Pustolov pred vratima - ( Milan Begović )

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
Jovica
Unregistered

 
Poruka: #1
Pustolov pred vratima - ( Milan Begović )
MILAN BEGOVIĆ:
PUSTOLOV PRED VRATIMA



Bilješke o piscu:
Milan Begović je rođen 1876. g. u Vrlici. Srednju školu završio je u Splitu,
studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor
u Splitu, a kasnije je radio kao dramatolog i režiser u Hamburgu i Beču.
Nakon Hamburga i Beča bio je na dužnosti ravnatelja Drame u Hrvatskom
narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je i kao profesor književnosti u
Glumačkoj školi u Zagrebu. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je jedan od najistaknutijih dramskih pisaca. Osim drama piše pjesme,
novele i romane. Sa svojom zbirkom pjesama “Boccadoro” Begović je
pokazao da je njegovo shvaćanje života preusmjereno prema erotskim
motivima te odnosima između muškarca i žene. To je i sam izjavio u
jednom intervjuu:

“Za mene je život neprestano sukobljavanje i izmjena svijetlih i mračnih
elemenata. A životna igra svjetla i sjene nigdje se ne vide tako jasno i
izravno kao u odnosu muškarca i žene, koji su neumoljivo upućeni jedno
na drugo. Muško i žensko su vječni drugovi i vječni neprijatelji.
Slikajući odnose muškarca i žene ja vjerujem da slikam temeljne odnose i
oblike svoga života…”

Njegovo shvaćanje života se odražava i u ostalim djelima, a ne samo u
pjesmama kao npr. u djelima kao što su “Bez trećeg”, “Dva bijela hljeba”,
“Kvartet” itd. Također se to vidi i u drami “Pustolov pred vratima” gdje su
opisani halucinantni snovi bolesne djevojke te njene neiživljene erotske
težnje.

Likovi:
U igri:
Djevojka
Sestra milosrdnica
Liječnik

U priviđenju:
Agneza (Djevojka)
Njezin muž
Jedan neprisutni i njegov leš
Gospodin sa šarenim prslukom
Plava gospođa
Kristina
Glumčeva žena
Dobro odgojeni mladić
Brutalni ljubavnik
Liza - Agnezina sobarica
Sobarica kod Rubriciusovih
Kolodvorski nosač
Dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina
Neznanac*
Profesor s velikim naočalama*
Messenger-boy*
Podvornik u wagon-litsu*
Režiser tragičnih filmova*
Najbolji prijatelj*
Upravitelj tvrtke*
Policaj*
Užigač uličnih svjetiljaka*
Apaš*

(* = Smrt)

Sadržaj:
Sve počinje sa prvom slikom i prikazom terase jedne vile sa visokim
željeznim rešetkama sa zatvorenim vratima. Na terasi se nalazi bolesna
djevojka koja sluša fox-trott što ga sestra milosrdnica svira na glasoviru.
Pošto je prestala svirati sestra ulazi u sobu, no djevojka bi željela još
slušati jer je taj ritam podsjeća na njenu najbolju prijateljicu Kristinu s
kojom je još donedavno sjedila u istoj klupi, plesala na ovu istu glazbu i
imala iste želje i misli.

“Tri smo godine prošle zajedno. Dan na dan jedna uz drugu. Spavale u
istoj sobi, sjedile u istoj klupi. Mislile jednake misli i imale jednake
želje.”

Djevojka predosjeća da netko ima doći, pa je zamolila sestru da ne
zaključava vrata da njen pustolov može slobodno ući. Sestra ju je
poslušala te otišla u sobu i nastavila svirati.

Nakon što je sestra otišla djevojka pada u san te počinje sanjati o svom
pustolovu. Taj pustolov tj. neznanac predstavlja smrt. On dolazi po
djevojku, a ona ga dočekuje bez straha, kao da se već poznaju.
Neznanac je došao po nju da je odvede (taj odlazak se smatra kao smrt)
no ipak ima pravo na jednu želju prije nego li odu.

“Jednu želju možete da izrečete prije odlaska.
– Moram?
– Možete želju i molitvu.”





Njezina želja je bila ljubiti i biti ljubljena tj. proživjeti ono što bi propustila
ako umre. Zaželjela je da ima muža koji joj sve oprašta, pa čak i nevjeru,
te nedostižnu ljubav nekog koga ne poznaje. Neznanac je upozorava da
ima samo jednu noć i da će ta noć za nju biti čitav niz godina.
Ali također treba da tu bude još jedna osoba koja će razbuktati atmosferu.
Svi likovi trebaju biti u djevojčinoj glavi, pa tako on taj lika zamišlja kao
nekog gospodina u šarenom prsluku.

