Reosiguranje

Pod reosiguranjem (engl. reinsurance, nem. Rückversicherung) se podrazumeva osiguranje osiguratelja, odnosno osiguranje kod kojega jedan osiguratelj sklapanjem jednog (ređe) ili više (češće) ugovora s reosigurateljima ustupa (tj. osigurava) manji ili veći deo osiguranih rizika, koje je on preuzeo na sebe ugovorom o osiguranju, na neka druga društva za reosiguranje, i tako umanjuje negativne posledice sklopljenih ugovora o osiguranju.
Pojam reosiguranje znači fazu neizravnog prenosa dela obveze iz ugovora o osiguranju bez ingerencije ili sudelovanja osiguranika. Zato je reosiguranje vertikalna podela rizika, koji se u odnosu osiguratelj - osiguranik ne menja, ali se može i ne mora zaustaviti kod jednog reosiguratelja. Iz toga proizlazi da je reosiguranje sekundarna ili indirektna raspodela iz osiguranja, odnosno osiguranje samog osiguratelja za deo obveze koju ne može pokriti raspoloživim kapitalom .

Reosiguranje nije samo pravni nego pre svega ekonomski institut, pa je njegova uloga višestruka u gospodarstvu svake države. Promatrano s ekonomskog stajališta, najvažnija primesa reosiguranja je prostorna disperzija rizika kojom se otklanjaju ili bar ublažuju opasnosti od enormno velikih opterećenja fondova osiguranja, ili čak nacionalnog bogatstva neke regije, odnosno države, u slučaju pojave velikih šteta. Primerenom i na ekonomskim načelima temeljenom disperzijom rizika, postiže se efekt zaštite osiguranog rizika i osiguranika i osiguratelja, jer se institutom reosiguranja osiguratelji i reosiguratelji dovode u situaciju da ne moraju platiti više nego što im njihovi ekonomski potencijali dopuštaju. To je razlogom da je reosiguranje postalo najbrži, najefikasniji i najrasprostranjeniji način atomizacije rizika.

Sa stajališta osiguratelja heterogeni i svi ostali veliki i teški rizici, koje se ne bi mogli izravnati raspoloživim kapitalom putem reosiguranja, pretvaraju se za osiguratelja u homogene rizike, primerene strukturi njegovih portfelja, jer se višak dela obveze takvih rizika prenosi u pokriće reosiguratelja. Uporište u takvoj tvrdnji našla je i uzrečica: Dobro osiguranje počinje reosiguranjem! A što to zapravo znači? Pojednostavljeno to znači da osiguratelj, pre početka sklapanja ugovora o osiguranju za predmete osiguranja s velikim i teškim rizicima, treba u interesu svojih budućih osiguranika i svoje vlastite solventnosti sklopiti odgovarajući ugovor o reosiguranju. U sklopu pokrića reosiguranja osiguratelj može preuzimati rizike i sklapati ugovor o osiguranju i u slučaju kada su obveze više od njegova vlastita kapitala jer razliku pokriva reosiguranje.

Reosiguravatelj može deo rizika preuzetih od osiguravatelja dalje preneti na drugog reosiguravatelja (retrocesija), ovaj opet na trećeg itd. Na taj način provodi se potrebna homogenizacija i disperzija rizika koja omogućuje stabilno funkcioniranje cijelog sustava i za slučaj nastanka katastrofalnih šteta. Reosiguravateljni portfelj formira se tako da svaki od mnoštva osiguravatelja predaju u reosiguranje po nekoliko sličnih rizika. Tako se stvori kritična masa rizika dostatno da se može ostvariti ravnoteža premije i šteta. Svega nekoliko zrakoplova osiguranih kod jednog osiguravatelj slijevaju se u reosiguravateljni portfelj od više tisuća zrakoplova. Uslovi osiguranja i premijske stope formiraju se na osnovi iskustva tog velikog portfelja i preslikavaju se na nekoliko zrakoplova kod dotičnog osiguravatelja. Taj se proces označava kao homogenizacija rizika. U nošenju pojedinačnog rizika uz osiguravatelja sudjeluju deseci reosiguravatelja i opet deseti njihovih retrocesionara u naknadi moguće velike štete. Sudjeluje velik broj nositelja rizika. Time se postiže potrebna disperzija rizika.

