07-01-2010, 05:24 PM
Sadržaj :
1 UVOD 3
1.1 Istorijat herbalnih preparata 4
1.2 Značaj herbalnih preparata u prevenciji 5
1.3 Značaj herbalnih preparata u terapiji 6
1.4 Značaj i bezbednost upotrebe herbalnih preparata 7
1.5 Značaj i upotreba herbalnih preparata u modernoj medicini 8
1.6 Tradicija herbalnih preparata u Srbiji 9
2 ZAKLJUČAK 11
3 LITERATURA 13
UVOD
Farmakognozija (gr. pharmakon = lek; gnosis = poznavanje) je prirodna nauka u sklopu farmakologije koja je bavi prirodnim lekovima, odnosno, drogama biljnog, životinjskog ili ređe mineralnog porekla. Najznačajnije droge su one biljnog porekla. Predstavlja jednu od najstarijih farmaceutskih disciplina. Naziv ove naučne discipline vodi poreklo od grčkih reči "pharmakon" (lek, otrov) i "gnosis" (znanje), tako da ova nauka predstavlja "znanje o lekovima" ili "poznavanje lekova".
Prikladno je i tumačenje koje je zastupao K. Ganziger i njegova kovanica "pharmakon i gignosco" koja u osnovnom prevodu znači "sticanje znanja o leku". Prvi put je pojam "farmakognozija" upotrebio bečki lekar, patolog i profesor Adam Šmit (1759-1809) u svom delu Lehrbuch der Materia Medica, koje je posthumno štampano 1811. god. Nekoliko godina kasnije, 1815. god., koristi ga i poljski apotekar Enoteus Sedler u svom radu Analecta Pharmacognostica. 1
Farmakognozija je naučna disciplina u okviru koje se proučavaju lekovite sirovine poreklom iz prirode (droge) i njihovi lekoviti sastojci. Kao izvor prirodnih lekovitih sirovina mogu se pojaviti biljke, životinje ili su one mineralnog porekla. Danas se u farmaciji najviše pažnje poklanja drogama biološkog porekla; lekovitim biljkama i mnogo manje životinjama. Sve manje se koriste lekovite sirovine mineralnog porekla.
Šta je to biljni lek? Biljni lek je svaki onaj koji sadrži aktivne sastojke biljnog porekla, odnosno jednu ili više biljnih droga odnosno substanci. Jedan ili više biljnih preparata ili pak njihovu mešavinu. Šta su to biljne droge? Biljne droge su cele ili usitnjene biljke, delovi biljaka, lišajevi, alge, i gljive.
I iz biljnog leka i iz biljne droge dobijaju se različitim postupcima usitnjavanja, ekstrakcije, fermentacije, destilacije, ceđenja, sušenja i mlevenja biljni preparati. Oni znači obuhvataju ne samo usitnjene biljne droge već i njihove tinkture, ekstrakte, etarska ulja, i sokove. Razni sastojci koji se nalaze u biljnoj drogi međusobno imaju sinergistički odnos u ispoljavanju povoljnog dejstva na organizam i manje neželjenih dejstava u odnosu na izolovanu čistu aktivnu komponentu.
Fitoterapija je metoda lečenja koja se zasniva na upotrebi lekovitog bilja. Reč fitoterapija potiče od grčkih reči (phyton),biljka i (therapeia),lečiti, tretirati, i znači lečenje biljem. Fitoterapija se zasniva na tradicionalnoj upotrebi lekovite biljke u nekom narodu - travarstvo ili na osnovu klinički dokazanih lekovitih svojstava. Naučna disciplina koja proučava pravilnu upotrebu lekovitog bilja, aktivne komponente, sastav, delovanje, primenu, kontraindikacije, neželjena dejstva i druge aspekte, naziva se farmakognozija. Slični termini su herbalizam, biljarstva, travarstvo i svi ovi termini se međusobno preklapaju. Lekovito bilje se često koristi kao polazna sirovina za dobijanje sintetičkih lekova. Modifikovanjem prirodnih supstanci stvaraju se jedinstveni molekuli, koji imaju jača farmakološka dejstva i mogu postati zaštićeni patentom. Biljni preparati nisu jednokomponentni, za razliku od sintetičkih lekova i sadrže stotine sastojaka. Upotreba biljnog ekstrakta, a ne samo pojedinačne komponente nekad ima sinergističko dejstvo, tj. različite komponente jedna drugoj pojačavaju učinak.
Istorijat herbalnih preparata
Lečenje prirodnim lekovima je najstariji metod lečenja. Mnogi narodi su tokom svoje istorije naučili da koriste lekovito bilje, koje je uspevalo u njihovom podneblju. Savremena naučna istraživanja su potvrdila ili opovrgla tradicionalnu upotrebu određene vrste lekovitog bilja. Lekovito bilje se primenjuje u prevenciji i lečenju raznih stanja i bolesti, a ima široku primenu zahvaljujući bezbednosti i neškodljivosti.
Prirodne biološki aktivne supstance su oduvek služile kao osnova za dobijanje hemijskih lekova. Modifikovanjem prirodnih komponenti, sintetisali bi se molekuli jačeg farmakološkog dejstva, ali i izraženijih neželjenih dejstava. Novosintetisani lekovi se mogu patentirati, jer su jedinstveni, za razliku od biljaka koje ne mogu postati ekskluzivno vlasništvo jedne kompanije.
Prirodni lekovi nalaze svoju primenu na osnovu tradicionalne primene, koja se primenjuje hiljadama godina među određenim narodima, ili na osnovu naučnih dokaza (kliničke studije) u kojima se potvrđuju lekovita svojstva i bezbednost određenih prirodnih proizvoda. Niti upotreba prirodnih proizvoda, niti hemijskih lekova ne treba da bude isključiva, već različite vrste terapija treba međusobno da budu komplementarne, tj. da se dopunjuju u cilju postizanja i održavanja što boljeg zdravlja.
Svaka epoha i kultura u istorijskom periodu našeg razvoja, imali su određena shvatanja i doktrine, koje su odražavale njihove poglede na svet. U tom svetlu, racionalna fitoterapija (ovakvu kakvu danas poznajemo) i nije mogla da iznikne, jer... obrni-okreni, fitoterapija je bila sasvim racionalna u svetlu važećih doktrina. Uklapala se i u totemizam ranih ljudskih društava, i u srednjovekovnu spagiriju... pa čak ni Inkvizicija nije imala ništa protiv primene lekovitih biljaka u svrhu lečenja; čak su inkvizitori (budući da su imali vrlo zapaženu misiju u Novom Svetu, kada su u najtemeljnijem genocidu zabeleženom u istoriji, ognjem, mačem, velikim boginjama i kugom zatrli mezoameričke i juznoameričke civilizacije), preuzimali neke od njihovih lekova (npr. Cinchonae cortex, Ipecacuanhae radix, Cacao semen i sl.) i ubrajali ih u Materiju Mediku Starog Sveta.2
Medicina i farmacija, sa istorijske tačke gledišta, započinju upotrebom prirodnih lekovitih sredstava, o čemu svedoče brojni materijalni dokazi rasuti po papirusima starog Egipta i drugih iščezlih civilizacija, ali i aktuelna praksa indijske i kineske tradicionalne medicine, čiji kontinuitet i razvoj već milenijumima nisu prekinuti. Metode tradicionalne medicine, koje su u antičko vreme praktikovali narodi Mediterana i Orijenta, svoj prvi praktični izraz u Evropi dobile su u zborniku De materia medica, koji je u prvom veku naše ere sastavio starogrčki lekar Dioskorides. Ovo klasično delo ispoljavalo je svoj uticaj vekovima kasnije, sve do doba renesanse, kada je revidirano u skladu sa važećim humanističkim doktrinama.
Biljni lekovi i saznanja o njihovoj efikasnosti najčešće su ona koja se prenose u okviru jedne porodice (npr. razni biljni melemi, čajne mešavine od dvadesetak komponenti) i može se reći da takvi lekovi spadaju u tradicionalne biljne lekove. Ali postoje i oni sa dokazanom efikasnosi i o njima postoje i monografije u farmakopejama. Međutim sve veća upotreba ovih lekova nameće i potrebu zakonske regulative u zemljama koje ove lekove stavljaju u promet zbog moguće zloupotrebe naziva biljni lek (dodavanje lekova biljnim lekovima, onečišćenja patogenim mikrooranizmima i pesticidima, ili teškim metalima) ili neželjenih dejstava koja ni malo nisu bezopasna.
Značaj herbalnih preparata u prevenciji
Čak i danas, čak i zdravstveni radnici postavljaju sebi i drugima pitanje: “Da li verujete u lekovito dejstvo biljaka?” Međutim, reči vera i poverenje u nauci ne bi trebalo da postoje. Medicina i farmacija su egzaktne nauke, kao i savremena fitoterapija, oblast koju baštine i medicina i farmacija. Dakle, ove reči ne bi trebalo da postoje ni u fitoterapiji što, bar kod nas, nije tako. Lekar, često, ne prepoznaje i ne primenjuje lekovita svojstva određenih biljaka. Ponekad ostaje zatečen pitanjima pacijenta, na koja obično odgovara s dozom ironije i prezira, ili tek odmahne rukom. Verovatno – s pravom, jer se fitoterapijom u našoj zemlji bave, pored stručnih lica kojima je ovo životni poziv, i oni drugi, željni brze zarade. Drugim rečima, fitoterapija se u Srbiji nalazi razapeta u vakuumu između nekritičkog odobravanja i apsolutnog nipodaštavanja, što su jednako neprihvatljivi ekstremi.
Snaga fitoterapije nije oličena toliko u intervenciji, koliko u prevenciji. Njene maksimalne mogućnosti se ispoljavaju u poboljšanju kvaliteta života koji živimo: uklanjanju bola, tegobe, zamora, nemira, straha, nekog funkcionalnog poremećaja ili specifičnog simptoma koji ne ugrožavaju život pacijenta. Delovanje fitopreparata nastupa postepeno. Zbog toga se, u većini slučajeva, njihov maksimalan efekat može očekivati tek desetak dana do dve nedelje od početka primene.
