PRIVREDA I TRGOVINA U SREDNJEM VIJEKU

>> UVOD <<

Jedna od najupadljivijih odlika srednjovjekovne Evrope je kontrast između spoljnjeg jedinstva i unutrašnje podjeljenosti. Ova pojava veoma je vidljiva na privrednom planu. S jedne strane, cvjetala je međunarodna trgovina sljedeći dobro poznate saobraćajnice i povezujući velike gradove srednjovjekovne Evrope a, sa druge, seoska privreda bila je gotovo sasvim zatorena u sebe,sa slabim vezama i neznatnim opticajem novca. Grad i selo,grubo uzevši, bili su odraz ova dva vida srednjovjekovne privrede. Može se reći da odnos između grada i sela pružaju neka rješenja, zato što je razvitak srednjovjekovne privrede u velikoj mjeri zavisio od udruživanja seoskog zemljišnog bogatstva i trgovine gradova. U XII i XIII vijeku došlo je do vidnog napretka i privredne ekspanzije. Potreba za luksuzom uvjetovala je življu međunarodnu trgovinu, ali i razvoj obrtničke proizvodnje. U gradovima su se obrtnici udruživali u cehove. Cehovi su se brinuli o nabavi sirovina i kakvoći robe, određivali radno vrijeme, jamčili cijene i skrb onemoćalim majstorima, udovicama i siročadi. Osim članova ceha, nitko se u gradu nije mogao baviti proizvodnjom neke robe niti njezinom prodajom. I trgovci su imali svoje udruge zvane gilde ili hanze. One su stvarale uvjete za sigurnija putovanja i osiguravale robu na putovanjima, a kako su robu prevozili brodovima, uspjeli su izboriti monopol za plovidbu pojedinim rijekama. Naime, osimVenecije, Genove i Dubrovnika, koji su brodili Sredozemljem, Europljani su još uvijek uglavnom plovili rijekama. Hanzeatska su društva širila trgovinu i razvijala brodogradnju. Plovidba se s rijeka s vremenom proširila na Baltičko more. Najveća su hanzeatska skladišta bila u Londonu i Novgorodu, a njihovi su brodovi plovili sve do portugalskih obala.Hanzeatski trgovci držali su monopol trgovine na Baltiku, dok su Italijani dominirali Sredozemljem. U Rusiji i na Levantu stvorena su stalna tržišta, što je doprinjelo industrijskom razvoju Flandrije i Italije. Zapadna Evropa je osvojila Sjever, kao i Istok. Od kraja XI st.flandrijska su se sukna prodavala u Novgorodu. Put preko ruskih ravnica malo po malo prekida se. Skandinavija i Baltičke zemlje od sad se kreću prema zapadu. Promjena, koja se tako priprema, dovršava se u toku XII stoljeća, kad je njemačka trgovina sebi prisvojila Baltik. Od sad će Nizozemske luke, a osobito Bruges, biti ona mjesta, na kojima se proizvodi sa sjevera razmjenju ne samo za proizvode sa zapada, nego i za robu,što je on doprema sa istoka. Snažna struja svjetskih odnosa povezuje preko Njemačke, dva područja feudalne Evrope. Tako dobro uravnotežena vanjska trgovina neizostavo je morala privući priliv novca i dragocjenih kovina u Evropu i ondje zatim u znatnim razmjerima povećati obim plaćevnih sredstava. Tom se u najmanju ruku relativnom novčanom blagostanju pridružio ubrzani ritam opticaja, umnoživši njegove posljedice. Sve veći značaj Talijana u međunarodnoj trgovini dostigao je vrhunac 1252., kada su Đenova a zatim i Firenca počele da kuju zlatni novac. Nagli napredak privrede u Evropi ogledao se u porastu gradova. Ne samo što su osnivani novi gradovi u skoro svim dijelovima Evrope, već su se i mnogi stari gradovi, veliki i mali, proširili izvan svojih zidina. I selo je vidno napredovalo, jer je uvećano gradsko tržište obezbjeđivalo porast cjena poljoprivrednih proizvoda.