“Ali takvog čovjeka ne bih htjela ni sresti u životu. – Što je? Ali bez toga
ne ide! Bez jednog takvog čovjeka ne bi vam muž imao što da oprosti.
Naglo: Aha! – Što je? – Imam ga. To je nekakav “Gospodin u šarenom
prsluku.”

Pošto su osmislili sve likove sad je mogla početi svoj nestvarni život.
Svjetlost se mijenja, ponovo se čuje zvuk fox-trotta, a drama prelazi u
drugu sliku.

U drugoj slici vidi se soba sa foteljama, naslonjačima i ljudima. Neki piju,
a neki razgovaraju. U sobi su Agneza (djevojka iz prve slike), Gospodin u
šarenom prsluku, Glumčeva žena, Profesor (Neznanac iz prve slike) i još
dvije-tri gospođe i dva-tri gospodina.

Svi razgovaraju i usput se šale na račun gospodina u šarenom kaputu koji
pokušava zavesti glumčevu ženu. Najviše mu dobacuje profesor koji se
počeo šaliti u vezi broja sendviča koje je pojeo gospodin u šarenom
prsluku.

“Vi ste, gospodine moj, uništili sedamnaest sendviča. – Ja sam brojio
šesnaest. – Niste računali da ste pojeli dva najedamput.”

Dok se odvijao razgovor u sobu ulazi Liza, sobarica, te Agnezijinu mužu
došapne nešto. On odlazi no brzo se vraća te zove glumčevu ženu.
Kad su se svi vratili doznaju da je glumičin muž, gospodin Rubricius, imao
nesreću u petom činu pri izvedbi Shakespearea. Svi se žure u bolnicu,
samo u kući ostaju Agneza i gospodin u šarenom prsluku.
Gospodin prostaje preotvoren tj. više nepristojan te joj se počinje
nabacivati govoreći o tome kako on ne može živjeti bez nje.
No ona se brani.

“Kroz pet godina što živite skupa bit ćeš već iscrpila sve motive?
– Ne, dragi moj. On je neiscrpivo nov. On je meni svaki dan nova
probuđena želja.”






Nakon nekog vremena se vratio i Agnezin muž sa tužnom vjesti o smrti
gospodina Rubriciusa. Gospodin u šarenom prsluku odlazi sa profesorom
kući, a Agneza se baca svom mužu u naručje i zaplače. Agneza mu reče za
udvaranje gospodina u šarenom prsluku te za anonimno pismo koje je
dobila od nekog nepoznatog gospodina. Muž ju nije htio slušati već je
cijelo vrijeme govorio da su to njene tajne i da ih ne želi čitati, no ona ga
je ipak pročitala pred njim. On se malo uznemirio te počeo tvrditi kako je
taj gospodin bolestan jer ako je tako neko uistinu ljubi to se onda ne piše
već se govori. Ona uzme pismo, raspara ga govoreći da uopće nije
uznemirena i da je ona pismo već zaboravila, pa priđe mužu i zagrli ga.

“Varaš se dragi. Uzme pismo: Ja se nisam nimalo uznemirila. Ja uopće o
tome ne vodim nikakva računa. Vidiš. Razdere pismo. Sad je sve
zaboravljeno. Priđe k njemu i zagrli ga.”

Treća slika započinje u Agnezinoj sobi. Čitavo jutro Agneza isčekuje hoće
li stići poštar na vrata sa novim pismom, no umjesto poštara je došao
Messenger-boy (isto neznanac iz prve slike) i već joj donio deseto pismo.
Ona je pokušala nešto doznati o izgledu nepoznatog gospodina no
Massenger-boy joj nije ništo htio reći jer uopće nije ni vidio svoju
mušteriju, a poruke dobiva preko šefa. Nakon što je Massenger-boy otišao
Agneza preko telefona doznaje da joj u posjet uskoro stiže stara
prijateljica Kristina. Potom dolazi u posjet njihov učestali gost gospodin u
šarenom prsluku noseći veliki buket cvijeća i malo pismo. On joj ponovo
počinje laskati no ona se vješto brani.

“Nije to nikakvo čudo. Malko svečano: Agnezo, to je volja. Neslomiva
volja. – Kako čudno zvuče te jake riječi u tvojim ustima. Čovijek bi ti
skoro mogao i povjerovati.”

