SEMINARSKI RAD IZ BANKARSTVA

SEMINARSKI RAD IZ BANKARSTVA - STEDNE DEPOZITNE INSTITUCIJE / DIPLOMSKI RAD IZ BANKARSTVA - STEDNE DEPOZITNE INSTITUCIJE / MATURSKI RAD IZ BANKARSTVA - STEDNE DEPOZITNE INSTITUCIJE

Jedan od tradicionalnih oblika ulaganja stanovništva je i ulaganje kod raznovrsnih depozitnih štednih institucija. Štedne depozitne institucije nadziru isti organi kao i banke. Nakon 1980. godine u većini zemalja mogu uzajmljivati od središnje banke, ali su isto tako dužne i izdvajati obveznu rezervu. Depoziti su im do određenih limita osigurani kod posebnih državnih institucija. U štedne depozitne institucije ubrajamo: štedionice, štednokreditne zadruge, kredittne zadruge, poštanske štedionice.

ŠTEDIONICE se javljaju prije 200 godina. Temelje se na principu uzajamnosti i međusobne pomoći. Osnivaju se na kapitalskoj osnovi i sudionici su financijskog tržišta. Zbog zaštite malih štediša pod kontrolom su države. Centralna banka kontrolira štedionice, te one moraju izdvajati obveznu rezervu, a negdje i osigurati depozite.

Izvori sredstava su:

a) imovinsko štedni računi,

b) depoziti po štednim, tekućim i žiro računima,

c) udjelni računi i

d) štedni planovi.

U aktivi su najčešće stambeni i osobni krediti. Odobravaju uglavnom potrošačke, stambene i osobne kredite građanima članovima. Neuposlene viškove ulažu u različite plasmane, sve do financiranja izvoza. Udružuju se u sustave sustavi štedionica su moćni financijski posrednici. Kod nas su marginalizirani (moraju se reorganizirati u poslovne banke).

ŠTEDNO-KREDITNE ZADRUGE osnivaju se radi dodjele kredita članicama zadruge. Sredstva prikupljaju štednim ulozima, pozajmicama i emisijom vrijednosnica. Najčešće su stambene štedno kreditne zadruge. Krediti su osigurani hipotekom. Osnivaju se na lokalnoj razini, u prvo vrijeme unutar određenih zajednica ili prema djelatnosti članova, na načelu uzajamnosti, a danas šire strukturu svojih komitenata pretvarajući se u kapitalske organizacije koje svojim dioničarima dijele dividendu. Nisu sudionici financijskog tržišta. Kao zadruge se najčešće registriraju poduzeća koja se bave financijskim posredovanjem.

KREDITNE ZADRUGE su manje štedne institucije u vlasništvu članova štediša. U pravilu uživaju porezne olakšice i neprofitne su institucije. U njih se udružuju stanovnici nekog sela, grada, četvrti, radnici tvornice, studenti sveučilišta i dr. Odobravaju kredite samo članovima. Računi štednje u njima nazivaju se udjelni računi na temelju kojih se stječe pravo upravljanja, ali ne dijele dividendu, već je korist članova u višim kamatama na štednju i nižim na kredite. Svojevrsne su blagajne uzajamne pomoći kakve postoje i kod nas u pojedinim poduzećima i institucijama.

POŠTANSKE ŠTEDIONICE u pravilu ne kreditiraju svoje članove, već se prikupljena sredstva usmjeravaju u programe komunalne infrastrukture na području gdje je štednja prikupljena. Uspjeh im se temeljio na raširenosti i dostupnosti poštanskih šaltera, sigurnosti za malog štedišu i čekovnom platnom prometu za široki krug građana. Danas se preko njih građanima plasiraju i različite državne zadužnice. U zadnje vrijeme gube na značenju. U RH ne postoji kao posebna štedna institucija.



STAMBENA DRUSTVA (BUILDING SOCIETES)

Stambena društva imaju osobine štedno-kreditne institucije, hipotekarne banke, ali i fonda zajedničkog investiranja. Prikupljaju kratkoročne oblike osobne štednje i plasiraju ih u dugoročne stambene kredite osigurane hipotekom.

Sredstva prikupljaju:

a) raznovrsnim štednim planovima namijenjenim fizičkim osobama – običnim i posebnim udjelnim računima,

b) štednim depozitima,

c) posebnim planovima s poreznim olakšicama,

d) emisijama certifikata o depozitu namijenjenih poduzećima

e) pozajmicama većih iznosa na financijskom tržištu.