Racionalna fitoterapija je najsavremeniji koncept primene lekovitog bilja u zvaničnoj medicini, koji je osmišljen u Nemačkoj krajem XX veka i ubrzo široko prihvaćen, tako da se danas primenjuje ne samo u Nemačkoj, već i na teritoriji zemalja celokupne Evropske unije. Nastao je ne samo iz potrebe da se fitoterapija unapredi, već i iz potrebe da biljni preparati postanu efikasniji, a njihova primena bezbednija i ujedno zasnovana na rezultatima kliničkih ispitivanja.
Koncept racionalne fitoterapije je u velikoj meri izmenio upotrebu lekovitog bilja, a uticao je u velikoj meri i na kvalitet njegovog istraživanja, kao i na razvoj pravne regulative koja uređuje ovu oblast. U skladu sa premisama ovog koncepta, osnovnim sredstvom fitoterapije danas se smatraju definisani fitopreparati, koji se primenjuju u definisanom indikacionom području, a terapija se sprovodi u definisanim doznim režimima, koji su formulisani na osnovu rezultata kliničkih ispitivanja. Aktivni sastojak ovakvih fitopreparata su standardizovani ekstrakti, koji se proizvode ekstrakcijom standardizovanih droga u zaokruženom tehnološkom postupku koji započinje i završava se izvođenjem takođe standardizovanih procedura kontrole kvaliteta. Drugim rečima, racionalni koncept je premestio tačku oslonca fitoterapije sa droge na standardizovani ekstrakt, čime droga prestaje da bude osnovno sredstvo fitoterapije i postaje industrijska sirovina koja, kao takva, podleže standardizaciji. Na ovaj način, savremeni fitopreparati su postali znatno efikasniji nego tradicionalno korišćeni ekstraktivni oblici, a njihova primena ujedno – bezbednija.3
Herbalni preparati se najčešće koriste u samomedikaciji, za ublažavanje simptoma određenih funkcionalnih poremećaja, ili ih (na Zapadu) prepisuju porodični lekari, specijalisti fitoterapije odnosno naturopatije, a izdaju farmaceuti na recept, kao i druge lekove. Pored osoba kod kojih se određeno oboljenje ispoljava relativno blagim simptomima, fitopreparate veoma često primenjuju pacijenti sa hroničnim oboljenjima.4
Slika 1. Prerada bilja za pripremu herbalnih preparata
Značaj herbalnih preparata u terapiji
Najveći doprinos racionalne fitoterapije je biljni lek, standardnog sastava i delovanja, usaglašen sa strogim kriterijumima farmaceutske kontrole kvaliteta, uobličen tako da se lako dozira i pravilno primenjuje, poznatih neželjenih efekata i kontraindikacija. Pošto se poznaje hemijski sastav određene lekovite biljke, kao i veza između strukture i dejstva aktivnih sastojaka, tehnološki proces ekstrakcije je moguće osmisliti tako da dobijeni ekstrakt željenu komponentu (ili čitav kompleks) sadrži u maksimalnoj mogućoj koncentraciji. Drugim rečima, sve što lek čini – lekom, odnosi se i na fitopreparat. Zahvaljujući biljnom leku, fitoterapija se ponovo prepoznaje kao integralni deo zvanične medicine.
Biljnim lekom se smatra preparat koji kao aktivni sastojak sadrži usitnjene ili sprašene delove biljaka (droge), balsame, smole, lekovita masna ulja ili ekstrakte biljaka. Ovom definicijom obuhvaćeni su i popularni čajevi i čajne mešavine, ali i fitopreparati u formi savremenih farmaceutskih oblika (instant praška, tableta, šumećih tableta, tableta za žvakanje, obloženih tableta, kapsula, sirupa, sprejeva i dr). Biljnim lekovima se ne smatraju farmaceutski oblici kod kojih aktivnu komponentu predstavlja jedinjenje ili mešavina čistih supstanci izolovanih iz biljne sirovine (digitoksin, lanatozid C, atropin, hioscijamin, fizostigmin, morfin, kodein i dr).
U nekim zemljama EU, pojedini biljni lekovi pripadaju sistemu primarne zdravstvene zaštite (izdaju se na lekarski recept). U našoj zemlji, međutim, ali i u velikom broju zemalja sveta, biljni lekovi se izdaju bez recepta (OTC; engl. Over The Counter), koriste pretežno kroz samomedikaciju i to na osnovu sopstvene odluke pacijenta, bez učešća medicinskih stručnjaka (lekara, farmaceuta, stomatologa); samostalno, ili u kombinaciji sa sintetskim lekovima.
U narodu, lečenje biljnim lekovima je, generalno, rado prihvaćeno, jer su cene biljnih lekova često pristupačnije, a bezbednost primene veća u odnosu na sintetske lekove. Međutim, na uspeh lečenja u velikoj meri utiče adekvatnost preparata. U svim vrstama medija postoji obilje informacija, često neadekvatnih, kontradiktornih ili netačnih, što može da navede pacijenta da ovakve informacije pogrešno protumači i koristi neadekvatne lekove, ili odgovarajuće lekove na neodgovarajući način.
Značaj i bezbednost upotrebe herbalnih preparata
Sve je učestalija upotreba lekova od bilja u razvijenim zemljama a i u zemljama u razvoju. Da li je za to odgovorna njihova stvarna delotvornost ili želja osobe koja ih koristi da proba nešto prirodno a možda i da manje razmišlja o štetnim dejstvima ovih lekova. Da li ubrzani način života i sve češća samomedikacija opredeljuje osobe da koriste što više biljnih lekova? Da li prirodno znači i sigurno?
Jedna od čestih zabluda koja prati upotrebu fitopreparata, pored nekritičkog odobravanja ili apsolutnog negiranja, je i mišljenje da su fitopreparati apsolutno bezbedni i da njihovu primenu ne prate određena neželjena i ukrštena dejstva. Treba znati da su sastojci lekovitih biljaka farmakološki aktivna jedinjenja koja u organizmu imaju sličnu sudbinu kao i molekuli sintetskih lekova: metabolišu se na isti način, korišćenjem istih enzimskih sistema, distribuiraju krvlju i limfom i izlučuju iz organizma urinom, fecesom, znojem ili mlekom kao i drugi lekovi. Istovremena primena fitopreparata i sintetskih lekova može da uzajamno potencira ili poništi dejstvo svakog od njih, a često efekti kombinovane primene nisu predvidivi. Primenu fitopreparata takođe treba izbegavati tokom prvog tromesečja trudnoće i tokom celog perioda dojenja, kako bi se sprečilo potencijalno teratogeno dejstvo na plod, ili intoksikacija novorođenčeta sastojcima fitopreparata koji se mogu naći u majčinom mleku, jer se tim putem izlučuju. Fitopreparati, kod pojedinih osoba, mogu da budu uzrok gastrointestinalnih tegoba, poremećaja krvnog pritiska, alergijskih reakcija ili fotosenzibilizacije.5
Treba znati da ova dostignuća nisu poslednja reč racionalne fitoterapije, već samo njeni početni koraci i prvi rezultati. Značaj koncepta racionalne fitoterapije je, pored navedenog, i u tome što je na ovaj način stvoren dobar i efikasan model za buduća istraživanja lekovitog bilja, koja se već sada proširuju na evaluaciju vrednosti lekovitih sredstava kineske i indijske tradicionalne medicine. Za ove dve hiljade godina koliko na tlu Evrope postoji, fitoterapija je načinila pun krug vrativši se sebi. Sada, oslobođena raznih iracionalnih opterećenja, podržana snagom naučnih dokaza, ona krupnim koracima nastavlja svoj razvojni put.
Većina zdravstvenih tegoba može se uspešno lečiti upotrebom lekovitog bilja ali pogrešna upotreba može izazvati neželjene posledice, a treba znati da postoji dosta vrsta lekovitog bilja koje je otrovno. Pre konzumiranja lekovitog bilja proučite dostupnu literaturu koja se bave tom tematikom i obavezno potražite savet lekara. Lekovite biljke mogu imati neželjena dejstva, ali se ona retko ispoljavaju jer se ne primenuju koncentrovane ili u visokim dozama. Mnoge osobe su alergične na biljke, pa se tako može ispoljiti alergija i na lekovite biljke.6
Značaj i upotreba herbalnih preparata u modernoj medicini
Krajem XX veka sazrelo je vreme da, ovakva kakva je, naša civilizacija počne da radi na onome što ju je stvorilo i u zdravlju održalo sve ove vekove. Najpre smo sve to odbacili, jer smo otkrili efikasnije lekove: živini diuretici su sigurno moćniji od biljnih. Antibiotici su dramatično produžili dužinu trajanja života čitavog čovečanstva. Onda smo te efikasne lekove činili jos efikasnijima i moćnijima. Kada smo ih već učinili toliko moćnima, postepeno smo počeli da gasimo važnost ljudskog faktora u terapiji. Onda smo došli do prelomne tačke: svojevremeno, sedamdesetih godina, u Americi su postojali govorni automati koji su uzimali anamnezu od pacijenata i "predlagali" terapiju; dakle, činilo se da više ni lekari (sem hirurga) nisu baš tako potrebni...
U tim okolnostima, pacijent je počeo da se "buni". Nije pristajao na hladan, mehanicistički pristup sopstvenom lečenju. Nije pristajao na definiciju zdravlja, po kojoj je zdravlje odsustvo bolesti. Nije pristajao na digitalizaciju: 0 i 1, ima zdravlja - nema zdravlja, ima struje - nema struje, crno - belo... Pacijent više nije pristajao na sliku sebe kao bezdušnog "sistema organa": analogija sa automobilima i automehaničarima je očigledna. Pacijent je tada ponovo prigrlio tradiciju. Tih godina, iz Indije su nam stigla i istočnjačka učenja, ali i istočnjačka tradicionalna medicina. Mnogi su upravo tada odlučili da svoje zdravlje uzmu u svoje ruke, a da telefonske sekretarice koje uzimaju anamnezu i predlažu terapiju - ostave svojim izumiteljima. Upravo tada kreće talas "povratka prirodi", kroz čiju refleksiju mi danas prolazimo...