Gospodarski, tehnološki i civilizacijski napredak korjenito su promijenili strukturu osiguranih rizika. Ima pojedinih osiguranih šteta koje iznose nekoliko milijardi američkih dolara. Izravnanje takvih rizika moguće je jedino na svjetskoj razini. Bez reosiguranja to ne bi bilo moguće. Bitno obilježje suvremenog reosiguranja je njegova internacionalnost.

Većina transakcija ima međunarodni karakter. Portfelj velikih profesionalnih reosiguravatelja sastavljen je od rizika iz većine zemalja. Oni raspolažu visokospecijaliziranim stručnjacima, statistikama i iskustvima za pojedine vrste rizika na svjetskoj razini. Usto što preuzimaju u pokriće velike i složene rizike reosiguravatelji pomažu osiguravateljima da oblikuju širinu pokrića i odrede premije osiguranja takvih rizika na bazi svjetskih iskustava. Reosiguranje se uspostavlja zaključivanjem ugovora. To je ugovor kojim se reosiguravatelj obvezuje obeštetiti reosiguranika za dio njegove ugovorne odgovornosti koju reosiguranik ima prema osiguranicima s osnova ugovora o osiguranju.

Da bi reosiguravatelj bio obvezan platiti štetu, prethodno mora biti ustanovljena obveza reosiguranika i šteta plaćena osiguraniku. Na ugovor o reosiguranju primjenjuju se u pravilu isti propisi koji važe i za ugovor o osiguranju. Reosiguranje utječe blagotvorno i na nacionalno gospodarstvo. Osiguraniku je svejedno je li mu šteta plaćena iz domaćih novčanih izvora ili iz inozemstva. Za nacionalno gospodarstvo bitna je razlika plaća li se šteta iz domaćih izvora ili je plaćaju inozemni reosiguravatelji. U drugom slučaju domaće gospodarstvo pretrpljenu štetu namiruje dodatnim novčanim priljevom iz inozemstva. Prvi ugovor o reosiguranju za koje se sigurno zna zaključeni su još 1370. godine. Sve do sredine XIX. stoljeća reosiguranje se provodilo na fakultativnoj osnovi od slučaja do slučaja.

Razvoj gospodarstva i djelatnosti osiguranja nametnuli su potrebu za automatskim reosiguravateljnim pokrićima – obveznim reosiguranjem. Sve do tada poslovima reosiguranja bavila su se osiguravajuća društva. Razvoj osiguranja, a osobito zaoštravanje konkurencije među osiguravajućim društvima doveli su do osnivanja društava koja su se bavila isključivo reosiguranjem – profesionalnih reosiguravatelja. Time su osiguravajuća društva dobila mogućnost da svoje rizike daju u pokriće nekome tko im nije konkurent u osiguranju. Reosiguranjem se pretežno bave profesionalni reosiguravatelji. To su društva koja primaju u pokriće rizike isključivo putem reosiguranja. Tek neznatan broj su takozvana mješovita društva koja se istovremeno bave osiguranjem i reosiguranjem. Velika profesionalna društva postižu globalnu disperziju i homogenizaciju rizika.

Prema načinu raspodjele rizika postoje ovi oblici reosiguravajuće zaštite:
1. svotno-ekscedentno reosiguranje (surplus reinsurance);
2. kvotno reosiguranje ( quota share reinsurance);
3. reosiguranje viška šteta (excess of loss reinsurance);
4. reosiguranje tehničkih rezultata (stop loss reinsurance).