Medjunarodne konvencije i sporazumi u zračnom prometu - hr

Avioprijevozništvo kao produkt zračnog prometa predstavlja globalni, razgranati i kompleksni sistem koji je u uskoj interakciji prometne politike pojedine države i međusobnog povezivanja. Zbog kompleksnosti koja proizlazi iz odnosa između država, proizvođača, tehničkih sistema te procedura samog izvršenja prometnog procesa mora se temeljiti i sinkronizirati, prvenstveno zbog sigurnosnog elementa, na jedinstvenim međunarodnim normama, standardima, preporukama i praksi. Dinamičnim razvojem i povećanjem civilnog zračnog prometa bilo je potrebno donijeti međunarodnu zakonsku regulativu, pravila, norme, mjere, preporuke, standarde te sve ostale odrednice koje će omogućiti prije svega siguran zračni promet. 1944. u Chicagu, na inicijativu SAD-a i država saveznica, je održan sastanak na kom je pripremljena Konvencija o međunarodnom civilnom zrakoplovstvu ili skraćeno Čikaška konvencija kojom su uređena pitanja civilne zračne plovidbe i odnosa između država i organa zračne plovidbe te su usuglašena najbitnija pitanja, od suverenosti zračnog prostora, unificiranja mjera, jezika sporazumijevanja, opremljenosti zračnih putova radio-navigacijskim sredstvima, sve do normi i preporuka. Konvencija je stupila na snagu 4. aprila 1947. te je tako nastala Međunarodna organizacija civilnog zrakoplovstva ICAO (International Civil Aviation Organization). Uz Čikašku konvenciju, koja je i sama naknadno proširivana dodacima i aneksima, postoji još dosta ostalih, čime ćemo se baviti u ovom radu.

Afirmacija zrakoplovstva u I. svjetskom ratu, te nagli razvoj zračnog prijevoza nakon njegova završetka, stvorili su potrebu za unifikacijom različitih pravnih režima na području odgovornosti zračnog prijevoznika za prijevoz putnika, prtljage i stvari zrakoplovom. Tako su učesnici druge međunarodne konferencije o privatnom zračnom pravu 12. listopada 1929. u Varšavi donijeli Konvenciju za izjednačavanje nekih pravila koja se odnose na zračni prijevoz (Varšavska konvencija). Između ostalog, konvencija uvodi subjektivnu odgovornost zračnog prijevoznika do ograničenog iznosa za štetu nastalu u slučaju smrti i tjelesne ozljede putnika s vrlo nisko postavljenim ograničenjem od 125.000 zlatnih franaka (danas bi to iznosilo oko $ 10.000).

UVOD 3
1 Organizacije koje se bave zračnim prometom 5
2 Varšavska konvencija i dopunski protkoli 7
3 Montrealski sporazum iz 1966. g. 9
3.1 Montrealski protokoli br. 1, 2, 3 i 4 iz 1975. 9
4 Sporazum članica IATA-e (IATA Intercarrier Agreement) 11
5 Uredba EU o odgovornosti zračnih prijevoznika u slučaju nezgode 1997. 12
6 Nova Montrealska konvencija iz 1999. g. 14
ZAKLJUČAK 15
LITERATURA 17