Osim odobravanja stambenih kredita članovima, zbog čega se i osnivaju, financiraju i farmerske objekte i industriju, ulaze u poslovanje s kreditnim karticama, putničkim čekovima i ulažu u likvidne državne vrijednosnice. Uživaju porezne olakšice.

Pod nadzorom su države koja im povremeno daje i financijsku potporu. RH je Zakonom o fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države i Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje (1997. godine) omogućila osnivanje “stambenih štedionica” koje bi uz predviđenu državnu potporu trebale ispunjavati one ciljeve koje su u nekim zemljeme u prošlosti uspješno ostvarivala stambena društva.


UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE (Mirovinski fondovi i osiguravatelji)

MIROVINSKI FONDOVI su vrsta ugovorne štedne organizacije. Pribavljaju sredstva iz doprinosa članova za vrijeme radnog vijeka u zamjenu za obećanja isplate mjesečne mirovine po odlasku u mirovinu. Likvidnost im nije problem jer mogu precizno predvidjeti budući priljev. Mirovinski fondovi su neprofitne institucije što znači da stečenim prihodima povećavaju uplate. Mirovinskim fondovima upravljaju ili banke ili financijske kompanije. Primarna ulaganja mirovinskih fondova su:

a) dugoročne korporacijske obveznice

b) sigurne obične dionice

c) dugoročne hipoteke

d) depoziti kod banaka.

Prvi fond nastao je 1875. (SAD) na željeznici - American Express Company. Kod američkih mirovinskih fondova postoje dvije značajke:

1.) mogu svoja sredstva prenijeti na drugu osobu,

2.) kod napuštanja poduzeća zadržavaju pravo na uplaćeni iznos.

Postoje dvije vrste fondova:

1. državni mirovinski fondovi – prosvjeta, policija, vojska, fond direktora FED-a

2. privatni mirovinski fondovi – fondovi iz područja usluga, trgovine, industrije...

OSIGURAVATELJI ŽIVOTA I IMOVINE prikupljaju sredstva dugoročnim ugovornim aranžmanima i plasiraju ih na tržištu kapitala.

Osiguravatelji imaju 3 velika značenja:

a) gospodarsko

b) socijalno

c) psihološko.

Osnovna svrha osiguravatelja je disperzija velikih i kumuliranih rizika. Osiguravatelji također akumuliraju sredstva za razvoj gospodarstva.

Postoje 3 vrste osiguranja:

1. životna i imovinska

2. dobrovoljna, obvezna, individualna i socijalna

3. granska osiguranja – gdje se opasnosti uključuju u jednu grupu ili granu

Osiguravatelji po zakonu mogu ulagati:

a) odobravati zajmove pravnim i fizičkim osobama

b) ulagati u vrijednosne papire

c) ulagati u zemljišta i građevinske objekte

d) ulagati u depozite banaka.

Sva ova ulaganja su jako restriktivna (samo 20% premije mogu ulagati u zajmove). Jedino je slobodno ulaganje u 100%-tnom iznosu u državne vrijednosne papire. U RH ima 27 osiguravajućih društva, gro njih su mala osiguravajuća društva (15 društva ima udjel u ukupnoj premiji manji od 3%, a 12 društva manje od 1%).

Policom osiguranja života osiguravateljna tvrtka obećava platiti određenu odštetu korisnicima u slućaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku iznos osiguranja ako doživi dospijeće police.

Zdravstveno osiguranje omogućava nadoknadu ekonomskog gubitka zbog rizika gubitka zdravlja. Uplaćuju ga obično tvrtke za svoje zaposlene, ali ga mogu uplaćivati i pojedinci. U slučaju bolesti, osiguravatelj nadoknađuje troškove bolničkog liječenja i slične troškove, što ovisi o opsegu zdravstvenog osiguranja.



INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO

1933. g. odvojene su investicijska i komercijalna banka. Investicijske banke su financijski specijalisti koji pomažu emitentima vrijednosnica pri njihovoj emisiji i rasprodaji na primarnom financijskom tržištu.

Investicijske banke obavljaju 6 poslova:

1. otkup cjelokupne emisije, pri čemu banka preuzima rizik

2. rasprodaja emisije preko dealera

3. savjetovanje emitenta i investitora (kupca) o mogućnostima prodaje emisije

4. usluge klijentima na sekundarnom tržištu

5. akvizicije ili stjecanje kontrole nad drugim poduzećem, fuzije i druge operacije imovinsko-financijskog restrukturiranja

6. operacije za vlastiti račun. Investicijska banka nije depozitna institucija, ne obavlja multiplikaciju depozita, nema primarnog novca, ima posredničku ulogu.

