom i ne-integracijom, koji se otvara kada se uspostavlja i održava komunikacija.

Jedan od negativnih aspekata globalizacije vezan je upravo uz pokušaj da se od reverzibilnog procesa kakav je globalizacija stvori ideološki koncept - globalizam, koji donosi univerzalne standarde za cijeli svijet. Problem nastaje u tome što je velik dio zemalja vezan uz tvrdnju da "ono što je Zapadu univerzalizam, ostalima je imperijalizam"*21 , te u postojanju dvostrukih mjerila u primjeni univerzalističkih principa (demokracija se promiče, ali ne ako dovodi islamske fundamentaliste na vlast; ljudska prava su izvor sporova s Kinom, ali ne i sa Saud. Arabijom; agresija na Kuvajt odbija se ogromnom vojnom silom, ali ne i na Hrvatsku jer nema nafte).
Drugi je problem globalizacije pandemično širenje ekonomskih kriza i drugih negativnosti pojedinih regija (organizirani kriminal, terorizam) na cijeli svijet. Najveći se nedostatak ipak sastoji u divergenciji bogatog i siromašnog svijeta; umjesto da globalizacija služi konvergenciji - smanjenju razlika, jaz se neprestano produbljuje.

3 Jacob A. Frenkel: Globalization and Financial Markets: A Challenge for Economic Policy, Zagreb Journal of Economics, vol. 4, No. 5, Zagreb, 2000., str. 55
4 prema Globalizacija, zbornik radova, priredio Anđelko Milardović, Pan Liber, Osijek, 1999. str. 9
npr. Paul Hirst, Grahame Thompson: Globalizacija, Liberata, Zagreb, 2001.; Benjamin R. Barber: Jihad vs. McWorld, Ballantine Books, New York, 1995/96., te J. Hoffmann, R.Hoffmann: Globalization: Risks and Opportunities for Labor Policy in Europe, ETUI, Bruxelles, 1997.
5 Paul Hirst, Grahame Thompson: Globalizacija, Liberata, Zagreb, 2001., str. 13
6 Postoje brojni pojmovi kojima se svakodnevno koristimo (npr. informacija, život, zdravlje, čovjek), a koji nemaju adekvatnu znanstvenu definiciju - stoga nas ne treba posebno zabrinjavati što je i 'globalizacija' takav pojam.
7 dr. sc. Ljubo Jurčić: Globalizacija, Ekonomist, br. 9-10 / 2000., str. 2-5
8 Franjo Turek: Globalizacija i globalna sigurnost, Interland d.o.o., Varaždin, 1999. str. 16
9 Ž. Paić: Globalizacija - postmoderna utopija, iz zbornika Globalizacija, priredio A. Milardović, Pan Liber, Osijek, 1999., str. 202,209
10 James N. Rosenau: The Complexities and Contradictions of Globalization, Current History, November 1997., str. 360-364, iz F. Turek: Globalizacija i globalna sigurnost, Interland d.o.o., Varaždin, 1999., str. 22
11 David Held: Democracy and the Global Order, Stanford, 1995., str. 20,21, iz F. Turek: Globalizacija i globalna sigurnost, Interland d.o.o., Varaždin, 1999., str.20
12 Ronald Robertson: Globalization: Social theory and global culture, London, New Delhi, 1992., iz zbornika Globalizacija, priredio Anđelko Milardović, Pan Liber, Osijek, 1999., str. 35
13 Mladen Staničić: Globalno gospodarstvo i globalizacija, Ekonomski pregled 51 (9-10), Zagreb, 2000., str. 919
14 A. Milardović, Đ. Njavro: Globalizacija, u zborniku radova Globalizacija, priredio Anđelko Milardović, Pan Liber, Osijek, 1999. str. 10
15 Thomas Friedman: The Lexus and the Olive tree,
http://globalization.about.com/library/w...80701a.htm
16 dr. sc. Ljubo Jurčić: Globalizacija, Ekonomist, br. 9-10 / 2000., str. 2-5
17 Vlado Puljiz, Globalizacija i socijalna država, zbornik radova, RSP i SSSH, Zagreb, 1998., str. 11
18 Robert J. Samuelson: Deflation: The Global Economy's Downside, The Washigton Post, 04. rujan 2002.
http://www.washingtonpost.com/wp%2Ddyn/a...2Sep3.html
19 Ulrich Beck: Was ist Globalisierung?, Suhrkamp, Frankfurt, 1998., iz zbornika Globalizacija, priredio A. Milardović, Pan Liber, Osijek, 1999, str. 63-68, 107, 118
20 S. Huntington: Sukob civilizacija i preustroj svjetskog poretka, Izvori, Zagreb, 1997., str. 228
21 Npr. kompanija Asea Brown Bovery je otkrila jednako kvalitetnu snagu u istočnoj Europi koja je spremna raditi za 2,58 dolara po satu, dok u Njemačkoj cijena radnog sata iznosi 30,33 dolara. Ta je kompanija zatvorila tisuće radnih mjesta u zapadnoj Europi, ali je pritom otvorila 21.150 radnih mjesta u istočnoj. L. Thurow: Budućnost kapitalizma, Mate, Zagreb, 1997., str. 168

3.2. ŠTO (OD)NOSI GLOBALIZACIJA

Proces globalizacije u suvremenom smislu riječi počinje poslije II. svj. rata, a snažnije se počinje osjećati 1960-tih godina. Neprestani tehnološki napredak utjecao je na smanjenje transportnih i komunikacijskih troškova, tako da oni danas ne predstavljaju značajniju prepreku međunarodnoj razmjeni. Usvajaju se brojni međunarodni standardi proizvodnje, transporta, platnog prometa. U okviru GATT-a ukinute su necarinske barijere i smanjena carinska zaštita. Sve to znači da će se proizvodnja robe (koja je predmet međunarodne trgovine) obavljati na onom mjestu u svijetu gdje se to može najjeftinije učiniti *22, a prodavat će se tamo gdje se može postići najveća dobit.
Svi ti faktori puno snažnije djeluju na "malu" zemlju, nego na veliku. Manje zemlje su u pravilu ovisnije o vanjskoj trgovini nego velike, zbog čega svaka promjena u svjetskoj ekonomiji ima značajan utjecaj na ekonomiju male zemlje.
Za zemlje u tranziciji globalizacija je dodatni izazov; ne postoji dilema da li se uključiti u taj proces ili ne, pitanje je samo na koji način to učiniti. Pravilno prepoznavanje uzroka, efekata i procesa globalizacije omogućuje tranzicijskim zemljama uspješnije provođenje i samog procesa tranzicije.
Proces globalizacije (u današnjem smislu riječi) počinje industrijskom revolucijom i kapitalističkim načinom proizvodnje, čiji je cilj stjecanje i povećanje profita. Profit se može povećati uz brži rast proizvodnje od troškova, ili smanjenjem troškova uz istu razinu proizvodnje, ili oboje. Industrijska revolucija i tehnološki napredak smanjivali su troškove proizvodnje, i omogućavali stvaranje novih proizvoda, prije potpuno nepoznatih. Proces globalizacije potaknut je osobito tehnološkim napretkom u telekomunikacijama i transportu, a kraj je dvadesetog stoljeća donio informatičku tehnologiju; kompjuter istih mogućnosti koji je 1960. god. imao cijenu 125.000 US$, 1990. god. se mogao kupiti za samo 1000 dolara *23.