Tjekom njihova razgovora u sobu ulazi Agnezina stara prijateljica Kristina
s kojom se dopisuje. Gospodin u šarenom prsluku odlazi kad je došla
Kristina. Agneza odmah ispriča Kristini sve o neznancu koji joj piše.
Ispriča joj čak i o tome kako je zaluđena i zaljubljena u tog neznanca,
te da je na njegovu molbu sjedila na balkonu da je on može vidjeti.
Pokušala ga je pronaći pogledom jer bi joj jedino to moglo pomoći da
napokon prestane misliti na njega. Samo da zna tko je, da bar nema tolike
tajanstvenosti bilo bi joj lakše. Kristina uviđa njenu zaluđenost te joj
odlučuje pomoći. Predlaže joj da otputuje negdje bez muža te ga tako
možda negdje i ugleda, a on će je sigurno pratiti.

“Nađite ga! Dovedite ga. – A da nekamo otputuješ? – On mi je pisao: “ako
slučajno nekamo odete, slijedit ću vas svuda.” Kao da ga ja ionako ne bih
posvuda tražila!”

Kristina potom odlazi, a u sobu ulaze Agnezin muž i Gospodin u šarenom
prsluku svirajući i pjevajući. Time završava treća slika.

Počinje četvrta slika koja se odjednom prebacuje u vagon vlaka u kojem
Agneza sjedi uz prozor u spavaćici. Netko zvoni na vrata te u vagon ulazi
podvornik (neznanac iz prve slike). On i Agneza pričaju o njegovu životu i
što ga je dovelo u vagone. Nakon razgovora zamoli ga da na odlasku
pozove gospodina u šarenom prsluku koji je s njom putovao jer ga je to
zamolio Agnezin muž.

“Zašto me danas neprestano vrijeđaš i izazivlješ? Da sam znao da ćeš biti
takva, na bih tvome mužu učinio usluge da te pratim. Toči konjak i drži
čašicu u ruci. – Usluge - veliš? Sjao si od radosti kad te je za to molio.
Nisi vjerovao svojim ušima.”

Ona se naslanja na njegovo rame te zapali cigaretu, a on počinje pričati o
tome kako bi volio biti njen muž i kako se sjeća dana kad je kao mlad
student uvijek išao za njom. Išao bi malo podalje da ga ne zamjeti, da ne
dozna da ju voli. Odjednom se Agneza trgne na te riječi jer su je
podsjetile na riječi neprisutnog. Na riječi koje je on napisao u pismu.
Sad ju je počelo zanimat sve što govori gospodin u šarenom prsluku.
Sve što je govorio bilo je slično riječima iz pisma. Pošto nije mogla čekati
počela mu je sama stavljati riječi u usta, a on je samo potvrđivao.

“A cvijeće? Cvijeće? – U čudu: kakvo cvijeće? Ah da: stavio sam i kitu
cvijeća pred majku božju. – A nisi ga prosipao po stazama oko
sanatorija? – Ne razumije: Prosipao? – Da govori. Što me mučiš? –
Nesigurno kao da se dosjetio: Ah, jesam, jesam. – i odlučio si umrijeti
ako umrem? – Da, da naravno.”

Ona počne vaditi pisma, a on ih na brzinu pogleda i uvidi o čemu se radi,
te odluči izvući korist iz toga. Reče joj da ih je on pisao, a ona mu u isti
tren prilazi te se s tim gase svijetla.

Ujutro je vlak stigao na postaju pa su se putnici spremali za iskrcaj.
Gospodin u šarenom prsluku priznaje Agnezi da to nije bio on, da je sve
izmislio, te odlazi. To je bila posljednja kap koja je prevagnula sve njene
osjećaje. Agneza je “poludjela”.

Zastori se ponovo dižu i počinje peta slika. Čuje se Agnezin glas i glas
neke muške osobe. Agneza ga napada da prizna da je to on,
njen tajanstveni obožavatelj. On ništa ne shvaća, smatra je ludom pa
ubrzo napušta sobu. Nije svjesna što čini. Počinje misliti da sanja ili nešto
slično. Uskoro se vraća u sobu sa novom osobom, jednim mladićem.
Taj mladić je iz njenog kraja, čak su išli zajedno u školu. On ju je počesto
viđao i na koncertima. Zamjetio ju je jer je neumorno pljeskala kvartetu u
kojem mladić svira. Pozvao ju je plesati jer joj se htio zahvaliti za pljesak.
Ona se već nadala da je to onaj njeni naznanac no prevarila se.



