Spoljna politika SAD posle Hladnog rata

Maturski, seminarski i diplomski radovi iz medjunarodnih odnosa.

Hladni rat (1945-1991) je neprijateljski odnos koji je vladao između komunističkih i nekomunističkih zemalja od kraja 2. svj. rata do raspada SSSR-a početkom 1990-ih.
Termin hladni rat prvi put je upotrebio Bernard Baruh, savetnik američkog predsjednika, tokom jedne debate u američkom Kongresu 1947. godine.
Pojam hladni rat vezuje se za britanskog premijera Vinstona Čerčila koji je skovao krilaticu o 'gvozdenoj zavjesi' koju su komunisti spustili između svog i 'slobodnog svijeta'. On je marta 1946. godine u Fultonu (SAD) pozvao na 'krstaški rat' protiv komunizma, podsjećajući na obavezu odbrane atlantske zajednice i vojnog zbližavanja ugroženih država. Ta istupanja bila su znak da svet ulazi u tzv. hladni rat.
S jedne strane su bili SSSR i njegovi saveznici, poznati kao Istočni blok. S druge strane su bili SAD i njegovi saveznici, poznati kao Zapadni blok. Taj se odnos zvao Hladni rat zato što nije bilo direktne vojne konfrontacije izmjeđu dvije strane. Taj pojam je prvi koristio Bernard Baruch, savjetnik američkog predsjednika, tijekom jedne rasprave u američkom kongresu 1947. godine.
Hladni rat su obilježili obostrano nepovjerenje, sumnjičenje i nesporazumi. Ponekad se osjećala prijetnja Trećeg svjetskog rata. SAD je optuživao SSSR zbog širenja komunizma u svijetu. SSSR je optuživao SAD zbog imperijalizma i kontrarevolucije.
Korejski rat, Vijetnamski rat i Afgansko-sovjetski rat bili su slučajevi kad je napetost između dvije ideologije prerasla u oružani sukob. SAD i SSSR često u njima nijesu sudjelovali izravno nego kroz naoružavanje drugih zemalja.
SAD i SSSR su se najviše natjecali u naoružanju i razvitku tehnologije. Osim toga, bila je vrlo razvijena špijunaža. Najveća potencijalna opasnost Hladnog rata bilo je nuklearno oružje i njegovo aktiviranje. Za razliku od lokalnih sukoba, paranoja zbog nuklearnog oružja pogodila je sve zemlje svijeta.
U Europi se Hladni rat organizirao u dva bloka: savez NATO, koji je više-manje pokrivao Zapadnu Evropu i kojim je dominirao SAD, i Varšavski pakt, koji je pokrivao Istočnu Europu i kojim je dominirao SSSR. Ta se podjela najviše odrazila na Njemačku, pogotovo Berlin. I danas se kao simbol Hladnog rata spominje Berlinski zid, koji je razdvajao Zapadni Berlin (pod kontrolom zemalja iz saveza NATO) od Istočne Njemačke, koja je spadala u Varšavski pakt.

2 Spolljna politika SAD-a poslije Hladnog rata

2.1 Mere u promeni bezbednosti SAD –a poslije Hladnog rata

Poslije hladnog rata ni za SAD, kao preostalu super silu ni EU, dileme nije bilo, NATO je ostao glavni zajednički instrument aktivnog delovanja na polju očuvanja mira i bezbjednosti.
Međutim, nova politika karta Evrope, i posebno otvorena mogućnost proširenja u pravcu Centralne i Srednje Evrope odnosno Rusije, zahtjevali su primjenu novih metoda, proširenje spoljnopolitičkih koncepcija kako SAD-a i NATO tako i EU.
Prvi korak u spoljnoj politici SAD-a nakon hladnog rata bile su mjere u promeni bezbjednosti odnosno formiranje strategije bezbjednosti SAD-a čiji su ciljevi bili:
- SAD mora odbraniti slobodu i pravdu
- ciljevi na putu progresa: politička i ekonomska sloboda, miroljubivi odnosi sa drugim državama, i poštovanje ljudskog dostojanstva
- poštovanje zakona, postavljanje granica apsolutnoj moći države, sloboda govora, propovedi, jedanaka pravda, poštovanje zena, religiozne i etničke tolerancije, i poštovanje privatne svojine.
Zadaci strategije bezbjednosti SAD – a ogledali su se u:
- odbraniti mir boreći se protiv terorista i tirana
- očuvati mir gradeći dobre odnose sa velikim silama
- proširiti mir podstičući slobodna i otvorena društva na svim konitinetima odnosno promovisati demokratiju
- raditi aktivno na donešenju nade demokratiji, razvoju, slobodnom tržište i slobodnoj trgovini u svaki kutak.

2.2 Događaji na polju spoljne politike SAD-a poslije hladnog rata

Politika SAD vođena je dugoročnim i primamljivim interesima ovladavanja najisturenijim djelom evroazijskog prostora.
Početkom poslednjih godina hladnog rata SAD su počele da gledaju na čitav sistem međunarodnih ugovora i institucija kao na prepreku za realizaciju sopstvenih interesa. Američka politička elita sve je više videla SAD kao Gulivera koga su prikovali za tlo i muče politički liliputanci svojim nacionalnim zakonima, ugovorima i multilateralnim institucijama. Postojeći svetski poredak, koji su Sjedinjene Države same kreirale, bio je najpre devalviran u američkim očima, onda oslabljen i konačno svesno napadnut.
Završetkom hladnog rata u spoljnopolitičkim i geostrateškim planovima SAD, započeto je definisanje nove uloge Balkana.
Politika hegemonije Vašingtona ostvarena preko NATO, značila je i u ovom regionu samo jedno da su američki interesi u apsolutnoj prednosti nad interesima bilo koje države, druge sile, organizacija ili saveza i svjetu, što Vašington demonstrira permanentno i u drugim djelovima i regionima sveta. Američki analitičar, Džejms Džatras, dugogodišnji savjetnik Republikanskog političkog Komiteta, Senata SAD, ističe da se u američkim planovima u regionu, koji se naziva "proširenim srijednjim istokom", a obuhvata i oblast Kavkaza i centralne Azije. S tim u vezi Balkan se smatra dijelom tog regiona, koliko i dijelom Evrope. Strateški cilj je dalji prodor novog svetskog poretka i snaga NATO pakta na čelu sa SAD, na Istok prema Rusiji i Evroaziji, gde se u ovom veku predviđa ključna borba za globalnu dominaciju svetom.

1 UVOD 3
2 Spoljna politika SAD – a poslije Hladnog rata 4
2.1 Mere u promjeni bezbijednosti SAD-a poslije Hladnog rata 4
2.2 Događaji na polju spoljne politike SAD-a poslije Hladnog rata 4
3 ZAKLJUČAK 12
4 LITERATURA 13