PREGLED POVIJESTI CRKVE

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
derrick Nije na vezi
Posting Freak
*****

Poruka: 3,085
Pridružen: Jul 2009
Poruka: #1
PREGLED POVIJESTI CRKVE
PREGLED POVIJESTI CRKVE


UVOD

Krš anstvo se u prvom stolje u razvijalo unutar gr ko-rimske kulture, uljudbe koja je, u svome kristijaniziranom obliku, propala nakon arapskih prodora. Padom Sirije, Egipta, te ostataka sje- verne Afrike i Španjolske pod islam, raspao se klasi ni svijet i njegova kultura. Iako Rim i Carigrad u novonastalim uvjetima nisu doživjeli dramati ne promjene, Antiohija, Aleksandrija i Kartaga potpuno su i nepovratno izgubile do- tadašnji zna aj.

U osmom stolje u krš anstvo se širilo prvenstveno prema sjeveru jer su na jugu Arapi prije ili put. Turski su muslimani, doduše, potom zaposjeli Malu Aziju, dok se Iberijski poluotok vratio u ruke krš ana. Time je tek potvr ena
injenica da se rast Crkve nepobitno vezao uz
uzlet Europe kao kulturne jedinke. Središte doga anja postupno se premjestilo sa Sredozemlja na sjever, te su velegradi poput Pariza i Kijeva, zamijenivši tako Antiohiju i Aleksandriju, prerasli u nova intelektualna središta vjerskog života.

Srednji je vijek, pak, obilježila Francuska na
ijem su ozemlju dostignuti vrhunci tadašnje civi- lizacije. Tek pojavom talijanske renesanse i nje- ma ke reformacije, u 16. st., francuska se premo susrela s prvim velikim izazovom na koji je odgovorila najve im teologom koji je ikada pro- izašao iz njezinog okrilja – Jeanom Calvinom.
ovjek koji je u sebi nosio Lutherov žar, i hladnokrvnu Macchiavellijevu logiku, potaknuo je za etak nove civilizacije i tre e ere krš anstva na Zapadu. No kako ga je francuski narod odbacivao, Calvin je vlastitu teologiju širio me u narodima nizozemskog i engleskog govornog podru ja, ija se društva i pogled na svijet i danas temelje na zamislima iznesenima u Calvinovom teokratskom gradu-državi Ženevi.

U Rusiji je, s druge strane, niknuo sasvim drugi oblik krš anstva. Teologija ruske crkve bila je misti na, a njezin izri aj prožimao je duhovne do- življaje «staraca» i njihov hipnoti an utjecaj na živote tamošnjih ljudi. Rusku tradiciju obilježila su apokalipti na vi enja i utopisti ka sanjarenja

koja su se racionalnijoj vjeri na Zapadu inila
udnima. No, Petra Velikog privla io je sekularizirani oblik zapadnog racionalizma koji e vrhunac doživjeti 1917. godine tijekom Listo- padske revolucije. Tek sedamdeset godina kasnije padom komunizma, kao velikog protivnika vjere, krš anstvo dobiva novi zamah u zemljama koje je taj sustav pod inio. No, i danas se ono suo ava s izazovima: materijalizmom na Zapadu i islamom na Istoku. S druge je strane veliki broj Židova, u zadnjih nekoliko godina, postalo vjernicima. Padom komunizma, u Rusiji, mnogi se od njih sele u Izrael – taj otok zapadnih vrijednosti u rastu em moru militantnog islama. Na Zapadu, pak, ja anjem »New agea« ponovo se ra a stari krivovjerni gnosticizam, te se ini da se Crkva opet našla tamo odakle je krenula.

Prou avanjem povijesti Crkve možemo itekako spoznati vlastiti položaj te u pravom svjetlu povijesnog i filozofskog vidokruga, izbje i po- greške koje je u prošlosti inila Crkva. To no raš lanivši nove pokrete unutar krš anstva lakše možemo raspoznati krivovjerstva kada se, ista, pojave u novom ruhu. U okviru povijesti crkve Bog se pojavljuje kao pastir koji vodi svoj narod i ne dâ se nadmudriti. im vjernicima ponestane revnosti, Bog poti e obnovu i novi val pro- bu enja. U vremenu kada Crkva o ekuje skori dolazak Gospodina, baš kao i u Starom zavjetu, Bog ne dopušta da nestane svjetla koje danas svijetli ja e no ikada prije.









RANA CRKVA

Rana crkva djeluje od prvog, do po etka osmog stolje a (kada zapo inje srednji vijek). U osmom stolje u rimsko društveno ure enje doživljava potpuni slom, a krš anska crkva iskora uje na Zapad. Isto razdoblje možemo podijeliti na zadnju etapu Rimskog Carstva (oko 476. g.) i »mra no doba« koje je trajalo od 5. do 10. stolje a kad je Europa ovisila o milosti lutaju ih barbara.

Osnovne odrednice »ranog« razdoblja su: 1) židovstvo, 2) Rimsko Carstvo, te 3) gr ka filozofija.

ŽIDOVI

Prema Enciklopediji Judaica, u Palestini je u Isusovo vrije- me prebivalo oko 2,5 milijuna Židova, dok ih je oko 5,5 milijuna živjelo u ostalim dijelovima Rimskog Carstva
ine i deset posto njegovog stanovništva. U Galileji su, u
odnosu na pogane, Židovi bili manjina. U Babilonu je postojala velika židovska kolonija, a u Rimu se nalazilo dvanaest sinagoga. Više je Židova živjelo u Siriji nego u Palestini, a u Aleksandriji su bili brojniji nego u Jeruzalemu (oko 30.000). U Efezu je od dvjesto tisu a stanovnika, deset tisu a bilo Židova. Ove su dvije skupine u velikoj mjeri povezivali trgovci koji su zara eni novac slali za održavanje Hrama (tzv. hramski porez).

Židovska književnost: U središtu židovskog vjerovanja bilo je Sveto Pismo tj. Stari zavjet koji je postojao u raz- li itim ina icama. No, 90. g. nakon Krista, na koncilu u Jamniji, masoretski tekst je proglašen isklju ivo pri- hvatljivim dok su ostale ina ice bile zabranjene. Židovi iz zapadne dijaspore koristili su gr ki prijevod s hebrejskog (tzv. Septuagintu), dok se na Istoku rabio aramejski Targum
– omiljena ina ica krš ana židovskoga podrijetla.

Suo eni s krš anima i njihovim dokazima o Isusu kao Me- siji, Židovi su prihvatili nove gr ke prijevode kojima su istisnuli Septuagintu (npr. Simahovo, Teodizijevo i Akvilino izdanje). Iz sinagoške zbirke biblijskih odlomaka izostavili su 53. poglavlje Izaije koje se ni danas ne nalazi u židovskim lekcionarima. Ortodoksni Židovi priznavali su isklju ivo palestinski kanon Pisma slijede i redoslijed knjiga: Zakon, Proroci i Spisi. Septuaginta je, pak, koristila krš anima prihvatljiv vremenski redoslijed, kao i redoslijed prema vrsti pojedine knjige.

O mogu em postojanju tzv. aleksandrijskog kanona, koji bi prihvatio apokrifne knjige, nema dokaza.

Književnici (hebr: soferim) bili su uvari, prepisiva i i tuma i Zakona (Tore). Do 3. stolje a, nakon Krista, isklju ivo su se služili usmenom predajom (predajom Star- ješina). Rabi Juda ha-Nasi (135. – 220.) zapisao je predaju tzv. Mišnu (tuma enje Zakona) koja je uvrštena u Talmud (u enje).

Od palestinskog Talmuda iz 450. godine znatno je ve i babilonski Talmud iz 50. godine. Izme u 200. – 500. g., Židovi su Talmudu dodali tzv. Gëmaru tj. dopunu ili do- vršetak kao komentar i tuma enje Mišne.

Talmud se sastojao iz šest dijelova:
a) Poljoprivrednih zakona
b) Zakona o židovskim blagdanima c) Zakona o ženama i razvodu
d) Gra anskog zakonodavstva, zakona o trgovini
e) Zakona o prinošenju žrtava u Hramu; hramskih odredaba, te zakona o istom i ne istom (tuma enja o stvarima koje
ovjeka ine (ne)sposobnim da bude u Božjoj prisutnosti u
Hramu)
f) Zakona o sve enicima u Hramu

Kako su bili nezadovoljni propisima iz Starog zavjeta, vezanim uz navedena pitanja, književnici su razradili iste zakone. Mojsijev zakon, prilago en promjenjivim uvjetima života izraelskog naroda, predstavljao je središnje na elo Talmuda (knjige koja je snažno odražavala farizejski na in razmišljanja).

Židovska dijaspora živjela je u Babilonu i u Egiptu. Za- jednicom u Izraelu upravljao je glavni rabin tj. nasi, dok je u Babilonu istu dužnost obavljao eksilarh iz Davidove loze. Takva zajednica isticala se vjerom, kao i privrženoš u Jeruzalemu. Sinagoga je, kao kulturno i obrazovno središte te mjesto bogoslužja, bila središte života iseljeništva. Bogo- služje se uglavnom sastojalo od molitve, itanja iz Tore i izlaganja.