3.2.1. EKONOMSKI ASPEKTI

Ekonomski gledano, može se reći da su uzroci i poticaji globalizacije kapitalistički način proizvodnje, tehnološki napredak i međunarodna regulacija.
Proces izjednačavanja cijena proizvodnih faktora na različitim dijelovima globalnog tržišta ići će sporije. Cijene kapitala bit će različite još dugo vremena zbog različitih rizika koji su dominantno posljedica neekonomskih faktora; cijene rada također će se sporo izjednačavati, prije svega zbog kulturnih, jezičnih, i drugih razlika, a ponajviše zbog nemobilnosti rada.

Kao ekonomska doktrina globalizma slovi liberalizam.

Dva su osnovna efekta globalizacije *24:
1. omogućava optimalnu kombinaciju ulaganja proizvodnih faktora u svjetskim omjerima,
2. ostvarivanje teoretski idealne ekonomije omjera.
Dovoljni uvjet je da struktura i veličina tako proizvedenih dobara odgovara strukturi i veličini svjetske potražnje. Jedan od načina postizavanja tih uvjeta proizvodnje su otkup i spajanja poduzeća širom svijeta. Proces globalizacije omogućava ovakve prekogranične poslove s jedne strane, dok istodobno na drugoj strani ovakvi poslovi pospješuju proces globalizacije.

U globalnom se gospodarstvu faktori proizvodnje - prirodni resursi, kapital, tehnologija, rad, informacije - kao i dobra i usluge slobodno kreću svijetom. Špekulanti zarađuju prebacujući navedene faktore s mjesta gdje su jeftiniji na mjesto gdje su skupi, a proizvođači lociraju svoje pogone tamo gdje je to najjeftinije - u nerazvijene zemlje, gdje profitiraju ne samo na nižim cijenama nadnica, nego i na nepropisanim standardima rada i zaštite okoliša (maloljetni radnici, otpad koji bi bio zabranjen kod razvijenih), općenito niskoj razini ljudskih prava, te na neorganiziranoj vojsci radnika (nepisana, ali uspješno provođena zabrana postojanja sindikata). Nerazvijeni "profitiraju" transferom tehnologije koja je na zapadu davno zastarjela i prevaziđena, te oko 10 % većom plaćom nego kod domaćih poslodavaca.

Domaće tržište više ne postoji, ono je dio jedinstvenog globalnog tržišta (još je Karl Marx tvrdio da su domaće i inozemno tržište istoznačnice), a svako privilegiranje "domaćih" proizvođača je zabranjeno međunarodnim konvencijama (premda je praksa drukčija). Svjetska konkurencija i globalizacija utječu na deregulaciju, odnosno smanjenu intervenciju države, čime se formira "realna opasnost da se deregulirana tržišna ekonomija transformira u raspojasani laissez-faire kapitalizam koji će nalikovati na rat svih protiv sviju i dovesti u pitanje socijalni mir." *25
Globalizacija je naročito ubrzala svoj hod nakon kolapsa socijalističkih komandnih gospodarstava, što je dovelo do dominacije liberalnog koncepta društva i ovisnosti postsocijalističkih zemalja o svjetskim središtima ekonomske i političke moći. Ona je proces pluraliziranja svijeta po normama i pravilima igre koje su zadane interesima kapitala i političke moći.
"Po prvi put u povijesti političke vođe i narodi trećeg svijeta i "druge Europe" susrele su se sa situacijom da im je budućnost zadana, a ime toj zadanoj budućnosti jest tranzicija po pravilima što su ih odredile zapadne sile." *26

S jedne strane, globalizacija se može promatrati kao stihijski proces koji se nameće samom logikom razvoja, dok se s druge strane čini kao intencionalna izgradnja nadnacionalnog sustava i institucija, no bez obzira na to, glavna promjena na svjetskoj društvenoj razini je porast svijesti o povezanosti i međuovisnosti svijeta, porast osjetljivosti za probleme udaljenih zemalja, te pojava napuštanja starih i prihvaćanja širih identiteta.

Kako mjeriti globalizaciju, odnosno globaliziranost pojedinih zemalja? Dobar način je A.T. Kerney - Foreign Policy Magazine Globalization Index™, koji praćenjem brojnih indikatora (od međunarodnih telefonskih razgovora, Internet poslužitelja, i međunarodnih putovanja, do tijeka kapitalnih investicija i propusnosti granica) od zemlje do zemlje nastoji utvrditi globalnu integriranost. Nedostatak ovog indeksa, kao i drugih koji se bave ovim problemom jest činjenica da se možda najznačajniji faktori globalizacije - širenje kulture i ideja - ne mogu jednostavno kvantificirati. Ipak, vrijedi pogledati koje su se zemlje našle na kojoj poziciji ljestvice globaliziranosti.

3.2.2. NACIONALNOST U GLOBALIZIRANOM SVIJETU

Proces globalizacije relativizira stara načela, razgrađuje stare kategorije i građevne blokove nacionalnih država kao što su teritorijalnost i suverenitet, što u konačnici vodi rušenju zamisli usko definirane nacionalne države. Država u procesu globalizacije otvara svoje granice i relativizira ih suvremenim načinima komunikacije te virtualnošću Internet prostora, u kojima je najmanje važno na čijem je teritoriju tko fizički prisutan, a dio suvereniteta prenosi na nadnacionalne političke entitete.

Republika Hrvatska je u ovaj proces ušla kao dio postkomunističkog svijeta (popis literature o ovoj temi možete naći na stranici PRILOZI).
"Novonastale države srednjeg, istočnog, i jugoistočnog dijela Europe načelno se opiru procesu globalizacije, smatrajući ga liberalističkom inačicom neokolonijalizma i imperijalizma. Za njih je globalizacija u fenomenološkom smislu samo novi oblik hegemonije velesila koje zahtijevaju uklapanje ili uklanjanje onih koji su na putu uspostavljanja nemilitarističke svjetske hegemonije."*28 Gotovo bolna istinitost ove tvrdnje tek je nedavno prestala postojati, i to promjenama političkih vodstava navedenih država, a koliko su te nove političke opcije zaista uspjele približiti svoje birače svjetskim (NATO) i regionalnim (EU) institucijama, pitanje je koje je možda bolje ne postavljati.
Prilika za tranzicijske zemlje izvire iz same naravi globalnog gospodarstva, koju poznati američki ekonomist Thurow*29 definira kao stvaralačko-razarajuću silu, koja čimbenike proizvodnje pokreće i razmiješta po cijeloj zemaljskoj kugli.

"Narodi koji su u povijesti imali sreću prije konstituirati nacionalnu državu, a to su uveliko dominantni narodi, krajem 20. stoljeća mogli su nametnuti proces globalizacije i napuštanja klasične zamisli nacionalnih država. Nasuprot velikim dominantnim narodima, mali narodi tek u jeku procesa globalizacije uspostavljaju svoje nacionalne države, odnosno tek što su počeli uživati teško stečenu suverenost, već se nalaze pred mogućnošću njezina gubitka."*30 Nažalost, ta mogućnost gubitka dijela neovisnosti za nas se ne čini nimalo bliskom: blizina ulaska Hrvatske u EU se mjeri desecima godina...

