Misao na vječnost - ( Janko Leskovar )

Nova tema  Odgovori 
Podelite temu sa drugarima: ZARADITE PRODAJOM SVOJIH RADOVA
 
Ocena teme:
  • 0 Glasova - 0 Prosečno
  • 1
  • 2
  • 3
  • 4
  • 5
Autor Poruka
Jovica
Unregistered

 
Poruka: #1
Misao na vječnost - ( Janko Leskovar )
JANKO LESKOVAR:
MISAO NA VJEČNOST



Bilješke o piscu:
Janko Leskovar rođen je 12. 12. 1861. godine u Valentinovu (Pregrada), u
Hrvatskom zagorju. Osnovnu školu je pohađao u Pregradi i Zagrebu, a nakon toga je upisao gimnaziju. Sa 18 godina je završio preparandiju i sa
20 godina se oženio. Službovao je je i Slavoniji u Valpovu i Šljivoševcima.
Premješten je u Sutlu k. Sv. Petru kod Rogaške Kiselice, a kasnije u
Krapinu. Upoznao se s dr. L. Marjanovićem i s njim je išao sakupljati
pjesme. Tako je počeo pisati, a prvi njegovi radivi su tiskani u Narodnim
novinama. Prva njegova crtica “Misao na vječnost” je nastala pod dojmom
jednog razgovora s barunom Kavanaghom. Sa ovom novelom bio je
odmah dočekan s oduševljenjem. Kao da se u toj noveli našlo fiksirano
nešto od onoga našega hrvatskog jada, onog jalovog filozofiranja bez veze
sa svakidašnjim životom. Kao smušeni nesretnik upleten u mreže
prošlosti, jadni odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta, činilo se u doba
učvršćenog khuenovanja kao jedini odgovor na surovu stvarnost kojoj
pomoći nema. Leskovar je u svom prvom djelu odredio lik glavnog junaka,
te ga premještao iz djela u djelo, iz godine u godinu, završivši tiho,
anonimno pred smrt. U svojih desetak pripovijetki , rekao je u njima što je
imao reći, a onda se povukao u zabit, nestao poput svojih junaka, upravo
u času kada je trebao reći sve, odrediti se i nametnuti. Leskovar je bio
poput mnogih svojih junaka previše slab da bi odluku proveo do kraja.

Njegova djela su: Propali dvori, Sjene ljubavi, pripovijetke: Misao na
vječnost, Katastrofa, poslije nesreće, Jesenjski cvijeci, Priča o ljubavi,
Patnik, Bez doma, Kita cvijeća, Izgubljeni sin, Kraljica zemlje.

Kompozicija njegovih pripovijetki jednostavna je ali sugestivna. On radnju
hvata u žarišnoj točki, daje samo završne činove svojih drama, dok
prethodne ispripovijeda naknadno ili ih samo letimično naznači, te ostavlja
čitaoca gotovo zbunjenoga. Njegovi likovi imaju nešto apstraktno, ali se
ne uzdižu pred nama u cijeloj svojoj visini poput velikih junaka proznog
stvaranja. Leskovarovi su junaci odviše jednolični, u jednoličnosti
konzekventni i njegova su djela više-manje fantazije o nemoći modernog
čovjeka, junaka našeg doba. Junaci trpe udarce života koje loše
proživljavaju, te nemaju sigurnosti, samopouzdanja i njihov je život
uništen. Junak kaže da pametovanje ništa ne pomaže i treba se prepustiti
životu. Upravo to je negativno, jer prepustiti se životu znači pokoriti se
njegovim zakonima i popustiti njegovim zahtjevima. Njegovi su muškarci
okusili život i izgubili svježinu zanosa. U njegovim djelima nedostaju
ženski likovi, a kada se pojave onda su blijedi i monotoni. Zato su
muškarci ženskasti. Kada žene postanu likovi, onda se osile i pretvore u
nemilosrdne osvajačice tih jadnih slabića.
Sve Leskovarove junake mori misao na prošlost i to je jedina siromašna
ideja do koje se mogao dovinuti. Njegovi su junaci ljudi sumnjičavi,
bojažljivi i boležljivi. Sve pripovijetke su simbolična vizija. Neprecizan izraz
odražava takvo autorovo gledanje. Sve se radnje gube u nekim sjenama,
na koje se uhvatila tama. Sve je nategnuto, ishitreno, opterećeno
nepotrebnom alegorijom, kao turoban kraj pisca koji je tako snažno
počeo. Na teška pitanja sadašnjice ne može se više odgovarati
rodoljubnom seoskim pričicama i Harambašićevim podoknicama
Hrvatskoj. Hrvatsku književnost hvata neka želja za evropeiziranjem.
To je plod želje da se hrvatskoj književnosti i životu pristupi evropskim
jerilom i sa evropskim pogledima. Khuen je jak i moćan, te neoboriv, ali
se i na njega može udariti sa zanosom. Jedni zanosa imaju, drugi nemaju,
jedni spaljuju zastavu, drugi su neuspjeli, suvišni ljudi, turgenjevski
«neudačniki». Egzodus hrvatskih studenata u zapad su to etape
približavanja Zapadu.