>> OSNOVI PROCVATA <<

Bogatstvo srednjovjekovne Evrope zasnivalo se na poljoprivredi, čiji je razvoj neposredno zavisio od količine obradive zemlje. Odprilike od 1100.godine napravljen je veliki napredak u krčenju zemljišta. Ovaj proces dostigao je u Zapadnoj Evropi, vrhunac u XII stoljeću sa obje strane Sjevernog mora obalske močvare su isušene i obrađene, u Lombardiji su močvarni tereni u dolini rijeke Po osposobljeni za obrađivanje, za sve strane osvajane su šume i pustare, a razne oblasti nepogodne za život počele su da se naseljavaju. Istovremeno, odpočela je kolinizacija u Slovenskim zemljama istočno od Elbe, da bi uzela maha tokom XIII stoljeća.
Početni, svakako mnogobrojni uzroci ovih velikih promjena nisu sasvim jasni. Među najvažnijima bili su prenaseljenost nekih oblasti i završetak epohe najezdi raznih ratničkih naroda. Kada je ovaj proces jednom počeo, on se neumoljivo razvijao pod pritiskom naglog porasta broja stanovnika. Ne može se utvrditi kojom brzinom se uvećalo stanovništo.
Privredni uspon Evrope u srednjem vijeku bio je nesumnjivo prvenstveno povezan za povećanje obradive površine i porast broja stanovnika, ali i za savršeniju poljoprivrednu tehniku. Pred kraj XIII stoljeća, ponegdje i vjerovatno mnogo ranije, tropoljni sistem sa neizmjeničnim mjenanjem usjeva usavršen je u onim krajevima Sjeverne Evrope koji su bili najpogodniji za obrađivanje zemlje. Još ranije, već tokom XII stoljeća izgleda da je naglo porastao broj zaprega za oranje, a savršeniji teži plug sa raonikom ušao je u širu upotrebu. Alatke su počele da se izrađuju uglavnom od gvožđa. Tamo gdje su primjenjivane ove novine, zemlja je mnogo bolje obrađivana, a prinosi su rasli.
Zemlja se smatrala za najvrednije prirodno bogatstvo, a osim toga posebno su cjenjene drvne i vodne rezerve. Izgradnjom vodenica, dragocjena vodena snaga našla je naizad odgovarajuću primjenu. Vodenice su se vjerovatno pojavile početkom hrišćanske ere, i to u Siriji. Vjetrenjače su bile još jedan izvor energije.Izgleda da su se i one prvo pojavile u Siriji,a prve evropske vjetrenjače postoje od kraja XI stoljeća.
Srednjovjekovna Evropa bila je relativno dobro snadbjevena mineralima. Oko 1170. u Saksoniji su otkrivena bogata nalazišta srebra. Ona su bila odlična dopuna rudnicima u Harcu koji su radili jos od X stoljeća. Alpi su također bili oblast velike rudarske djelatnosti. Tu su se vadili zlato i srebro, a također i obični metali. Rudari su iz Njemačke odlazili na rad u rudnike Češke i Mađarske, a zatim i dalje na jug, sve do srpskih zemalja. Engleska je bila veoma bogata mineralnim sirovinama: na jugizapadu se dobijalo srebro, kalaj i olovo, a na drugim mjestima vadilo se gvožđe, ugalj i olovo. U Evropi je na više mjesta bilo lokalnih radionica za obradu gvožđa, od kojih su one u Španiji , Istočnim Alpima i Švedskoj postale naširoko poznate.
Gradovi su bili centri lokalne trgovine. Preko njihovih tržišta bogatstvo sela pretvaralo se u robu. Sve veća potrošnja u gradovima značila je porast lokalne trgovine, naročito kad su u pitanju bile sirovine. Tako su se trgovci i zemljoposjedinici bogatili sve više, što je omogućilo nagli porast trgovine sa dalekim krajevima. Međunarodna trgovina nikada se nije potpuno ugasila, čak ni u najmračnije vrijeme najezdi raznih naroda u toku IX i X stoljeća. Plemstvo i crkva uvijek su imali potrebu za skupocjenom odjećom, začinima, dragim kamenjem, lijekovima i drugim skupim proizvodima koji su stizali preko Levanta kao i za voskom i krznima iz Istočne Evrope. Sve do XII stoljeća zapad je izuzev sirovina, malo sta je mogao ponuditi u zamjenu, tako da je trebalo iznalaziti velike količine zlata i srebra za plaćanje uvoza. Već sama ova činjenica ograničavala je obim trgovine sa udaljenim zemljama, koja je bila sputana i nedostatkom međusobne povezanosti raznih djelova Evrope. Posljedica je bila da se bogatstvo Sjeverne Evrope veoma sporo pretakalo u međunardnu trgovinu.