U tijeku globalizacije nastao je još jedan problem; kako uključiti države koje to ustvari nisu? Naime, brojne zemlje (osobito afričke) razotkrile su se kao "paradržave rođene u dekolonizaciji, bez čvrstih institucija, interne kohezije, nacionalne svijesti, i sa snažnim unutarnjim tenzijama (manjine)."*31 Danas se taj problem, ipak ne čini toliko značajnim, jer postaje minorno funkcionira li država kada se preispituje funkcija supranacionalnih institucija (IMF, WB, WTO).

"Jedinstvo nacionalne države i društva globalizacijom postaje ne samo upitno, nego ugroženo. To je razlog zbog čega nacionalističke elite u nekim postkomunističkim državama iznova patetično udaraju u diple one stare kvaziteorije o "malim narodima" kao vjekovno potlačenim i ugroženim u svojem nacionalnom opstanku. Alternativa globaliziranju pronalazi se u bijegu u mitsku prošlost, no ona nema trajniju perspektivu. (...)
No bez obzira na svu retoriku utopijske priče o globalizaciji, bez obzira na neodređenost pojma i na određenost ekonomskih i tehnologijskih interesa razvijenih postindustrijskih društava u trci za profitom, jer time što postoje transnacionalni koncerni nije dokinuta moć nacionalnih država niti regionalnih saveza u svijetu; društveno-humanističke znanosti, politika i kultura nalaze se u vremenu radikalnog iščeznuća tradicionalnih vrijednosti. Neće globaliziranje odstraniti egzotiku nacionalnih kuhinja, folklor i zavičajne kultove, kao što neće nekim tehnologijskim čudom dokinuti moć začaravanja totemima nacije i/ili plemena. Na pragu smo prijelaznoga doba u kojem ništa nije toliko izvjesno kao ona Nitscheova zaključna misao iz istoimenog, toliko neshvaćenog, djela: Ovaj je svijet volja za moći - i ništa osim nje!"*32

Ove zvučne misli Ž. Paića mogu se osporiti. Globalizacija, upravo suprotno onome što Paić tvrdi, može se nazvati utopijskom pričom jedino za nerazvijeni dio svijeta koji u njoj ne participira, za ostale je itekako stvarna. Moć nacionalnih država, ukoliko se globalizacijski procesi intenziviraju, neće biti dokinuta, ali ograničena će biti sigurno, što možemo vidjeti na primjeru EU koja može poslužiti kao primjer prostorno ograničene, "regionalne globalizacije" (tj. regionalne integracije), i primjerice izbora u Austriji (Haider).

O tome kako 'globaliziranje neće odstraniti egzotiku nacionalnih kuhinja i folklor' najbolje govore naši gradovi (kako na Jadranu, tako i u unutrašnjosti), u kojima ima više pizzerija i fast-food pečenjarnica nego restorana s lokalnim specijalitetima. Tinejdžere odrasle uz MTV (koji su - kako ćemo kasnije vidjeti - jedni od nositelja globalizacije) puno, puno teže ćete navesti na plesanje u lokalnim folklornim ansamblima i sviranje tradicionalnih instrumenata nego na učenje pokreta Macarene*33 i scratching*34 na gramofonima.
Fraze poput 'zavičajni kultovi' i 'totemi nacije' pokazuju - čini se - dozu frustriranosti zbog postojanja nacionalne komponente identiteta "običnog" građanina, s prikrivenom tezom kako je kozmopolitizam nadređen nacionalizmu (nacionalizam u izvornom smislu riječi, kao svijest o nacionalnoj pripadnosti).
Moć transnacionalnih koncerna zorno je prikazana u tablici 2, a hoće li ti "koncerni dokinuti moć nacionalnih država" ostaje upitno. Uzmemo li kao primjer Shellovu ekstrakciju nafte u Nigeriji čini se kako lokalna vlada katkad može biti produžena ruka korporacije; nigerijski vrh 'uspješno' koristi vojsku protiv aktivista koji se bore protiv zagađivanja Nigerije i crpljenja i nafte i prihoda u inozemstvo, a pokraj domaćeg stanovništva koje nema nikakve beneficije (čak suprotno) zbog činjenice kako im domovina obiluje prirodnim resursima.
Dobru ilustraciju posvemašnje racionalizacije i unifikacije svijeta pronašao je Ritzer*35 u svojoj postavci o "mekdonaldizaciji" društva. Taj autor uvjerljivo pokazuje da je naizgled bezazleni napad na tradicionalne i lokalne običaje pripremanja i uzimanja hrane zapravo napad na raznovrsnost svijeta oličenu u kulturnim i nacionalnim identitetima.

Konačno, ovim suprotstavljanjem mišljenja htio sam istaći kako fenomen globalizacije redovno uzburka valove diskusije, i premda se tako na prvi pogled ne čini, većina ima već koliko-toliko formiran stav, a malo tko ostaje ravnodušan; često se subjektivni stavovi nameću kao hladno-objektivni.

Pozornom oku nije promaklo kako se globalizacija koristi u kontekstu različitih društvenih znanosti, te da se u istoj rečenici pojam globalizacija pojavljuje jednom u funkciji pojašnjenja ekonomskog problema, drugi puta sociološkog, treći put kulturološkog, a zatim se diskutira o pojavi kojoj se niti ne može odrediti specifična nadređena znanost.*36
Sve ovo pokazuje kako je globalizacija izrazito interdisciplinaran pojam, i da ju se kao takvu treba i promatrati (dakle ne isključivo kao ekonomsku, ili drugu pojavu), te s ovom mišlju prijeđimo na interdisciplinarni pogled.



3.2.3. INTERDISCIPLINARNI POGLED

Govoreći o globalizaciji bio bi golemi gubitak orijentirati se isključivo na njene ekonomske aspekte, a zanemariti političke, sociološke, kulturološke, pa i psihološke strane globalizacije. Globalizacija je, kao možda nijedan fenomen do danas, izrazito interdisciplinaran pojam, te ga usporedno obrađuju politologija, povijest, sociologija, komunikologija, ekonomija, i druge znanosti (riječima R. Robertsona: "Fenomen globalizacije zahtijeva interdisciplinarni tretman."*37), a sve uz brojna pretapanja: nije uvijek jednostavno reći gdje koja završava, a koja započinje.

Govoreći o sociologiji globalizacije, odlično je navedeni fenomen istaknuo Martin Albrow*38: "Sociologija globalizacije označava najnoviji pokušaj za pronalaskom odgovora na pitanja koja si postavlja svaka generacija. Svaki naraštaj mora ponovno postavljati ista pitanja, jer samo tako može saznati tko je on. Znači da se kod globalizacije ne radi samo o tehnološkim, ili samo o ekonomskim stvarima. Također, ne radi se samo o najvećem izazovu za koncerne i šefove vlada. Radi se o svemu tome, ali ujedno i o nečem znatno važnijem: radi se o tome kako ti i ja živimo naš život".

Mark Poster*39 postavlja zanimljivo pitanje: "Ako izravno, ili e-mailom razgovaram sa svojim prijateljem u Parizu dok sjedim u Kaliforniji; ako pratim političke i kulturne događaje diljem globusa ne napuštajući kuću; ako se vlade i korporacije diljem svijeta koriste podacima koji sadržavaju moj profil, a da ja o tome nemam pojma, niti to mogu spriječiti; ako kupujem kod kuće koristeći kompjuter; gdje sam tada? Tko sam ja?"
Dakle, globalizacija značajno utječe na naš život, i to sa raznih strana, ne samo ekonomski. No, budući je ovo rad studenta ekonomskog fakulteta, naglasak će biti primarno na ekonomiji, a interdisciplinarnost je tu radi boljeg razjašnjavanja kompleksne teme.

