Zastita prirode i kulturnog naslijedja ( uopste i sa osvrtom na Crnu Goru)

ZAŠTITA PRIRODE I KULTURNOG NASLIJEDJA



Osnovni ciljevi prostornog planiranja i regionalnih politika su zajednički sa ostalim evropskim zemljama i područjima. Politika prostornog razvoja treba da doprinese konkurentnosti, efikasnosti i rastu u datim područjima. Takodje, treba da doprinese ekonomskoj i socijalnoh koheziji unutar zemalja i medju njima, da osigura konzervaciju prirodnog i kulturnog nasledja, zaštitu prirodne sredine i da obezbjedi održivost razvoja.

Stanje životne sredine je značajn o poboljšano u toku poslednje decenije. Emisija najvećeg broja polutanta je smanjeno zahvaljujući padu proizvodnje ali isto tako zahvaljujući i restruktuiranju i uvodjenju ekoloških mjera. Ali još uvijek postoji problem ostavštvine iz prošlosti, čišćenje otvorenih i napustenih kopova, industrijskih postrojenja, deponija smeća. Pored toga, dodatno,povile su se i nove opasnosti naročito u ruralnim područjima. Uslovi očuvaja novoprivatizovanih šuma i zaštićenih područja još uvijek nisu u potpunosti jasno definisane, održavanje velikog sistema odvodnjavanjem i navodnjavanjem nije adekvatno osigurano. Službe koje se bave životnom sredinom moraju da se bore monitoringom manjih ali rasturenih izvora zagadjenja.

Mreža nacionalnih parkova je dobro razvijena u regionu. Poboljšanja su neophodna u oblasti zaštite i primjene zakonskih mijera. Slabije je medjutim, razvijena mreža zaštićenih područja u istočnim zemljama. Zaštićene oblasti su prisutne samo u fragmentima, to su manja i izolovana mjesta i čine rijetke ekološke koriore. Dalje, najvrijedniji prirodni ekosistemi se nalaze u pograničnim oblastima gdje bi zajedničke ili bar koordinisane mjere zaštite i sistemi održavanja bili izuzetno poželjni.

Regioni su veoma bogati kulturnim nasledjem i obuhvataju raznovrsne kulturne pejzaže. Spomenici većine evropskih i umjetničkih perioda se mogu pronaći u regionima. Medjutim, mnogi spomenici su u veoma lošem i zapušteom stanju. Njihova registracija nije svuda u potpunosti obavljena i nije u skladu sa evropskim standardima. Ideološka i nacionalistička posvećenost je ostavila traga. U nekoliko oblasti u istočnim regionima se nastanjuje više nacionalnih grupa sa izraženim i karakterističnim kulturnim nasledjem a tu su i područja koja su ranije bila nastanjena sa nacionalnim i religioznim grupama, koje tu više ne žive. Konzervacija njihovoga kulturnog nasledja je zadatak današnjeg stanovništva.

Politike zemalja istočnih regiona u proteklim decenijama nisu obraćale dovoljno pažnje na životnu sredinu i kulturno-istorijsko nasledje. Ovakav način vodjenja politike nanio je ozbiljne štete u životnoj sredini. Neke od tih šteta imaju dalekosezne poslijedice u vremenskom i prostornom smislu. Danas takve zemlje prolaze koroz period tranzicije čiji trendovi ne mogu a da se ne odraze na budućnost. Sa propašću protekle prirodne strukture u ovom trenutku smanjuje se emisija zagadjenosti ali se ne mogu otkloniti ogromne štete nakupljene u prošlosti. Sa druge strane, pojavio se nov način tretiranja okoline čiji se uticaji tek procijenjuju. Razvoj koji ide na ruku očuvnja životne okoline i prirodnih i kulturnih naslijedja, mora biti podržan od strane politike na svim vidovima, uvodjenjem tehnologije, novih oblika proizvodnje i potrošnje kao uvodjenjem novih institucija, instrumenata i alata. Nova regulativa treba da je skrojena tako da promoviše i forsira održivi razvoj na tržištu i velikom broju privatnih i nezavisnih privrednih učesnika.