U RH ne postoji niti jedna investicijska banka za investicije i ekonomski rast, ali sve naše banke imaju sektore za investicijsko bankarstvo. Ti sektori obavljaju ovih 6 poslova. Taj proces je počeo 1975.g. i prva banka koja je stvorila nukleus bila je Privredna banka – formiran je odjel za trgovanje vrijednosnim papirima.


BROKERI I DEALERI

Brokeri i dealeri su specijalisti za prodaju i kupnju vrijednosnica na sekundarnim financijskim tržištima. Najveći dio sredstava potrebnih za poslovanje brokera i dealera osigurava se kreditima od banaka i sredstvima klijenata na posebnim računima koja se koriste za kupnju vrijednosnica.

Dealeri nastupaju kao principali, kupujući i prodajući vrijednosnice za vlastiti račun, očekujući dobit i preuzimajući rizike promjena cijena i kamatnih stopa.

Brokeri su posrednici između kupaca i prodavača koji posluju za njihov račun i naplaćuju posredovanje u obliku provizija – naknada. Brokeri su tržišni posrednici, mešetari koji pružaju tržišnu uslugu ne preuzimajući rizike. Posluju sa širokom javnošću, ali i sa dealerima. Osim brokera vrijednosnica postoje i specijalizirani brokeri za određena tržišta, kao npr. hipotekarni brokeri.

Tvrtke za potpunu brokersku uslugu posluju sa širokim krugom investitora, u kontaktu su s većinom sudionika tržišta, bave se savjetovanjem i strukturiranjem portfelja svojih klijenata.

Diskontni brokeri su brokerske kuće američkog financijskog tržišta koje, za razliku od ostalih brokera, klijentima pružaju uži obujam usluga i uz znatno nižu cijenu od uobičajene. Obično ne posluju uz proviziju, već sa klijentom ugovaraju fiksni iznos naknade. Posluju na veliko i specijaliziraju se za manji broj vrijednosnica ili usluga.



FINANSIJSKE KOMPANIJE


Financijske kompanije osnivaju velike proizvođačke i trgovačke korporacije, banke, osiguravateljna društva i druge financijske institucije.

Banke osnivaju financijske kompanije da bi ulazile u nebankovne financijske poslove koji su im obično zabranjeni ili ogrničeni. Financijske kompanije ne uzimaju depozite od široke javnosti, već sredstva pribavljaju “na veliko” emisijama komercijalnih papira i dugoročnih obveznica (3/4 izvora), uzimanjem kredita od banaka i emisijom dionica. Tako pribavljene izvore plasiraju “na malo” u obliku kredita stanovništvu i poduzećima. Glavni im je zadatak da kao specijalisti osiguraju kratkoročne i srednjeročne kredite potrošnji i poduzećima.

Velike korporacije osnivaju financijske kompanije da bi ušle u financijske poslove. Motiv osnivanja im je financiranje prodaje proizvoda korporacije (osnivača) kreditiranjem kupaca, financiranje vlastite proizvodnje ili zarada na financijskim transakcijama. Sve više preuzimaju i poslove leasinga, kreditnih kartica, financiranja obnove kuća i sl. Pri tom su financijske kompanije odvojene od poslovanja korporacije koja ih osniva, ali ostvaruju njezine interese.

Kroz financijske kompanije, poduzeća odvijaju financiranje od proizvodnje ili prodaje, osiguravaju novčani kapital za vlastite potrebe, ali obavljaju i one profitabilne financijske poslove koje inače ne bi obavljala kao proizvođačka poduzeća.

Financijske kompanije često se nazivaju korporacijskim bankama, kućnim banakma, a u nas bi im odgovarao naziv interne banke.

Vrste financijskih kompanija su:

1. Potrošačke financijske kompanije izravno odobravaju kredite potrošačima uglavnom za kupnju robe. Takve kompanije obično su vlasništvo zainteresiranih proizvođača ili trgovaca, a mogu biti i u vlasništvu banaka.

2. Prodajne financijske kompanije financiraju kupce uglavnom otkupom kreditnih ugovora od maloprodaje ili dealera koji prodaju proizvode tvrtke osnivača.

3. Poslovne financijske kompanije financiraju posebne potrebe poduzeća kao npr. leasing ili kupnju potraživanja uz diskont – faktoringom. Najčvršća interesna veza uspostavlja se internim ugovorima korporacija i internih financijskih podružnica koje financiraju veleprodaju i otkupljuju potraživanja korporacija.