No, tehnološki razvoj imao je i dobre strane: na raspolaganju su nam danas mnoge moćne dijagnostičke tehnike kojima se vrlo precizno mogu uočavati i meriti efekti primene nekog leka, o kojima su drevni Indijci i Kinezi mogli samo da sanjaju. Kada su se složile kockice, Nemci su (a ko bi drugi, jer je nemačka medicina "Die Beste" najbolja na svetu) rešili da sopstvenu fitoterapiju podvrgnu strogoj naučnoj proveri. Posao je trajao gotovo dvadeset godina. Njihovi najbolji univerzitetski profesori, farmaceuti, lekari, tehnolozi i hemičari napravili su istorijsku Komisiju E, koju je izdašno finansirala nemačka Vlada i koja je, sa stotinama saradnika, rigoroznoj proveri podvrgla nekih 400 droga koje su se tradicionalno koristile u narodnoj medicini mnogih evropskih naroda. Od tih 400 droga, dvestotinak je odbačeno, a ostatak je detaljno proučen.
Rezultate su objavili u, takođe, istorijskim "Monografijama Komisije E", a one su utrle put racionalnoj fitoterapiji. Kada znate šta i kako deluje, onda je relativno lako obrazovati i lekare u tom smislu, pa su oni ponudili i brojne smerove na svojim medicinskim fakultetima dajući svojim lekarima solidno znanje dijagnostike i FITOTERAPIJE. Onda su uveli u red i pravnike, te dali odgovarajucu regulativu, koja bi se mogla svesti na prostu rečenicu... ili je lek, ili nije lek...
Dakle, trebalo je da se slože kockice. Zato se racionalna fitoterapija javila tek krajem XX veka. Klinička istraživanja jako puno koštaju. Zato se svi oni koji se nešto pitaju tako jako bune kada su biljni lekovi u pitanju. Da, morate me ubediti, i moraćete se jako, jako potruditi da me ubedite, ali troškove ubeđivanja snosite sami.
Fitopreparati, uz par izuzetaka, nisu podesni za lečenje akutnih oboljenja; samim tim, nemaju adekvatnu primenu u bolničkom ili ambulantnom okruženju. Nisu namenjeni lečenju urgentnih stanja. Takođe, uglavnom, nisu podesni ni za lečenje infektivnih oboljenja.
Najširu primenu fitopreparati nalaze u lečenju oboljenja:
1.respiratornih organa (infekcije gornjih disajnih puteva, kašalj, sinuzitis),
2.urogenitalnog trakta (bakterijske infekcije, benigna hiperplazija prostate kod muškaraca, premenstrualni sindrom, dismenoreja i tegobe izazvane menopauzom),
3.centralnog nervnog sistema (kognitivna deficijencija, promene raspoloženja: anksioznost, depresija, psihomotorni nemir, poremećaji sna i spavanja),
4.digestivnog trakta (dispepsija, hronična oboljenja jetre, nadimanje, gastritis i čir želuca, iritabilni kolon, opstipacija i dijareja),
5.kardiovaskularnog sistema (blagi oblici srčane insuficijencije, hipo- i hipertenzija, ateroskleroza i okluzivna oboljenja arterija, hronična venska insuficijencija).
Savremeni fitopreparati se koriste i kao:
1.dermatološki lekovi i eksterni antiinflamatorni agensi (lokalne inflamacije, ekcem, neurodermatitis, akne, ozlede kože, kompresija i kontuzija mekih tkiva, hematomi, osteoartritis i reumatske tegobe),
2.stimulatori nespecifičnog imunog odgovora (adaptogeni i imunostimulansi), lekovi namenjeni internoj upotrebi u lečenju nekih reumatskih oboljenja (reumatoidni artritis).
Slika 2. Lekovito bilje je osnovna sirovina u proizvodnji herbalnih preparata.
Tradicija herbalnih preparata u Srbiji
Počeci lečenja lekovitim biljem su izgubljeni u prošlosti. Smatra se da su to prvo otkrile životinje, jer većina životinja ovisi o biljkama kao izvoru hrane. U praistorijsko doba, otkriće biljaka kao sredstava za uspostavljanje zdravlja u obolelom organizmu je imalo ogroman značaj. Veruje se da herbalna medicina datira nekoliko hiljada godina pre nove ere, ali prvi zapisi su otkriveni u Egiptu (Eberov papirus iz 1500. godine pne.). desetine zapisa koji se spominju u tom papirusu su, kao lekovi, i danas u upotrebi.7
U te svrhe se koriste različiti delovi biljaka (koren, podanak, stabljika, list, cvet, plod, semenje, kora, drvo, smola). Pripravci lekovitog bilja se naširoko upotrebljavaju, naročito prema receptima travara. Mogu biti u obliku tinktura, sredstava za inhaliranje, čepića, tečnih ekstrakata. Travari su još 1640. godine uspostavili klasifikaciju koja je sadržavala opise 3800 biljaka, prema lekovitosti. Danas se smatra da ima preko 250000 cvetnih biljaka, a samo mali broj je podvrgnut ispitivanju u terapeutske svrhe.
Lekovito bilje u Srbiji predstavlja bogatu tradiciju i deo kulture naroda. Kod nas prvi zapisi o korišćenju biljaka za lečenje datiraju iz XIV veka (Hodoški kodeks), a kao najpoznatiji medicinski spis izdvaja se hilandarski medicinski kodeks iz XV, XVI veka. O lečenju lekovitim biljem govore i: Vuk Stefanović Karadžić (Srpski rječnik) , Josif Pančić (Botanika 1868, 1873), Sava Petrović (Lekovito bilje u Srbiji 1883) i Vasa Pelagić (narodni učitelj).
Zbog specifične ekonomske i političke situacije, fitoterapija je u našoj zemlji, umesto dopune farmakoterapiji, u poslednjih petnaestak godina postala njena zamena, što je uloga koja joj suštinski ne odgovara.
Kod nas je sasvim druga situacija. Farmakognozija se izučava na farmaceutskim fakultetima i ona je u velikoj meri osavremenjena podacima iz monografija pomenute Komisije E. Dok studije medicinskog fakulteta u ovom smislu nisu osavremenjene, te naši lekari uglavnom i ne preporučuju biljne lekove. Često su zatečeni pitanjima pacijenata na koja ponekad odgovaraju i sa dozom ironije i prezira. Ne treba im zbog ovoga zameriti, jer je naše tržište preplavljeno sumnjivim biljnim preparatima.
Oni se najčešće u prometu nalaze kao dijetetski proizvodi, koji se kontrolišu samo na higijensku ispravnost, dok je broj savremenih biljnih lekova veoma mali. Kvalitetan biljni lek standardnog sastava mora da zadovoljava stroge kriterijume farmaceutske kontrole kvaliteta, koji može lako da se dozira i pravilno primeni i čiji su neželjeni efekti poznati.
Fitopreparati nisu podesni u terapiji akutnih oboljenja i urgentnih stanja. Njihovo pravo mesto je u preventivi, u terapiji blagih poremećaja i u dopunskoj terapiji. Njihovo dejstvo nastupa postepeno, a efekti delovanja mogu da se očekuju tek posle jedne do dve nedelje. Između ostalih hroničnih oboljenja, često se koriste kao dopunska terapija bolesti kardiovaskularnog sistema: srčane insuficijencije, hipo i hipertenzije, ateroskleroze, okluzivnih arterijskih oboljenja, hronične venske insuficijencije.
Važno je poznavati i mogućnosti istovremene primene fitopreparata i sintetskih lekova, budući da neke kombinacije mogu da pojačaju delovanja oba leka ili međusobnog poništavanja dejstva. U principu, istovremenu upotrebu većeg broja lekova treba izbegavati, jer se efekti kombinovane primene većeg broja preparata često i ne mogu predvideti.
Zbog svega, savet farmaceuta o izboru preparata za samolečenje je od presudnog značaja za bezbednu terapiju. Ovo je od izuzetnog značaja kod nas, gde se u prometu nalazi veliki broj dijetetskih proizvoda čija uputstva ne sadrže napomene o mogućim neželjenim efektima, mogućim međusobnim reakcijama sa drugim lekovima.
Naš narod je vekovima u lečenju raznih bolesti koristio magijske postupake. Takozvani kult drveta ima pagansku osnovu, koju je hrišćanstvo prihvatilo i očuvalo do današnjih dana. Verovanja u duhove i demone koji borave u drvetu, jedan su od razloga korišćenja magijskih postupaka i prinošenja žrtava, da bi se ova natprirodna bića umilostivila te da bi se pomoglo izlečenju bolesnika. Bolesnik je, na primer, kolač od kukuruznog ili pšeničnog brašna nosio do glogovog drveta i ostavljao ga okačenog govoreći: ?!?!U glog ulog, a u telo odlog?!?!. Verovalo se da je glog zaštitnik zdravlja, da ga se plaše svi demoni i bolesti. Za lečenje su korišćeni delovi različitog drveća, zajedno sa čajevima, oblogama i melemima. Od gloginja se kuvao čaj protiv srdobolje, pravili melemi koji su privijani na prišt. Na Đurđevdan su se Cigani u Šumadiji pričešćivali glogovim listom, zdravlja radi.
Savremena nauka dokazala je lekovita svojstva gloga. Tokom 19. veka naučnici su u glogu otkrili sastojke koji opravdavaju njegovu upotrebu zbog blagotvornog dejstva na srce. Glog se u narodnoj medicini koristi protiv lupanja srca i pritiska u grudima, ali i za smirenje. Posebno se isticalo njegovo blagotvorno dejstvo na staračko srce. Dokazano je da glog zaista povećava snagu srčanog mišića, poboljšava provodljivost impulsa i smiruje lupanje srca. Utvrđeno je da preparati gloga daju veoma dobre rezultate primenjeni kod starijih osoba kod kojih je srce počelo da popušta. Takođe su postignuti dobri rezultati i kod mlađih osoba, posebno kod srčanih nervoza. Simprtomi angine pektoris, zatim poremećaji ritma srčanog mišića i povišen krvni pritisak su simptomi koji se mogu ublažiti preparatima sačinjenim iz ekstrakta gloga. Uspešna terapija podrazumeva pravilno doziranje, odnosno stanrdizovane preparate gloga koji sadrže određene lekovite sastojke (flavonoide, procinadine, saponine). Na određene flavonoide se vrši standardizacija ekstrakta iz kojih se izrađuju lekoviti preparati gloga i time se obezbeđuje potrebna količina lekovitih sastojaka koja u jednoj dozi proizvoda mora da bude prisutna kako bi se postigli očekivani efekti.
