Čovjek i njegova prava u kršćanskoj viziji -ij

Maturski, Seminarski , Maturalni i diplomski radovi iz ekonomije: menadzment, marketing, finansija, elektronskog poslovanja, internet tehnologija, biznis planovi, makroekonomija, mikroekonomija, preduzetnistvo, upravljanje ljudskim resursima, carine i porezi.


Kršćanstvo (od grč. Xριστός) je monoteistička svjetska religija, nastala u Palestini u prvom stoljeću naše ere. Obuhvaća brojne kršćanske crkve, zajednice i sekte, kojima je zajednička vjera u Isusa Krista, te prihvaćanje života u skladu s evanđeljem. Utemeljio ju je Isus Krist, a njezini sljedbenici nazivaju se kršćanima. Kršćanstvo pripada tipu povijesne, proročke i objavljene religije, etično-mistične strukture, spasenjski i eshatološki usmjerene. Kroz historiju se raščlanilo na više konfesija (katolicizam, pravoslavlje, protestantizam, nestorijanstvo i monofizitstvo) i njima odgovarajućih crkava (Katolička Crkva, pravoslavne crkve, protestantske crkve i istočne pretkalcedonske crkve). Kršćanska era počinje Isusovim rođenjem.
Kršćanstvo je nastalo u prvom stoljeću naše ere u Palestini unutar židovstva. U drugoj polovici tog stoljeća osamostaljuje se kao posebna religija i širi po gradovima Rimskog Carstva, osobito zaslugom apostola Pavla i njegovih misijskih putovanja. U Novom Zavjetu spominju se samo kršćani (Dj 11,26), a naziv kršćanstvo prvi spominje Ignacije Antiohijski (107) i drugi ranokršćanski pisci (Origen, Euzebije)....

POJAM ČOVJEKA

Čovjek je uvijek bio i ostane samo pitanje nego i problem samom čovjeku. Na pitanje šta je čovjek? M. Buber priznati filozof religije u svojoj knjizi „ Problem čovjeka“ izlaganje o o čovjeku počinje anegdotom o rabiju Bunamu, učitelju hedonizama, koji priča da je jedanput svojim učenicima kazao: „Htio sam napisati knjigu koja se trebala zvati „Adam“, i trebalo je da u njoj stoji cijeli čovjek. Ali sam se tada predomislio i odlučio da tu knjigu ne napišem. I Buber nastavlja s tom anegdotom ovako: „U ovoj se riječi s prizvukom naivnosti jednog stvarnog mudraca , koliko god pritom bila drugačija njegova namjera, izriče cijela povijest ljudskog razmišljanja o čovjeku. Od pradavnih vremena čovjek zna da je on sam sebi najvažniji predmet, ali se ipak boji obraditi upravo ovaj predmet kao cjelinu, to jest njegovu bit i smisao. Ponekad on to i počne, ali ga iscrpi problematika bavljenja svojim vlastitim bićem i on se povlači. Slično mišljenje je imao i filozof Melebranche, koji u predgovoru u svojoj knjizi piše: „od svih ljudskih znanosti, znanost o čovjeku je najvrjednija. Međutim ova znanost koju imamo ne njeguje se dovoljno, niti se posebno izučava. Većina ljudi je potpuno zanemaruje, pa i oni koji se bave tom znanošću, a još je manje onih koji se njoj s uspjehom posvećuju.
Kant je takođe u nekim svojim filozofskim spisima zastupao istu važnost pisanja čovjeka, ali istodobno i kao nerješivi problem. On u svom neobjavljenom djelu koje nije izdao, ali je priznao vjernost svojih stavova, iznosi kako se filozofija treba baviti sljedećim pitanjima:
1. Što ja mogu znati?
2. Što ja trebam učiniti?
3. Čemu se ja smijem nadati?
4. Što je čovjek?

Na prvo pitanje odgovara metafizika, na drugo moral, na treće religija, a na četvrto antropologija. Zatim sam Kant dodaje: „Uglavnom, moglo bi se sve ovo ipak računati u antropologiju jer se prva tri pitanja odnose na ovo zadnje“...