Židovi u iseljeništvu bili su poznati po istom i mirnom obiteljskom životu. U zajednici su se bavili karitativnim radom, posje ivali bolesne, brinuli se za obitelji umrlih, iskazivali gostoprimstvo strancima i davali priloge za siromašne. Nežidovi ih esto nisu shva ali (uostalom tako je bilo i s prvim krš anima), i to iz sljede ih razloga:

1) Židovi nisu sudjelovali u poganskim bogoslužjima
2) Nisu jeli svinjetinu, kao ni meso žrtvovano idolima
3) Obrezivali su djecu, što je bilo odbojno poganima

Pobožni neznabošci, tzv. »bogobojazni«, okupljali su se u sinagogama u dijaspori. Oni me u njima, koji su željeli postati lanovima sinagoge, morali su biti obrezani ili uobi ajenije – kršteni. U dijaspori Židovi nisu zahtijevali obrezivanje obra enika, no takvoj su se praksi protivile palestinske vlasti.

Židovi u Palestini: hram, i u manjoj mjeri sinagoge, bili su židovska središta u Palestini. Kao rimski protektorat Židovi su isprva imali položaj povlaštenog naroda. Okolnosti su se izmijenile 4. g. nakon Krista, nakon Arhelajeve represivnog vladavanja, kada je Sirija dobila prokuratora odnosno za- stupnika guvernera u Antiohiji. Ipak Židovi su morali pla ati rimske poreze, koji su iznosili 30 do 40 posto priho- da, kao i glavarinu.

Isus i židovstvo: Jedinstvena Isusova osobnost i u enje bile su bliske pobožnim Židovima iz skupine hakamim (tj. mudracima). Cilj im je bilo promicanje svetosti u svim društvenim krugovima. Mudraci su vlastite zamisli širili po školama i sinagogama. Neki farizeji (primjerice Hillel) bili su njihovi sljedbenici te su kao takvi simpatizirali Isusa.

Farizeji su bili podijeljeni u dvije škole: Šamaiovu (strožu) i Hillelovu (liberalnu). Šamai je stavljao naglasak na pojedinosti sadržane u Tori. Njegova poruka bila je: izgubljeni ste ako ste neposlušni i najmanjim odredbama Zakona. Hillel ( iji je sljedbenik bio Gamaliel) vjerovao je pak kako je bit Tore istovjetna duhu Zakona. Bitno je držati se duha Zakona. Hillel je vjerovao kako je važno omogu iti i Židovima i obra enicima da budu poslušni Zakonu, te je tako bio bliži Isusu od Šamaia. Isus je zapravo doveo Hillelovo u enje do logi nog zaklju ka, tzv. židovskog uni- verzalizma, utemeljivši novu religiju – »krš anstvo«.

Eti kom židovstvu Isus je dao jasnu perspektivu smrti, suda i zagrobnog života. S vlastitom teologijom upoznao je pob- ožne Židove, obi ne ljude iz puka (hebr. am ha-arec), Samarijance, ne iste, te ak i nežidove. Narod je pou avao javno, a povjerljivo u enje ostavljao je za vlastite sljedbenike. Njegovo u enje bilo je usredoto eno na vlastitu sudbinu kao Sluge patnika i Mesiju.

Židovi odbacuju krš anstvo
Židovsko društvo i veliki dio krš ana nisu se mogli složiti iz
sljede ih razloga:
1.) Židovi su odbacivali zamisao o razapetom Mesiji.
2.) Budu i da krš anstvo nije bilo nacionalni oslobodila ki pokret, teško je moglo privu i ekstremiste poput zelota koji su željeli židovsku pobunu protiv Rima.
3.) U odnosu na židovske vo e, koji su zauzimali kompro-
misan stav prema rimskim vlastima, krš anski pokret bio je odve revolucionaran. Konzervativci su se osje ali ugro- ženima jer bi pobunom izgubili nadzor nad narodom.
4.) Židovima se nije svi ao stav krš ana prema poganima.
5.) Ortodoksni Židovi, kao oportunisti koji su postojanu vjeru otaca (objavljenu Mojsiju) prilagodili poganskim pre- drasudama, nisu htjeli prihvatiti krš ane koji su sebe zvali nasljednicima izabranog naroda. Odbacivali su krš ansko alegori no tuma enje Staroga zavjeta.

U Jeruzalemu su odnosi izme u Židova i konzervativnih krš ana (poput Jakova) bili do 62. g. skladni. No, tada je Ja- kov ubijen. Odbio je javno zanijekati da je Isus Božji Sin. Nakon po etka židovskog ustanka odnosi su se i nadalje pogoršavali.

U razdoblju prije izbijanja prvog židovskog rata protiv Rimljana (66. g.), stav se židovskog naroda zaoštravao prema Evan elju. Rimljani stadoše sumnjati u status krš anstva kao židovske sekte što je rezultiralo zbjegom mnogih židovskih krš ana, koji nisu željeli biti povezani sa židovskim nacionalizmom u, Pellu i Malu Aziju.

Židovski prevrat doživio je vrhunac 70. godine. Uništenjem Jeruzalema ispunilo se Isusovo upozorenje i proro anstvo. Godine 135. isti grad je još jedanput razoren zajedno s Hramom, a njegovi pu ani raspršili se po svijetu.

Prvi rat trajao je od 66. – 73. g. Me utim, unato sumornom opisu Josipa Flavija, materijalna infrastruktura židovstva u Judeji i Galileji nije pretrpjela trajnu štetu. Okolnosti su, doduše, bile druga ije u Jeruzalemu, i okolici, te u nekoliko drugih gradskih središta otpora. Židovi su na obali Sredo- zemnog mora obnovili Jamniju gdje se ponovno okupio sinhedrin (knesset = židovski parlament).

Hadrijan je 130. g. odlu io obnoviti Jeruzalem kao coloniu aeliu capitolinu.

Drugi ustanak protiv Rimljana buknuo je 132. g. pod vod- stvom Šimuna Ben-Kosebe (na aramejskom: Simon Bar- Kokeba) i bio je osjetno bolje organiziran jer pobunjenici nisu bili me usobno podijeljeni. Me utim, ishod je bio poguban. U borbi je uništeno pedeset tvr ava i gotovo

tisu a sela. Deset vo a pobune pogubljeno je u amfiteatru u Cezareji. Luke na Sredozemlju bile su prepune ljudi koji su bježali od pogibelji. Na velikim dražbama u Mamri i Gazi prodavani su židovski zarobljenici kao roblje. Kako ih je bilo mnogo, cijena robova osjetno je pala u Carstvu. U Judeji je, potom, Židovima bilo zabranjeno okupljati se na molitvu, obrezivati mušku djecu i postavljati rabine. Odlazak u Jeruzalem bio im je zabranjen pod prijetnjom smr u. Budu i da se odredba strogo provodila, krš anska zajednica u Jeruzalemu bila je prisiljena zamijeniti židovskog biskupa biskupom poganskog porijekla. Ostatak židovskog puka preselio se u Ušu, selce u Galileji, a Izrael kao narod prestao je postojati.

Jedan od ishoda ustanka pod vodstvom Bar-Kokebe bilo je gotovo potpuno prekidanje veza izme u židovstva i krš anstva. Bar-Kokeba osobno je naredio drakonske kazne za krš ane koji ne prokunu i ne odreknu se Isusa. Nekoliko se manjih skupina hebrejskih krš ana ipak uspjelo privremeno održati. Najve a preostala zajednica nalazila se u Cezareji (kao i u ostalim obalnim gradovima) gdje je veliki u enjak Origen osnovao školu i veliku knjižnicu. Njegovi nasljednici bili su Pamfilije i Euzebije. Židovsko krš anstvo je cvjetalo i u Arabiji i s druge strane Jordana, te je u Bostri, u tre em stolje u, održan prvi crkveni koncil.

Konzervativni židovski krš ani nastavili su svetkovati subotu, kao i ostale židovske blagdane. No, obrezivali su vlastitu djecu što je krš ane nežidovskog podrijetla za- brinjavalo. Židovsko se krš anstvo, u stvari, od vremena Ireneja po elo smatrati hereti kom sektom – ebionitima (iz- raz potje e od Pavlove izreke »jeruzalemski krš anski siro- masi«). Od drugog stolje a ebioniti više nisu vjerovali u Isusovo božanstvo, kao ni u njegovo djevi anstvo ro enja.

U etvrtom stolje u, i kasnije u Siriji su postojale male žido- vske crkve. Evan elje je Židovima preveo Jeronim, i to na latinski. Ono je sa uvalo ponešto izmijenjenu predaju, od one kanonskog gr kog Evan elja, veli aju i Gospodinova brata Jakova kao Mesijinog zastupnika.

Na temelju arheoloških dokaza može se zaklju iti kako su krš anski Židovi još 68. godine, dakle prije dolaska Rimljana, pobjegli iz Jeruzalema. Izbjegli su na drugu strani Jordana u Pellu, te u planine Gileada i Bašana. Lutali su o ekuju i povratak Mesije – Isusa. Nakon pada Jeruzalema
73. odnosno 74. godine vratili su se u razrušeni grad. Kako
su bili uvjereni da je Isusov povratak odgo en, sagradili su krš ansku sinagogu koja se i danas može razaznati jer okružuje Davidov pseudo-grob kojeg su podigli križari. Ista gra evina više nije bila usmjerena prema (uništenom) Hramu ve prema mjestu uskrsnu a (kasnije Crkva Groba Isusova).