Osnovna indikacija koja je navedena i u monografijama Komisije E za primenu preparata gloga je insuficijencija srca, koju karakteriše njegova nesposobnost da pumpa odgovarajuću količinu krvi. Nedostatak hranljivih materija i kiseonika, uzrok su smanjenja telesne kondicije koja se manifestuje umorom, nedostatkom daha i pritiskom i bolom u grudima. Kao dopunska terapija srčane insuficijencije sve češće se koriste preparati sačinjeni iz standardizovanih ekstrakata gloga.8
Biljke koje sadrže farmakološki aktivne supstance, a pokazuju terapeutsko dejstvo na organizam, pa se upotrebljavaju kao terapeutska sredstva zovu se lekovite biljke. Od ukupnog broja biljaka koje rastu u našoj zemlji 5% pripada lekovitom bilju. Po količinama divljeg lekovitog bilja naša zemlja spada u one koje su bogatije ovom sirovinom. U prošlosti, a i sada, mi se pojavljujemo kao izvoznici biljnih droga, koje su stranci prerađivali, pa su nam onda prodavali skupocene poluproizvode biljnog porekla za našu farmaceutsku industriju. Sve više ljudi se bavi branjem, otkupom i preradom lekovitog bilja. U mnogim institutima i njihovim laboratorijama vrše se hemijske analize biljnih droga, kao i njihov uticaj na organizam. Naš mladi naraštaj se još od malena vaspitava i obrazuje da gaji, prikuplja, poznaje i čuva lekovito bilje.
ZAKLJUČAK
Do 1800. godine, kada je razvoj medicine ušao u naučnu fazu, tradicionalna medicina zasnovana na upotrebi lekovitog bilja činila je osnovu svih standardnih farmakoloških priručnika, koja ničim nije dovođena u pitanje. Međutim, sa razvojem naučne medicine, fitoterapiji je postepeno dodeljen status alternativne medicinske tehnike, što se može smatrati svojevrsnom nepravdom. Ukoliko se uzme u obzir da istorija klasične biljne medicine koja se praktikuje u okvirima zapadne civilizacije i pokriva period od gotovo 2000 godina, logično je pretpostaviti da su mnoge lekovite biljke položile jedan svojevrsan i težak test: da nije tako, zar bi znanja o njima bila tako predano prenošena, kroz toliko epoha i kultura? Bilo bi neosnovano odbaciti kolektivno iskustvo više od 50 generacija farmaceuta, lekara (ali i pacijenata), zajedničko kulturno dobro svih naroda zapadne civilizacije, i proglasiti ga običnim “placebo efektom”. Umesto toga, valjalo bi prepoznati slabosti i prednosti fitoterapije i dati joj mesto koje joj, po aktuelnim dometima, realno i pripada.Upotreba bilja u lečenju vodi poreklo iz daleke prošlosti. Veština lečenja biljem razvijala se kod svih naroda i sačuvala se negde više, negde manje i kao tradicionalna ili narodna terapija, popularno nazvana narodna medicina, sve do danas. Mnoge biljke koje su se uspešno vekovima upotrebljavale u tradicionalnoj terapiji prihvaćene su i predstavljaju važne lekovite sirovine u savremenoj materiji medicine...
S obzirom na činjenicu da se fitopreparati u Nemačkoj mogu dobiti u apotekama na lekarski recept, u toj zemlji je 1997. izvršena opsežna statistička analiza strukture lekova koji su izdati na ovaj način. Tim istraživanjem je ustanovljeno da su nemački lekari u pomenutom periodu najčešće prepisivali grupu fitopreparata namenjenih lečenju poremećaja centralnog nervnog sistema. Slede fitopreparati koji se koriste u lečenju oboljenja respiratornog, kardiovaskularnog i urinarnog trakta, dok niže pozicije na tržištu lekova zauzimaju oni namenjeni lečenju bolesti gastrointestinalnog trakta, imunostimulansi, dermatici, antireumatici i preparati za lečenje ginekoloških poremećaja. Najčešće su izdavani preparati koji sadrže standardizovane ekstrakte lista ginka (Ginkgo biloba), herbe kantariona (Hypericum perforatum), semena divljeg kestena (Aesculus hippocastanum), herbe bele imele (Viscum album), plodova patuljaste palme (Serenoa repens) i inaktivisani pivski kvasac (Saccharomyces cerevisiae). Kod nas se fitopreparati ne izdaju ovako i adekvatna statistička obrada podataka za Srbiju za sada nije moguća. Međutim, analizom rezultata popisa urađenog u apotekama i veledrogerijama u dva grada u Srbiji tokom 1999. godine, dobijeni su izuzetno važni podaci, koji ukazuju na to da vodeću poziciju na tržištu biljnih lekova u Srbiji drže fitopreparati namenjeni lečenju oboljenja kardiovaskularnog sistema, respiratornog sistema, digestivnog trakta i antiseptici/antiinflamatorni lekovi, dok su sedativi i analgetici, preparati namenjeni lečenju oboljenja urinarnog trakta i antineuralgici pozicionirani znatno niže.
Upoznavanje i edukacija korisnika o biljnim lekovima prisutnim na tržištu su neophodni. Pacijent više nema pasivan odnos, jer su informacije iz oblasti zdravlja danas dostupne velikom broju ljudi (mediji, internet). Zbog toga, savet farmaceuta o izboru leka za samomedikaciju, postaje suštinski značajan. Pacijenti koji se sami leče lekovima koji su na režimu izdavanja bez lekarskog recepta, moraju da u punoj meri budu svesni odgovornosti koju su prihvatili svojom odlukom o samomedikaciji.
Od lekovitog bilja se pripremaju čajevi, dekokti, ekstrakti, tinkture, macerati, rastvori, sirupi, kupke, kreme, masti... Najčešće se prave vodeni, alkoholni, vodeno-alkoholni ili uljani ekstrakti lekovitog bilja. Standardizacija biljnog ekstrakta podrazumeva određivanje koncentracije neke od glavnih lekovitih komponenti. Ipak, ovo ne mora biti merilo jačine ekstrakta, jer se često ne zna koja komponenta obezbeđuje lekovito svojstvo nekoj biljci ili je nekoliko, do nekoliko desetina komponenti, odgovorno za lekovita svojsta određene biljke.
Samolečenje se u svim razvijenim zemljama podstiče, pa se proizvodi namenjeni lečenju određenih tegoba plasiraju na tržište i njihova prodaja podstiče agresivnim reklamama. Prema ličnim sklonostima, ali i podstaknuti reklamom, ljudi često posežu za biljnim preparatima uvereni kako biljni preparati ne mogu da izazvu štetu. Međutim, baš tu se kriju rizici i brojne opasnosti.
Budući da je reč o preparatima koji se koriste u prevenciji i terapiji kardiovaskularnih oboljenja, prilikom izbora treba biti veoma oprezan. Sve proizvode sačinjene od lekovitog bolja treba pažljivo proceniti, posebno one od kojih očekujemo da poprave stanje i funkcionisanje staračkog ili obolelog srca. Preparate treba odabrati uz konsultaciju sa apotekarom i strogo se pridržavati uputstva o doziranju.
Zakonska regulativa u ovoj oblasti je veoma različita. U nekim zemljama biljni lekovi se izdaju na lekarski recept, u drugim su u slobodnoj prodaji. Kod nas, moglo bi se reći, vlada pravo šarenilo. Mnogi proizvodi koji bi morali da budu registrovani kao lekovi, prodaju se kao dijetetski proizvodi ili kao pomoćna lekovita sredstva.
Kvalitet leka u velikoj meri utiče na uspeh lečenja. Savremena istraživanja potvrdila su efikasnost mnogih biljnih sastojaka i savremena fitoterapija je definisala karakteristike biljnog leka. U primeni fitoterapije dobri efekti mogu da se očekuju samo od savremeno formulisanog biljnog leka.
Niko ozbiljan više ne raspravlja o tome da li veruje ili ne u biljne lekove. Nauka raspolaže znanjima o satavu mnogih biljaka i brojnim kliničkim istraživanjima koja potvrđuju dejstvo mnogih biljnih preparata. Međutim, kao i sintetski lekovi, biljni mogu da ispolje i određene negativne efekte. Zato samo dobro poznavanje dejstva lekova i kvalitetan proizvod, garantuju uspešnu i bezbednu terapiju. Savremena fitoterapija podrazumeva standardizovan proizvod koji se primenjuje u određenoj definisanoj dozi, za određene zdravstvene tegobe.
Razvoju savremene fitoterapije najveći doprinos dali su Nemci, koji su još pre tri decenije fitoterapiju podvrgli strogoj naučnoj proveri. Država je finansirala rad stručnjaka različitih profila (farmaceuta, lekara, tehnologa) koji su kao članovi čuvene Komisiju E, podvrgli veoma rigoroznoj proveri preko 400 biljaka tradicionalno korišćenih u tradicionalnoj medicini mnogih evropskih naroda. Ta komisija je napravila spiskove odobrenih i neodobrenih biljaka, kao i njihovih kombinacija u terapiji. Rezultate svog rada stručnjaci su objavili u monografijama koje su postale osnov savremene fitoterapije. Tako su stvoreni temelji savremene edukacije zdravstvenih radnika, pa su studenti medicine mogli da dobiju solidno znanje.
Ako bismo sagledali i ekonomski aspekt gajenja lekovitog bilja, uočili bismo da profitabilnost bavljenja lekovitim biljem i biološki vrednom (zdravom) hranom potvrđuje izuzetno interesovanje stranih partnera za proizvode nezagađene prirode našeg podneblja.
LITERATURA
1.Mr sc. pharm. Mihajlović, Gordana, «Lekovi i biljni lekovi», Farmaceutski fakultet Beograd, 2002.
2.Kovačević, Nada, «Osnovi farmakognozije», Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2003.
3.Gorunović, M., Lukić, P., «Farmakognozija», Zavod za udžbenike, Beograd, 2001.
4.Kovačević, Nada, «Osnovi farmakognozije». Srpska školska knjiga, Beograd, 2002.
5.Haensel R, Sticher O. «Pharmakognosie-Phytopharmazie». Springer-Medizin Verlag Heidelberg, 2007.
6.Evans WC. «Trease and Evans’ Pharmacognosy». WB Saunders, Edinburgh 2002.
7.Grupa autora «Pharmacopoeia Jugoslavica, Vol. 2», Savremena administracija, Beograd, 2001.
1 UVOD 3
1.1 Istorijat herbalnih preparata 4
1.2 Značaj herbalnih preparata u prevenciji 5
1.3 Značaj herbalnih preparata u terapiji 6
1.4 Značaj i bezbednost upotrebe herbalnih preparata 7
1.5 Značaj i upotreba herbalnih preparata u modernoj medicini 8
1.6 Tradicija herbalnih preparata u Srbiji 9
2 ZAKLJUČAK 11
3 LITERATURA 13
UVOD
Farmakognozija (gr. pharmakon = lek; gnosis = poznavanje) je prirodna nauka u sklopu farmakologije koja je bavi prirodnim lekovima, odnosno, drogama biljnog, životinjskog ili ređe mineralnog porekla. Najznačajnije droge su one biljnog porekla. Predstavlja jednu od najstarijih farmaceutskih disciplina. Naziv ove naučne discipline vodi poreklo od grčkih reči "pharmakon" (lek, otrov) i "gnosis" (znanje), tako da ova nauka predstavlja "znanje o lekovima" ili "poznavanje lekova".
Prikladno je i tumačenje koje je zastupao K. Ganziger i njegova kovanica "pharmakon i gignosco" koja u osnovnom prevodu znači "sticanje znanja o leku". Prvi put je pojam "farmakognozija" upotrebio bečki lekar, patolog i profesor Adam Šmit (1759-1809) u svom delu Lehrbuch der Materia Medica, koje je posthumno štampano 1811. god. Nekoliko godina kasnije, 1815. god., koristi ga i poljski apotekar Enoteus Sedler u svom radu Analecta Pharmacognostica. 1
Farmakognozija je naučna disciplina u okviru koje se proučavaju lekovite sirovine poreklom iz prirode (droge) i njihovi lekoviti sastojci. Kao izvor prirodnih lekovitih sirovina mogu se pojaviti biljke, životinje ili su one mineralnog porekla. Danas se u farmaciji najviše pažnje poklanja drogama biološkog porekla; lekovitim biljkama i mnogo manje životinjama. Sve manje se koriste lekovite sirovine mineralnog porekla.
Šta je to biljni lek? Biljni lek je svaki onaj koji sadrži aktivne sastojke biljnog porekla, odnosno jednu ili više biljnih droga odnosno substanci. Jedan ili više biljnih preparata ili pak njihovu mešavinu. Šta su to biljne droge? Biljne droge su cele ili usitnjene biljke, delovi biljaka, lišajevi, alge, i gljive.
I iz biljnog leka i iz biljne droge dobijaju se različitim postupcima usitnjavanja, ekstrakcije, fermentacije, destilacije, ceđenja, sušenja i mlevenja biljni preparati. Oni znači obuhvataju ne samo usitnjene biljne droge već i njihove tinkture, ekstrakte, etarska ulja, i sokove. Razni sastojci koji se nalaze u biljnoj drogi međusobno imaju sinergistički odnos u ispoljavanju povoljnog dejstva na organizam i manje neželjenih dejstava u odnosu na izolovanu čistu aktivnu komponentu.
Fitoterapija je metoda lečenja koja se zasniva na upotrebi lekovitog bilja. Reč fitoterapija potiče od grčkih reči (phyton),biljka i (therapeia),lečiti, tretirati, i znači lečenje biljem. Fitoterapija se zasniva na tradicionalnoj upotrebi lekovite biljke u nekom narodu - travarstvo ili na osnovu klinički dokazanih lekovitih svojstava. Naučna disciplina koja proučava pravilnu upotrebu lekovitog bilja, aktivne komponente, sastav, delovanje, primenu, kontraindikacije, neželjena dejstva i druge aspekte, naziva se farmakognozija. Slični termini su herbalizam, biljarstva, travarstvo i svi ovi termini se međusobno preklapaju. Lekovito bilje se često koristi kao polazna sirovina za dobijanje sintetičkih lekova. Modifikovanjem prirodnih supstanci stvaraju se jedinstveni molekuli, koji imaju jača farmakološka dejstva i mogu postati zaštićeni patentom. Biljni preparati nisu jednokomponentni, za razliku od sintetičkih lekova i sadrže stotine sastojaka. Upotreba biljnog ekstrakta, a ne samo pojedinačne komponente nekad ima sinergističko dejstvo, tj. različite komponente jedna drugoj pojačavaju učinak.
Istorijat herbalnih preparata
Lečenje prirodnim lekovima je najstariji metod lečenja. Mnogi narodi su tokom svoje istorije naučili da koriste lekovito bilje, koje je uspevalo u njihovom podneblju. Savremena naučna istraživanja su potvrdila ili opovrgla tradicionalnu upotrebu određene vrste lekovitog bilja. Lekovito bilje se primenjuje u prevenciji i lečenju raznih stanja i bolesti, a ima široku primenu zahvaljujući bezbednosti i neškodljivosti.
Prirodne biološki aktivne supstance su oduvek služile kao osnova za dobijanje hemijskih lekova. Modifikovanjem prirodnih komponenti, sintetisali bi se molekuli jačeg farmakološkog dejstva, ali i izraženijih neželjenih dejstava. Novosintetisani lekovi se mogu patentirati, jer su jedinstveni, za razliku od biljaka koje ne mogu postati ekskluzivno vlasništvo jedne kompanije.
Prirodni lekovi nalaze svoju primenu na osnovu tradicionalne primene, koja se primenjuje hiljadama godina među određenim narodima, ili na osnovu naučnih dokaza (kliničke studije) u kojima se potvrđuju lekovita svojstva i bezbednost određenih prirodnih proizvoda. Niti upotreba prirodnih proizvoda, niti hemijskih lekova ne treba da bude isključiva, već različite vrste terapija treba međusobno da budu komplementarne, tj. da se dopunjuju u cilju postizanja i održavanja što boljeg zdravlja.
Svaka epoha i kultura u istorijskom periodu našeg razvoja, imali su određena shvatanja i doktrine, koje su odražavale njihove poglede na svet. U tom svetlu, racionalna fitoterapija (ovakvu kakvu danas poznajemo) i nije mogla da iznikne, jer... obrni-okreni, fitoterapija je bila sasvim racionalna u svetlu važećih doktrina. Uklapala se i u totemizam ranih ljudskih društava, i u srednjovekovnu spagiriju... pa čak ni Inkvizicija nije imala ništa protiv primene lekovitih biljaka u svrhu lečenja; čak su inkvizitori (budući da su imali vrlo zapaženu misiju u Novom Svetu, kada su u najtemeljnijem genocidu zabeleženom u istoriji, ognjem, mačem, velikim boginjama i kugom zatrli mezoameričke i juznoameričke civilizacije), preuzimali neke od njihovih lekova (npr. Cinchonae cortex, Ipecacuanhae radix, Cacao semen i sl.) i ubrajali ih u Materiju Mediku Starog Sveta.2
Medicina i farmacija, sa istorijske tačke gledišta, započinju upotrebom prirodnih lekovitih sredstava, o čemu svedoče brojni materijalni dokazi rasuti po papirusima starog Egipta i drugih iščezlih civilizacija, ali i aktuelna praksa indijske i kineske tradicionalne medicine, čiji kontinuitet i razvoj već milenijumima nisu prekinuti. Metode tradicionalne medicine, koje su u antičko vreme praktikovali narodi Mediterana i Orijenta, svoj prvi praktični izraz u Evropi dobile su u zborniku De materia medica, koji je u prvom veku naše ere sastavio starogrčki lekar Dioskorides. Ovo klasično delo ispoljavalo je svoj uticaj vekovima kasnije, sve do doba renesanse, kada je revidirano u skladu sa važećim humanističkim doktrinama.
Biljni lekovi i saznanja o njihovoj efikasnosti najčešće su ona koja se prenose u okviru jedne porodice (npr. razni biljni melemi, čajne mešavine od dvadesetak komponenti) i može se reći da takvi lekovi spadaju u tradicionalne biljne lekove. Ali postoje i oni sa dokazanom efikasnosi i o njima postoje i monografije u farmakopejama. Međutim sve veća upotreba ovih lekova nameće i potrebu zakonske regulative u zemljama koje ove lekove stavljaju u promet zbog moguće zloupotrebe naziva biljni lek (dodavanje lekova biljnim lekovima, onečišćenja patogenim mikrooranizmima i pesticidima, ili teškim metalima) ili neželjenih dejstava koja ni malo nisu bezopasna.
Značaj herbalnih preparata u prevenciji
Čak i danas, čak i zdravstveni radnici postavljaju sebi i drugima pitanje: “Da li verujete u lekovito dejstvo biljaka?” Međutim, reči vera i poverenje u nauci ne bi trebalo da postoje. Medicina i farmacija su egzaktne nauke, kao i savremena fitoterapija, oblast koju baštine i medicina i farmacija. Dakle, ove reči ne bi trebalo da postoje ni u fitoterapiji što, bar kod nas, nije tako. Lekar, često, ne prepoznaje i ne primenjuje lekovita svojstva određenih biljaka. Ponekad ostaje zatečen pitanjima pacijenta, na koja obično odgovara s dozom ironije i prezira, ili tek odmahne rukom. Verovatno – s pravom, jer se fitoterapijom u našoj zemlji bave, pored stručnih lica kojima je ovo životni poziv, i oni drugi, željni brze zarade. Drugim rečima, fitoterapija se u Srbiji nalazi razapeta u vakuumu između nekritičkog odobravanja i apsolutnog nipodaštavanja, što su jednako neprihvatljivi ekstremi.
Snaga fitoterapije nije oličena toliko u intervenciji, koliko u prevenciji. Njene maksimalne mogućnosti se ispoljavaju u poboljšanju kvaliteta života koji živimo: uklanjanju bola, tegobe, zamora, nemira, straha, nekog funkcionalnog poremećaja ili specifičnog simptoma koji ne ugrožavaju život pacijenta. Delovanje fitopreparata nastupa postepeno. Zbog toga se, u većini slučajeva, njihov maksimalan efekat može očekivati tek desetak dana do dve nedelje od početka primene.
