NJEMACKI NACIZAM

Hitler se rodio u travnju 1889. Alojz, otac Adolfa Hitlera bio je izvanbracni sin Marije Šiklgruber, Alojz je uzeo prezime Hidler ili Hitler po Marijinom mužu. Sa trecom ženom Alojz je imao 6 djece od kojih je jedno bio i Adolf koji je uz svoju sestru Paulu jedini preživio djetinjstvo. Podatak o nepoznatom ocinstvu su saveznici mnogo koristili za vrijeme 2. svjetskog rata kada su saveznicki avioni bacali propagandne letke iznad Njemacke koje su zapocinjale s Heil Schicklgruber. Sam Adolf je jednom u šali komentirao da je jedina pametna odluka koju je njegov otac donio u životu bila upravo promjena prezimena. Alojz je opisivan kao strog i hladan covjek; po izjavama kceri, Paule, Adolf mu se znao suprotstavljati zbog cega je cesto dobivao batine. Majka Klara je bila vrlo brižna i popustljiva i Adolf ju je jako volio. Postoje takoder izvori koji upucuju da je Adolf Hitler dijelom Židov što je obilno korišteno u propagandi politickih protivnika, a prije pogubljenja je isto tvrdio i njegov suradnik Hans Frank.

Navodno je Hitlerova baka, majka njegovog oca Maria Schicklgruber, zacela dijete dok je bila sluškinja u jednoj židovskoj obitelji u Grazu. Ove tvrdnje pobijaju povjesnicari Werner Maser i Ian Kershaw jer su Židovi bili protjerani iz Graza u 15. stoljecu te nisu imali pravo živjeti u Grazu za vrijeme kada je Maria Schicklgruber navodno radila kao sluškinja u tom gradu. U osnovnoj školi je bio dobar ucenik, a isticao se i društvu svojih vršnjaka. 1900. nakon završene osnovne, Alojz je odlucio da mu sin upiše Realschule i njegovim stopama krene u cinovnicku karijeru, iako je ta ideja Adolfu bila potpuno odbojna jer je želio postati umjetnik. U srednjoj školi nije bio uspješan: morao je ponavljati prvu godinu, a u kasnijim je išao na popravne ispite. Iako je kasnije tvrdio da je jako volio povijest, zemljopis i vjeronauk, i iz tih predmeta je imao prosjecne ocjene. Do kraja je zbog loših ocjena bio prisiljen prijeci u drugu školu. Hitler opravdava svoj loš uspjeh željom da na taj nacin razljuti oca s kojim se nije slagao; iako je loše ocjene imao i nakon oceve smrti 1903., u pozadini njegove odbojnosti prema školi vjerojatno jest sukob s ocem. Vecina profesora tvrdi da se mladi Hitler nije ni po cemu isticao, ni na pozitivan ni na negativan nacin; neki smatraju da je bio bistar, ali nedovoljno zainteresiran te da je imao problema s autoritetom. Profesor povijesti, Leopold Poetsch, ga je svojim pricama o njemackoj povijesti i mitologiji zainteresirao te je od njega upio ideje pangermanskog nacionalizma. Nakon završetka Realschule 1905., Hitler nije nastavio s daljnjim školovanjem. Nije pokazivao ni želju za bilo kakvim radom, a financijsko stanje obitelji ga nije ni prisiljavalo na to. Umjesto toga, uz potporu svoje popustljive majke, proveo je dvije godine živeci neurednim životom, citajuci knjige, svirajuci klavir, slikajuci i sanjajuci da ce jednom postati veliki umjetnik.

Ovo razdoblje je opisao kao "najljepše u životu". Družio se s Augustom Kubizekom, mladicem koji je dijelio Hitlerove snove i bio vrlo fasciniran njime i njegovim idejama. 1907. Hitler je odlucio upisati Akademiju likovnih umjetnosti u Becu. Iste godine mu se razboljela majka te se posvetio brizi za nju; no, buduci da je imala neizljecivi rak, umrla je što ga je teško pogodilo. Na upisu u Akademiju nije uspio; ušao je u uži izbor kandidata, no ispao je u drugom krugu ocjenjivanja. Kasnije je priznao da mu je neuspjeh bio šok buduci da je bio potpuno siguran u sebe. Profesor koji ga je ocjenjivao komentirao je da su mu prikazi gradevina vrlo dobri, što je mladog Hitlera potaknulo da se zainteresira za arhitekturu. Iako tvrdi da je tada odlucio postati arhitekt, i iduce godine je pokušao upisati Akademiju, a tada je ispao vec u prvom krugu. Iako nije upisao Akademiju, Hitler se odlucio preseliti u Bec. Becu je Hitler razgledao kulturne znamenitosti i kovao planove o potrebnim arhitektonskim preinakama grada, Kubizek tvrdi da ga politika nije zanimala. Mnogo je citao, a navodno je pokušavao i pisati drame i opere koje nikada ne bi dovršio; cesto je išao gledati opere, a posebno je volio Wagnera. Kubizek takoder navodi da se Hitler osjecao nelagodno u društvu žena, iako mu je i homoseksualizam bio odbojan. Iako je imao dovoljno sredstava za život, nije živio raskošno.

Soba u kojoj je stanovao s Kubizekom bila je vrlo skromna, obroci su takoder bili oskudni, a jedini luksuz bila je opera. Iako je polako ostajao bez novca, nije želio raditi; sanjao da ce postati veliki umjetnik. 1908. je po drugi put pokušao upisati Akademiju i nije uspio. Bec je u to doba bio antisemitski nastrojen, atmosferu je podgrijavao i gradonacelnik Karl Lueger svojim oštrim ispadima; utjecajne su bile ideje ekstremnih rasista von Schönerera i Liebenfelsa. 1913. dobio je pravo na preuzimanje ocevog nasljedstva, a istodobno se bojao kazne zbog izbjegavanja regrutacije jer se nije želio boriti u habsburškoj vojsci. Odlucio je pobjeci u München, no Austrijske vlasti su ga i tamo pronašle.). S vojnom otpusnicom vraca se u München i ulaskom Njemackog Carstva u 1. svjetski rat oduševljeno pristupa Bavarskoj vojsci vec 2. kolovoza 1914. 20. listopada je završio obuku i dodijeljen je tzv. Listovu puku s kojim je poslan u Belgiju gdje je 29. listopada sudjelovao u prvoj bitci u kojoj je izginula vecina puka. Hitler je u vojsci bio kurir; iako to u Mein Kampfu nije spomenuo, sugerirajuci tako da je bio obican vojnik, omalovažavanje njegove službe od strane politickih neprijatelja je neopravdano: od osam kurira u njegovom puku, troje ih je poginulo, a jedan je ranjen. I sam Hitler se nekoliko puta našao u situacijama u kojima je preživio pukom slucajnošcu. U studenom 1914. je promaknut u cin kaplara, a u prosincu je dobio Željezni križ II. klase. Do kraja rata Hitler nije više napredovao u cinovima; Kershaw smatra da je sam Hitler odbijao razgovore o njegovom daljnjem promaknucu (koje je jedno vrijeme bilo razmatrano iako su neki nadredeni smatrali da mu nedostaju "vještine vode") jer nije želio otici iz puka u kojem se osjecao ugodno; drugi povjesnicari smatraju da je razlog njegovo austrijsko državljanstvo. Hitlera su suborci smatrali cudakom. Iako su mu neki zamjerali nekriticki odnos prema nadredenim casnicima, nije bio posebno nepopularan. Ni tada nije imao posebno bliskih prijatelja, vecinu vremena je provodio citajuci, nije pio, pušio, niti posjecivao javne kuce (tvrdio je "da nema vremena za žene"), svoje dužnosti i rat je shvacao vrlo ozbiljno. U kolovozu 1918. je dobio Željezni križ I. klase; kaplari su rijetko primali ovo odlikovanje. Kraj rata Hitler je docekao u bolnici gdje se lijecio od kratkorocnog sljepila koje je zadobio trovanjem bojnim otrovom. Šokiran kapitulacijom carske Njemacke u studenom 1918, Hitler je ostao u uvjerenju da njemacka vojska nije bila poražena u ratu, nego je, navodno, "izdana" od skupine koju su cinili ratni profiteri, Židovi, socijalisti, štrajkaši i razni nenjemacki "unutarnji neprijatelji" koji su se uvukli u vladajuce slojeve. 10. studenog 1918., mracne nedjelje, Adolf Hitler oporavljao se od privremene sljepoce, posljedice Britanskog ranjavanja, tada je pastor stigao sa viješcu da je car abdicirao i pobjegao u Nizozemsku. Njemacka je bila prepuštena na milost i nemilost pobjednicima, tada se Hitler slomio. Tada je odlucio postati politicar. Vratio se u Munchen potkraj studenog. Cim je komunisticki režim bio zbacen Hitler je poceo sa svojom prvom manje, više politickom akcijom.

On je poceo pružati podatke istražnoj komisiji koju je 2. pješadijski puk obrazovao da ispita tko je sudjelovao u uspostavljanju kratkotrajne vlasti sovjeta u Munchenu. Tada je dobio posao u Uredu za štampu i vijest Politickog odijela Okružne vojne komande. Da bi proširili svoja konzervativna gledišta vojnici su slani na svojevrsne tecajeve gdje su ucili protiv socijalizma, demokracije. Na jednom takvom tecaju Hitler se zapetljao u žustru raspravu protiv Židova tako da je on postao jedan od ljudi koji suzbijaju opasne ideje poput gore navedenih. To je bila prilika da se Hitler iskaže kao govornik. Jednog dana u rujnu 1919. Hitler je od Vojnog politickog odijela primio naredbu da prouci malu politicku grupu u Munchenu koja je sebe nazivala Njemackom radnickom strankom. Vojska je sumnjicavo gledala radnicke stranke jer su bile pretežno socijalisticke ili komunisticke no za ovu se vjerovalo da je drugacija. Anton Drexler izuceni bravar je nakon predavanja na kojem je Hitler bio i opet se iskazao kao govornik, dao mu je brošuru. On je naime osnovao Odbor nezavisnih radnika za borbu protiv marsksizma i slobodnih sindikata i agitaciju za pravedni mir za Njemacku. Drexler nije nikada uspio okupiti više od cetrdeset pristaša i u sijecnju 1919. udružio je svoj odbor sa jednom slicnom grupom, Politickim radni krugom koji je predvodio novinski reporter Karl Harrer. Nova se organizacija s nepunih stotinu clanova nazivala Njemacka radnicka stranka i Harrer joj je bio prvi predsjednik. Hitler je odlucio malo prouciti brošurice koje mu je Drexler dao. Njegov glavni cilj je bio izgraditi stranku koja ce suprotno socijalnodemokratskoj biti strogo nacionalisticka. Kasnije toga dana Hitler je dobio dopis u kojem je pisalo da je primljen u Njemacku radnicku stranku, tada on nije znao da li da se ljuti ili da se smije, no ipak odlucio je otici na sastanak. Adolf Hitler je na licu mjesta primljen za sedmog clana odbora Njemacke radnicke stranke. Rohm se tada vec bio prikljucio u ovom trenutku tako beznacajnoj stranci. Znamo da je on kasnije pomogao da se organiziraju prvi borbeni odredi stranke iz kojih ce kasnije nastati Sturmabteilung (SA) jurišni odredi kojima je on zapovijedao sve dok ga 1934 Hitler nije dao smaknuti. Rohm je u stranku doveo ne samo velik broj bivših redovnih vojnika nego je za Hitlera i njegov pokret dobio zaštitu vlasti. Eckarta su cesto nazivali duhovnim osnivacem nacionalsocijalizma. Pocetkom 1920. Hitler je preuzeo propagandu stranke o kojoj je mnogo razmišljao otkako je uocio njezinu važnost u socijalistickoj i kršcanskosocijalnoj stranci u Becu. Smjesta je poceo organizirati kudikamo najveci skup o kojem je mogla sanjati ta jedna mala stranka. Održan je 24. veljace 1920. u Festsaalu cuvenog Hofbrauhausa. U toku govora Hitler je prvi put objelodanio program Njemacke radnicke stranke u 25 tocaka. Na brzinu su ga sastavili Drexler, Feder i Hitler. Sve te tocke su postale službeni program stranke kada je ona 1. travnja 1920. promijenila ime u Nacionalsocijalisticku njemacku radnicku stranku. Prva tocka tog programa zahtjevala je ujedinjenje svih Nijemaca u Veliku Njemacku. Židovima je trebalo oduzeti pravo na javnu službu, rad u štampi, cak pravo i na njemacko državljanstvo.


Sve Židove koji su poslije 2. kolovoza 1914. ušli u Njemacku trebalo je protjerati. Prilican broj tocaka bio je tek demagoško ulagivanje raspoloženju nižih klasa.Tocka 11. na primjer tražila je ukidanje dobiti koja nije zaradena raom, tocka 12. nacionalizaciju trustova, tocka 13. da velike industrije podijele dobit sa državom, tocka 14 ukidanje zemljišnih renti i spekulacija sa zemljom, tocka 18. tražila je smrtnu kaznu za špekulante, izdajice i lihvare. Te su ideje Hitleru postale neugodne kada su krupni industrijalci i zemljoposjednici poceli puniti stranacku blagajnu i nikada nisu bile ostvarene. U ljetu 1920. ubrzo pošto je stranka nazivu Njemacka radnicka stranka dodala naziv Nacionalsocijalisticka, Hitler je okupio grubijane iz bande razbijaca u tzv. Ordnertruppe, pod komandom Emila Mauricea, bivšeg robijaša, 5. listopada 1921. pošto su se neko vrijeme kamuflirali kao Gimnasticka i sportska sekcija stranke, službeno su nazvani Sturmabteilung ili SA. Ti uniformirani razbijaci, koji se nisu zadovoljavali time da održavaju red na nacistickim skupovima, uskoro su poceli rastjerivati skupove drugih stranaka. Jednom 1921. Hitler je osobno predvodio svoje jurišnike u napadu na skup na kojem je trebao govoriti bavarski separatist Ballerstedt, koga su pretukli. Za to je Hitler bio osuden na tri mjeseca zatvora, a odslužio je samo jedan mjesec. Iz zatvora je izašao portretiran kao mucenik. 1920. je Hitler došao na ideju da za svoju stranku stvori amblem, zastavu, simbol koji ce izraziti ono za što se zalaže nova organizacija i apelirati na maštu masa koje, kako je Hitler smatrao, moraju imati neko upadljivo obilježje pod kojim ce se boriti. Nakon dugog razmišljanja i bezbrojnih nacrta odlucio se za zastavu s crvenom pozadinom na kojoj ce u sredini, na bijelom krugu, biti ucrtan crni kukasti križ, svastika. On je postao mocan i strašan simbol nacisticke Njemacke. Kukasti križ je puno stariji, gotovo je star kao i covjek, pronaden je na drevnim ruševinama Troje, Egipta i Kine.

Što se tice zastave Hitler je odbacio crno-crveno-zlatnu, omražene boje Weimarske Republike, te je uzeo boje stare carske zastave crveno-bijelo-crnu. Hitler je skicirao nacisticka obilježja koja ce krasiti govornice masovnih skupova bilo je to crni metalni kukasti križ, okružen srebrnim vijencom nad kojim je lebdio orao, a na donjem dijelu cetverokutna zastava sa svastikom s ukrasnim porubom i resama na kojoj su bili inicijali NSDAP. U ljeto 1921 Hitler je otišao u Berlin da stupi u vezu s nacionalistickim elementima na sjeveru, za to vrijeme njegova stranka je odlucila malo raspraviti o Hitlerovom vodstvu ove stranke željeli su se povezati sa Streicherom da bi podrezali Hitler krila jer su smatrali da se ponaša previše diktatorski. Ubrzo su sastavili optužnicu protiv Hitlera pod vodstvom Drexlera i dijelili je kao letak, ali kada ih je Hitler tužio za klevetu odustali su od optužbi. Pocetkom 1923. izlazi Volkischer Beobachter, dnevnik u kojemu Hitler svaki dan ima mogucnost propovijedati strankino evandelje. 1920. u stranku se ukljucio Rudolf Hess koji je zadivio Hitlera jednim nagradenim esejom koji je napisao kao radnju pod naslovom Kakav mora biti covjek koji ce Njemacku povesti ponovno do njezine stare velicine. Alfred Rosenber koji je cesto nazivan kao duhovni voda nacisticke stranke u stranku je pristupio 1919. Hitlera se dojmila Rosenbergova ucenost i svidjelo mu se što mrzi Židove i boljševike. Goering se upoznao 1921 sa Hitlerom i pristupio stranci i pridonosio njezinoj blagajni, 1923, je postavljen za komandanta SA. U travnju 1921. saveznici su podnijeli Njemackoj racun za reparaciju, koji se penjao do 132 milijarde zlatnih maraka. Došlo je do ubojstva Erzberga, atentata na Scheidemana, socijalista koji je proglasio republiku. Jedan od obožavatelja ove stranke je bio i njemacki feldmaršal Erich Ludendorff, kojeg je Hitler odlucio iskoristiti kao paravan za preuzimanje politicke moci u Münchenu središtu Bavarske kroz takozvani Hitlerov puc ili Marš na Berlin 8. studenog 1923., kada su nacisti zapoceli marš iz jedne pivnice do Bavarskog ministarstva rata s ciljem izbacivanja tadašnje Bavarske vlade koju su sacinjavali desni separatisti, a poslije su namjeravali marširati prema Berlinu. Kod tog pokušaja bavarska vojska je uspjela brzo raspršiti naciste i uhititi Hitlera.

U želji da zadrži poziciju vode Hitler je imenovao Alfreda Rosenberga za privremenog vodu. Iz zatvora u tvrdavi Landsberg je diktirao svoju knjigu Mein Kampf svom pomocniku Rudolfu Hessu. Naime Hitler je bio osuden na 5 godina zatvora iako je odslužio samo 9 mjeseci. U ovom svom djelu on oblikuje svoje misli koje su bile presudne za Njemacki nacizam . Nacizam je dakle poseban oblik fašizma koji je od Hitlerovog dolaska na vlast postao vladajuci oblik državne doktrine, politike koja ce dovesti do II. svjetskog rata. Nacisti su izgradili kult nepogrešivog vode Fuhrera. Nacionalsocijalisticki nazor su uspjeli nametnuti u sva podrucja života. U nacistickoj državi bi dakle svi Nijemci i izvan Njemacke bili ujedinjeni, pri tome se treba obracunati s Francuskom ciji cilj je uvijek bila raskomadana Njemacka. Srž nacisticke ideje jest nadmoc rase, koncepcije više rase na kojoj se temeljio Treci Reich. Arijevac, dakle Nijemac je po Hitlerovim rijecima postao tako nadmocan gazeci druge. Po njemu su Pljeva bili Židovi i Slaveni i treba zabraniti miješanje ciste arijevske krvi sa necistom. Hitler je svoje ideje crpio od Fichtea koji je 1870. pošto je Napoleon porazio Prusku kod Jene pozvao na okupljanje naroda. Nadalje od Hegela koji je nadahnuo svojom dijalektikom Marxa i Lenjina i time pridonuo osnutku komunizma. Po Hegelu je država sve ona je bila iznad pojedinca, a rat pridonosi etickom zdravlju naroda koji je pokvaren dugim razdobljima mira, a zadatak Njemacke je da obnovi Svijet. Takoder na Hitlere je velik utjecaj imao i Treitschke, a on je u svojoj analizi države išao cak dalje od Hegela i smatra da narod u državi treba da bude tek nešto malo više od roblja, a rat je po njemu najveci izraz covjeka. Nietzsche je najavio dolazak više rase, nadcovjeka, te je umjesto rada savjetovao borbu. Takoder i Wagner kojeg je Hitler obožavao je propagirao mržnju prema Židovima. Za mnoge Nijemce Hitler je bio izbavitelj države iz teške ekonomske krize koja je harala u to doba. Hitlerov kljucni trenutak je došao s Velikom depresijom koja zahvatila Njemacku 1930. Demokratska vlada, uspostavljena u Njemackoj 1919., takozvana Weimarska Republika nikada nije bila prihvacena od konzervativnih politicara, dok su joj se fašisti otvoreno protivili. Socijaldemokrati i tradicionalne stranke centra, kao i stranke desnice nisu imale program ni odgovor za Veliku depresiju, jedino su Nacisti imali nešto što se moglo nazvati programom te su na izborima u rujnu 1930. dobili 18% glasova ili 107 mjesta u Reichstagu (njemackom parlamentu) i tako su postali druga stranka po velicini. Vecina glasova za naciste došla je od njemackih seljaka, vojnih veterana i srednjeg sloja, to jest slojeva u njemackom društvu koji su bili najviše pogodeni s visokom inflacijom iz 1920-tih te nezaposlenošcu koja je vladala tokom Velike depresije. Urbana radnicka klasa nije previše obracala pažnju na Hitlera i naciste, dok su gradovi kao Berlin te Ruhrska oblast bili izricito protiv Hitlera. Izbori iz 1930. bili su katastrofa za centar-desnu vladu na celu s Heinrichom Brüningom, koja sada nije imala vecinu u parlamentu. Pošto Brüningove mjere za stabilizaciju nisu urodile plodom, vlada je nastojala izbjeci predsjednicke izbore 1931. te su s nacistima htjeli stupiti u dogovor za produženje mandata predsjednika Paula von Hindenburga kao i njegovog kabineta. Hitler je odbio dogovor te je nastupio u predsjednickim izborima protiv Hindenburga, i uspio je biti drugi u prvom kao i u drugom krugu izbora, dobivši nešto više od 35% glasova u drugom krugu u travnju 1932.

Nakon što je pobijedio na predsjednickim izborima Hindenburg je raspustio vladu i imenovao novu vladu s Franzom von Papenom na celu. Papen je odmah najavio izbore za Reichstag za srpanj 1932. Na tim izborima nacisti su dobili 230 mjesta i tako su postali najveca stranka u Reichstagu. Vecinu u Reichstagu sacinjavali su nacisti i komunisti, te je sastavljanje bilo kakve vlade u koaliciji s nekom od klasicnih stranaka bilo nemoguce. Poslije izglasavanja nepovjerenja Papenovoj vladi koju je podržavalo 84% zastupnika, najavljeni su novi izbori. Papen i Katolicka stranka centra (Zentrumspartei) zapoceli su pregovore s nacistima za formiranje koalicijske vlade, ali Hitler je postavio teške uvjete; zahtijevao je mjesto kancelara te predsjednicki dogovor o dobivanju mogucnosti korištenja izvanrednih mjera. Propast dogovora s vladom, kao i želja nacista da zadobiju podršku radnicke klase samo je odvratila pojedine njihove pobornike, pa su tako izborima u studenom 1932., nacisti izgubili nešto glasova i zastupnika u Reichstagu. Ovaj gubitak podrške nije uvelike smanjio njihovu moc, jer su još ostali stranka s najviše zastupnika u parlamentu. Pošto Papen nije uspio formirati vladu, predsjednik Hindenburg otpušta ga i imenuje generala Kurta von Schleichera koji je obecao da ce uspjeti sastaviti vecinsku vladu u pregovorima sa socijaldemokratskim radnickim strankama kao i s disidentskim nacistickom frakcijom predvodenom Gregorom Strasserom. Papen i Alfred Hugenberg, koji je takoder bio predsjednik Njemacke nacionalne narodne stranke (DNVP), stranka koja je prije nacista bila vodeca desna stranka u Njemackoj. Hugenberg je nagovarao Hindenburga da imenuje Hitlera kancelarom u koaliciji s DNVP-om., uvjeravajuci da ce DNVP kontrolirati Hitlera. U nemogucnosti da stvori koalicijsku vladu Schleicher je tražio od Hindenburga da raspusti Reichstag i opet raspiše izbore. Hindenburg ga je otpustio i imenovao je Hitlera kancelarom, Papena zamjenikom kancelara, dok je Hugenburg bio imenovan za (blagajnika) ministra ekonomije. Kabinet predsjednika sadržao je samo još tri predstavnika nacisticke stranke: Hitlera, Göringa, i Wilhelma Fricka. Dana 30. sijecnja 1933., Adolf Hitler je položio službenu zakletvu za kancelara Reichstaga. Na izborima u ožujku 1933., nacisti su dobili 44% glasova, te su u koaliciji s DNVP-om držali vecinu sjedala u Reichstagu. Dobivši tako vecinu u Reichstagu, koalicija je iskljucila komuniste iz parlamenta i tako se riješila oporbe. Nedugo nakon toga prošao je Zakon punomoci Enabling Act, koji je Hitlera postavio za diktatora, dok je nacisticki kabinet imao moc stvaranja novih zakona bez uplitanja Reichstaga.


U Zakonu punomoci nacisticki kabinet mogao je samo potvrditi prijedloge koje je postavio kancelar, a diktatorske su ovlasti trebale isteci nakon cetiri godine ili u slucaju da se uspostavi nova vlada. Ovaj zakon bio je produžavan bez ikakve debate ili oporbe sve do kraja Drugog svjetskog rata. Odmah nakon izglasavanja zakona o punomoci, nacisticki kabinet je izglasao cijeli niz dekreta kroz kojim se zabranio rad stranki, kao i bilo kakve opozicije ili kritike nove vlasti. U samo nekoliko mjeseci nakon imenovanja za kancelara, Hitler je zadobio apsolutnu vlast. U kolovozu 1934. umire predsjednik Paul von Hindenburg, i umjesto raspisivanja izbora za novog predsjednika, Hitlerov kabinet je izglasao zakon o spajanju uloge kancelara i predsjednika. Hitler je sada imao tri funkcije: predsjednika nacisticke stranke, kancelara, i predsjednika države. Ova konsolidacija snaga bila je potvrdena od strane birackog tijela sredinom kolovoza 1934. Osiguravši apsolutnu politicku vlast bez vecinske podrške njemackog birackog tijela, Hitler je htio zadobiti njihovo povjerenje kroz svoje govore, kao i kroz vještu medijsku kampanju koju je provodio njegov šef propagande Dr. Joseph Goebbels. Goebbels je u suradnji s Hitlerom i Nacistickom partijom uspio uvjeriti vecinu Nijemaca da je Hitler bio spasitelj Njemacke od ekonomske depresije, komunista, Versajskog ugovora i jarma Židova. Cim je zadobio moc, Hitler je pokrenuo jednu od najvecih ekonomskih ekspanzija Njemacke. Povecao je industrijsku proizvodnju i pokrenuo je velike gradevinske pothvate: izgradnju auto cesta (autobahn), željeznica, akumulacijskih jezera, stanova... Kroz ovu ekspanziju ostvario je gotovo potpunu zaposlenost, i proširio je ekonomsku i industrijsku bazu. Kroz propagandu i razne druge programe promovirao je razvoj zdravstva, školstva i obiteljskog života u kojem muškarci rade dok žene brinu za "kucu, djecu i odlaske u crkvu. U Noci dugih noževa 29. lipnja – 30. lipnja 1934. Himmler po naredbi Hitlera ubija Ernsta Röhma glavnog komandanta SA i njegov najbliži krug suradnika, kao i druge politicke protivnike i potencijalne protivnike.

Nacisticki kabinet 1935. godine s Nurenburgskim zakonom oduzima Židovima pravo na njemacko državljanstvo, te su protjerani sa svih državnih poslova, te bavljenjem bilo kakvim profesionalnim zvanjima i nije im dozvoljeno posjedovanje tvrtki. Na Židove se obrušila medijska kampanja mržnje. Pritisak na njih je stalno jacao: 1938. u Kristalnoj noci Kristallnacht spaljene su sve knjige koje su napisali pisci židovskog porijekla. Pod ovim pritiscima izmedu studenog 1938. i rujna 1939. iz Njemacke bježi više od 180,000 Židova, dok je sva imovina koja je ostala iza njih nacionalizirana. Od 1941. donesen je zakon gdje su svi Židovi bili primorani nositi žutu Davidovu zvijezdu kada se nalaze na javnim mjestima.U ožujku 1935. Hitler je prekršio Versajski ugovor, nakon što je ponovno uveo regrutaciju te poceo naoružavati Njemacku. Stvorio je novu ratnu mornaricu (Kriegsmarine) i vojno zrakoplovstvo (Luftwaffe). Regrutiranje velikog broja muškaraca i žena u vojne jedinice smanjilo je nezaposlenost no isto tako je izoblicilo ekonomiju Njemacke. Godinu dana poslije, u ožujku 1936. Hitler je ponovno prekršio Versajski ugovor, reokupiravši demilitariziranu zonu Porajnje (Rhineland). Kad je Hitler vidio da nikakav vojni odgovor nije uslijedio od Britanije i Francuske, njemu je to dalo hrabrosti u novim pothvatima.


U srpnju 1936. izbija Španjolski gradanski rat, i Hitler šalje svoje vojne snage u pomoc pucistu generalu Franciscu Francu pri zauzimanju vlasti. Francisco Franco je poveo puc protiv koalicije lijevih stranaka Popular Front koji su pobijedili na izborima. Španjolska je postala probni poligon za njemacku vojsku i avijaciju, gdje su se isprobavala nova oružja kao i upotreba novih vojnih doktrina. Izmedu Njemacke i Italije proglašeno je savezništvo nazvana Osovina. Ovo savezništvo je proklamirao Galeazzo Ciano 25. listopada 1936., koja je kasnije proširena prikljucivanjem Japana, Madarske, Rumunjske i Bugarske. Ovo kolektivno savezništvo zvalo se Sile osovine. Osim Židova u ovo sistematsko ubijanje takoder su bili ukljuceni i sljedeci: komunisti, homoseksualci, Romi, hendikepirane osobe, mentalno zaostale osobe, psihicki bolesne osobe, sovjetski ratni zarobljenici, pripadnici vjere Jehovinih svjedoka, poljski intelektualci, protivnici nacistickog režima, katolicki i protestantski svecenici i redovnici, vode radnickih sindikata i mnogi drugi. Ova eliminacija nepoželjnih od strane nacista naziva se Holokaust.U ovom istrebljenju (genocidu) glavnu ulogu igrao je Himmler, dok su ostale nacisticke glavešine skupa s Hitlerom podržavali ideju o masovnom istrebljenju Židova korištenjem otrovnog plina.

Ova odluka je pala negdje u jeseni 1941, a kasnije se referira i spominje pod nazivom "Završna solucija židovskog pitanja". Da bi se uspostavila bolja koordinacija izmedu raznih državnih tijela organizirala se konferencija u blizini Berlina koja je nazvana Konferencija u Wannseeu, koja je održana 20. sijecnja 1942. na kojoj je sudjelovalo petnaest glavnih nacistickih službenika. Konferenciju su predvodili Reinhard Heydrich i Adolf Eichmann. Zabilješke i dokumentacija s ove konferencije su najbolje dokazali da je Holokaust bio planiran s vrha. Nekoliko tjedana poslije 22. veljace 1942. Hitler je izjavio svojim najbližim suradnicima, što je zabilježeno: "...zdravlje nacije ponovno cemo povratiti kad se riješimo Židova".