Jeruzalemski krš anski Židovi nisu prebivali Nikejskom koncilu (325.). Budu i da su branili vlastitu samosvojnost, bili su izop eni i uskoro ih se smatralo krivovjercima. Od 4. stolje a postupno su izgubili identitet.

POGANSKI SVIJET

Rimsko Carstvo, na ijem su podru ju djelovali prvi krš ani, naslijedilo je od Grka oblike upravljanja; uljudbu i jezik.

Kako se Carstvo širilo osvajanjem i pripajanjem ozemlja, zaposjednutim se podru jima upravljalo razli ito. Egiptom, koji je pripadao caru, upravljao je prefekt kao potkralj. No bilo je i protektorata i drevnih kraljevstva koja su zadržala tradicionalne ustanove, kao i senatorskih (na primjer Azija) ili carskih provincija. Na njihovom se ozemlju i dalje na- lazili rimski vojnici, a bile su pod upravom guvernera neposredno odgovornih caru (Sirija). Podru ja posebnih ob- ilježja (npr. Judeju) vodili su prokuratori.

Iako nisu uživala znatnu neovisnost, unato postojanju pokrajinskih vije a, mir u kojem su živjela takva podru ja pogodovao je razvoju trgovine i rastu blagostanja (pogotovo u gradovima Male Azije). Gradovi su donekle bili neovisni budu i da su bili pod upravom skupštine (eklesia) iji su
lanovi bili gra ani, te koncila (boule) kojeg su inili istak-
nuti pojedinci. Udruženja (cehovi) tako er su imala važnu ulogu u mjesnom životu.

Ljudi su mogli biti gra ani rodnog grada, ali isto tako i rimski gra ani. Isto se pravo moglo naslijediti (kao u Pavlovom slu aju), odnosno kupiti ili dobiti kao nagradu od cara. Rimski gra ani bili su pošte eni nedostojnih i ponižavaju ih tjelesnih kazni, te su se mogli molbom ob- ratiti caru.

Religija u Rimskom Carstvu bila je podijeljena u dvije skupine:

a. RELIGIA LICITA (doslovce »državni kult«) uklju ivala je štovanje rimskih bogova, a ponekad i cara. U potonjem slu aju naj eš e se radilo o caru koji je ve preminuo, pre- mda su Kaligula, Neron i Domicijan još za vrijeme vlastita života prisvojili božanske asti. Prinošenje žrtava vladaru uklju ivale su škropljenje tamjana na malom žrtveniku na kojem je tinjao plamen. Time se iskazivalo štovanje vla- dareva duha (tj. genija), kao i božanskih mo i koje su ga pratile. Od stanovnika Carstva o ekivalo se sudjelovanje u štovanju kao iskaz podani ke vjernosti. Židovi su, me utim, bili oslobo eni ove obveze budu i da je njihova religija bila priznata kao religia licita. I krš ani su do 64. g. (ili malo prije) bili u istom položaju jer ih se držalo za židovsku sektu.

U gradovima su sve enici obavljali dužnost sudaca od- govornih za provedbu carskog bogoštovlja. Rimljani, koji su vjerovali kako su bogovi zaslužni za vojni uspjeh i gos- podarski napredak, pripisivali su vojne neuspjehe ili nepogode, poput: gladi, nevjere i nepoštivanja bogova. Ostale religije potpadale su pod:

b. SUPERSTITIONES (praznovjerja). U ista su bili uklju-
eni isto nja ki kultovi i filozofija, kao i štovanja lokalnih božanstava pri kojima su se obavljali obredni inovi poput iskazivanja asti i prinošenja žrtava (tj. udobrovoljavanja demonskih sila). Za razliku od židovstva i krš anstva, pred štovatelje nisu postavljani nikakvi moralni zahtjevi.

U hramovima su se prinosile žrtve, zazivala i iskala na- klonost božanstava. Žrtve, naj eš e hrana, bile su dar bogu. Dio je žrtve bivao spaljivan, dok su ostatak sve enici i vjer- nici koristili za ishranu, odnosno za prodaju na tržnici (vidi
1 Kor 8). Božanstvo se zamišljalo kao nevidljivi doma in
gozbi koje su se u hramovima esto održavale. Neki kultovi bavili su se tzv. kultnom prostitucijom što objašnjava zbog
ega je Korin anima trebalo vremena kako bi isti obi aj o- cijenili nemoralnim. Kako su takve religije bile sastavni dio strukture tadašnjeg društva, prihva anje krš anstva zna ilo je u initi potpuni zaokret u vlastitom životu.

Postojali su i isto nja ki kultovi koji su vjerniku nudili, nakon ceremonije uvo enja (gr . musterion), »ponovno ra anje« i »vje ni život«. Slavljenje bogova bilo je popra eno glazbom, plesom, glazbalima, javnim
povorkama, proslavama, obrednim prinošenjem žrtava, te
(pogotovo u Izidovom kultu) seksualnim orgijama.
Me u isto nja kim misti nim kultovima najzna ajniji je bio kult Izide, egipatske božice majke i njezinog sina Horusa. Isti je kult nalikovao kultu Bogorodice s djetetom. S druge je strane kult perzijskog boga svjetla Mitre, predstavljao isposni ku religiju usmjerenu uglavnom na muškarce, i to prije svega rimske vojnike. Sastavni dio kulta bili su po- sve eni objedi, ne posve razli iti od krš anske euharistije; dušama se nudio put preko sedam planetarnih duhova koji nakon smrti zakr uju uspon mlije nom putu. Mitraizam se koristio simbolom staroga doba – bikom kojeg je trebalo istisnuti iz razdoblja ovna jer Mitra daje spasenje onima koji su uvedeni u tajnu kulta. Na istim se astrološkim pre- tpostavkama danas temelji filozofija »New agea« (konstelacija proljetnog ekvinocija odre uje narav doba u kojem živimo, a zvijezde su bogovi koji utje u na doga aje na Zemlji, te mogu zaprije iti put do spasenja i nirvane). Poznat je bio i anatolski kult Atisa i Kibele iji su sve enici živjeli isposni ki u prosja enju. Njihov javni obred trajao je od 15. do 27. ožujka. Nakon posta i tzv. Dana krvi (22. ožujka) oplakivan je Atis. Žalost se 25. ožujka pretvarala u radost kada je Atisovo uskrsnu e svetkovala Hilarija. Vrlo je vjerojatno kako su krš anski Veliki tjedan i Uskrs postavljeni kako bi zamijenili takve blagdane u kalendaru!

Zoroastrizam: Zoroaster ili Zaratustra bio je reformator perzijske dualisti ke religije mazdeizma (zervanizma) prema kojoj je svijet poprište bitke izme u na ela zla (Ahriman ili Angra-Mainul) i na ela dobra (Ormuzd ili Aura-Mazda). Pobjedu, na kraju, odnosi Dobro nakon ega slijedi kona ni sud kada mrtvi uskrsavaju, a zli se odvode na mu enje. Sveta knjiga mazdeizma bila je Avesta, a kultom su upravljali mudraci (magi). Kako se vjerovalo u o iš enje vatrom, najvažniji dio službe slavljenja održavao se oko vatrenog oltara.

Zoroastrizam je potaknuo rast mitraizma i maniheizma, no iznenada je nestao tijekom muslimanskih prodora. Zaratustrina reforma sastojala se u odbacivanju bogova po- pularne religije i uspostavljanju slavljenja jednog boga, duha dobra – Aura Mazde.

FILOZOFSKA POZADINA

Filozofski pogled na svijet su Rimljani, koji su vrijedili za vojnike i administratore, preuzeli gotovo u cijelosti od mislioca Grka.

Rani gr ki filozofi: TALES Miletski (oko 600. g. pr. Kr.): prvi je filozof u klasi nom smislu. Vjerovao je kako je sve nastalo iz vode.

Talesov u enik ANAKSIMANDER kao izvor svega vidi apeiron, tj. beskona no i kakvo om neodre eno, iz ega izdvajanjem suprotnosti toplog i hladnog nastaju opipljive stvari.

HERAKLIT, koji je u Efezu živio stolje e kasnije, vjerovao je kako je vatra osnovni element svemira. Iz nje sve proizlazi, te se u nju sve naposljetku vra a. Proces pro- mjene je, stoga, neka vrsta dijalektike. Iz vatre nastaje zrak, iz zraka voda, a iz vode zemlja. Postupak, zatim, mijenja smjer te ponovo završava u vatri. Svijetom, koji se stalno mijenja, vlada um tj. razum kojeg naziva logos. Aristotel, a kasnije i Hegel, ovu su zamisao ugradili u vlastite filozofije (usp. Teoriju velikog praska).

PARMENID, iz južne Italije, vjerovao je kako uop e ne postoji mijena, ve samo bitak. Sve promjene koje pro- matramo su prividne (usp. teoriju ravnoteže1).

Kasnije su filozofi pokušali trajnost dovesti u vezu s pro- mjenom.