Racionalna fitoterapija je najsavremeniji koncept primene lekovitog bilja u zvaničnoj medicini, koji je osmišljen u Nemačkoj krajem XX veka i ubrzo široko prihvaćen, tako da se danas primenjuje ne samo u Nemačkoj, već i na teritoriji zemalja celokupne Evropske unije. Nastao je ne samo iz potrebe da se fitoterapija unapredi, već i iz potrebe da biljni preparati postanu efikasniji, a njihova primena bezbednija i ujedno zasnovana na rezultatima kliničkih ispitivanja.
Koncept racionalne fitoterapije je u velikoj meri izmenio upotrebu lekovitog bilja, a uticao je u velikoj meri i na kvalitet njegovog istraživanja, kao i na razvoj pravne regulative koja uređuje ovu oblast. U skladu sa premisama ovog koncepta, osnovnim sredstvom fitoterapije danas se smatraju definisani fitopreparati, koji se primenjuju u definisanom indikacionom području, a terapija se sprovodi u definisanim doznim režimima, koji su formulisani na osnovu rezultata kliničkih ispitivanja. Aktivni sastojak ovakvih fitopreparata su standardizovani ekstrakti, koji se proizvode ekstrakcijom standardizovanih droga u zaokruženom tehnološkom postupku koji započinje i završava se izvođenjem takođe standardizovanih procedura kontrole kvaliteta. Drugim rečima, racionalni koncept je premestio tačku oslonca fitoterapije sa droge na standardizovani ekstrakt, čime droga prestaje da bude osnovno sredstvo fitoterapije i postaje industrijska sirovina koja, kao takva, podleže standardizaciji. Na ovaj način, savremeni fitopreparati su postali znatno efikasniji nego tradicionalno korišćeni ekstraktivni oblici, a njihova primena ujedno – bezbednija.3
Herbalni preparati se najčešće koriste u samomedikaciji, za ublažavanje simptoma određenih funkcionalnih poremećaja, ili ih (na Zapadu) prepisuju porodični lekari, specijalisti fitoterapije odnosno naturopatije, a izdaju farmaceuti na recept, kao i druge lekove. Pored osoba kod kojih se određeno oboljenje ispoljava relativno blagim simptomima, fitopreparate veoma često primenjuju pacijenti sa hroničnim oboljenjima.4
Slika 1. Prerada bilja za pripremu herbalnih preparata
Značaj herbalnih preparata u terapiji
Najveći doprinos racionalne fitoterapije je biljni lek, standardnog sastava i delovanja, usaglašen sa strogim kriterijumima farmaceutske kontrole kvaliteta, uobličen tako da se lako dozira i pravilno primenjuje, poznatih neželjenih efekata i kontraindikacija. Pošto se poznaje hemijski sastav određene lekovite biljke, kao i veza između strukture i dejstva aktivnih sastojaka, tehnološki proces ekstrakcije je moguće osmisliti tako da dobijeni ekstrakt željenu komponentu (ili čitav kompleks) sadrži u maksimalnoj mogućoj koncentraciji. Drugim rečima, sve što lek čini – lekom, odnosi se i na fitopreparat. Zahvaljujući biljnom leku, fitoterapija se ponovo prepoznaje kao integralni deo zvanične medicine.
Biljnim lekom se smatra preparat koji kao aktivni sastojak sadrži usitnjene ili sprašene delove biljaka (droge), balsame, smole, lekovita masna ulja ili ekstrakte biljaka. Ovom definicijom obuhvaćeni su i popularni čajevi i čajne mešavine, ali i fitopreparati u formi savremenih farmaceutskih oblika (instant praška, tableta, šumećih tableta, tableta za žvakanje, obloženih tableta, kapsula, sirupa, sprejeva i dr). Biljnim lekovima se ne smatraju farmaceutski oblici kod kojih aktivnu komponentu predstavlja jedinjenje ili mešavina čistih supstanci izolovanih iz biljne sirovine (digitoksin, lanatozid C, atropin, hioscijamin, fizostigmin, morfin, kodein i dr).
U nekim zemljama EU, pojedini biljni lekovi pripadaju sistemu primarne zdravstvene zaštite (izdaju se na lekarski recept). U našoj zemlji, međutim, ali i u velikom broju zemalja sveta, biljni lekovi se izdaju bez recepta (OTC; engl. Over The Counter), koriste pretežno kroz samomedikaciju i to na osnovu sopstvene odluke pacijenta, bez učešća medicinskih stručnjaka (lekara, farmaceuta, stomatologa); samostalno, ili u kombinaciji sa sintetskim lekovima.
U narodu, lečenje biljnim lekovima je, generalno, rado prihvaćeno, jer su cene biljnih lekova često pristupačnije, a bezbednost primene veća u odnosu na sintetske lekove. Međutim, na uspeh lečenja u velikoj meri utiče adekvatnost preparata. U svim vrstama medija postoji obilje informacija, često neadekvatnih, kontradiktornih ili netačnih, što može da navede pacijenta da ovakve informacije pogrešno protumači i koristi neadekvatne lekove, ili odgovarajuće lekove na neodgovarajući način.
Značaj i bezbednost upotrebe herbalnih preparata
Sve je učestalija upotreba lekova od bilja u razvijenim zemljama a i u zemljama u razvoju. Da li je za to odgovorna njihova stvarna delotvornost ili želja osobe koja ih koristi da proba nešto prirodno a možda i da manje razmišlja o štetnim dejstvima ovih lekova. Da li ubrzani način života i sve češća samomedikacija opredeljuje osobe da koriste što više biljnih lekova? Da li prirodno znači i sigurno?
Jedna od čestih zabluda koja prati upotrebu fitopreparata, pored nekritičkog odobravanja ili apsolutnog negiranja, je i mišljenje da su fitopreparati apsolutno bezbedni i da njihovu primenu ne prate određena neželjena i ukrštena dejstva. Treba znati da su sastojci lekovitih biljaka farmakološki aktivna jedinjenja koja u organizmu imaju sličnu sudbinu kao i molekuli sintetskih lekova: metabolišu se na isti način, korišćenjem istih enzimskih sistema, distribuiraju krvlju i limfom i izlučuju iz organizma urinom, fecesom, znojem ili mlekom kao i drugi lekovi. Istovremena primena fitopreparata i sintetskih lekova može da uzajamno potencira ili poništi dejstvo svakog od njih, a često efekti kombinovane primene nisu predvidivi. Primenu fitopreparata takođe treba izbegavati tokom prvog tromesečja trudnoće i tokom celog perioda dojenja, kako bi se sprečilo potencijalno teratogeno dejstvo na plod, ili intoksikacija novorođenčeta sastojcima fitopreparata koji se mogu naći u majčinom mleku, jer se tim putem izlučuju. Fitopreparati, kod pojedinih osoba, mogu da budu uzrok gastrointestinalnih tegoba, poremećaja krvnog pritiska, alergijskih reakcija ili fotosenzibilizacije.5
Treba znati da ova dostignuća nisu poslednja reč racionalne fitoterapije, već samo njeni početni koraci i prvi rezultati. Značaj koncepta racionalne fitoterapije je, pored navedenog, i u tome što je na ovaj način stvoren dobar i efikasan model za buduća istraživanja lekovitog bilja, koja se već sada proširuju na evaluaciju vrednosti lekovitih sredstava kineske i indijske tradicionalne medicine. Za ove dve hiljade godina koliko na tlu Evrope postoji, fitoterapija je načinila pun krug vrativši se sebi. Sada, oslobođena raznih iracionalnih opterećenja, podržana snagom naučnih dokaza, ona krupnim koracima nastavlja svoj razvojni put.
Većina zdravstvenih tegoba može se uspešno lečiti upotrebom lekovitog bilja ali pogrešna upotreba može izazvati neželjene posledice, a treba znati da postoji dosta vrsta lekovitog bilja koje je otrovno. Pre konzumiranja lekovitog bilja proučite dostupnu literaturu koja se bave tom tematikom i obavezno potražite savet lekara. Lekovite biljke mogu imati neželjena dejstva, ali se ona retko ispoljavaju jer se ne primenuju koncentrovane ili u visokim dozama. Mnoge osobe su alergične na biljke, pa se tako može ispoljiti alergija i na lekovite biljke.6
Značaj i upotreba herbalnih preparata u modernoj medicini
Krajem XX veka sazrelo je vreme da, ovakva kakva je, naša civilizacija počne da radi na onome što ju je stvorilo i u zdravlju održalo sve ove vekove. Najpre smo sve to odbacili, jer smo otkrili efikasnije lekove: živini diuretici su sigurno moćniji od biljnih. Antibiotici su dramatično produžili dužinu trajanja života čitavog čovečanstva. Onda smo te efikasne lekove činili jos efikasnijima i moćnijima. Kada smo ih već učinili toliko moćnima, postepeno smo počeli da gasimo važnost ljudskog faktora u terapiji. Onda smo došli do prelomne tačke: svojevremeno, sedamdesetih godina, u Americi su postojali govorni automati koji su uzimali anamnezu od pacijenata i "predlagali" terapiju; dakle, činilo se da više ni lekari (sem hirurga) nisu baš tako potrebni...
U tim okolnostima, pacijent je počeo da se "buni". Nije pristajao na hladan, mehanicistički pristup sopstvenom lečenju. Nije pristajao na definiciju zdravlja, po kojoj je zdravlje odsustvo bolesti. Nije pristajao na digitalizaciju: 0 i 1, ima zdravlja - nema zdravlja, ima struje - nema struje, crno - belo... Pacijent više nije pristajao na sliku sebe kao bezdušnog "sistema organa": analogija sa automobilima i automehaničarima je očigledna. Pacijent je tada ponovo prigrlio tradiciju. Tih godina, iz Indije su nam stigla i istočnjačka učenja, ali i istočnjačka tradicionalna medicina. Mnogi su upravo tada odlučili da svoje zdravlje uzmu u svoje ruke, a da telefonske sekretarice koje uzimaju anamnezu i predlažu terapiju - ostave svojim izumiteljima. Upravo tada kreće talas "povratka prirodi", kroz čiju refleksiju mi danas prolazimo...
No, tehnološki razvoj imao je i dobre strane: na raspolaganju su nam danas mnoge moćne dijagnostičke tehnike kojima se vrlo precizno mogu uočavati i meriti efekti primene nekog leka, o kojima su drevni Indijci i Kinezi mogli samo da sanjaju. Kada su se složile kockice, Nemci su (a ko bi drugi, jer je nemačka medicina "Die Beste" najbolja na svetu) rešili da sopstvenu fitoterapiju podvrgnu strogoj naučnoj proveri. Posao je trajao gotovo dvadeset godina. Njihovi najbolji univerzitetski profesori, farmaceuti, lekari, tehnolozi i hemičari napravili su istorijsku Komisiju E, koju je izdašno finansirala nemačka Vlada i koja je, sa stotinama saradnika, rigoroznoj proveri podvrgla nekih 400 droga koje su se tradicionalno koristile u narodnoj medicini mnogih evropskih naroda. Od tih 400 droga, dvestotinak je odbačeno, a ostatak je detaljno proučen.
Rezultate su objavili u, takođe, istorijskim "Monografijama Komisije E", a one su utrle put racionalnoj fitoterapiji. Kada znate šta i kako deluje, onda je relativno lako obrazovati i lekare u tom smislu, pa su oni ponudili i brojne smerove na svojim medicinskim fakultetima dajući svojim lekarima solidno znanje dijagnostike i FITOTERAPIJE. Onda su uveli u red i pravnike, te dali odgovarajucu regulativu, koja bi se mogla svesti na prostu rečenicu... ili je lek, ili nije lek...
Dakle, trebalo je da se slože kockice. Zato se racionalna fitoterapija javila tek krajem XX veka. Klinička istraživanja jako puno koštaju. Zato se svi oni koji se nešto pitaju tako jako bune kada su biljni lekovi u pitanju. Da, morate me ubediti, i moraćete se jako, jako potruditi da me ubedite, ali troškove ubeđivanja snosite sami.
Fitopreparati, uz par izuzetaka, nisu podesni za lečenje akutnih oboljenja; samim tim, nemaju adekvatnu primenu u bolničkom ili ambulantnom okruženju. Nisu namenjeni lečenju urgentnih stanja. Takođe, uglavnom, nisu podesni ni za lečenje infektivnih oboljenja.
Najširu primenu fitopreparati nalaze u lečenju oboljenja:
1.respiratornih organa (infekcije gornjih disajnih puteva, kašalj, sinuzitis),
2.urogenitalnog trakta (bakterijske infekcije, benigna hiperplazija prostate kod muškaraca, premenstrualni sindrom, dismenoreja i tegobe izazvane menopauzom),
3.centralnog nervnog sistema (kognitivna deficijencija, promene raspoloženja: anksioznost, depresija, psihomotorni nemir, poremećaji sna i spavanja),
4.digestivnog trakta (dispepsija, hronična oboljenja jetre, nadimanje, gastritis i čir želuca, iritabilni kolon, opstipacija i dijareja),
5.kardiovaskularnog sistema (blagi oblici srčane insuficijencije, hipo- i hipertenzija, ateroskleroza i okluzivna oboljenja arterija, hronična venska insuficijencija).
Savremeni fitopreparati se koriste i kao:
1.dermatološki lekovi i eksterni antiinflamatorni agensi (lokalne inflamacije, ekcem, neurodermatitis, akne, ozlede kože, kompresija i kontuzija mekih tkiva, hematomi, osteoartritis i reumatske tegobe),
2.stimulatori nespecifičnog imunog odgovora (adaptogeni i imunostimulansi), lekovi namenjeni internoj upotrebi u lečenju nekih reumatskih oboljenja (reumatoidni artritis).
Slika 2. Lekovito bilje je osnovna sirovina u proizvodnji herbalnih preparata.
Tradicija herbalnih preparata u Srbiji
Počeci lečenja lekovitim biljem su izgubljeni u prošlosti. Smatra se da su to prvo otkrile životinje, jer većina životinja ovisi o biljkama kao izvoru hrane. U praistorijsko doba, otkriće biljaka kao sredstava za uspostavljanje zdravlja u obolelom organizmu je imalo ogroman značaj. Veruje se da herbalna medicina datira nekoliko hiljada godina pre nove ere, ali prvi zapisi su otkriveni u Egiptu (Eberov papirus iz 1500. godine pne.). desetine zapisa koji se spominju u tom papirusu su, kao lekovi, i danas u upotrebi.7
U te svrhe se koriste različiti delovi biljaka (koren, podanak, stabljika, list, cvet, plod, semenje, kora, drvo, smola). Pripravci lekovitog bilja se naširoko upotrebljavaju, naročito prema receptima travara. Mogu biti u obliku tinktura, sredstava za inhaliranje, čepića, tečnih ekstrakata. Travari su još 1640. godine uspostavili klasifikaciju koja je sadržavala opise 3800 biljaka, prema lekovitosti. Danas se smatra da ima preko 250000 cvetnih biljaka, a samo mali broj je podvrgnut ispitivanju u terapeutske svrhe.
Lekovito bilje u Srbiji predstavlja bogatu tradiciju i deo kulture naroda. Kod nas prvi zapisi o korišćenju biljaka za lečenje datiraju iz XIV veka (Hodoški kodeks), a kao najpoznatiji medicinski spis izdvaja se hilandarski medicinski kodeks iz XV, XVI veka. O lečenju lekovitim biljem govore i: Vuk Stefanović Karadžić (Srpski rječnik) , Josif Pančić (Botanika 1868, 1873), Sava Petrović (Lekovito bilje u Srbiji 1883) i Vasa Pelagić (narodni učitelj).
Zbog specifične ekonomske i političke situacije, fitoterapija je u našoj zemlji, umesto dopune farmakoterapiji, u poslednjih petnaestak godina postala njena zamena, što je uloga koja joj suštinski ne odgovara.
Kod nas je sasvim druga situacija. Farmakognozija se izučava na farmaceutskim fakultetima i ona je u velikoj meri osavremenjena podacima iz monografija pomenute Komisije E. Dok studije medicinskog fakulteta u ovom smislu nisu osavremenjene, te naši lekari uglavnom i ne preporučuju biljne lekove. Često su zatečeni pitanjima pacijenata na koja ponekad odgovaraju i sa dozom ironije i prezira. Ne treba im zbog ovoga zameriti, jer je naše tržište preplavljeno sumnjivim biljnim preparatima.
Oni se najčešće u prometu nalaze kao dijetetski proizvodi, koji se kontrolišu samo na higijensku ispravnost, dok je broj savremenih biljnih lekova veoma mali. Kvalitetan biljni lek standardnog sastava mora da zadovoljava stroge kriterijume farmaceutske kontrole kvaliteta, koji može lako da se dozira i pravilno primeni i čiji su neželjeni efekti poznati.
Fitopreparati nisu podesni u terapiji akutnih oboljenja i urgentnih stanja. Njihovo pravo mesto je u preventivi, u terapiji blagih poremećaja i u dopunskoj terapiji. Njihovo dejstvo nastupa postepeno, a efekti delovanja mogu da se očekuju tek posle jedne do dve nedelje. Između ostalih hroničnih oboljenja, često se koriste kao dopunska terapija bolesti kardiovaskularnog sistema: srčane insuficijencije, hipo i hipertenzije, ateroskleroze, okluzivnih arterijskih oboljenja, hronične venske insuficijencije.
Važno je poznavati i mogućnosti istovremene primene fitopreparata i sintetskih lekova, budući da neke kombinacije mogu da pojačaju delovanja oba leka ili međusobnog poništavanja dejstva. U principu, istovremenu upotrebu većeg broja lekova treba izbegavati, jer se efekti kombinovane primene većeg broja preparata često i ne mogu predvideti.
Zbog svega, savet farmaceuta o izboru preparata za samolečenje je od presudnog značaja za bezbednu terapiju. Ovo je od izuzetnog značaja kod nas, gde se u prometu nalazi veliki broj dijetetskih proizvoda čija uputstva ne sadrže napomene o mogućim neželjenim efektima, mogućim međusobnim reakcijama sa drugim lekovima.
Naš narod je vekovima u lečenju raznih bolesti koristio magijske postupake. Takozvani kult drveta ima pagansku osnovu, koju je hrišćanstvo prihvatilo i očuvalo do današnjih dana. Verovanja u duhove i demone koji borave u drvetu, jedan su od razloga korišćenja magijskih postupaka i prinošenja žrtava, da bi se ova natprirodna bića umilostivila te da bi se pomoglo izlečenju bolesnika. Bolesnik je, na primer, kolač od kukuruznog ili pšeničnog brašna nosio do glogovog drveta i ostavljao ga okačenog govoreći: ?!?!U glog ulog, a u telo odlog?!?!. Verovalo se da je glog zaštitnik zdravlja, da ga se plaše svi demoni i bolesti. Za lečenje su korišćeni delovi različitog drveća, zajedno sa čajevima, oblogama i melemima. Od gloginja se kuvao čaj protiv srdobolje, pravili melemi koji su privijani na prišt. Na Đurđevdan su se Cigani u Šumadiji pričešćivali glogovim listom, zdravlja radi.
Savremena nauka dokazala je lekovita svojstva gloga. Tokom 19. veka naučnici su u glogu otkrili sastojke koji opravdavaju njegovu upotrebu zbog blagotvornog dejstva na srce. Glog se u narodnoj medicini koristi protiv lupanja srca i pritiska u grudima, ali i za smirenje. Posebno se isticalo njegovo blagotvorno dejstvo na staračko srce. Dokazano je da glog zaista povećava snagu srčanog mišića, poboljšava provodljivost impulsa i smiruje lupanje srca. Utvrđeno je da preparati gloga daju veoma dobre rezultate primenjeni kod starijih osoba kod kojih je srce počelo da popušta. Takođe su postignuti dobri rezultati i kod mlađih osoba, posebno kod srčanih nervoza. Simprtomi angine pektoris, zatim poremećaji ritma srčanog mišića i povišen krvni pritisak su simptomi koji se mogu ublažiti preparatima sačinjenim iz ekstrakta gloga. Uspešna terapija podrazumeva pravilno doziranje, odnosno stanrdizovane preparate gloga koji sadrže određene lekovite sastojke (flavonoide, procinadine, saponine). Na određene flavonoide se vrši standardizacija ekstrakta iz kojih se izrađuju lekoviti preparati gloga i time se obezbeđuje potrebna količina lekovitih sastojaka koja u jednoj dozi proizvoda mora da bude prisutna kako bi se postigli očekivani efekti.