Prevazilaženje ovih prepreka postalo je vidljivo u XII stoljeću. Između Italije i Flandrije ostvarene su mnogo bliže veze nastankom sajmova u Španiji, koji su predstavljali stalno mjesto robne razmjene između Italije i Sjeverne Evrope. Sve veće bogatsvo Sjeverne Evrope moglo se sada uključiti neposrednije u trgovinu sa Levantom. Trgovci Zapadne Evrope postali su vrlo prisutni na tržištima Levanta i Istočne Evrope. Ovim je mogućen izlazak flamantskih tkanina na široko tržište, iz čega je usljedio brzi razvoj flamantske proizvodnje tekstila. Trgovina sa dalekim zemljama nije vise zavisila od zlata koje je Zapadna Evropa morala ranije da obezbjedjuje. Uspjeh flamantske proizvodnje tkanina bio je izuzetno značajan, ali i druge vrste trgovinskih roba počele su da se gomilaju po gradovima. Ova pojava naročito je izražena u Flandriji i Sjevernoj Italiji, gdje je trgovina metalom, kožom i krznima urbanizovana. Sve veći značaj zanatske proizvodnje u gradovima dobija jos veći podstrek pojavom i širenjem zanatskih esnafa tamo gdje se trgovina već ranije uvrežila. Oragnizacija zanatsle proizvodnje u gradovima ostala je rudimentarna. Još uvijek je to uglavnom domaća radinost. Ali tamo gdje se učvrstila na nekom sasvim malo prostoru, razne etape proizvodnje mogao je da drži pod svojim nadzorom jedan čovjek, obično trgovac. On je kupovao sirovine, davao ih zanatlijama, a finalni proizvod iznosio na tržište. Zanatlije su obično radile za bijednu dnevenicu u radionicama koje su iznajmljivali od istog novca. Sistem eksploatacije bioje brutalan,ali proizvodnja brza i jeftina.
Neposredan doprinos zanatstva gradskom procvatu bio je relativno mali, jer je sirovinski materijal tokom jeftine prerade dobijao veoma malo u vrijednosti, tako da finalni proizvodi često nisu bili izrazito skuplji od upotrebljenog materijala. Prisustvo zanatstva podsticalo je razvoj gradskog tržišta: postojala je velika potražnja za sirovinama koje je trebalo prepraditi, kao i za hranom potrebnom radnicima. Na tržište je iznošeno sve više proizvoda, a to je povoljno uticalo na razvoj trgovine, kako lokalne, tako i sa udaljenim krajevima svijeta.
Veći obim trgovine iziskivao je promjene u organizaciji poslovanja. Relativan nedostatk novca i njegov po opticaj spadali su među osnovne prepreke brzom razvoju trgovine. Ali i one su već u XIII stoljeću savlađivane zahvaljujući sve povoljnijim uslovima kreditiranja. Bankarski metodi su uzanpredovali i pojavio se sistem mjenica. Također je otpočelo preciznije vođenje računa. Napredak u poslovnim metodama bio je podstaknut povećanom pismenošću trgovačkog staleža. Nije bilo više potrebno da trgovac prati svoju robu. Poslove je sada mogao da vodi iz svoje centralne kancelarije posredstvom korespondenata po gradovima sa kojima je bio u poslovnim odnosima. Do ovog stepena razvoja stigla je trgovina Hanze na izmaku XIII stoljeća, ali italijanski trgovci, naročito u gradovima u unutrašnjosti Toskane i Lombardije, još više su uznapredovali.



>> PRIVREDNO OPADANJE <<

Kako se napredak Evrope zasnivao na ekspanziji poljoprivrede i brzom razvoju trgovine, gradovi su imali odlučujuću ulogu u izvjesnom smjsmlu, jer su kanalisali višak bogatstva sa sela u trgovinu i zanatstvo. Već u XIII stoljeću, međutim, kada je srednjovjekovno blagostanje bilo na vrhuncu, počeli su se javljati znaci da se bliži kraj povoljnim uslovima privrednog razvoja. U zapadnoj Evropi prestalo se sa krčenjem novih zemljišta. Bilo je veoma skupo krčiti zemljište zato što je oskudica podigla cjenu šumi i pustari. Također se od redine XIII stoljeća osjetio i zastoj u podizanju novih nasipa za zaštitu obradivih površina. Potreba za namirnicama nije prestajal i na nekim mjestima zemlja je morala da se obrađuje intenzivnije. To je moglo dovesti do osiromašavanja zemljišta. U poznom XIII stoljeću bilo je na raspolaganju relativno manje đubriva, zato što je proširivanje obradive zemlje na račun pustara i pašnjaka značilo i srazmjerno smanjivanje količine stoke. Broj grla koja je seljak mogao držati na seoskoj pustari morao se strogo ograničavati. Cjena livade naglo je rasla.
Sve veći nedostatak zemlje još više se osjećao zbog toga što je aktivno zemljišno tržište omogićavalo da neki seljaci podignu imanja veća od strandardnih. Ova imanja su se često djelila da bi izdržala sve veći pritisak na zemlju. Daleko ozbiljniji bio je sve veći pritisak koji su na mnogim mjestima vršili krupni zemljoposjednici. U Engleskoj su mnogi zemljoposjednici težili neposrednom obrađivanju zemlje svojih imanja da bi se koristili visokim cjenama koje su se plaćale za poljoprivredne proizvode. Oni su mogli da obrađuju svoje zemljište služeći se radnim obavezama svojih seljaka ili, što je bilo uobičajenije, plaćali su jeftinu najamnu snagu, često radnu snagu tih seljaka, dok su seljačke obaveze ostajale neispunjene. U ostalim dijelovima Evrope nije bilo uobičajeno da zemljoposjednici neposredno obrađuju zemljište: mnogo česće su davali zemlju pod zakup. To je imalo i nepovoljnih strana jer je vrijednost zemlje rasla a stvarna vrijednost novca opadala. Zemljoposjednici su takođe mogli da zahtjevaju neposredne poreze od svojih seljaka. Vrlo mali dio veleposjedinokovog prihoda ugalao se ponovo u imanje, a veći dio je odlazio na vidljivu potrošnju. To je postalo veoma uočljivo od sredine XII stoljeća, kada je plemstvo počelo da obrazuje zatvorenu vojnu kastu.



>> SADRŽAJ <<
• UVOD
• OSNOVI PROCVATA
• PRIVREDNO OPADANJE
• KORIJENI KRIZE
• CRNA SMRT
• KRIZA SELA
• PROMJENE U POZNOM SREDNJEM VIJEKU
• PRIVREDA MEROVINŠKOG PERIODA
a) uzmicanje rimskog i širenje germanskog sistema poljoprivredne proizvodnje
b) oruđa za obradu zemlje
c) poljoprivredne kulture i obrada zemlje
d) prinosi žitarica
e) stočarstvo
f) ljudska ishrana
g) trgovina
h) bogaćenje i ugled trgovaca

• POJMOVI
• LITERATURA
• SADRŽAJ