Zakon o zaštiti zdravlja

Da bi došli do Zakona o zaštiti zdravlja pođimo od samog zdravstvenog osiguranja. Zdravstveno osiguranje je sistem za pokrivanje troškova zdravstvene zaštite unapred, preko doprinosa (Bizmarkov sistem) ili poreza (Beveridžov sistem) koji se uplaćuju u zajednički fond ili zavod zdravstvenog osiguranja za sve ili neke zdravstvene usluge određene zakonom, podzakonskim aktima ili polisom osiguranja(kod privatnog osiguranja). Zdravstveno osiguranje može se odnositi na ograničen ili sveobuhvatni raspon zdravstvenih usluga i može služiti kao potpuno ili delimično pokrivanje troškova određene usluge, leka ili medicinskog sredstva. Povlastice se mogu sastojati u pravu na određene zdravstvene usluge ili na refundaciju osiguraniku za određene troškove. Državno zdravstveno osiguranje uređuje i vodi država, privatno osiguranje je takođe uređeno zakonom i vođeno od strane osiguravajućeg društva ili neke druge privatne agencije koja za to ima dozvolu. Zdravstveno osiguranje može biti obavezno i dobrovoljno. Obavezno zdravstveno osiguranje pokriva osnovni paket zdravstvenih usluga propisanih zakonom. Dobrovoljno osiguranje je ono osiguranje koje zaključuju ona lica koja nisu obavezno osigurana po zakonu,bilo za osnovni ili dodatni paket usluga(dodatno osiguranje).

Odmah po završetku Drugog svetskog rata, celokupno stanovništvo država u kojima se formirao socijalistički sistem bilo je obuhvaćeno pravom na besplatnu zdravstvenu zaštitu po modelu obaveznog zdravstvenog osiguranja. Engleska je 1948. godine uvela sistem koji je obuhvatio celokupno stanovništvo, a podrazumeva pravo na besplatnu zdravstvenu zaštitu "Nacionalna zdravstvena služba". Po njemu, celokupno stanovništvo Engleske koristi besplatno određeni broj datih prava u okviru sistema zdravstvene zaštite zemlje. Kasnije su sve zemlje zapadne Evrope postepeno uvodile sistem zdravstvene zaštite. Danas je u Engleskoj i Italiji celokupno stanovništvo obuhvaćeno besplatnom zdravstvenom zaštitom, tj. sistemom "Nacionalne zdravstvene službe". Ovo se finansira putem ubiranja poreza. Obuhvaćenost stanovništva besplatnom zdravstvenom zaštitom iznosi u Francuskoj 95%, Nemačkoj 85%, Švajcarskoj 98%, Belgiji 95%, Grčkoj 95% i Španiji 95%. U ovim zemljama finansiranje besplatne zdravstvene zaštite vrši se kroz sistem obaveznog (ili kombinacijom obaveznog i dobrovoljnog) zdravstvenog osiguranja, koje plaćaju pojedinci i poslodavci. Obavezno zdravstveno osiguranje se zasniva na principu uzajamnosti i solidarnosti. Upravo ovaj vid brige o bolesnom stanovništvu izraz je stepena demokratske razvijenosti društva i ekonomske moći države.

1 UVOD 3
2 Zakon o zaštiti zdravlja 5
2.1 Finansiranje zdravstvene zaštite 6
2.1.1 Zdravstveno osiguranje građana koji ostvaruju prihode 6
2.1.2 Zdravstveno osiguranje članova porodice 7
2.1.3 Zdravstveno osiguranje građana koji ne ostvaruju prihode 7
2.2 Reforma zdravstvenog sistema Srbije 9
3 ZAKLJUČAK 16
4 LITERATURA 18