Leskovar je pisao vrlo kratko, upravo onoliko vremena koliko je potrajao
snažan, nepodijeljen zanos moderne za njega. Najvrednije u njegovim
djelima je proživljavanje «suvremene krize društva», njegova modernost.
U to vrijeme je koalicija na pomolu, Balkan vrije, uskoro će aneksija,
balkanski ratovi, svjetski rat.

Leskovarov svijet je bio jednostavan, malen, kojega je prešao, premjerio i
sagledao u kratkome razmaku od nekih desetak godina, taj je svijet bio
uzak, stiješnjen, omeđen, a Leskovar nije imao snage da sruši zidove, da
otvori prozore i udahne punim plućima. Kada je došao do kraja, prestao je
pisati. Književnik Leskovar doživio je sudbinu svojih junaka i nije mogao
dalje, jer svojim likovima nije znao dati društveno postolje. Nije imao
pedanterije, ali je imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Najviše
je čitao Turgenjeva, od kojega je naučio neposredno ulaženje u djelo, bez
okolišanja i suvišnih opisa. Od njega je naučio zaplet, redovno vrlo
jednostavan, klasično harmoničan.

Pripadao je naraštaju hrvatskih realista, ali je bliži modernistima.
S njegovom pojavom se bilježi početak moderne. Mladima je uz Gjalskog
bio svojevrsni književni uzor. Hamletovko-faustovska raspoloženja
približila su hrvatsku književnost evropskom duhovnom i književnom
ozračju. Sa svojim pripovijetkama i romanima je uvršten među prve
moderniste, kao pisac psihološke proze, samosvjestan stvaralac koji je
«hrvatski pisao srcem» i osjećao hrvatski jezik.

Što takav književnik može kazati današnjem čitaocu? Ima pisaca koji
odražavaju svoje vrijeme, ima ih koji od njega bježe i teško je reći u čijim
se djelima ovo vrijeme bolje ogleda. Jedni pokazuju kakav je taj život,
slikaju ga i objašnjavaju, upadajući, sad više sad manje, u grube
shematičnosti, nametnute pogrešnom interpretacijom stvarnosti. Sve što
je Leskovar mogao da pruži socijalnoj književnosti po njegovom je
vlastitom svjedočanstvu krhotina veće cjeline. On nije socijalni pisac, ali
socijalnost mu ne može poreći nitko. U njegovim djelima nećemo naći sav
život, ali ono što je unutra je živo. To nije obično, nije svakidašnje, nije
tipično, ali kada se dogodi, onda je upravo tako. Svaki od nas naći će u
njegovim junacima djelić sebe, svoje slabosti i kolebljivosti pred važnim
događajima. Takva djela odvode od realnog života u neki nestvaran,
autonoman svijet u koji čovjek sebe tako rado prenosi i u kojem se tako
rado zatječe. Pitamo se da li umjetnost treba buke ili tišine, da li se ona
mora uvijek približiti stvarnost ili se ponekad udaljiti od nje i odvođenjem
vratiti u život.

Mjesto radnje:
Selo Druškovac

Vrijeme radnje:
1891. godina

Tema:
Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti, portretiranje ličnosti,
promatranog lika s njegovim tragičnim krajem – ludilom.

Problematika koja se obrađuje u djelu:
- Predstavljanje lika i portret Đure Martića
- Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti lika Đure Martića
- Izražavanje raspoloženja, prepuštanje snovima i uspomene
- Dramska atmosfera i prizori
- Neobičnost između sna i jave
- Misao na vječnost i odsjaj uspomena
- Tragična uspomena iz mladosti, koja tiranizira psihu
- Opis dezorganiziranog života istrganog unutarnjim životom
- Uzrok: prošlost i živčana rastrojenost
- Prikaz ljudi labilne psihe i osjetljivih živaca, koji izlaze izvan granica
realnoga i ulaze u prostore nadnaravnoga
- Strahuje od ponovnog susreta s prošlošću

Struktura djela:
Novela sa simboličnim i psihološkim raščlanjivanjem lika i spajanjem
prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, te zaokupljenost vlastitom prošlošću i
uspomenama. Otkrivanje tamnih dubina u vlastitoj unutrašnjosti,
te raščlanjivanje vlastite psihe.