SOKRAT (oko 470. – 399. g. pr. Kr.); Atenjanin koji se više zanimao za ljudske vrijednosti (tj. ljudsko ponašanje) nego za narav svijeta. Držao je kako isklju ivo ovjeka možemo spoznati. Istinska spoznaja je znati što bismo trebali biti, i što je zapravo svrha života, a to možemo posti i jedino pravim obrazovanjem; ovjek ima snagu sebe u initi moralno dobrim.

PLATONIZAM je idealisti ka filozofija Sokratovog u enika PLATONA (428./427. – 348./347. g. pr. Kr.). Poput Parmenida Platon je vjerovao kako stvarni svijet nije vidljivi, ve nevidljivi svijet zamisli odnosno duhovnih stvarnosti koje postoje izvan ovjekovog uma. Najvažnija zamisao je ideja »dobroga«. Takve zamisli daju bezobli noj tvari oblik i zna enje. Naime, u svijetu, koji nas okružuje, doživljavamo upravo jedinstvo savršenih ideja s materijom bez reda. Dakle; materija je izvor svega zla, te su isklju ivo vrijedne ideje, koje odražava materija. Sve što je dobro proizlazi iz ideja; sve što je loše potje e iz materije. Svijet ideja i svijet materije usko su povezani i jednako vje ni.
ovjek je jedinstvo duha i materije, a smrt je sretno oslobo-
enje duše od ropstva tijela (materije).

Platonov u enik, i u itelj Aleksandra Velikog,
ARISTOTEL (384.-324. pr. Kr.) odbacuje gotovo sva


1 eng. The Steady State Theory; njem. die
Gleichgewichtstheorie

u enja svoga prethodnika. Sve do sredine srednjega vijeka (1080. – 1100.) nije imao velikog utjecaja me u krš anima. Pred svršetak života osnovao je filozofsku školu nazvanu Lyceum. Odbacivši Platonov koncept o vje nom svijetu ideja ustvrdio je kako postoji samo jedan svijet koji nema ni po etka ni kraja, a njegovo objašnjenje nalazi se unutar njega samog. Isti se razvio (kako bi opet zapo eo isti ciklus) uslijed neosobnog na ela koje ne postoji izvan sustava u kojeg je ugra eno. Njegova filozofija ARISTOTELIZAM empirijska (iskustvena) je i materijalisti ka.

STOICIZAM je filozofija koju je oko 300. g. pr. Kr. na- u avao Zenon. Poput Sokrata više se zanimao za ljudsko ponašanje nego za narav svemira. Vjerovao je kako postoji isklju ivo materija. Budu i da su um i tijelo materijalni, ne postoji isti duh jer je i Bog materijalan. Svemir je božje tijelo, a on je njegova duša. Iz navedenog se dâ zaklju iti kako se radi o obliku panteizma. ovjek je u odnosu na Boga poput kapi vode u odnosu na ocean. Bog, kao duša svijeta, upravlja vo en ljubavlju prema ovjeka kojemu želi dobro. Kako je ovjek povezan s Bogom, mora i i putem kojim ga vodi božanski razum (logos). Stoga se istinska osoba prepušta Božjoj volji bez obzira na bol koja proizlazi takvom odlukom. Zaklju ak: stoicizam pokazuje što je ispravno, no ne daje ovjeku snagu kako bi živio ispravnim životom. Pavao se u nekim propovijedima poganima o ito obra a onima koji su bili naklonjeni ovakvim zamislima.

EPIKUREJSTVO je atenska filozofska škola nazvana po osniva u Epikuru (342. – 270. g. pr. Kr.). On je naime isticao ugodu kao najpoželjniju kakvo u, iako pod istom nije podrazumijevao tjelesne užitke. Pravu se sre u može posti i isklju ivo nadzorom nad samim sobom, kao i životom u tišini i miru. Takav život se dostiže uklanjanjem glavnog izvora tjeskobe – bilo kakve vjerske usredoto enosti na život nakon života. Života nakon smrti nema jer se bogovi ne optere uju ljudskim problemima. Treba samo potpuno i pozitivno živjeti.

FILON (20. g. pr. Kr. – 40. g. nakon. Kr.), Židov iz Aleksandrije koji je Stari zavjet pokušao povezati s gr kom filozofijom. Nau avao je kako je sve što je istinito u gr koj filozofiji ve ranije izre eno židovskim Pismom. Dakle, Bog se objavio i gr kom umu. Najve i Filonov problem bio je na in povezivanja biblijskog i gr kog poimanja stvaranja. Gr ka je filozofija tvrdila kako Bog nema nikakve veze sa zlom materijom. Kako bi razriješio problem, Filon je poput Grka postavio logos kao posrednika izme u Boga i svijeta. Stoga je isti najviša sila kojom je Bog okružen. Preko nje je Bog sve stvorio. Ipak, logos je manji od Boga. Ovakve za- misli ostavile su traga na krš anskim misliocima u Alek- sandriji.

SREDNJO- I NOVOPLATONIZAM: Srednjoplatonizam djeluje u 1. i 2. st., dok se novoplatonizam razvija u 3. i 6. stolje u. Oba pravca nastojala su sintetizirati glavne zamisli gr ke filozofije uzimaju i kao temelj vjersko tuma enje Platonove filozofije.

Srednjoplatonizam stavlja naglasak na Božju transcedentnost. Bog je aktivan dok stvara putem vlastitih

posrednika: logosa, planetarnih sila i globalne duše. Platonovi »oblici« razvili su se u misli božanskoga uma, a zlo se još više povezalo s materijom.
Ista je filozofija nastojala uskladiti platonizam i Aristotelove zamisli. Sve na ovome svijetu nije, odnosno ne postoji, ve se nalazi u postupku postanja. Vje na i nepromjenjiva je isklju ivo Božja rije .

Novoplatnizam: Glavna obilježja filozofije bila su idealiza- m, misticizam i isposništvo. Njezin utemeljitelj Plotin (205.
– 270.) tvrdio je kako cjelokupna stvarnost proizlazi iz
vrhovnoga i božanskoga na ela – tzv. Jednog. O »Jednom« ne postoji nikakav pojam, niti se o njemu išta može izre i rije ima jer je iznad svih odre enja. Prema vlastitom djelovanju može se ozna iti kao beskona no »Jedno«, dobra i najviša sila. Emanacijom, tj. isijavanjem, iz »Jednog« na- staje Um; na elo koje u svojoj jedinstvenosti sadrži zamisao višestrukosti. Ista višestrukost uklju uje platonovske ideje svega zamislivog. Njome se otkriva dvojstvo materije i duha, predmeta i svijesti. Novom emanacijom Um ra a Dušu koja uklju uje ideje kao oblike (»uzore«) stvaraju i svijet osjetilnih stvari. »Jedno«, Um i Duša, tri su hipostaze (grk. hupostaseis) ili tri božanska na ela novoplatoni ara. Za novoplatoni ara materija je nebitak, prazan prostor (usp. iluzije tj. »maja« kod hinduizma). Materija je, nadalje, mrak i zlo. Osjetilni svijet mješavina je bitka i nebitka; priroda je stvarna u tolikoj mjeri da je produhovljena tj. pomiješana s duhom. Prema novoplatoni arima sve što je proizašlo iz Boga teži vra anju Bogu, i ponovnom upijanju u Njega kao utjelovljenju najvišeg dobra. Isti cilj ovjek ne može posti i spoznajom ili razumom, ve isklju ivo u ekstazi i neposrednim jedinstvom s božanstvom budu i da je »Jedno« iznad Uma i zamisli. Stoga se novoplatonizam može ozna-
iti kao izvor kasnijeg (prije svega krš anskog) misticizma.

Srednjoplatonizam je utjecao na rane krš anske mislioce poput Justina Mu enika i Klementa Aleksandrijskoga, dok je novoplatonizam utjecao na krš anske mislioce od Ori- gena nadalje: Kapadocijske Oce, Ambrozija i Augustina. Kroz Dioniza novoplatonizam postaje imbenikom koji na Zapadu i na Istoku vjerojatno najviše utje e na oblikovanje krš anske misti ne teologije (dakle i redovni ke misli). Kroz Augustina novoplatonizam utje e na gotovo cjelokupnu srednjovjekovnu tradiciju na Zapadu.
Zaklju ak: navedenim filozofijama zajedni ko je sljede e: Ovaj svijet sastoji se od dva podsvijeta: savršenog, vje nog
svijeta zamisli, te prolaznog svijeta koji je blijeda preslika
ili odraz prethodnog. Prvi svijet je, za razliku od drugog, ne- promjenljiv.

1.) BOG: Bog nije osoba, ve ideja (zamisao) ili princip (na elo). Kako pripada vje nom svijetu nema osje aja, niti promjene utje u na njega. Budu i da ne može biti u doticaju s ovim svijetom, potreban mu je posrednik – Rije ili Raz- um. Rije je odvojena i, kao proizvod emanacije, podre ena Bogu. Emanacija je izlazak manje savršenog bi a iz višeg i savršenijeg na ela, a da se pritom više na elo ne mijenja. Na injena je prema izvorniku, no nije iste naravi, kao što ni voštani otisak nije od materijala od kojeg je pe atni prsten.