Teorijski se očitovanje globalizacijskih trendova može zapaziti u četiri područja djelovanja: u ekonomiji, politici, kulturi, te na društvenoj razini, a određeni autori smatraju da se najveće promjene događaju u kulturi. Sredstva masovne komunikacije omogućavaju širenje popularne kulture i razvoj tzv. globalne kulture, a osobito ideologija poput demokracije i modernizacije.
"Ako se promotri samo stanje u umjetnosti nakon iscrpljenosti povijesnih avangardi, razvidjet će se sinkretizam i epigonstvo*40, nemogućnost "novog stila", jer se više nema što osporavati."*41 Tako se u području kulturne globalizacije pojavljuje izjednačavanje stilova pod izlikom kulturnoga relativizma.
Još prije sedamdeset godina, proučavajući američku srednju klasu, Lyndovi*42 su ustvrdili da su promjene na tržištu rada, sve veća dostupnost automobila, bolja informiranost zahvaljujući filmovima i drugim masovnim medijima doveli do toga da su ulogu majki i baka u razvijanju potrošačke kulture preuzeli ženski magazini. Pojedini kulturolozi možda su ipak precijenili elektronske medije tvrdeći da su oni 'crkve novog doba', i da televizija ljudima usađuje vrednote koje su nekad učili od roditelja kod kuće, jer premda postoje pokazatelji koji govore u korist te teze, mediji nikad neće moći u potpunosti supstituirati ulogu obitelji i religije.

S motrišta politologije globalizacija se javlja u tri istodobna i isprepletena oblika, kao: nastajanje globalnog političkog poretka, stvaranje nacionalnih država, i rast regionalističkih partikularizama.
U politološkoj literaturi*43 postoje monokauzalna i multikauzalna tumačenja globalizacije:
Monokauzalno tumačenje ustrajava na dimenziji povijesnog kontinuiteta i povijesne transformacije. Prema tom tumačenju globalizacija je proizvod sporih gospodarskih, političkih, i tehnoloških promjena - posljedica dubinskih, dugotrajnih povijesnih kretanja.
Multikauzalno tumačenje u okviru transformacionističke struje mišljenja promatra globalizaciju kao tip promjene koja radikalno prekida s prošlošću, kroz potpunu preobrazbu i restrukturiranje globalne političke ekonomije.

Za razliku od modernizacije, globalizacija je proces donekle neovisan o volji samih sudionika u njemu. Tu postavku zastupa sociolog Ronald Robertson*44, kako bi opisao načine na koje se kapital, ideje, i kulturni kodovi pomoću novih sredstava komuniciranja šire svijetom. Razvoj informatike doveo je do razvoja komunikologije, te je današnja komunikacijska i informacijska povezanost uklonila važnost fizičke povezanosti, te svjedočimo pojavi zgušnjavanja vremena i prostora, što je pretpostavka globalizacijskog procesa. To je širenje svojevrsna prijetnja kulturnim i nacionalnim identitetima koji čine raznolikost svijeta, a ugledni intelektualci poput Francisa Fukuyame*45 najavljuju čak i ukidanje nacionalne diverzificiranosti u uvjetima sveopće centralizacije i ujednačavanja svijeta.
Najveći je protivnik ujednačavanju koje predstavljaju tržišni racionalizam i globalna tehnološka ekonomija upravo jačanje kulturnih partikularizama i afirmacija nacionalnih identiteta, a najveći neprijatelji liberalne demokracije koja je spiritus movens globalizacije, su i dalje (prema Fukuyami) ekstremni nacionalizam i rastući fašizam, vjerski fundamentalizam, te azijski autoritarni paternizam.

3.7. ULOGA BRETTON-WOODSKIH INSTITUCIJA

Današnji svjetski financijski poredak začet je 1945. osnivanjem financijskih institucija na konferenciji u Bretton Woodsu, država New Hampshire, SAD. Tim sporazumima je, između ostalog, uveden fiksni međunarodni paritet valuta, ili jednostavnije rečeno, vrijednost američkog dolara bila je vezana za zlato, a ostalim svjetskim valutama dodijeljene su fiksne vrijednosti u odnosu na dolar. Glavne institucije osnovane u Bretton-Woodsu su Svjetska banka i Međunarodni monetarni fond.

Prvobitna inačica sporazuma ostala je na snazi do 1971. godine, kada je Amerika, koja je do tada akumulirala golem manjak platne bilance, odlučila da više neće ispunjavati sve financijske obveze predviđene sporazumima. Tako je napuštena konvertibilnost dolara za zlato, i odlučeno kako će se odnosi između valuta formirati spontano na fluktuirajućem međunarodnom valutnom tržištu. Od tada svatko tko se želi informirati o trenutačnim tečajevima, mora svakodnevno čitati financijska izvješća u novinama, ili gdje drugdje.
Godine 1973. svjetsko gospodarstvo dodatno je uzdrmala odluka zemalja OPEC-a (organizacija zemalja proizvođača i izvoznika nafte) da ograniči isporuku nafte sa najbogatijih svjetskih naftnih polja u najčešće islamskim zemljama, čime se htjela podići cijena nafte i uzvratiti na podršku zapada Izraelu u arapsko-izraelskim ratovima 1967. i 1973. godine. Ograničenje ponude najvažnijeg svjetskog energenta uzrokovalo je trenutačno četverostruko povećanje cijena, što je izazvalo domino efekt u gotovo svim gospodarskim djelatnostima.

3.7.1. GLOBALIZACIJA U FINANCIJSKOJ SFERI

Proces internacionalizacije i globalizacije ekonomskih odnosa započeo je nastankom i razvojem svjetskog tržišta proizvoda, a nastavljen sve većom mobilnošću kapitala i radne snage u međunarodnim razmjerima. U 20. st. je izvoz kapitala, naročito u obliku direktnih investicija sve više dobivao na značenju. U 1960-tim godinama započeo je proces integracije svjetskih financijskih tržišta nastankom i razvojem eurodolarskog tržišta, tj. rastom depozita denominiranih u SAD dolare, a položenih u banke izvan SAD-a.
Razvoj eurotržišta odvijao se u uvjetima Bretton-Woodskog međunarodnog monetarnog sustava zasnovanog na zlatno-dolarskom standardu, kada je vođena politika fiksnih tečajeva sa povremenim prilagođavanjem. Za održavanje fiksnog tečaja prema dolaru i vođenje autonomne monetarne i fiskalne politike, zemlje su provodile kontrolu uvoza i izvoza kapitala. Prema tome, globalizacija se u financijskoj sferi odvijala preko politike fiksnog tečaja, koja je zahtijevala nacionalnu kontrolu međunarodnog kretanja kapitala. U tim uvjetima odvijala se globalizacija u realnoj ekonomskoj sferi preko GATT-a, što se očitovalo u znatnijoj liberalizaciji međunarodne robne razmjene između zemalja članica GATT-a. Liberalizacija se odnosila na smanjenje carinskih stopa, kvota, subvencija, i drugih ograničenja trgovine robama.
U vrijeme Bretton-Woodskog sustava pojedine su države imale visoki stupanj autonomije u vođenju gospodarske politike, tako da su (među ostalim) mogle raznim instrumentima ograničavati međunarodno kretanje roba i kapitala radi ostvarenja vlastitih razvojnih i drugih ciljeva. Takva je politika imala za posljedicu formiranje međunarodno nekonkurentnih gospodarskih struktura, što je stvaralo neravnoteže u bilancama plaćanja i povećavalo zaduženost nerazvijenih zemalja.
Izbijanjem dužničke krize bile su smanjene mogućnosti za većinu zemalja u razvoju da pristupe svjetskom tržištu kapitala, te dolazi do relativnog pada direktnih investicija u zemlje u razvoju kao posljedica dužničke krize.