Inspiracija iz sličnog djela:
Tipično opisivanje karakternih likova, analiza životne sredine
i prikazivanje nesretne generacije hrvatske inteligencije koja je već
ponijela jaram drugog apsolutizma, Khuenovoga. Oslanjao se na stil
pisanja ruskih realista kao Turgenjeva, te kada se pojavi junak obično
traži smisao života, traži svoj poziv i na tom se putu spotakne o javne
prilike i o ljubav. Leskovarov junak samo o ljubav. Kod Turgenjeva radnja
često napreduje putem diskusija u društvu, kod Leskovara toga nema i
njegovi su junaci samotnjaci do te mjere da nitko od njih nema ni brata ni
sestre. Turgenjevi junaci igraju od želje da djeluju na prilike u domovini,
Leskovar o tim prilikama govori površno, ne stapajući ih s djelom u koje ih
je ubacio. Turgenjevljevi junaci obično pripovijedaju svoje ljubavi,
Leskovar ne zna što će se s njegovima dogoditi, on nema Turgenjevljeva
iskustva i svoje junake ostavlja u najdramatičnijem času i traži od čitaoca
da pronađu zaključak. Turgenjev ima čitavu galeriju muških likova, dok su
kod Leskovara muškarci gotovo identični, a sporedni nisu uopće
umjetnički likovi.

Po načinu pisanja možemo ga usporediti sa Flaubertom koji je na svim
svojim stranicama uzor stila. Ali njegov jezik nije posve čist. Leskovar je
hrvatski pisao srcem, jer je taj jezik osjećao. Nije imao pedanterije, ali je
imao ljubavi, ljepše je pripovijedao nego pisao. Osjeća se stil i analiziranje
događaja po uzoru na Gjalskog, Kozarca, Kumičića i Kovačića i jadni
odbljesak nekakvog hrvatskog Hamleta.

Sadržaj:
U selu Druškovu je živio učitelj Đuro Martić. Ljudi su smatrali da je
bolestan, ali on to nije priznavao, premda se nije baš dobro osjećao kao
nekada prije. Nije ni kašljucao i svoju službu je točno izvršavao, a školski
nadzornik je bio posve zadovoljan njime. On nije bio pravi učitelj, ali je
djeci bio dobar. Često ga je spopala nekakva tjeskoba i tuga, kojoj nije
znao uzroka. Kada ga je to stanje uhvatilo nije se toga mogao otresti čitav
dan i radije bi tada djecu pustio kući, ali to nije smio. Tada je bio
nestrpljiv i razdražljiv, pa se znao grubo odnositi prema djeci. To se kod
njega dešavalo zbog prevelikog napora. Bio je sam u školi s poludnevnom
obukom, pa je morao još nekoliko sati dulje podučavati. Imao je vremena
da se odmori i predahne, ali nešto mu to nije dozvoljavalo. Nešto ga je
uvijek tjeralo da razmišlja bez prestanka, dok ga nije zaboljela glava.
Tada bi mu se živci na vjeđama stali trzati, žile na sljepoočicama
poigravati i on bi se sav izmoren bacio na krevet. Njegov sluga bi ga molio
da će ga svući i smjestiti u krevet, ali on se dugo nije micao, niti
progovorio, premda je sam želio sna.