Osnovna indikacija koja je navedena i u monografijama Komisije E za primenu preparata gloga je insuficijencija srca, koju karakteriše njegova nesposobnost da pumpa odgovarajuću količinu krvi. Nedostatak hranljivih materija i kiseonika, uzrok su smanjenja telesne kondicije koja se manifestuje umorom, nedostatkom daha i pritiskom i bolom u grudima. Kao dopunska terapija srčane insuficijencije sve češće se koriste preparati sačinjeni iz standardizovanih ekstrakata gloga.8
Biljke koje sadrže farmakološki aktivne supstance, a pokazuju terapeutsko dejstvo na organizam, pa se upotrebljavaju kao terapeutska sredstva zovu se lekovite biljke. Od ukupnog broja biljaka koje rastu u našoj zemlji 5% pripada lekovitom bilju. Po količinama divljeg lekovitog bilja naša zemlja spada u one koje su bogatije ovom sirovinom. U prošlosti, a i sada, mi se pojavljujemo kao izvoznici biljnih droga, koje su stranci prerađivali, pa su nam onda prodavali skupocene poluproizvode biljnog porekla za našu farmaceutsku industriju. Sve više ljudi se bavi branjem, otkupom i preradom lekovitog bilja. U mnogim institutima i njihovim laboratorijama vrše se hemijske analize biljnih droga, kao i njihov uticaj na organizam. Naš mladi naraštaj se još od malena vaspitava i obrazuje da gaji, prikuplja, poznaje i čuva lekovito bilje.
ZAKLJUČAK
Do 1800. godine, kada je razvoj medicine ušao u naučnu fazu, tradicionalna medicina zasnovana na upotrebi lekovitog bilja činila je osnovu svih standardnih farmakoloških priručnika, koja ničim nije dovođena u pitanje. Međutim, sa razvojem naučne medicine, fitoterapiji je postepeno dodeljen status alternativne medicinske tehnike, što se može smatrati svojevrsnom nepravdom. Ukoliko se uzme u obzir da istorija klasične biljne medicine koja se praktikuje u okvirima zapadne civilizacije i pokriva period od gotovo 2000 godina, logično je pretpostaviti da su mnoge lekovite biljke položile jedan svojevrsan i težak test: da nije tako, zar bi znanja o njima bila tako predano prenošena, kroz toliko epoha i kultura? Bilo bi neosnovano odbaciti kolektivno iskustvo više od 50 generacija farmaceuta, lekara (ali i pacijenata), zajedničko kulturno dobro svih naroda zapadne civilizacije, i proglasiti ga običnim “placebo efektom”. Umesto toga, valjalo bi prepoznati slabosti i prednosti fitoterapije i dati joj mesto koje joj, po aktuelnim dometima, realno i pripada.Upotreba bilja u lečenju vodi poreklo iz daleke prošlosti. Veština lečenja biljem razvijala se kod svih naroda i sačuvala se negde više, negde manje i kao tradicionalna ili narodna terapija, popularno nazvana narodna medicina, sve do danas. Mnoge biljke koje su se uspešno vekovima upotrebljavale u tradicionalnoj terapiji prihvaćene su i predstavljaju važne lekovite sirovine u savremenoj materiji medicine...
S obzirom na činjenicu da se fitopreparati u Nemačkoj mogu dobiti u apotekama na lekarski recept, u toj zemlji je 1997. izvršena opsežna statistička analiza strukture lekova koji su izdati na ovaj način. Tim istraživanjem je ustanovljeno da su nemački lekari u pomenutom periodu najčešće prepisivali grupu fitopreparata namenjenih lečenju poremećaja centralnog nervnog sistema. Slede fitopreparati koji se koriste u lečenju oboljenja respiratornog, kardiovaskularnog i urinarnog trakta, dok niže pozicije na tržištu lekova zauzimaju oni namenjeni lečenju bolesti gastrointestinalnog trakta, imunostimulansi, dermatici, antireumatici i preparati za lečenje ginekoloških poremećaja. Najčešće su izdavani preparati koji sadrže standardizovane ekstrakte lista ginka (Ginkgo biloba), herbe kantariona (Hypericum perforatum), semena divljeg kestena (Aesculus hippocastanum), herbe bele imele (Viscum album), plodova patuljaste palme (Serenoa repens) i inaktivisani pivski kvasac (Saccharomyces cerevisiae). Kod nas se fitopreparati ne izdaju ovako i adekvatna statistička obrada podataka za Srbiju za sada nije moguća. Međutim, analizom rezultata popisa urađenog u apotekama i veledrogerijama u dva grada u Srbiji tokom 1999. godine, dobijeni su izuzetno važni podaci, koji ukazuju na to da vodeću poziciju na tržištu biljnih lekova u Srbiji drže fitopreparati namenjeni lečenju oboljenja kardiovaskularnog sistema, respiratornog sistema, digestivnog trakta i antiseptici/antiinflamatorni lekovi, dok su sedativi i analgetici, preparati namenjeni lečenju oboljenja urinarnog trakta i antineuralgici pozicionirani znatno niže.
Upoznavanje i edukacija korisnika o biljnim lekovima prisutnim na tržištu su neophodni. Pacijent više nema pasivan odnos, jer su informacije iz oblasti zdravlja danas dostupne velikom broju ljudi (mediji, internet). Zbog toga, savet farmaceuta o izboru leka za samomedikaciju, postaje suštinski značajan. Pacijenti koji se sami leče lekovima koji su na režimu izdavanja bez lekarskog recepta, moraju da u punoj meri budu svesni odgovornosti koju su prihvatili svojom odlukom o samomedikaciji.
Od lekovitog bilja se pripremaju čajevi, dekokti, ekstrakti, tinkture, macerati, rastvori, sirupi, kupke, kreme, masti... Najčešće se prave vodeni, alkoholni, vodeno-alkoholni ili uljani ekstrakti lekovitog bilja. Standardizacija biljnog ekstrakta podrazumeva određivanje koncentracije neke od glavnih lekovitih komponenti. Ipak, ovo ne mora biti merilo jačine ekstrakta, jer se često ne zna koja komponenta obezbeđuje lekovito svojstvo nekoj biljci ili je nekoliko, do nekoliko desetina komponenti, odgovorno za lekovita svojsta određene biljke.
Samolečenje se u svim razvijenim zemljama podstiče, pa se proizvodi namenjeni lečenju određenih tegoba plasiraju na tržište i njihova prodaja podstiče agresivnim reklamama. Prema ličnim sklonostima, ali i podstaknuti reklamom, ljudi često posežu za biljnim preparatima uvereni kako biljni preparati ne mogu da izazvu štetu. Međutim, baš tu se kriju rizici i brojne opasnosti.
Budući da je reč o preparatima koji se koriste u prevenciji i terapiji kardiovaskularnih oboljenja, prilikom izbora treba biti veoma oprezan. Sve proizvode sačinjene od lekovitog bolja treba pažljivo proceniti, posebno one od kojih očekujemo da poprave stanje i funkcionisanje staračkog ili obolelog srca. Preparate treba odabrati uz konsultaciju sa apotekarom i strogo se pridržavati uputstva o doziranju.
Zakonska regulativa u ovoj oblasti je veoma različita. U nekim zemljama biljni lekovi se izdaju na lekarski recept, u drugim su u slobodnoj prodaji. Kod nas, moglo bi se reći, vlada pravo šarenilo. Mnogi proizvodi koji bi morali da budu registrovani kao lekovi, prodaju se kao dijetetski proizvodi ili kao pomoćna lekovita sredstva.
Kvalitet leka u velikoj meri utiče na uspeh lečenja. Savremena istraživanja potvrdila su efikasnost mnogih biljnih sastojaka i savremena fitoterapija je definisala karakteristike biljnog leka. U primeni fitoterapije dobri efekti mogu da se očekuju samo od savremeno formulisanog biljnog leka.
Niko ozbiljan više ne raspravlja o tome da li veruje ili ne u biljne lekove. Nauka raspolaže znanjima o satavu mnogih biljaka i brojnim kliničkim istraživanjima koja potvrđuju dejstvo mnogih biljnih preparata. Međutim, kao i sintetski lekovi, biljni mogu da ispolje i određene negativne efekte. Zato samo dobro poznavanje dejstva lekova i kvalitetan proizvod, garantuju uspešnu i bezbednu terapiju. Savremena fitoterapija podrazumeva standardizovan proizvod koji se primenjuje u određenoj definisanoj dozi, za određene zdravstvene tegobe.
Razvoju savremene fitoterapije najveći doprinos dali su Nemci, koji su još pre tri decenije fitoterapiju podvrgli strogoj naučnoj proveri. Država je finansirala rad stručnjaka različitih profila (farmaceuta, lekara, tehnologa) koji su kao članovi čuvene Komisiju E, podvrgli veoma rigoroznoj proveri preko 400 biljaka tradicionalno korišćenih u tradicionalnoj medicini mnogih evropskih naroda. Ta komisija je napravila spiskove odobrenih i neodobrenih biljaka, kao i njihovih kombinacija u terapiji. Rezultate svog rada stručnjaci su objavili u monografijama koje su postale osnov savremene fitoterapije. Tako su stvoreni temelji savremene edukacije zdravstvenih radnika, pa su studenti medicine mogli da dobiju solidno znanje.
Ako bismo sagledali i ekonomski aspekt gajenja lekovitog bilja, uočili bismo da profitabilnost bavljenja lekovitim biljem i biološki vrednom (zdravom) hranom potvrđuje izuzetno interesovanje stranih partnera za proizvode nezagađene prirode našeg podneblja.
LITERATURA
1.Mr sc. pharm. Mihajlović, Gordana, «Lekovi i biljni lekovi», Farmaceutski fakultet Beograd, 2002.
2.Kovačević, Nada, «Osnovi farmakognozije», Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, Beograd, 2003.
3.Gorunović, M., Lukić, P., «Farmakognozija», Zavod za udžbenike, Beograd, 2001.
4.Kovačević, Nada, «Osnovi farmakognozije». Srpska školska knjiga, Beograd, 2002.
5.Haensel R, Sticher O. «Pharmakognosie-Phytopharmazie». Springer-Medizin Verlag Heidelberg, 2007.
6.Evans WC. «Trease and Evans’ Pharmacognosy». WB Saunders, Edinburgh 2002.
7.Grupa autora «Pharmacopoeia Jugoslavica, Vol. 2», Savremena administracija, Beograd, 2001.