Zadaci zaštite životne sredine

Kvalitet zaštite životne sredine je fundamentalni aspkt nacionalnog i regionalnog razvoja. Degradacija struktura i sistema prirodnog okruženja ugrožava: šumarstvo, ribolov, rsurse pitke vode i njeno korištenje, pa čak i poljoprivredne aktivnosti. Zagadjenost vazduha, vode i zemljišta narušava kvalitet ljudskih staništa i životnog okruženja. Neophodne su efektivne politike zaštite životne sredine usmijerene ka dugoročnom razvoju. Poslijednjih deset godina desile su se bitne promjene stanja životne sredine koje odredjuju buduće zadatke i strategije politike zaštite životne sredine. Tokom devedesetih godina znatno je smanjena emisija najštetnijih materija. Ovaj pozitivan razvoj samo je djelimično rezultat efektivnijih ekološkolkih politika država u regionu. Drugi razlog smanjene zagadjenosti je opadanje in dustrijske i poljoprivredne proizvodnje. Poseban pad proizvodnje bilježe grane industrije koje su bile najveći izvori zagadjenosti ( metalurgija, hemijska i industrija gradjevinskih materijala ). U poljoprivredi, upotreba hemikalija( djubriva, pesticida, hebricida ) drastično je manja nego ranije. Ukinut je dio velikih farmi koje ozbiljno zagadjuju zemljište i podzemne vode.

Nesumljivo, državne mjere poput zatvaranja najopasnih izvora zagadjenja dale su svoj doprinos. Takodje važnu ulogu imala je pomoć i pritisak od strane Evropske unije. U prošlosti manji broj velikih industrijskih postrojenja bio je odgovoran za najveći dio zagadjenosti. Praćenje i sankcionisanje zagadjivanja životne sredine teoretski nije teško ali su postojale značajne političke prepreke. Osim smanjenja postojećeg zagadjenja neophodno je planirati u prošlosti nagomilanu štetnost po životnu sredinu , što znači sredjivanje napuštenih otvorenih rudnih kopova, industrijskih postrojenja i deponija smeća. U nekim zemljama ( Češka Republika, Madjarska, Poljska, Slovačka ) napuštene bivše sovjetske kasarne i vojne baze su ozbiljno zagadjene.

Velika područja sa ozbiljnim problemima zagadjenja i upravljanja prirodnim resursima su često pogranični reoni koji zahtjevaju medjunarodnu saradnju. Medjugranična kohezija u održavanju kvaliteta prirodnog okruženja i medjudržavno kreiranje politike zaštite životne sredine su neizbježni. Zapadni vjetrovi proširuju štetne misije na istok, zagadjene vode teku od uzvodnih ka nizvodim zemljama. Ovi osnovni geografski faktori čine da ekološka situacija u zahvaćenim zemljama ima povezujući karakter na medjudržavnom nivou.

Sve veći uticaj evropskih politika zaštite životne sredine na kreiranju nacionalnih politika stimulisati će i usmjeravati postojeće napore zemalja zainteresovanih za članstvo Evropske unije. U procesu prilagodjavanja ekološkim zakonima i propisima u Evropskoj uniji doći će do trajnog insistiranja na značaju zaštite životne sredine u okviru nacionalnog zakonodavstva. Po nekad se pominju zastrašujuće novčane sume koje su potrebne da bi se dostigli ekološki standardi Evropske unije. Zahtijevane investicije su zaista velike ali će njihov najveći dio ostvariti privatni subjekti tokom strukturnih promjena: stari automobili će biti zamijenjeni novim, stara oprema će biti otpisana a nova instalirana. Poslijednjih deset godina pokazuju se uticaji strukturnih promjena na unapredjenje životne sredine. Postoji medjutim mnogo teži zadatak a to je promjena društvenog stava prema životnom okruženju. Zagadjenje najvećim dijelom nije posledica prljavih tehnologija već ljudskog nemara, kršenja ekoloških propisa i nedovoljnog napora da se životna sredina očuva.