Prije četiri godine je prekinuo s naukom herbartovaca. Jedne večeri je
legao i usnio kako vidi svoga oca koji se u mrkloj noći vraća kući sa
svjetiljkom u ruci. Prelazio je preko brvna jer je potok bio jako nabujao od
jesenjskih kiša i skoro je prešao kada mu se noga oskliznula i nestao je u
mutnoj i zablaćenoj vodi. U srcu ga je nešto stegnulo i trgnuo se, sav
sretan da je to bio samo san. Sljedeći dan je došao seljak iz rodnog
učiteljevog sela, te mu rekao da mu se otac utopio u nabujalom potoku.
Od toga dana Đuro je vjerovao da mu snovi dočaravaju zbivanja iz
dnevnog života. Njegovi snovi bili su tako vjerno istiniti, da se često pitao
je li to život ili san. Događali su mu se neobični snovi, u kojima se
sastajao sa pokojnicima, sve njegovim bivšim drugovima. U početku bi
znao da sanja, a jednom se ustao sav smušen, da nije znao dokle doseže
san, a dokle stvarni život. Jedan dan je bio pozvan na objed k susjednom
vlastelinu, gdje ga je društvo razvedrilo i zabavilo. Stade mu se rađati
smiješak na licu, a učiteljica iz susjednog sela mu je rekla da će iduće
nedjelje doći u njihovo selo u crkvu sa prijateljicom. Nešto ga je potaklo
da se sutradan u crkvi iskaže. Počeo je svirati gajde, ali se na kraju
sasvim izgubi i smuti, te se zagleda nekuda daleko. U njegovoj duši
nastane mukla i bezutješna praznina. Dugo je razmišljao i prisjećao se
kada ga je otac odveo u Zagreb na naukovanje i da postane gospodinom.
Tako je jednoga dana na vrata njegove sobice došla gospodareva kćerka
da ga utješi u njegovoj tuzi. Drugi dan je opet klonio i ponovo je došla
gospodareva kćerka, da ga tješi i zapita ga zašto ju zaobilazi. On je
nervozno izašao van malo prošetati i tek se navečer vratio. Vrata
djevojčine sobe su bila otvorena, ljudi su ulazili i izlazili, a on uđe
nesvjesno. Dogodila se nesreća, sve je okolo bilo krvavo, a na grudima
rupa od metka.

Prenio se iz sna, uplašio i počeo misliti da će opet morati sanjati otvorene
crne oči, mrtvačku bijelu put poškrapanu krvlju. On je buljio i ta slika se
nije micala ispred njega, a on je sve više tonuo u tamnom svemiru. Drugi
dan uistinu dođe u selo mlada učiteljica. Ona je već prije čula o tom
učitelju koji živi sam sa svojim slugom i koji nikada nije veseo, te ništa ili
vrlo malo govori. Kada ga je prošli puta vidjela, obuzeo ju je nekakvi
čudan osjećaj. Pomislila je kako bi ga ona mogla tetošiti i milim
razgovorima razvedriti, jer je njoj uz njega bilo ugodno. Zato ju je danas
nešto tjeralo da ide u Druškovac, i osjetila je da će se nešto dogoditi.
Pošla je u crkvu i čula kako sviraju orgulje. Već kod prvih akorda pritisnula
ju je nekakva žalost i nekakav strah. Glazba bijaše čudnovata, neobična i
opazila je da je gore Đuro zapjevao. U crkvi je nastala pomutnja i
komešanje. Ona se prenerazi i potekoše joj suze od samilosti. Taj dan je
bio Advent, a učitelj je pjevao uskrsnu himnu: “Halleluja”.
Đuro Martić je poludio.

Analiza glavnog lika:
Đuro Martić
Učitelj u selu Druškovac. Bijedan seoski učitelj, blijeda lica, mršavih ruku i
nogu, ni zdrav ni bolestan, nesređen i često bi ga spopao nekakav jad i
tuga, kojoj nije znao ni uzroka ni imena. Uzrok tom jadnom stanju i
tjeskobi je njegova prošlost, a ime je živčana rastrojenost. On boluje od
“misli na vječnost”, a vječnost i prošlost su jedno te isto. Njegov slučaj je
naoko apstraktan, posve individualan i posrće pod težinom vlastite
sadašnjosti, gubi um pod pritiskom vlastite prošlosti i vlastitog grijeha.
Taj je grijeh samo Martićev i gotovo da nema nikakav socijalni značaj:
privatan slučaj pojedinca. Došao je do strašne spoznaje, da se iz prošlosti
ništa ne može izbrisati i zato Đuro Martić strahuje od ponovnog susreta s
prošlošću. Njegov lik je društvena pojava, i lik je u kojem je autor našao
tipičnost i smatrao da prikazuje nesretnu generaciju hrvatske inteligencije
koja je već ponijela jaram drugog Khuenovog apsolutizma.
02:50 PM
Citiraj ovu poruku u odgovoru
Nova tema  Odgovori 


Poruke u ovoj temi
Misao na vječnost - ( Janko Leskovar ) - Jovica - 08-09-2009 02:50 PM

Skoči na forum: