Maturski, seminarski i diplomski radovi iz likovne kulture.
U džezu možemo prepoznati tragove baptističkih himni i elizabetanskih balada, možemo čuti odjeke crnačkih duhovnih pesama (spirituala), bluza i starih poljskih uzvika (holler). Džez ritam sadrži nagoveštaje francuskih kvadrila zajedno sa sinkopiranim ritmom regtajma, možemo opaziti tragove engleskih seoskih pesama, irskog "gigue" i škotskog "reel" plesa, zajedno sa sećanjem na kompleksnu i prefinjenu tradiciju afričkih udaraljki.
Ovi elementi su se sjedinili u muzički oblik koji zovemo džez.
Kao rodno mesto džeza pominje se Nju Orleans (New Orleans), u državi Luizijana (Louisiana), u Sjedinjenim Američkim Državama. Engleski, škotski, irski, francuski, španski doseljenici, naseljavali su ovu teritoriju pre dovođenja Afrikanaca.
Puritanci su u novu zemlju doneli svoje verzije holandskih, italijanskih i engleskih madrigala. Kao i za vreme građanskog rata u Engleskoj, puritanci u gradićima Nove Engleske zabranjuju orgulje, nazivajući ih "đavoljim gajdama", pokušavajući na taj način, da se distanciraju od katoličke crkve. U osamnaestom veku u Bostonu, Salemu i u drugim gradovima i naseljima, na balovima se svirao menuet, kotiljoni se plešu uz pratnju engleskih seoskih pesama, dok se na svadbama i u krčmama nižih slojeva stanovništva čuje kitnjasti zvuk violine. Nju Jork, Filadelfija, Čarlston bili su gradovi gde su i pored strogih zabrana, muzika i ples bili sastavni deo svakodnevnog života.
Što se tiče samog porekla reči "jazz" istoričari nisu saglasni. Prema raznim tumačenjima, termin je, s jedne strane iskovan u buci barskih razgovora, s druge strane proizišao iz imena izvesnog Jasbo Browna. Ostali mu pripisuju čisto francusku etimologiju: jazz dolazi od reči "Jaser" (brbljati) - radi se o razgovoru, između instrumenata. Po antropologu Bomemanu "jazz" ima čisto seksualno značenje i proizlazi iz jednog zapadnoafričkog dijalekta. Oko 1916. godine, pojavljuje se arhaični oblik "jass" koji je još samo reč u modi, ne veće važnosti nego što su to razni nazivi koje sebi pridaju sinkopirani orkestri do današnjih dana .
Nastanaki razvoj folklorne muzike Afro-amerikanaca
Priču o trgovini robovima, o Afrikancima u Nju Orleansu, i uopšte u Sjedinjenim Državama, možemo da otpočnemo, otprilike, 1442. godine, kada je portugalski moreplovac Antam Gonsalvez doveo sa sobom u Lisabon deset Afrikanaca, da im "spasi duše". Pola veka kasnije, Kolumbo je otkrio Američki kontinenet i domorodačko stanovništvo - Indijance. Poslao je nekoliko stotina Indijanaca iz Centralne Amerike u Španiju, uz predlog da bi ih trebalo prodati. Moreplovci, gusari, putnici, prihvatili su Kolumbov "predlog" o trgovini ljudima, i pomogli su njeno širenje. Narednih tristotine i pedeset godina, ratni brodovi Francuske, Španije, Engleske, Portugala, Danske i Holandije prevozili su puna potpalublja crnih muškaraca, žena i dece, koji će biti prodati kao robovi. Trgovina robovima je zabranjena 1802. godine u Danskoj, a 1807. god. u Engleskoj i Sjedinjenim Državama, a potom i u Holandiji (1814), Francuskoj (1815) i Španiji (1820). Zakonske zabrane nisu iskorenile ovu pojavu. Pojavilo se krijumčarenje robova i ilegalna trgovina.
U Novi Svet su dopremane stotine i hiljade stanovnika Zapadne Afrike. Oni koji su preživeli put do američkog kontinenta, poneli su sa sobom svoje melodije i ritam tam-tama. Njihova muzika je bila različita, od jedne kulturne grupe do druge, ali je imala neke zajedničke odlike. Muzika je pratila religiozne obrede, bila je tu da rad učini podnošljivijim, ili da obeleži neke male događaje (npr. gubitak prvog mlečnog zuba deteta). Postoje pesme koje su prilagođene različitim poslovima - skupljanju letine, seči