Krizom Bretton-Woodskog sustava u 1970-tim godinama prešlo se na politiku fluktuirajućih tečajeva radi održavanja unutarnje i vanjske ravnoteže. Za osiguranje dodatne likvidnosti MMF je kreirao specijalna prava vučenja (SDR) kao novi rezervni medij i nadopunu deviznih rezervi zemalja članica MMF-a. Nakon napuštanja sustava fiksnih tečajeva 1971. god. SAD i još nekoliko drugih najrazvijenijih zemalja nisu više imali potrebu kontrolirati kretanje kapitala, tako da je započeo proces liberalizacije kapitalnih transakcija između najrazvijenijih zemalja, čime započinje proces globalizacije u suvremenom smislu riječi.

Krajem 1980-tih godina većina najrazvijenijih zemalja (SAD, Kanada, Njemačka, Velika Britanija, Švicarska, Nizozemska, Japan, Hong Kong i Singapur) je liberalizirala i otvorila tržište kapitala. Francuska i Italija su zadržale kontrolu kretanja kapitala, dok je Belgija imala dualne tečajeve, posebno za tekuće i za kapitalne transakcije.

Ovaj proces liberalizacije kretanja kapitala je nastavljen deregulacijom - uklanjanjem ograničenja, ali do jače integracije međ. financijskih tržišta dolazi i zbog razvoja novih financijskih instrumenata i napretka u razvoju informatičke i komunikacijske tehnologije.
Tendencije jače liberalizacije kretanja kapitala u posljednjih dvadesetak godina podržavaju i promoviraju Svjetska banka i MMF svojim koordiniranim politikama strukturnog prilagođavanja, te WTO intenzivirajući slobodno tržište implementacijom sporazuma Urugvajske runde pregovora (na kojima je dogovoreno globalno smanjenje carinskih stopa za oko 40%).
Problem radikalne liberalizacije je u tome što su njeni troškovi neravnomjerno raspoređeni, te stoga lako izazivaju organizirani otpor. Čileanski je slučaj dobar primjer: stopa siromaštva je narasla sa 17 % u 1970. god. na 38 % u 1986., a u 1983. godini stopa je nezaposlenosti dosegla trećinu radne snage.*92 U autoritarnom Čileu organizirani je otpor učinkovito slomljen.
Unatoč svim kontraargumentima, čelnici nadnacionalnih institucija poput Horsta Koehlera (MMF) čvrsto zastupaju stav u svojim izjavama*93 kako je jedini način razvoja siromašnih potpuno otvaranje njihovih tržišta.

3.7.2. NOVA FAZA

"Kao posljedica dominacije tzv. neoliberalne doktrine u međunarodnim financijskim odnosima od početka osamdesetih godina, s tezom da je glavni razlog dužničke krize, odnosno krize platne bilance zemalja u razvoju nekonkurentnost njihovih nacionalnih ekonomija, nastupa nova faza u primjeni kriterija financijskog programa. Novu fazu označuje uključivanje mikroekonomskog pristupa u skup uvjetovanosti aranžmana sa MMF-om. To znači da politike restrukturiranja i institucionalnih reformi postaju sastavnice uravnoteženja platne bilance na dulji rok, čime se prevladava tipična kratkoročnost dotadašnjih financijskih programa i njihov dominantno makroekonomski karakter. U domeni platne bilance zbog toga dolazi do dominacije doktrine liberalizacije tekućeg i kapitalnog računa platne bilance sa dalekosežnim razvojnim i strukturalnim implikacijama. Uravnoteženje i stabilnost platne bilance trebala bi se zasnivati na slobodi kolanja kratkoročnog i dugoročnog kapitala na osnovi stabilnog tečaja i razlika u realnim kamatnim stopama. Kako bi se to postiglo na prvom mjestu treba instrumente kontrole tokova kapitala u što većoj mjeri napuštati. Time je ustvari utvrđena nova faza u globalizaciji svjetskog gospodarstva, koja se prvenstveno zasniva na mehanizmima financijskog tržišta, a zatim na mehanizmima GATT-a i WTO-a.
Osnovni preduvjet uspostave tih globalnih sustava jest makroekonomsko prilagođavanje, odnosno ostvarenje makroekonomske stabilnosti, koji se utvrđuju u aranžmanima sa Bretton-Woodskim institucijama. Dužnička je kriza vrlo zaoštrila zahtjeve makroekonomske ravnoteže i postavljeni su koji su značili da se deficiti tekuće bilance zemalja dužnika u iznosima od nekoliko postotnih poena BDP-a u kratkom roku pretvore u suficit u istom iznosu.
Takvi zahtjevi i potreba zaokreta opravdavani su u navodnoj pogrešnoj razvojnoj politici supstitucije uvoza zemalja u razvoju i bivših socijalističkih zemalja. To je bio glavni "razvojni argument" neoliberalne doktrine, što je osobito pogodovalo zemljama sa jakim transnacionalnim korporacijama, koje su ujedno i glavni dioničari MMF-a i Svjetske banke."*94

Osnovne politike koje zemlje trebaju provoditi kako bi ispunile zahtjeve aranžmana sa Svjetskom bankom su slijedeće:
1. strukturno "prilagođavanje" ima za cilj povećanje stope rasta BDP-a; u tu svrhu valja otkloniti distorzije cijena, što pridonosi realnom rastu; sniziti cijene nadnica kao cijene faktora rada,
2. liberalizacija vanjskotrgovinskog sustava treba značiti zamjenu uvoznih kvota sustavom tarifa prilagođenih zahtjevima WTO-a; cilj čega je prilagođavanje internih cijena svjetskim cijenama, uz što ide liberalizacija kapitalnog računa, što znači ukidanje kontrole deviznih transakcija, osobito vezanih za profit i povrat uloženog stranog kapitala,
3. deregulacija unutrašnjeg financijskog sustava, čiji je cilj postizanje realne kamatne stope, stimulacija štednje povećanje efikasnosti alokacije resursa; deregulacija pretpostavlja efikasnu kontrolu i reviziju financijskog poslovanja,
4. zahtijeva se politika deregulacije tržišta rada te racionalizacija poreznog sustava,
5. Svjetska banka osobito inzistira na privatizaciji javnih poduzeća.

3.7.3. SVJETSKE FINANCIJSKE KRIZE I ARANŽMANI MMF-A

Zbog mišljenja mnogih kako MMF i Svjetska banka negativno djeluju, u smislu da globalizaciju vide kao izjednačavanje svih bez obzira na razlike, te da ove organizacije ne suzbijaju financijske krize (što im je cilj djelovanja) nego ih upravo uzrokuju, potrebno je analizirati kako ove institucije funkcioniraju i što se konkretno događalo u nekim financijskim slomovima.

Stara i zavodljiva liberalistička teza po kojoj je sve tradicijsko, lokalno, i specifično nacionalno samo smetnja protoku roba, ljudi i kapitala najjasnije se izrazila u teorijama modernizacije po kojima zemljama u razvoju preostaje samo jedan put izlaska iz siromaštva - put kojim su prošle razvijene zemlje zapada. Posljedice nekritičkog prihvaćanja takvih ideja bolno osjećaju mnoge zemlje: od Meksika, preko "azijskih tigrova", do Argentine. U Brazilu se tek nagađaju moguće posljedice javnog duga od 245 mlrd. US$*95, a nisu rijetki prognostičari koji predviđaju "novu Argentinu".

Politika liberalizacije i privatizacije imala je i svoj društveno - politički motiv; očekivalo se da će ona ograničiti sklonost poslovnih slojeva korupciji. Iskustva su, međutim, u tom pogledu razočaravajuća. Izjave poput one John M. Millera u indonezijskim dnevnim novinama Jakarta Post, koji je bio team leader (travanj 1998 - travanj 2002) u Project Coordination Office, Sulawesi II Urban Development Project u Džakarti, ozbiljno narušavaju ugled i integritet Svjetske banke. Miller je bio insider u Svj. banci, odnosno osoba dobro upoznata s načinom funkcioniranja ove institucije, a izjavio je kako se dužnosnici bore protiv korupcije vlada nerazvijenih zemalja - mitom i korupcijom.*96

Način na koji internacionalni financijski sustav funkcionira u kriznim situacijama može biti zastrašujući. Mali krug ljudi u vrhu MMF-a i američke državne riznice rješavali su svjetsku financijsku krizu krajem 1990-tih improvizacijama, a svjetski financijski sustav je bio nevjerojatno blizu kolapsu - pogled iznutra daje nam Paul Bluestein u svom djelu The Chastening: Inside Crisis that Rocked the Global Financial System and Humbled the IMF.*97

Navedeni primjeri pokazuju kako postoji tzv. "globalizacijski demokracijski deficit", kako ga naziva Joseph S. Nye*98, (dekan na Harvard University's Kennedy School of Government), odnosno nedostatak demokratičnosti, transparentosti i uračunljivosti Bretton-Woodskih institucija koje se pod pritiskom antiglobalista i navedenih istupa (Stiglitz, Miller, Bluestein, Nye, itd.) još više zatvaraju.



Rezultati primjene i iskustvo financijskog programa MMF-a u aranžmanima pojedinih zemalja su kontroverzni:

---naglašava se da je karakter financijskog programa deflacijski i da "proizvodi" siromaštvo; recesijske posljedice primjene programa dovode se u vezu sa nedovoljnim financijskim sredstvima koje program osigurava. Kruto inzistiranje na neto vanjskoj aktivi kao i drugim normama izvršenja izaziva recesijske posljedice;

---najuspješnija grupa zemalja u politici strukturnog prilagođavanja i rasta (u istočnoj Aziji) nije se kruto držala "ortodoksije" MMF-a. Veća uključenost domaćih stručnjaka i političkih struktura, sudeći po tim iskustvima, garantira bolje utvrđivanje nacionalnih razvojnih prioriteta i bolju prilagođenost određenih politika potrebama rasta; iskustvo pokazuje kako MMF do sada nije pokazivao dovoljno sklonosti lokalnim programima, odnosno izradi programa koja bi uključivala odgovarajuće uključivanje domaćih stručnjaka;

---krutost primjene financijskog programa, odnosno stroga uvjetovanost kreditne podrške opravdava se tzv. "katalitičkim efektom" ostvarenja stabilizacijskog programa. Međutim, rezultati te katalize nisu nimalo zadovoljavajući.

U tom smislu rezultati stand-by aranžmana MMF-a po kriterijima rasta, investicija i štednje za tranzicijske zemlje srednje Europe ocjenjuju se vrlo lošim. Rezultati primjene cjeline aranžmana pokazuju da tek u trećoj godini počinje proces oporavka i rasta.*99
Postoji razmišljanje (G. Soros*100) kako bi trebalo kreirati nova specijalna prava vučenja unutar MMF-a i njima popuniti devizne rezerve siromašnih, a bogate zemlje bi ih donirale. No stvaranje kvazi-novca (poput SPV-a) kako bi se povećali stvarni izvori nije jednostavna 'low-cost' metoda.

Tako je npr. u Poljskoj uz pogoršanje terms of trade, ograničenje rasta realnog kredita i strogo ograničenje fiskalnog deficita, definiranih programom, pojačalo pad proizvodnje. U razdoblju od 1990. do 1993. god. nijedna europska tranzicijska zemlja nije uspjela izdržati program do kraja ili bez prekida, osim Češke i Slovačke. Stoga se može postaviti teza da je "big bang" model reforme (koji predstavlja kumulativnu provedbu tranzicijskih reformi i strukturni udar) u tim zemljama produbio pad proizvodnje, a osobito je drastičan bio pad investicija. To znači da se pad proizvodnje i investicija ne bi dogodio u tolikom opsegu da je primijenjen npr. gradualistički model reformi. Uz to, politika realnih kamatnih stopa i intervalutarnog tečaja, te reforma financijskog sustava nisu pokazale povoljan utjecaj na formiranje nacionalne štednje; naprotiv, utjecaj na štednju ostao je slab i nepredvidiv.*101

G. Caprio i P. Honohan su direktor financijskog sektora i glavni ekonomist Svjetske banke, a autori su studije o uzrocima bankarskih slomova: "Ukupni trošak svih 59 financijskih slomova banaka u zemljama u razvoju od 1976. do 1996. (dakle, prije azijske krize) bio je 250 milijardi US$, dok je procjena gubitka u četiri najviše pogođene azijske zemlje 1998. bila 130 mlrd. US$. U navedenih 59 kriza zemalja u razvoju, prosječan trošak je bio nešto iznad 9 % BNP-a, dok procjene troška azijske krize variraju od 20 do 55 % BNP-a.
Zemlje u razvoju pretrpile su posebno velik broj bankarskih slomova zbog dva osnovna razloga: posebno nestabilno okruženje u kojemu banke moraju funkcionirati (u vidu velikih godišnjih makroekonomskih fluktuacija i u vidu čestih izmjena političkih režima), i zbog stupnja uplitanja politike u banke, ili u proces regulacije banaka. Objašnjavajući ovaj drugi faktor, političku interferenciju kao važan izvor slabosti, autori kvalitetu administracije definiraju kroz tri osnovne kategorije: zakonsku zaštitu prava vlasništva, stupanj korupcije, i efikasnost pravosuđa. Na taj način dijele zemlje na one koje imaju nisku kvalitetu uprave, i na one koje imaju visoku kvalitetu; došli su do zaključka kako ove prve zemlje imaju više problema u financijskom sektoru. U države s niskom kvalitetom administracije (mjerenom gore navedenima trima faktorima) uključili su zemlje više ili manje pogođene azijskom krizom: Brazil, Kolumbiju, Indiju, Japan, Koreju, Maleziju, itd., dok su visoko kvalitetni administrativni aparati u SAD-u, Velikoj Britaniji, Njemačkoj, Argentini, itd."*102
Pišući svoj rad ujesen 1999. god. nisu mogli znati kako će jedna od tih zemalja - Argentina - 2001. stvoriti novu svjetsku financijsku krizu, i time negirati njihovu pretpostavku.