Nakon što je mladić otišao u sobu ulazi režiser tragičnih filmova (također
neznanac iz prve slike), koji razgledava sobu. Režiser je cijelo vrijeme u
nekom svom svijetu filma, čak i dok priča sa Agnezom.

“I on vas čeka? – Jest. Na velikoj balustradi, sa mojim šalom preko ruke.
– Kolosalno! Sa vašim šalom preko ruke, na velikoj balustradi? – Jest –
Više za se: To bi valjalo snimiti! – Što ste rekli? – Zar sam nešto
rekao?”

Agneza ponovo pada u svoju opsjednutost pa na njegov zahtjev da bude
sretna želi znati odgovor da li je on taj tajanstveni obožavatelj. Pošto je
on sav u svom filmu, no ne shvaća što ona točno misli s tim pa samo
potvrdno odgovara. On ju pokušava zavesti igrom riječi i lukavstvom.
To mu i uspijeva jer je ona ionako zaluđena. Odlazi u sobu da se svuče,
no u taj tren se čuje pucanj te u sobu upada leš.

“Čim je ona pošla, on zapali luster, a u isti tren začuje se pred vratima u
koridoru revolverski hitac. Istodobno se naglo otvore vrata i upadne iza
njih, strovalivši se preko ulaz, mrtvo tijelo nepoznatog čovjeka.”

Režiser pregleda leš te se obrati Agnezi i reče joj da bi to mogao biti onaj
što joj je napisao ona pisma. Agneza legne kraj leša te se počne pitati je li
to on.

Šesta slika je ponovo u stanu. U sobi pričaju Agneza i Kristina.
Razgovaraju o samoubojstvu onog čovjeka i o policijskom ispitivanju.
Ni ime mu još nije doznala jer policija nije našla ništa u njegovim
džepovima osim velike svote novca i poruke:

“Moje tijelo nek se spali, a pepeo prospe.”

Dok su pričale u sobu im uđe sobarica Liza te im reče da je došao neki
mladić. Taj mladić je isti onaj koji je bio u hotelu s njom, mladi glazbenik.
Donio je sa sobom nekakav paket i omot. U paketu je bio šal kojeg je
dobila od profesora, a izgubila ga je kad je bila u hotelu. U omotu su bile
note koje joj je htio dati još onu istu veče ali je vidio pred sobom metež
pa nije htio prilaziti.











Nakon što je mladić otišao, u sobu ponovo ulazi Liza te reče da je neki
gospodin ispred vrata i da čeka odgovor na poruku. Agneza ga odmah
pozove unutra. U sobu ulazi posljednji prijatelj (neznanac iz prve slike).
On i Agneza popričaju o njegovu pokojnom prijatelju i o ljubavi koju je
gajio pokojnik prema njoj. Kad su završili sa razgovorom prijatelj odlazi.
Nedugo zatim u kuću ulazi Agnezin muž te mu Agneza sve ispriča.
Nije mogao vjerovati te joj je cijelo vrijeme govorio da bunca i da nije pri
sebi. Na kraju srdito ustaje i odlazi prema izlazu, a Kristina potrči za njim.

“Muž pođe par koraka, pa se okrene, i pođe, teturajući se, k izlazu.
Ustavi se, a onda ispadne napolje. – Kristina potrči za njim, a uto pada
zavjesa.”

Prostor u sedmoj slici prelazi u novu sredinu, kod glumičine žene,
gospođe Rubricius. U njenom stanu su ona i gospodin sa šarenim
prslukom. Gospodin sa šarenim prslukom se sad udvara udovici dok ona
izrezuje i lijepi kritike od pokojnika iz novina. Tad odluči da će s njim
ozbiljno popričati u vezi riječi koje je rekao onu večer kad je umro
Rubricius. Tad joj je govorio da će je uzeti za ženu ako njen muž dozna da
ga je prevarila s njim ili ako joj muž umre.

“Kako za koga. Dakle: kad smo onda plesali, poljubio si me iza uha i
zamolio da dođem k tebi u stan. Odgovorila sam ti da hoću kad mi obećaš
da ćeš me uzeti za ženu – Pa ti si bila udana? – Da ćeš me uzeti za ženu
u slučaju: prvo, ako moj muž dozna da sam ga s tobom prevarila pa se
od mene rastavi; drugo...”

Dok su oni pričali u sobu ulazi sobarica i najavljuje jednog gospodina.
U sobu ulazi upravitelj tvrtke za nadgrobne spomenike (neznanac iz prve
slike). Odmah na stol polaže nacrte grobnice i nadgrobnog spomenika o
kojem se još trebaju dogovoriti. Na kraju se odluče za dorski hram.
Pri odlasku mu upravitelj doda da se i on pobrine za svoju grobnicu.

“Dakle dorski hram. Digne se. Hvala. Molim izvolite se sutra navratiti da
izaberemo materijal, i stvar će odmah na posao. Dok stavlja nacrte
natrag u mapu, stavi cviker koji mu je bio ispao i obrati se gospodinu sa
šarenim prslukom: Gospodine, nemojte mi zamjeriti, ali kako bi bilo da se
i vi pobrinete – Ne, ne, hvala. To mi je posljednja briga. – Upravitelj
zatvara mapu: Doduše još ste mladi, tko bi u vašim godinama i mislio na
smrt.”








U trenutku kad je upravitelj otišao u stan, uz mnogo buke, ulazi Agnezin
muž noseći u ruci malu kutiju. Zamoli gospođu Rubricius da ih ostavi same
te zaključa za njom sobu i baci ključ u kut sobe. Između njih dvojice
nastane svađa zbog toga što je gospodin sa šarenim prslukom iznevjerio
njegovo povjerenje i iskoristio Agnezu. Opravdanja gospodina sa šarenim
prslukom nisu pomogla te ga Agnezin muž izaziva na dvoboj.
Na dvoboj sa otrovnim bodežima što ih je donio sa sobom u maloj kutiji.
Obadvojica uzimaju bodeže, ugase lampu te započnu.

“Gospodin sa šarenim prslukom gleda kud bi umakao: Poludio si!
Otrovnim noževima. – Radije nego da te taknem rukama. – Ali vjeruj mi,
ti ne znaš sve – Agnezin muž pruža mu jedan bodež iz kutije: Drži. Jedino
se spretnom obranom možeš spasiti. - Gospodin sa šarenim prslukom
uzme nož: To je neizbježna smrt: tvoja i moja. – Muž uzme drugi bodež:
Dosta riječi. Ugasi lampu, na pozornici tama. Jesi li spreman? – Ja te
čekam. Čuje se u tami naganjanje, a uto pada zavjesa…”

Osma slika nam pokazuje most sa kipom Madone. Iz daljine se približava
Apaš (ponovno neznanac iz prve slike), te sjeda na most. U daljini se
začuju koraci, a Apaš se sakrije ispod mosta. Niz ulicu dolazi užigač uličnih
svjetiljki (također onaj neznanac). Kad je došao do svjetiljke stane i počne
motati cigaru. Iza leđa mu se pojavi Agneza te se on prestraši.
Kad se Agneza ispričala počne pričati sa njim. On joj objasni da je ovo
most s kojeg su već mnogi skratili svoj život i da se ona Madona zove
“Madona samoubojica”.

“Sjedne na jedan kamen: Kako se zove ovaj most? – Užigač brbljavo:
Most preko mrtvog rukava. Tu je voda vrlo duboka. Kažu da je i otrovna
– a bog bi ga znao. Svakako mnogi su u njoj svršili svoj život. Zato se i
ona Madona zove Madona samoubojica.”

Užigač ju je upozorio i na policiju koja bi je mogla odvesti iako ništa nije
skrivila. Bilo je vrijeme da Užigač nastavi svoj posao i ode. Agneza je
ostala sama na mostu, priđe Madoni, zagrli je i zaplače moleći je.

“Ti koja sve možeš: daj mi snage! Još jednom dotakne glavom podnožje,
onda se odluči, stavi nogu na donji dio balustrade…”

Odjednom se pojavi Policajac (neznanac) koji žurnim korakom krene
prema mostu jer mu se učinilo da je nešto vidio. Agneza se brzo spusti
ispod mosta gdje je prije zašao Apaš. Pošto policajac nije vidio nikoga ode
dalje niz ulicu.

U sjeni stupa se pojavi Apaš te se Agneza prestraši. Njemu se nije svidjela
njena prisutnost, te je počne tjerati govoreći da će je baciti u vodu.
Pošto joj nije puno stalo do života reče mu da ju ubije, a on je bez
oklijevanja gurne.

“Pa znam. Nisi imala drugog mjesta da se sakriješ! Samo da me lakše
nađe. Odlazi, inače ćeš u vodu – Što je meni stalo! – Ne viči tako, gade
ženski! – Ubij me! Ubij me! – Apaš je uhvati i baci u vodu. Čuje se slab
krik: Pa idi. Plivaj. Gleda za njom: Proklete babe, ni ovdje nema čovjek
od njih mira! Šćućuri se pod luk, nepomičan, a nato se smrači pozornica.”

Posljednja, deveta slika se ponovo odvija u djevojčinoj sobi iz prve slike.
Djevojka je u krevetu, a neznanac je pokraj kreveta i drži je za rame.
Ona se budi sva uznemirena iz sna.

“Djevojka s dignutim rukama, zatvorenih očiju kao da joj fali zraka ili da
se guši u vodi: Ha—ha—ha – Neznanac je drži za rame: Umirite se.
Svršeno je.”

Neznanac je pita da li želi produžiti život. No njoj je već dosta života.

“Želite li ga produžiti? – Umorna sam od života –A da vam rečem: Dignite
se i pođite još jednom tamo. Koju biste stazu izabrali? – Onu istu kojom
sam malo prije išla.”

Neznanac je uvidio da je vrijeme da je odvede. Još su samo ostali da se
pomole pa su krenuli prema izlaznim vratima gdje ih je čekao neznančev
konj. Kad su otišli začuju se opet zvukovi posljednjih akorada fox-trotta.
Upalila su se svjetla, a u krevetu leži mrtva djevojka. U kuću ulazi doktor
te skupa sa sestrom odlaze do djevojke koja je ležala u smrtnom znoju.

“Liječnik ulazeći: To zbilja nije pametno, sestro; na večernjem zraku!
– Ne može je čovjek otrgnuti odavle. Pogleda djevojku. I zaspala je!
Znate, neprestano me muči tim sviranjem. Moram po čitave sate jedno te
isto… - Liječnik koji je dotle uzeo djevojčinu ruku iznenada prekine
sestru: Mir! Pauza. – Sestra nagnuvši se nad djevojkom: Tako joj je čelo
oznojeno. – Liječnik pusti djevojčinu ruku: Da. Smrtni znoj.”
















Dojam o djelu:
Sad bih na kraju trebao dati svoje mišljenje (osvrt) o djelu.
Što se djela tiče, dobro je zamišljeno no djeluje suviše bajkovito
(nestvarno) i pomalo podsjeća na “Božićnu priču” gdje duh pokazuje život
kakav je bio, kakav je sad i kakav će biti ako se ne promijeni. Djevojka je
malo previše naivna i nesigurna. Ne može baš razmišljati svojom glavom i
vjerujem da je u današnje vrijeme nitko ne bi volio takvu imati kraj sebe,
ja sigurno ne bih.

Uloga Neznanca (smrti) je savršeno uklopljena, i točno pokazuje da je
posvuda i da se nikad ne zna što namjerava. U djelu je prisutan u
trenucima kad se nešto tragično ima desiti, što daje čitaču i gledatelju
(ako je u kazalištu) neku vrstu nagovještaja. Svojim riječima on daje
odgovor što se ima desiti kao npr.:

“Glumac. Glasoviti glumac Rubricius. – Ah, onaj sa kratkim vratom?
Savršen kandidat za apopleksiju. - Vi ste zbilja okrutni, profesore.”

Nedugo zatim je stigao telefonski poziv o smrti gospodina Rubriciusa.
Ostali likovi su više prolazni i javljaju se samo u njenom snu te nemaju
neku veću posebnost. Možda samo tri muškarca (muž, neprisutni,
gospodin sa šarenim prslukom) no oni su tu samo bili potrebni za
otkrivanje njene osobnosti i vjernosti. Da bi se sve ovo moglo još
bolje dočarati trebalo bi pogledati dramu u kazalištu ili možda napraviti
TV-dramu, što nije teško za izvesti jer je Milan Begović poprilično dobro
opisao izglede prostora u kojem se odvija radnja.
02:43 PM
Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Verovatno povezane teme...
Tema: Autor Odgovora: Pregleda: zadnja poruka
  Pustolov pred vratima - Milan Begović apatonac 0 888 01-08-2012 11:51 AM
zadnja poruka: apatonac
  Djuka Begović - ( Ivan Kozarac ) Jovica 0 3,927 08-09-2009 03:17 PM
zadnja poruka: Jovica

Skoči na forum: