Mitski likovi u Tireni Marina Držića

U svome poetičkom sustavu ili eksperimentalnoj nakani Držić je postigao kondenzaciju zbiljskoga i dovitljivoga, i to je priskrbio tekstom koji je i u grafičkome pogledu podastrt, zgusnut u dijaloge i kratke didaskalije, makar samo dijelom bio prozračan u ostavljenome prostoru za naknadna čitatelja. Držić isprepliće ono što se dogodilo i ono što se vjerojatno može dogoditi; iz matrice stvarnoga dohvaća imaginarni svijet, koliko je i u tadanjim i u našim povijesnim danostima svrhovito, sugestivno. To je osvjedočenje postupka kojim se čini stvarnost još stvarnijom, a time se i ondašnji ukus ne mora razilaziti s našim ovdašnjim.

„Pisce zaokupljene problemom odnosa (literarne) fikcije i zbilje obično nazivamo maniristima, a poetika kojoj oni pripadaju manirizmom.“ U tome duhu, Pavličić se jasno izjašnjava, Držića kao „dosljedna manirista – mi nikad prije ni poslije nismo imali, pa ako manirizam i jest ponovljiv, Držić je ipak jednokratan, a njegov je manirizam jedinstveni manirizam njegova doba“. U pastoralama Venera i Adon, Tirena i Grižula sučeljava se svakodnevno i poznato s mitskim i simboličnim, odnosno s njihovom predmetnom postavom i vještinom predstavljanja, ili dovođenjem u pitanje teatarske zakonitosti, čime se zacijelo postiže maniristička zaokupljenost sadržajima. Istaknuli bismo tako, ne i sveusve, da se sučeljavaju premise zbilje s onima iz fiktivnih, književnih mikrostruktura.

UVOD 3
1 Mitski likovi u „Tireni“ 3
ZAKLJUČAK 7
LITERATURA 8