'Slobodna trgovina je dobra za rast, dakle sigurno je i slobodno kretanje kapitala', bila je analogija washingtonskih savjetnika koji su forsirali otvaranje azijskih tržišta.
1997. godine, nakon azijske krize, uvidjela se vrlo važna razlika: tijekovi kapitala podložni su paničnim reakcijama i maničnom reagiranju na negativna kretanja, dok su kretanja robe puno stabilnija. Stiglitz kaže kako je "bilo dokaza kako je štetno prenaglašavanje prednosti mobilnosti kapitala i zanemarivanje rizika vezanih uz to, ali je MMF pogledao na drugu stranu."*103

Pitanje M. Staničića jedno je od najčešćih koje postavljaju antiglobalistički aktivisti: "U promijenjenim uvjetima (od doba njihova nastanka) pitanje je koliko ima svrhe dalje postojanje dviju stožernih institucija Bretton-Woodsa; MMF-a i Svjetske banke. Ipak, unatoč problemima i kritikama, one i dalje djeluju, u velikoj mjeri kao posljedica osjećaja da su globalnom gospodarstvu potrebne nadnacionalne institucije, barem na gospodarskoj razini."*104

Uz navedeno, pitanje koje se rijetko postavlja je i troškovna efikasnost ovih institucija; administrativni budžeti MMF-a i Svjetske Banke (zajedno ugrubo 2 mlrd. US$ na godinu) su značajno veći od kumulativnog budžeta svih ostalih komponenti sustava Ujedinjenih naroda. Maleni je primjer trošak izrade Izvještaja o svjetskom razvoju Svjetske banke uz iznosu od oko 4 mil. US$, značajno više nego je UN izdvojio za svoj Izvještaj o svjetskom ekonomskom razvoju, UNCTAD-ovom izvještaju o trgovini i razvoju, i UNDP-ovom Izvještaju o ljudskom razvoju.*105

Novi generalni direktor WTO-a Supachai Panitchpakdi, bivši zamjenik premijer Tajlanda i prva osoba iz zemalja u razvoju na toj poziciji, zauzeo se za veću povezanost WTO s institucijama UN-a, poput UN Development Programme (UNDP), UN Industrial Development Organisation (UNIDO), Međunarodnim monetarnim fondom (IMF), Svjetskom bankom, i posebno s United Nations Conference on Trade and Development (UNCTAD). Znajući kako su WTO i Bretton-Woodski blisko povezani, smijem i ovo poglavlje zaključiti pozitivnim mišljenjem, odnosno nadom da će i MMF i Svjetska banka poput WTO postupno otvarati vrata javnosti, uvažavati oponente, te liberalizirati proces donošenja odluka.
3.5. GDJE SMO DANAS?

"U ovoj fazi koristi od globalizacije pripadaju isključivo privatnom sektoru, odnosno globalnim poduzetnicima u obliku multinacionalnih kompanija. Koristeći nerazvijenost postojećih i nepostojanje drugih potrebnih globalnih ekonomskih institucija, multinacionalne kompanije proizvode tamo gdje su troškovi proizvodnje najniži, a "knjiže" profit u onoj zemlji gdje je porez najmanji, i gdje mogu postići najviše cijene za svoje proizvode."*67

Prvi puta u povijesti suvremene globalne integracije najveća svjetska gospodarstva (i brojna rastuća) stagniraju, a kao rezultat toga, pokazatelji ekonomske integriranosti - međunarodna razmjena dobara i kapitala nije porasla prvi puta nakon desetak godina. Nakon prosječnog rasta od 7 % tijekom devedesetih, i porasta od 12 % u 2000. g., obujam svjetske trgovine stagnirao je u 2001*68. Prema podacima UNCTAD-a, direktne strane investicije su se prepolovile; od više od 1,3 bilijuna US$, na 640 milijardi US$.*69 Uzroci su prvenstveno napad na SAD, i kolaps argentinskog gospodarstva.

Argentina je bila primjer globalizirane države: tijekom 1990-tih uklonila je tržišne barijere, otvorila tržišta kapitala, i prodala sve - od banaka do luka - stranim investitorima, da bi u prosincu 2001. pod teretom 155 mlrd. US$ duga kolabirala i pala u politički, socijalni, i ekonomski kaos. Argentinski predsjednik Eduardo Duhalde izjavio je kako smatra slom svoje zemlje dokazom oronulog, propalog internacionalnog sustava. Vlade razvijenih zemalja vide uzrok argentinskog kraha u specifičnim makroekonomskim neuspjesima (predugo držanje fiksnog deviznog tečaja i oslanjanje na inozemne pozajmice). U intervjuu za francuski list Le Monde 23. siječnja 2002. prvi čovjek MMF-a Horst Koehler priznao je kako je njegova institucija napravila nekoliko pogrešaka u svojoj politici prema Argentini, no "pogreške nije učinio samo fond, nego i cijela međunarodna zajednica."*70
Brojni znanstvenici (John Gray, britanski političar i znanstvenik, Stephen Roach, glavni ekonomist u financijskoj instituciji Morgan Stanley, Dani Rodrik, ekonomist na Harvardskom sveučilištu i ugledni analitičar globalizacije) predviđaju kako će globalizacija teško preživjeti ove šokove, upozoravajući kako je ona reverzibilan proces, i podsjećaju na stagnaciju i nazadovanje uslijed prvog svjetskog rata i recesije ranih 1930-tih. Presudna će biti pozicija otvorene, slobodne trgovine i kretanja kapitala: ako im vlade država ponovo "okrenu leđa", doći će do obratnog procesa - globalne dezintegracije.
Rat protiv terorizma koji su SAD povele mogao bi začepiti arterije svjetske ekonomije: troškovi osiguranja su porasli za oko 60 %, dugi zastoji na granicama zbog sigurnosnih provjera, porast cijena transporta - osobito zrakoplovnog (oko 15 %)*71; sve to koči krvotok međunarodne trgovine, a čini se da rast cijena nije privremenog karaktera. Izravne investicije u zemlje u razvoju nisu značajnije pale; prema podacima UNCTAD-a manje su za oko 15 mlrd. US$*72, ali su te iste zemlje najteže pogođene velikim sniženjem obujma bankarskih kredita i prekograničnih investicija u obveznice i dionice - u razdoblju od 1998. do 2002. rastuće ekonomije imale su priljev od 19 mlrd. US$, a od 1994. do 1997. te su investicije iznosile 655 mlrd. US$.*73 Podsjetimo se, azijska kriza je bila 1997. godine, a pad ruskog gospodarstva 1998.

Razbuđeni ovim nizom kriza, investitori oklijevaju ulagati u nova, rastuća gospodarstva (npr. Turska) koja su dosad privlačila financijere, posljedica čega je malo tržište koje je daleko od 'globalnog'; svega nekoliko država ima pristup internacionalnim kretanjima kapitala. To je intenziviralo već postojeći problem globalizacije: selektivnost. Naime, globalizacija je selektivni fenomen: radi u korist nekih država, a nekima je na štetu. Mjerena u terms of trade (omjer izvoznih i uvoznih cijena) i direktnim investicijama, integracija je bila izvanredno nejednaka; neke su zemlje uspjele pribaviti 'lavovski' dio inozemnog kapitala, dok su druge ostale po strani. Te druge zemlje broje oko dvije milijarde stanovnika, i kod njih je u ekspanziji nažalost samo siromaštvo.

Ukratko rečeno, globalizacija nije, i nikad nije bila - globalna. Možemo razumjeti misao Ulricha Becka kad je rekao kako se ne može govoriti o globalizaciji, već o internacionalizaciji. Velik dio svijeta (trećina stanovnika) nije nikad sudjelovao u pozitivnim učincima globalizacije, a udarci 2001. prijete još većom marginalizacijom nerazvijenih. Svjetska recesija opet je srušila cijene roba koje predstavljaju temelj izvoza trećeg svijeta, sirovina kao što su kakao i ulje. Dodatni je problem što osiromašene ekonomije i zanemarene države pružaju sigurno utočište teroristima, a nakon napada na New York i Washington vidimo kako nitko nije imun na efekte koje siromaštvo stvara.

WTC u "doba nevinosti"

U svakom slučaju, cilj mora biti disperzija pozitivnih efekata globalizacije na sve zemlje, što bi se trebalo postići liberalizacijom trgovine i većom pomoći nerazvijenima. Subvencije poljoprivrednicima u razvijenim zemljama su oko milijardu dolara dnevno, što je šest puta više nego kumulativni budžet svih bogatih zemalja namijenjen siromašnima, a američki Kongres bi uskoro trebao potvrditi još veće subvencije svojim farmerima.*74 Uz to, Dom zastupnika u SAD-u nizom sporazuma otežao je slobodnu trgovinu u tekstilnoj i poljoprivrednoj industriji, što čini izglede za liberalizaciju tržišta malo vjerojatnim.

Nažalost, čini se da se niti pomoć u obliku transfera neće povećati; na konferenciji u Meksiku u ožujku ove godine poziv Ujedinjenih naroda za pomoć zemljama trećeg svijeta ostao je bez odgovora Amerike, čak štoviše, rezultirao je ulaganjem veta Bushove administracije na svaku referencu udvostručenja iznosa pomoći. Amerika doprinosi transferima siromašnima u iznosu od samo 0,1 % svog bruto nacionalnog proizvoda (vidi tablicu 4, i tablicu 7), što je daleko najmanje od svih industrijaliziranih zemalja svijeta. a trebala bi voditi i pokazivati vlastitim primjerom kako činiti.
EU najavljuje strožu kontrolu granica; Schengenski sporazum mora očvrsnuti, što je kompenzacija za nepostojanje granica unutar EU. "Strah zbog gubitka povlastica njihova dosadašnjeg života zbog nepoznatih hordi koje navaljuju, pojačan nakon napada na Ameriku, kao i činjenica da globalizacija (uz novac) dovodi i ljude, u Europljana je jači od svih racionalnih argumenata. Tako se Danska, do jučer uzor skandinavskog liberalizma, sprema izglasati jedan od najrestriktivnijih zakona o strancima."*75 U prethodnoj lekciji iz povijesti vidjeli smo kako zatvaranje granica dovodi i do smanjenja globalizacije, no ovdje to ne mora biti slučaj.
Naime, čini se da ipak ništa ne može stati na put globalizaciji, kako tvrdi Thomas L. Friedman u New York Timesu: "Kad bi se organizirao natječaj o najvećem promašaju predviđanja svijeta nakon 11.09. pobjednik bi bio John Gray iz London School of Economics s izjavom kako je era globalizacije završena. Ključni je razlog činjenica kako dvije najveće zemlje svijeta koje čine trećinu svjetskog stanovništva - Kina i Indija - otvaraju svoja tržišta, brže ili sporije, s ciljem podizanja standarda života svojih građana."*76
Dakle, najbitnije pitanje ima odgovor, i smjer u kojem bi se trebale kretati je određen.

Tijekom slijedećih dvadeset godina predviđa se blagi pad broja stanovnika bogatog svijeta, dok će se svijet siromašnih povećati za oko dvije milijarde, i to mnogi u zemljama kontroverznih političkih sustava. Ukoliko razvijeni svijet ne nađe način kako ih integrirati u svjetsko gospodarstvo, mnoge potencijalne prednosti globalizacije bit će izgubljene, a neće samo siromašni platiti cijenu tog neuspjeha. Političari trebaju voditi računa o tome tko dobiva, a tko gubi, inače će biti prisiljeni od vlastitih birača na zaustavljanje jačanja globalnih ekonomskih veza, pa čak i na njihovo presijecanje.

U ovom općem konfliktu mišljenja (je li globalizacija usporila, ili se pak nezaustavljivo kreće) potrebno je svakodnevno pratiti pokazatelje i oprezno zaključivati, jer se prenaglo istupanje može pokazati štetnim. Situacija se može potpuno preokrenuti za samo jedan dan; u trenutku dok ovo pišem američki je napad na Irak još neizvjestan, a što će se dogoditi ako se izvrši nezahvalno je predviđati.

5. EKONOMIJA ZAJEDNIŠTVA

Odgovor na pitanje što je Ekonomija zajedništva najbolje je dala Chiara Lubich, idejni začetnik ove nove kulture, u svom govoru Vijeću Europe u Strasbourgu, 31. svibnja 1999. Evo nekoliko fragmenata:
"Ekonomija zajedništva je stil života animiran duhovnošću jedinstva, izraz jedne nove kulture. Proširen je u 182 nacije među osobama svih dobi, rasa, jezika, kultura, vjera, najvećim dijelom katolika. Prihvaćaju ga i velike religije svijeta, ljudi dobre volje koji zajedno s nama rade za dobro čovjeka. Ovaj stil života omogućuje i novi način življenja svih vidova društvenog života, ne samo ekonomskog.
Vizija svijeta ovog pokreta jest vizija univerzalnog bratstva, gdje se ljudi međusobno ophode kao braća, dajući svoj doprinos za ujedinjeniji svijet.
Ideja Ekonomije zajedništva rodila se za mog posjeta San Paolu 1991. godine, u Brazilu, poznatom po drastičnim razlikama između bogatih i milijuna siromašnih; ideja otvaranja poduzeća povjerenog kompetentnim osobama, sposobnima za efikasno upravljanje koje stvara dobit. Dio ukupne dobiti služio bi za potrebe poduzeća, dio za ljude u potrebi omogućivši im dostojniji život, a treći dio dobiti služio bi za formiranje "novih ljudi", nadahnutih kulturom davanja, jer bez novih ljudi nema ni novoga društva.

5.1. KARAKTERISTIKE EKONOMIJE ZAJEDNIŠTVA

Od karakteristika Ekonomije zajedništva, evo nekih značajnijih:
1. Ekonomija zajedništva predlaže odnose nadahnute na solidarnosti i pažnji prema najpotrebnijima. Ne suprotstavlja se profitu, već se zalaže za dobit koja će biti usmjerena k perspektivi zajedništva.
2. Poduzeća Ekonomije zajedništva su utemeljena na dubokom razumijevanju između osnivača, a njihovi članovi pripadnici su šire zajednice gdje se već živi iskustvo zajedništva.
3. Oni koji
Referentni URL