2.) STVARANJE: Stvaranje se provodi emanacijom gdje prvi entitet stvara (ra a) drugi. O tomu govore Origen i njegovi prijatelji kada spominju »ra anje tj. stvaranje«. Manje vrijedno božanstvo stvorilo je vidljivi svijet od prapostoje e materije.

3.) OVJEK: Gr ki filozofi vide ovjeka s dvjema sastavnicama: tijelom i dušom. Tijelo pripada svijetu pro- mjena, a duša, koja ima razum, iskra je božanskog iz svijeta postojanja. Kao što božanska Rije ili Logos vode i nadziru svijet, tako tijelo vodi i nadzire maleni logos (rije , razum). Stvarna osoba je duša koja je zarobljena u tijelu. Tijelo je, pak, poput ku e u kojoj se živi, ili odijela kojeg nosimo. Kona na sudbina vje ne duše je oslobo enje od tijela.
ovjekova sudbina je obožavanje, tj. postanje poput Boga
što pretpostavlja da e ovjek postupno ostati bez osje aja.

4.) PUT SPASENJA: Materija je zla: samo nematerijalno (duhovno) je isto. Budu i da ovjek ima iskru božanskog u sebi, i sam je dio božanskoga. Stoga je put spasenja u bijegu od materije kako bi bili ponovo upijeni, primljeni u božanstvo (misti ni na in spasenja). Pritom se o ito ne radi o pomirenju dvaju personaliziranih bi a.

MISIJSKO ŠIRENJE
DO 700. g.

Sljede i imbenici utje u na širenje Evan elja me u nežidovima:
1) Razmjerno postojane politi ke okolnosti (Pax romana), vidi 1 Tim 2,1-2.
2) Zajedni ki narodni gr ki jezik (koine), naslije en iz doba
Aleksandra Makedonskog, koji je poticao Židove da se na- sele na osvojenom ozemlju i tako pove ao njihov broj u Rimskom carstvu.
3) Dobra prometna povezanost (ceste, te brojne brodske
veze).
4) Židovi iz iseljeništva.
5) Septuaginta (gr ki prijevod Starog zavjeta).
6) Op e nezadovoljstvo filozofijom i religijom.

Prvi krš ani organizirano su pristupali propovijedanju Evan elja. Rast i razvoj novih crkava, koje su naj eš e vodili akoni, pomno su razra ivali slušaju i savjete apostola, proroka i u itelja. Evan elje se propovijedalo iz lokalne crkve iako je glavna služba, za koju su o ito postojali potrebni darovi, bila vezana za crkvu.

Teolozi i apologeti crkve, tj. crkveni pisci koji su branili krš anstvo od nevjernika, nisu samo predavali izvan crkve kako bi ljude pridobili za Krista, ve su organizirali biblijske škole i druge širitelje Evan elja, kao i nove apologete. S vremenom su se usredoto ili na odre ene skupine slušatelja, Židove, rimske vlasti i dr., a neki su, pak, napadali krivovjerce. Pavao je naglašavao važnost staroza- vjetnih proro anstava, kao i tipološko ispunjenje Kristova lika. Kasniji apologeti zlorabili su istu metodu primjenjuju i je, neopravdano, na crkvu.

Pismo se prevodilo na strane jezike. Postojala je apokrifna fiktivna književnost, primjerice Djela Pavlova i Teklina, koja je kao spjev krš anskom na inu života, vjerojatno, bila namijenjena »tržištu« lake i romanti ne književnosti.
Susjedi, i poznanici, rado su primali krš ane u vlastite
domove jer su primje ivali promjenu u njihovim životima. Poruci dobre vijesti bili su, prije svega, otvoreni pripadnici nižih slojeva društva, te robovi. Ukratko; nekoliko je obilježja ostavljalo snažan dojam na slušatelje:

a) Kakvo a promijenjenog života vjernika, te sklad izme u života i poruke kakav je nedostajao širiteljima poganskih u enja.
b) Zajedništvo i bratska ljubav u kojoj se nije gledalo na
stalež, kastu, rasu i spol. Krš ani su se me usobno pomagali, a posebnu pozornost uživali su najslabiji: siro ad, stariji ljudi, zatvorenici, te oni koji su kažnjavani radi Krista.
c) Radost vjernika širila se na druge ne jenjavaju i ni za
progona ili smaknu a.
d) Propovijedanje Evan elja bilo je esto popra eno ozdravljenjima i istjerivanjem duhova. Okupljeni su znali kako se zli duhovi pokoravaju krš anima. No, kako je vrijeme prolazilo, uda su igrala sve manju ulogu u širenju Radosne vijesti. Stoga ih Euzebije rijetko spominje u svojoj Povijesti Crkve.

NA INI ŠIRENJA EVAN ELJA

U prvih stotinu i pedeset godina povijesti crkve nije bilo crkvenih gra evina. Stoga su krš ani propovijedali u sina- gogama, koje su im stajale na raspolaganju, sve dok se Židovi nisu zapo eli oštro suprotstavljati krš anstvu. U sina- gogama su krš ani nailazili na slušateljstvo koje je bilo spremno pozorno poslušati izlaganje Radosne vijesti. Njihove propovijedi sadržavale su pet važnih smjernica:

1) Stari zavjet ukazuje na Mesiju.
2) Starozavjetna proro anstva, kao i blagoslovi obe ani Davidovim potomcima, ispunjeni su u Isusu. Isusova smrt i uskrsnu e ostvarenje su proro anstava vezanih uz Mesiju i Slugu patnika.
3) Oproštenje se nudi na temelju Mesijine zastupni ke smrti.
4) Slušateljima se mora ukazati na potrebu prihva anja Isusa Krista kao Spasitelja upozoravaju i ih na kobne posljedice odbijanja Kristove ponude, kao i na injenicu da se s Božjom miloš u ne može igrati.

Propovijedi su održavane na tržnicama i trgovima, mjestima razmjene novih zamisli, a pristup se ubrzo pokazao vrlo uspješnim te su ga prigrlili ak i Židovi. Krš ani su koristili i dar proro anstva dok je Evan elje, koje se propovijedalo u javnim dvoranama, esto bilo popra eno neosporivim osobnim svjedo anstvima. Susreti su održavani po ku ama koje Pavao, u vlastitim poslanicama, spominje kao glavna mjesta širenja Evan elja.

U osobnim svjedo enjima krš ani su koristili simbole ribe, križa i janjeta kako bi pobudili zanimanje za Evan elje. Molitva je imala važnu ulogu u osloba anju ljudi od vlasti

Sotone. I unato injenice da im u enja esto nisu bila to na, barem ne u svakoj pojedinosti, ljubav i gorljivost prvih krš ana bile su izuzetne.

Misijsko širenje možemo podijeliti u nekoliko razdoblja:

PRVO RAZDOBLJE obuhva a širenje Radosne vijesti me u Židovima u Palestini i iseljeništvu (Djela 2, 5-13). Djela apostolska spominju slušatelje Petrove prve pro- povijedi kao prve obra enike. Isti izvor navodi Samarijance, nežidove, i Ivanove u enike kao skupine koje su primile Duha Svetoga, a sli nost izme u obra enja navedenih sku- pina i prvih apostola upu uje na svjesno ponavljanje nekih od fenomena koji su se zbili za vrijeme Pedesetnice, kao i na trajnu vezu s prvom crkvom u gradu u kojem se vjera najprije u vrstila – Jeruzalemu.

Nakon Stjepanovog mu eništva Filip je otišao u samarijanski glavni grad Neapolis – današnji Nablus (u povijesti poznat i kao Shehem) kako bi propovijedao tamoš- njim pu anima. Potom se zaputio u druge gradove i sela tog podru ja (Djela 8, 5. 25).

Evan elje se širilo južno i zapadno od Jeruzalema sve do Cezareje i obale. Vjera se proširila do Damaska, te je prestrašeni židovski establišment poslao Savla u potjeru za krš anima. U Djelima 9,31 usputno se spominje propovije- danje Evan elja u Galileji gdje su živjeli nežidovi, te širenje Evan elja do Antiohije, tre eg grada po veli ini u Rimskom Carstvu.

Razdoblje od 30. – 70. g. nakon Krista bilo je presudno za židovski narod koji je imao prigodu obratiti se i priznati Mesiju, te tako potaknuti Isusov ponovni dolazak i uspostavu Božjeg kraljevstva. Tako bi se uspostavilo teokratsko kraljevstvo pod vodstvom Davidovog potomka koji bi u Izraelu vladao cijelim svijetom. Prema doslovnom tuma enju starozavjetnih proro anstava prvo bi se trebao obratiti Izrael, a potom bi bili blagoslovljeni svi ostali na- rodi. Iz ovog su se razloga apostoli trudili propovijedati Evan elje me u Židovima u Palestini i iseljeništvu, a prvi krš ani o ekivali skori Isusov povratak.

DRUGO RAZDOBLJE obuhva a širenje Evan elja me u nežidovima. Prva misija za širenje Evan elja me u nežidovima djelovala je u Antiohiji, tre em gradu po veli ini u Rimskom Carstvu. Propovijedanje Evan elja me u nežidovima po elo je na Dan pedesetnice. Me u ljudima koji su slušali Petra bilo je »pobožnih« iz cijeloga Carstva. Djela apostolska spominju Parte (tj. Perzijce), Me ane, Elamite (iz drevne pokrajine Perzijskog carstva), Mezopotamce, Rimljane, Kre ane, Arape, ljude iz Judeje, Ponta na Crnom moru, Male Azije, Kapadocije, Frigije, Pamfilije (pokrajine u Maloj Aziji), te libijskih podru ja oko rimske kolonije Cirene.

Prva crkva ubrzo se našla pred novim izazovom; treba li ob- ra ene pogane prisiliti da se podrede židovskim obi ajima, i tako zapravo postanu Židovi!? Razmimoilaženja konzerva- tivaca u Jeruzalemu (Jakova) i univerzalista (Pavla i Židova u iseljeništvu) dovela su do Koncila u Jeruzalemu 49. g.

(vidi Djela 15). Ishod je bio, u izvjesnom smislu, ustupak univerzalistima. Pavao, koji je podupirao širenje Evan elja me u nežidovima uvjerivši ostatak Crkve da ga podupre u tom planu, izložio je teološku obranu u Rimljanima 1 – 11. Njegov naum bio je sa uvati jedinstvo židovskih i nežido- vskih krš ana. Stoga je putovao u Malu Aziju, Gr ku, Rim, te vjerojatno u Španjolsku, koriste i pritom Antiohiju kao ishodište.

Pavao govori o drugima koji su djelovali u Maloj Aziji. Neke predaje govore o Bartolomejevom u Armeniju, druge o Markovom boravku u Egiptu (koji je vjerojatno djelovao iz Rima). Spominje se i Andrijin posjeta Skitima, kao i boravak u Albaniji. O Tomi se govorilo da je osnovao crkvu u Indiji, iako se pritom mogu e misli na djelovanje njegovih u enika. U ovim zbrkanim izvješ ima nema ni eg nevjero- jatnog jer je Isus zapovijedio u enicima da Evan elje pro- nesu »do kraja svijeta«.

Krš anska predaje zapisuje da je Andrija razapet u Patrasu (Ahaja). Bartolomeju (Natanael) je živome oderana koža u Armeniji. Judu (Tadeja) su proboli strijelama u Armeniji. Matej je, navodno, zaklan ma em u Partiji, a Filip obješen na stup u Hierapolisu u Frigiji. Šimun Revnitelj skon ao je raspet u Perziji. Tomu su zaklali u Indiji, a Matiji su, nakon kamenovanja, odrubili glavu. Ako pretpostavimo da su ove predaje istinite, zaklju ujemo kako su mnogi apostoli bili uklju eni u evangelizaciju podru ja isto no od Rimskog carstva.

Po etak židovskog rata vjerojatno je nagnao Ivana, kao i Isusovu majku Mariju, da se presele u Efez, a Filipa u Frigiju. Euzebije izvještava kako je nakon Jakovljevog ubojstva (62. g.) i izbijanja Prvog ustanka (66. g.) crkva u Jeruzalemu primila rije od Gospodina (proro anstvo?) o potrebi napuštanja vlastitih domova na što su se mnogi zaputili na podru je današnje Kraljevine Jordan, Egipat, te u Malu Aziju, dok su neki ostali u Judeji.

Dvije stvari iz ovog razdoblja su osobito dojmljive:
a) Izuzetna pokretljivost prvih krš ana.
b) injenica da su mnoge crkve osnovali neznani misionari. TRE E RAZDOBLJE odnosi se na drugi naraštaj misionara. Krš anstvo se brzo proširilo na Siriju, Malu Aziju i Gr ku. Na sjeveroistoku suo ilo se s jezi nom pre- prekom. Kraljevstvo Osroena s glavnim gradom Edesom (danas Saliurfa, u jugoisto noj Turskoj) nalazilo se do 216. g. izvan granica Carstva. Tamošnji ljudi govorili su zapadnu ina icu aramejskog jezika, premda su obrazovani pu ani go- vorili i gr ki. U drugom stolje u osnovana je krš anska za- jednica u Edesi, a njezin lan bio je Bardesan (Bar-Daisan) koji je svjedo io svome bliskom prijatelju kralju Abgaru IX. Nakon što je isti prihvatio krš ansku vjeru, pokrajina je postala prvo krš ansko kraljevstvo.

Do po etka 2. stolje a krš anstvo je stiglo do Adiabene (gornji tok Tigrisa) iji je glavni grad bila Arbela (asirski drevni sveti grad). Glavni razlog ovome pothvatu bilo je pri- sustvo velikog broja ljudi koji su se ve obratili na judaiza- m. Evan elje se tako er širilo iz Rima i Egipta na sjevernu Afriku. Upravo su tamo osnovane prve crkve u kojima se

govorilo latinskim jezikom, te je Pismo po prvi put pre- vedeno na isti jezik.

Do 150. g. krš anske zajednice su bile osnovane u Egiptu (zahvaljuju i Marku koji ih je posje ivao iz Rima), Španjolskoj, Africi i, vjerojatno Indiji (Toma?). Poznato je da je u isto vrijeme postojala zajednica u dolini Rhône (u Galiji) koju je osnovao Krescent (2 Tim 4,10) s biskupijom u Lyonu i crkvom (pod vodstvom akona) u Vienneu (isto tako u Galiji). ini se da su upravo Gala ani prvi donijeli Evan elje ro acima Keltima. Za Ireneja se, primjerice, zna da je propovijedao na keltskom kao i na gr kom.

Do 180. g. krš ana je bilo u svim pokrajinama Rimskog Carstva, kao i u Mezopotamiji. Prora uni govore da je od sveukupnog stanovništva, koje je iznosilo 50 milijuna, bilo deset posto krš ana. No crkve su bile nejednako ras- pore ene. Ve e skupine vjernika mogle su se, stoga, na i u Siriji, Maloj Aziji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Rimu, Antiohiji, Lyonu, Armeniji i Etiopiji.

Armenija je bila drugo kraljevstvo koje je prešlo na krš anstvo. Tamo je Evan elje propovijedao Grgur Thaumaturgos ( udotvorac) iz Cezareje u Kapadociji, a kasnije, zahvaljuju i radu Grgura Prosvjetitelja (240.-332.), uzvjerovao je kralj Tirdat III. Time je krš anstvo bilo pri- hva eno kao državna religija.

Prema nekoj legendi apostol Andrija bio je misionar u Gruziji koja je, u petom stolje u, postala krš anska država. Tamošnji kralj Mirijan obratio se na krš anstvo 326. g. kroz službu svete Nine.

Krš anstvo se proširilo do Perzije gdje je zateklo zoro- astrizam. Tamošnji ljudi bili su nepovjerljivi prema novoj vjeri koju su poistovje ivali s rimskom uljudbom. Krš anstvo je ostalo vezano uz manjinsku starosirijsku kulturu za razliku od Zapada gdje se vezalo uz gr ko-rimsku kulturu. Unato tome, mnogi su trgovci iz Perzije i Mezopotamije prešli na krš anstvo. Me u novim vjernicima bilo je ak i Turaka koji su krš anstvo odnijeli u središnju Aziju.

Iako krš anske zemlje, Armenija i Gruzija nisu se mogle pohvaliti ni jednim velikim misijskim pokretom. Mnogi su Armenci umrli mu eni kom smr u jer ih se kao krš ane, kako smo ve spomenuli, povezivalo s Rimljanima. Unato tome, do 225. g. dvadeset biskupija protezalo se od Kaspijskog jezera do Bahraina. U Italiji se do 250. g. broj biskupija pove ao se na sto. U Panoniji poznata su biskupska sjedište u Sisku, Ptuju, Vinkovcima, Osijeku i Sirmiju. Prema nepotvr enoj crkvenoj tradiciji osnovane su biskupije u Salonu, Sirmiju, Sisku i Mursi ak u prvom stolje ju zahvalaju i djelovanju Tita, Dujma, Andronika i drugih.

Krš anstvo se, na poticaj egipatske monofizitske crkve koje se proširila uz rijeku Nil do Etiopije, širilo prema jugu gdje se priklju ilo pokretu kojeg su osnovali dvojica misionara iz Tira (Frumencije i njegov suradnik). Južni Jemen (Saba ili Šeba) zaposjeli su Etiopljanima od 350. do 375. g. Tijekom

tog razdoblja cijelo podru je bilo je sustavno kristijanizirano. Kada je 523. g. židovski kralj (Du Nuvas) po eo progoniti krš ane, Etiopija je ponovo zaposjela pod- ru je kojeg je držala do 628. g. kada je i Muhamed osvojio južni Jemen. Sirijski monofiziti proširili su se južno i isto no u Arabiji gdje ih je kasnije susreo Muhamed, u vrijeme pojave islama, 622. godine.

U Francuskoj je do 300. g. osnovano nekoliko važnih biskupija: Arles, Vaison-la-Romaine, Autun, Rouen, Pariz, Bordeaux, Tr ves (Trier) i Rheims. Sjeverozapadna Fran- cuska je bila, zahvaljuju i službi Martina Tourskog (umro
397.), evangelizirana po selima.

Krš anstvo je vjerojatno, po prvi puta, stiglo u Englesku putem rimskih vojnika iz Druge legije koja je služila u Palestini prije premještanja u Britaniju. Neki od lanova rimske crkve ne samo da su bili gra ani Rima i pripadnici najvišeg društvenog staleža (bogati senator Rufus), nego su pripadali i britanskoj kraljevskoj obitelji (Rufusova supruga Klaudija, njezin brat Linus, te Karaktakusova djeca). Predaja tako er govori o Josipu iz Arimateje koji je u prvom stolje u osnovao krš ansko središte kod Glaston- buryja. No pri e o njegovom gralu, legendarnoj udotvornoj zdjeli iz koje je Krist jeo na posljednjoj ve eri i u koju je Josip iz Arimateje navodno skupio Isusovu krv nakon što je isti bio proboden na križu, vjerojatno ima veze s predajom o prenošenju Kristova pokrova iz Jeruzalema u tvr avu Britio u Edesi, a ne u Britaniju. Osim toga, prema gruzijskom zapisu, Josip je skupio Kristovu krv u pokrov a ne u zdjelu.

Prve su crkve u Engleskoj vjerojatno osnovane kod
Glastonburyja i Sv. Pancrasa (u Londonu). Me utim, do
250. g. nije zabilježeno postojanje crkvenih gra evina. Koncilu u Arlesu (314. g.) prisustvovalo je nekoliko engleskih biskupa iz Londona, Yorka, i Colchestera (ili Lincolna). Ovi »rimski Britanci« vjerojatno su u svojoj ob- rambenoj strategiji evangelizirali Škotsku i Irsku.

Oko 370. g. vjerojatno je (sude i prema Pelagijevom slu aju, koji je bio Irac) da su evangelizirali irske kolonije u Walesu, a možda i u Cornwallu. Do 400. g. Britanija je bila pokrštena rimska provincija. Od 407. - 409. provale barbara odsjekle su Britaniju od ostatka Europe. Englezi pod vlaš u Pikta i Škota traže pomo od Sasa. Provala Sasa ve je zapo ela kada je Patrik krenuo na misijsku službu u Irsku
432. g. Kao ishod prodora, krš ani su ostali na sjeveru i za-
padu Britanije izolirani od Europe. Ovakvo je stanje trajalo sve do dolaska Augustina iz Rima, ne bi li pridobio pogane (kao i deset tisu a Židova) za krš anstvo u jugoisto noj Engleskoj.

Koncem 3. stolje a uslijedili su prvi pokušaji krš anskih misionara da smišljeno »pokrste« poganske religije, te ih tako uklope u krš anstvo. Crkve su zamijenile hramove, mu enici negdašnje bogove u pu kom bogoštovlju, a krš anski su blagdani nadomjestili poganske svetkovine i blagdane. U Armeniji, nakon obra enja kraljevske obitelji, slijedilo je op enarodno prihva anje krš anstva. Ovakvi po- vršni na ini kristijanizacije postali su s vremenom esti u
itavoj Europi, posebice u vrijeme Karla Velikog.

ETVRTO RAZDOBLJE misijskog širenja odnosi se na
»obra enje« barbara. U po etku su pojedinci prelazili na krš anstvo preko trgovaca, zarobljenika ili redovnika. Bile su to male, raštrkane skupine koje su obi no bile izložene progonstvima. Daljnjim širenjem krš anstva, nakon dužeg ili kra eg razdoblja, cijeli bi narod bio uklju en u Crkvu (kao što je to bilo u Konstantinovo vrijeme). Masovne pokrete predvodili su vladari (u Rimu je aristokracija dugo imala, u ovome smislu, vode u ulogu), a obra enje se esto izjedna avalo s poslušnoš u budu i da se religiju uglavnom shva alo kao plemensku ili nacionalnu stvar koju pojedinac ne smije odbaciti. U protivnom isti bi odbacio kult vlastite skupine izlažu i se optužbama za izdaju. Krštenje je esto bilo znak podre ivanja stranom osvaja u.

Redovnici su nešto više vremena posve ivali pou avanju krš anstvu, no trebalo je prote i mnogo godina prije nego se krš anstvo ukorijenilo. Op enito postojale su dvije skupine:

1) Obi ni ljudi (pokršteni pogani) od kojih se o ekivalo da mole propisane molitve i daju vjeroispovijedi te dolaze u crkvu (drugim rije ima da se drže obreda ime su, zapravo, zamijenili jedan poganski obred drugim).
2) Ozbiljni krš ani (redovnici i sve enstvo). Najviše
sve enstvo imenovali su lokalni vladari, više kao upravlja e nego kao sve enike.

U Francuskoj, u kojoj je rimska kultura propala pod naletom barbara, galsko-romansko stanovništvo je o ekivalo zaštitu Crkve. Za obi nog »vjernika« krš anstvo je, ini se, predstavljalo uglavnom obavljanje obreda koji su sadržavali magiju starih vjerovanja. Osim toga, postojala je mogu nost da se izbjegnu muke pakla i zadobiju blagoslovi neba.

Crkva je esto bila voljna initi ustupke kako bi zadobila sa- vezništvo poganskih plemena. Smjernica pape Grgura, koju je ovaj uputio Mellitu prije opatovog odlaska u Britaniju, razotkriva mnogo. Njome se, naime, savjetuje da se hramovi ne ruše: »Idoli bi trebali biti uništeni, no hramove poprskajte svetom vodom, te u njih stavite oltare i relikvije. Obi aj prinošenja volova avolima zamijenite krš anskom pro- slavom nalik Festivalu svetih mu enika. Tako se više ne e žrtvovati životinje avlu, ve e ih se ubijati za hranu i slavljenje Boga.« Poganski obi aji ipak nisu izumrli. U crkvi blizu Be a kokošinjci se još uvijek mogu nazrijeti iza oltara. U istima su sve do kraja 19. st. držani pili i kako bi se žrtvovali Svetom Vitusu u svrhu iscjeljivanja ljudi.

Mnogi zapisi govore o udesima koja su se dogodila tijekom službi prvih misionara. Krš anstvo se, naime, moralo istaknuti kao snažnije od poganstva (tj. okultizma). Beda asni tako kaže: »Crkva se hrani udesima kako bi mogla rasti vrstom u vjeri. Kada zasadimo grmlje zalije- vamo ga dok ne o vrsne, a tek kada se ukorijeni prestanimo ga zalijevati.« Nakon prelaska na krš anstvo, poganstvo je, ipak, ostalo blizu društvene površine, osobito za vrijeme haranja kuge kada su cvjetala arobnjaštva, a ljudi napuštali crkvu. Stoga su mnogi misionari ponovno odlazili na pro- povjedni ke obilaske. Keltski »samostani« su zapravo bili više poput misijskih postaja, te je nad njima esto pred-

sjedavao plemi koji nije nužno bio lan klera. Njegovu dužnost nakon smrti preuzimali su njegovi potomci.

Prije dolaska Benediktinova pravila, u keltskim je samostanima prevladavalo Kolumbanovo pravilo.

Prvi kojeg se vezalo uz propovijedanje Evan elja me u bar- barima bio je Ulfila (311. - 383.). Njega su, kao i neke druge kapadocijske krš ane, oteli Goti prilikom plja kaškog napada. Kasnije se, me utim, vratio kao gotski poslanik na Konstantinov dvor. Potom je 341. g. postao biskup zadužen za podru je sjeverno od Dunava gdje je (na podru ju današnje Rumunjske) zapo eo svoju misiju me u Viz- igotima. Preveo je Bibliju na gotski, me utim, bio je arijanac. Oko 381. u Carigradu je postojala gotska crkva u kojoj je propovijedao Ivan Zlatousti. On je slao misionare me u Gote na Krimu i sjeverno od Crnog mora koji su pro- drli kroz Kavkaz osnovavši crkve ak i me u Hunima. Goti su postali misionari me u ostalim barbarskim plemenima. Kako su se ova plemena naseljavala po Rimskom Carstvu, prihva ala su krš anstvo. Arijanizam su prihvatili Ostrogoti i Vizigoti, te Vandali u Africi, Svevi u Španjolskoj, Burgundi u Galiji (Francuskoj), Langobardi u Italiji i Heruli. U današnjoj Vojvodini arijanizam se javio vrlo rano. Središte mu je bio u Sirmiumu (današnjoj Sremskoj Mitrovici) gdje su ilirski biskupi arijevci Valens iz Murse (Osijeka) i Ursacije iz Singidunuma (Beograda) održali, iz- me u 351. i 359., etiri koncila.

Martin Tourski (335. - 397.) bio je važan misionar u
Panoniji i u Dalmaciji prije dolaska slavenskih plemena za
iji su prelazak na krš anstvo na podru ju današnje Hrvat- ske zaslužni talijanski misionari. U luci Spalatum (Split) osnovana je latinska biskupija.

Tek su u 6. stolje u ovi arijanski krš ani prihvatili katoli ku vjeru. Frana ki kralj Klodvig 506. prihva a krš anstvo pod utjecajem svoje supruge Klotilde ime je po prvi put neko barbarsko pleme prihvatilo katoli ku vjeru.

Me utim, glavni misionarski pokret me u barbarima nakon onoga Uilfile, su pokrenuli keltski redovnici. Oni su djelovali u skupinama od trinaest misionara. U sedmom je stolje u glavno središte misionarske djelatnosti bila Irska, a u osmom stolje u Engleska. Kako su Irska i zapadna Engleska ostale pošte ene od barbarskih navala, razvile su se u uporišta iz kojih su se evangelizirali barbari u Europi.

Prvi propovjednik u Škotskoj, me u južnim Piktima, vjerojatno je bio Ninian (360. - 432.). Pikti su bili prvi stanovnici Škotske (bolje re eno »Piktske zemlje«), prije nego što su se Škoti naselili na ta podru ja iz Irske u 5. stolje u. Ninianov u itelj bio je Martin Tourski koji je umro
397. On je zapo eo svoju službu ubrzo nakon povla enja Rimljana iz te pokrajine koji su vodstvo prepustili nekolicini uglednih rimsko-britanskih obitelji.

Propovijedanje Evan elja u Irskoj uglavnom je povezano s Patrikom (373. - 463.) koji je tamo došao iz sjeverne Engleske. Za vrijeme provale Pikta i Škota je zarobljen, te

prodan vo i plemena u Antrimu. Kasnije je grad Armagh postao glavno središte njegova rada.

Za veliko misijsko širenje na Zapadu nakon 500. g. zaslužni su bili redovnici zapadne crkve koji su djelovali pod vod- stvom rimskog biskupa. Na tom podru ju nije bilo ozbiljnih protivnika Katoli ke crkve. Manje oporbene skupine: dona- tista, marcionita, montanaca i gnostika, s vremenom su iš eznule. Prednost krš anstva sastojala se u zaštiti koje je imalo u Rimskom Carstvu kao religija rimskog cara. S druge strane, na Istoku se Pravoslavna crkva morala suo iti s islamom dok joj je država ograni avala misijske poduhvate. Naime, Crkva i država bile su povezane. Na Zapadu barbari nisu imali razra en sustav kojeg bi ponudili umjesto krš anstva, dok su se na Istoku krš ani morali suo iti sa složenim religijama. Naime, bilo kakva mogu a veza s Rimom bila im je na štetu. Nisu imali mjesne državice koje bi ih podržavale, ve su ovisili o vlastitim sitnim uporištima. Isklju ivo su nestorijanci imali misijske porive. Me utim, islam i budizam su im i to oduzeli.

Drugi veliki propovjednik u sjevernoj Engleskoj bio je
Kolumb Denegalski (Kolumkil) koji je po eo djelovati
538. g. na otoku Ioni, kasnijem središtu u enja i propovije- danja Evan elja. Kralj Northumbrije 633. g. zatražio je slanje propovjednika te je, jedan od njih, Aidan uspješno osnovao samostan nedaleko od northumbrijske obale, i to na Svetom otoku kojeg je nazvao Lindisfarne. Kolumban (550. - 615.) iz Bangora u sjevernoj Irskoj propovijedao je Evan elje u isto noj Francuskoj (u zapadnom dijelu djelovao je Martin Tourski), te je osnovao samostan u Lu- xeuilu. S vremenom je djelovao i na podru ju Bodenskog jezera. Njegov suradnik Gal postao je apostol u isto noj Švicarskoj, dok su u sjeverozapadnu Galiju iz Luxeuila otišli Valéry, kao i Eustahije i Omer.

Engleski redovnici nastavili su misijsku djelatnost. Wilfrid (umro 709. g.) propovijedao je u Friziji, no djelovao je i me u Sasima u grofoviji Sussex. Me u Jutima i Anglo- sasima Evan elje propovijeda 597. Augustin Rimski kojeg je poslao papa Grgur I. Augustin je pokušao keltsku crkvu uklopiti u Rimsku crkvu ime je izazvao sukoba koji je raz- riješen 664. g na crkvenom koncilu u Whitbyju. Prijeporno je bilo mogu e podre ivanje Keltske Crkve Katoli koj Crkvi. Nažalost, odlu uju i glas imao je lakovjerni kralj Oswy Northumberlandski koji se upravo obratio od poganstva. Kako je bio uvjeren da Petar ima klju eve od raja, kako je tvrdila Katoli ka Crkva, nikako nije želio ostati izvan. Biskup Koloman i njegova keltska svita ljutit se vratio u Irsku.

Willibrord (658. - 739.), je bio apostol Nizozemske i Belgije, koji je uz propovijedanje Evan elja u Friziji, osnovao etiri samostana: Utrecht, Antwerpen, Echternach i Susteren. Bonifacije (680. - 754.), pravog imena Winfried iz Creditona, postao je apostol Germana. Nakon što je osnovao biskupije u Freisingu, Passauu, Regensburgu i Salzburgu podigao je 744. g. samostan u Fuldi. Osniva je i biskupija u Eichstettu i Würzburgu prije nego što je po eo propovijedati Evan elje Sasima u Isto noj Germaniji.

Ostali misionari: Na Istoku i na jugu krš anstvo je uzmicalo. Vandali su 406. g. napali Španjolsku, a 429. g. provalili su u sjevernu Afriku. Muhamed je umro 632. g., a
etiri godine kasnije Arapi su zauzeli Palestinu (642. g. osvojili su sjevernu Afriku i Egipat). Španjolsku su pokorili
709., no njihov je prodor zaustavio na sjeverozapadu Karlo Martel 732.g. u borbi kod Poitiersa. Njegov sin Pipin Mali osnovao je karolinšku dinastiju.

U 7. stolje u nestorijanski misionari ušli su u srednju Aziju, propovijedaju i Turcima, a zatim su otišli dalje do Kine (635.g.) u vrijeme dinastije T’ang (618. - 907.).

Širenje krš anstva u Danskoj i Švedskoj povezano je uz Anskara (865.). On je vjerojatno postao biskupom Hamburga pod iju je odgovornost potpadala i Skandina- vija. Nakon poganskog protudjelovanja u Danskoj kršten je kralj Harald, te je Danska pod vlaš u njegova unuka Knuta službeno postala krš anskom zemljom.

Krš anstvo je ušlo u Norvešku zahvaljuju i djelovanju Olafa Tryggvessona (1000.) i Olafa Haraldsona (1030.). Nakon pokušaja nasilnog nametanja krš anstva, odlu u- ju im imbenikom pokazala se kraljevska inicijativa kao i djelovanje engleskih misionara. Poganske religije zadržale su se u Švedskoj do 12. stolje a.


RAZVITAK KRŠ ANSTVA U POSTAPOSTOLSKOM RAZDOBLJU

Nakon smrti apostola nastupa postapostolsko doba.

Padom Jeruzalema središte se krš anskog utjecaja preselilo u obalne gradove Male Azije gdje je apostol Ivan obavljao službu. Tamo je crkveni starješina bio Papija Hierapolski. Pred krš anima, koji su koncem prvog stolje a bili raspršeni u male skupine pripadnika nižih slojeva društva što se okupljaju po domovima, nije bio nimalo lak zadatak. Društvu u kojem su živjeli u strahu od progona morali su prenijeti poruku Evan elja. Osim toga mu ili su ih unutarnji razdori i krivovjerja.

APOSTOLSKI OCI najraniji su krš anski pisci, izvan Novoga zavjeta, koji su pripadali tzv. postapostolskom razdoblju. Bili su: Klement Rimski, Ignacije Antiohijski, Polikarp iz Smirne, Barnaba i Hermas. Njihovi zapisi predstavljaju most izme u Novoga zavjeta, te apologeta koji su pisali kasnije u 2. stolje u (od kojih je bio prvi Justin Mu enik).

Književnost postapostolskog razdoblja ine:

1.) DIDAHA: vjerojatno odražava stanje judeo-krš anske zajednice u Siriji (tj. starosirijske crkve). Sadrži tzv. Dva puta, tj. pojedinosti o crkvenom redu, kao i zaklju ni dio o neizbježnom kraju – pojavi varalica, lažnih proroka i žestokog suda u ijem je središtu lažni Mesija.

2.) DJELA IGNACIJA AN


PORUČITE RAD NA OVOM LINKU >>> SEMINARSKI
maturski radovi seminarski radovi maturski seminarski maturski rad diplomski seminarski rad diplomski rad lektire maturalna radnja maturalni radovi skripte maturski radovi diplomski radovi izrada radova vesti studenti magistarski maturanti tutorijali referati lektire download citaonica master masteri master rad master radovi radovi seminarske seminarski seminarski rad seminarski radovi kvalitet kvalitetni fakultet fakulteti skola skole skolovanje titula univerzitet magistarski radovi

LAJKUJTE, POZOVITE 5 PRIJATELJA I OSTVARITE POPUST
25-08-2009 07:51 PM
Poseti veb stranicu korisnika Pronađi sve korisnikove poruke Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Verovatno povezane teme...
Tema: Autor Odgovora: Pregleda: zadnja poruka
  Kontrola i rad linije za tehnički pregled vozila Dzemala 0 2,332 18-08-2011 09:04 PM
zadnja poruka: Dzemala
  Tehnički pregled vozila Dzemala 0 5,167 14-04-2011 07:22 PM
zadnja poruka: Dzemala
  Kontrola i rad linije za tehnički pregled vozila Dzemala 0 1,728 14-04-2011 05:15 PM
zadnja poruka: Dzemala
  Kontrola tehničke ispravnosti vozila - tehnički pregled Dzemala 0 6,980 22-06-2010 03:46 PM
zadnja poruka: Dzemala

Skoči na forum: